Prvi rimski kontakti s Panonijom dogodili su se u 2. stoljeću prije Krista kada Rimljani skreću pažnju na svoje istočne granice kako bi osigurali bolju komunikaciju s istočnim Balkanom. Veliki interes pobudile su informacije o velikim rudnim bogatstvima koje donose Polibije i Strabon (Strabon 4.6,12) (DOMIĆ KUNIĆ 2006: 143). Prvi korak u približavanju tim prostorima bilo je osnivanje kolonije Akvileje 181. godine prije Krista kao baze za daljnja djelovanja u Panoniji, ali i kao ishodište robne razmjene sa širim podunavskim prostorom. Najranije vijesti o vojnom djelovanju spominju dvije opsade Segestike (Sisak), 156. i 119. godine prije Krista. Prva sustavna osvajanja započela su Oktavijanovim ratnim pohodom 35. godine prije Krista kada je pokorio Japode,  probio se do Segestike i osvojio je nakon jednomjesečne opsade. Od tada će Segestika, odnosno rimska Siscija biti nova baza za daljnja osvajanja. Istočni doseg Oktavijanovog vojnog osvajanja bilo je pleme Jasa, a ostala panonska plemena Varcijana, Sereta, Serapila uz srednji tok Save i Drave podvrgnuta su pod rimsku vlast pomoću diplomacije do kraja njegova vladanja. U antičkim se vrelima ne spominje vojevanje Rimljana s ovim plemenima, već se implicira na mirnu integraciju u Rimsko Carstvo (MOCSY 1962: 541). Panonci isprva nisu olako prihvatili rimsku upravu pa je između 16. i 12. godine prije Krista često dolazilo do manjih lokalnih ustanaka koje će ugušiti carski legat Tiberije Klaudije Neron, kasniji drugi rimski car. On je u tzv. Bellum pannonicum, 12. - 11. godine prije Krista, po Augustovu nalogu, primirio pobunjena plemena i proširio granice do Dunava. Car August se u svom poznatom govoru hvalio: „Podložio sam vlasti rimskog naroda panonska plemena na koja, prije nego što sam postao prvakom, nikad nije nasrnula rimska vojska i koja je pobijedio Tiberije Neron, moj pastorak i u to vrijeme legat. Proširio sam i granice Ilirika do obala rijeke Dunav.“(Oktavijan August, Res gestae, 30). Kao posljedica ovih ratnih aktivnosti, rimska je vlast uspostavljena u Iliriku, koji je kao nova rimska provincija obuhvaćao prostor od jadranske obale, do Drave i hrvatskog Podunavlja. Augustov je cilj ostvaren: osigurati Dunav kao komunikaciju i granicu, iako će se dunavski limes utvrditi tek kasnije za cara Klaudija sredinom 1. stoljeća.

Tweet

Provincija je bila pod zapovjedništvom carskog namjesnika koji je odgovarao izravno caru te raspolagao s nekoliko legija. Upravo kad su Rimljani posložili svoju upravu u Iliriku, zadesio je taj prostor po Rimljane „najteži od svih vanjskih ratova poslije punskih“ (Svetonije, Tib., 16). Povod panonsko-dalmatinskom ustanku koji su vodila dvojica Batona (breučki i dezidijatski) od 6. do 9. godine poslije Krista, bilo je novačenje među Dezidijatima za potrebe ratovanja s Germanima. [7. Više o ustanku vidi u: STIPČEVIĆ 1991: 49.-51; DOMIĆ KUNIĆ 2006: 110-111; MATIJAŠIĆ 2009: 168-176.] Ta dva Batona bila su na čelu otpora koji je prvi puta udružio velik broj ilirskih i panonskih plemena protiv zajedničkog neprijatelja. Bilo je potrebno deset rimskih legija i jedna izdaja da bi se skršio otpor ustanika. Kada je Tiberije, kao zapovjednik  rimske vojske kome je povjereno da riješi taj problem, upitao zarobljenog dezidijatskog Batona zašto su podigli ustanak i zašto su tako dugo vodili rat, ovaj mu je odgovorio: „Vi ste Rimljani za to krivi; za čuvare svojega stada poslali ste nam vukove, a ne pse ili pastire.“ (Dion Kasije, 56.16,3). Nakon Batonovog ustanka rimska je vlast konačno konsolidirana, a posljednju fazu osvajanja Panonije uspješno će diplomatski privesti kraju car Klaudije sredinom 1. stoljeća pripojivši mađarski dio Prekodravlja i Podunavlja.

Političko-administrativna posljedica ovog rata bit će podjela provincije Ilirik na dvije manje (karta 2): Illyricum Superius (Dalmatia) i Illyricus Inferius (Pannonia). [8. Granica između Dalmacije i Panonije išla je od Velike Kapele, uz rijeku Kupu, oko tridesetak kilometara južno od Save do ušća Kolubare pokraj Obrenovca. Granica je dokumentirana i dvama toponimima Ad fines (lat. na granici; Topusko i Laktaši kraj Banja Luke).]

Panonija je obuhvaćala prostor od Kupe do Kolubare na jugu, istočno do Dunava koji je ujedno bio i vanjska granica Rimskog Carstva, zapadno se protezala od izvora Kupe do Save kroz Sloveniju (Celje je bilo u Noriku, a Ptuj u Panoniji), obuhvaćala je istočni rub Austrije (uključujući Bečko Novo Mesto i Gradišće) gdje je desetak kilometara zapadno od Beča izbijala na Dunav (MATIJAŠIĆ 2009: 186). Namjesnik provincije (vojni zapovjednik i civilni upravitelj) morao je biti konzularnog statusa (legatus Augusti pro praetore) iz senatorskog staleža. Za cara Trajana (98.-117.godine) uslijedila je nova administrativna podjela provincije Panonije na Gornju Panoniju (Pannonia Superior) i Donju Panoniju (Pannonia Inferior), a za cara Dioklecijana posljednja, kada je svaka od ovih dviju provincija podijeljena na još dvije. Na našem području to su bile Pannonia Savia (glavni grad Siscija-Sisak), Pannonia Secunda (glavni grad Sirmij-Srijemska Mitrovica) te Pannonia Prima u čiji sastav ulazi međurječje Drave i Mure (glavni grad Savarija-Szombathely).

Pacifikacijom rimske države (pax Romana) u 1. stoljeću poslije Krista stvoreni su uvjeti za romanizaciju, urbanizaciju i municipalizaciju osvojenih područja. Proces romanizacije je zapravo akulturacija autohtonog stanovništva rimskom načinu života i u većini slučajeva nije bio nasilni proces (MATIJAŠIĆ 2009: 164). Lokalna aristokracija je ubrzo shvatila da je to najbolji način suradnje s rimskom upravom i da korist može biti mnogostruka. Najistaknutiji članovi starosjedilačkih rodovskih zajednica počeli su uvoditi elemente rimskog identiteta: latinski jezik, imena i imenske modele, podizanje spomenika i natpisa po uzoru na rimske običaje, gradnja cesta, kuća i institucija i naposljetku gradova prema rimskoj urbanističkoj teoriji. Autohtone zajednice mogle su i dalje živjeti prema svojemu ustaljenom, tradicionalnom načinu života, štujući svoje bogove i običaje, ukoliko se uz to nisu opirali integraciji rimskih. Cijelo područje provincije sastojalo se od municipalnih i peregrinskih teritorija. Stanovništvo je organizirano u plemenske općine s posebnim pravima, civitates peregrinae. Te su općine bile prvotno pod nadzorom rimskih oficira (praefecti civitatis) koju su obnašali prefekti na području stacioniranih pomoćnih trupa ili centurioni obližnjih legija. Od 2. stoljeća upravu preuzimaju civilni namjesnici tzv. konzularni beneficijari (beneficarii consulares). S vremenom su i domaći prvaci mogli postati prefekti uz dodatni naziv princeps. Drugi oblik društveno-političke i teritorijalne zajednice je municipij (municipium) gdje stanovnici imaju visok stupanj unutarnje samostalnosti u odlučivanju o lokanim pitanjima, te udio u rimskom građanskom pravu. Kolonija (collonia) je najviši stupanj gradske uprave koji se dodjeljivao središtima u kojima je živjelo doseljeno rimsko stanovništvo. U novoosnovane kolonije naseljavali su se i veterani, a zemljište su oduzimali domaćem stanovništvu.

Proces urbanizacije Panonije odvijao se postepeno. Prva faza provodila se za cara Vespazijana kada su kolonije i municipiji osnovani na zapadu i jugu provincije, u drugoj su fazi carevi Trajan i Hadrijan municipalizirali srednje i istočne dijelove Panonije, konačna faza slijedila je krajem 2. stoljeća, početkom 3. stoljeća, osobito za careva Marka Aurelija i Septimija Severa. Manji broj gradova dobio je status od cara Klaudija (Neovidunum-Drnovo, Siscia-Sisak, Poetovio-Ptuj i Savaria-Szombathely), a većina peregrinskih naselja ih je dobila za dinastije Flavijevaca.

Da bi se očuvao nametnuti mir, u Panoniji su bile stacionirane tri legije: leg. VIII Augusta (Ptuj), leg. IX Hispana i leg XV Apollinaris (Carnuntum-Petronell kraj Beča), a mnogi mladi Panonci unovačeni su u pomoćne postrojbe, ale i kohorte, te poslani u druge dijelove Carstva. Vojska je bila raspoređena duž granice i u dubini provincije kako bi se olakšao nadzor. Tabori legija i pomoćnih postrojbi su jedan od najjačih izvora romanizacije jer su imali svoje područje, polja, pašnjake čime je interakcija s okolicom bila velika. Često se oko logora doseljavalo lokalno stanovništvo iz ekonomskih razloga, jer je vojska imala velike robne potrebe. U takva civilna naselja penetrirao je rimski način života, širili se rimski običaji i kultovi, a nakon odlaska vojske iz njih će se razviti municipiji.

Uspješna romanizacija je bila nezamisliva bez dobre prometne povezanosti koja je omogućavala vojnu i gospodarsku komunikaciju. Iz toga razloga Rimljani razvijaju razgranatu mrežu cesta diljem Carstva, postavši vješti graditelji prometnica od kojih su se tragovi nekih održali do danas. Često su slijedili trase prapovijesnih putova koja su povezivala najvažnija mjesta. Cestovna mreža je bila u funkciji državne uprave, ali se po njoj odvijao i civilni trgovački promet. Duž cesta su u pravilnim razmacima bile postaje za odmor (mansiones) te postaje za promjenu konja (mutationes). Oko njih su se ponekad razvila manja naselja i vojne utvrde. Glavni panonski komunikacijski putovi bile su tzv. podravska i posavska magistrala (karta 3). Posavska dionica vodila je dolinom Save od Siscije do Sirmija, odakle se put nastavljao prema Zemunu (Taurunum) i Beogradu (Singidunum). Podravska magistrala je povezivala dolinu Drave od Petovija, uz desnu obalu Drave, preko Ludbrega (Iovio) do Osijeka (Mursa) i Vinkovaca (Cibalae) te se u Sirmiju spajala s posavskom cestom. U prvom stoljeću glavna su prometna čvorišta bila u Sisciji, Sirmiju i Petoviju. U Petovij se cestom dolazilo iz Italije (Akvileje) preko Ljubljane (Emona) i Celja (Celeia), a iz tog je grada jedna cesta vodila prema Beču (Vindobona i Carnuntum u Austriji), te duž Balatona prema tzv. dunavskom koljenu i Budimpešti (Aquincum), (MATIJAŠIĆ 2009: 199). U ovome radu najviše nas zanimaju te zadnje dvije dionice jer su se njihove vicinalne (lokalne) ceste razgranale Međimurjem. Na rijeci Muri, kod današnjeg naselja Sv. Martin na Muri nalazilo se glavno križište komunikacije od Petovija prema panonskom bazenu: jedna je cesta vodila prema Carnuntumu (Petronell kraj Beča), a druga prema Aquincumu (Budimpešta; karta 4). Upravo je važnost ovoga prometnoga pravca uzrokovala na toj lokaciji razvijanje vojnog pa civilnoga naselja, koji će tijekom 2. stoljeća postati municipium (H)alicanum. Sv. Martin na Muri danas smatramo najznačajnijim antičkim lokalitetom Međimurja, arheološki najzastupljenijim u antičkoj zbirci Muzeja Međimurja s tek naznačenom važnošću za razumijevanje rimske provincijalne prošlosti na hrvatskom i regionalnom teritoriju (NOVINŠČAK 2006: 262-263).