Priča o Ernestu Che Guevari je „priča o jednom čovjeku, vremenu i prostoru“.(1) To je priča o borcu, teoretičaru i praktičnom revolucionaru. O Cheu su napisane stotine knjiga, članaka, rasprava, snimani su filmovi i pisane pjesme, stoga će ovaj članak obuhvatiti samo najvažnije dijelove Guevarine biografiju, koji su nužni za razumjevanje njegovog djelovanja. U radu će se pokušati prikazati Ernesta Guevaru kroz prizmu socijalnih, antikolonijalni te imperijalističkih previranja koja su se odigravala 60-ih godina 20. stoljeća. Također će se prikazati prostor Latinske Amerike i njegove specifičnosti, koje uključuju revolucije te duga razdoblja vladavine vojnih hunti. U okvirima latinskoameričkog prostora te društvenih gibanja, rad će pokušati predstaviti glavne smjernice Che Guevarine politike antiimperijalizma, njegove foco teorije o gerilskom ratovanju te njegovu ostavštinu. Pokušat će se dati odgovor na pitanje „živi li zaista Che Guevara i nakon smrti“, kao što je Revolucionar i želio.

Tweet

Zbog važnosti njegove politike treba se izbjegavati pristup Che Guevari u okvirima utopije ili romantičarskog sanjarenja. U svojim govorima pred Generalnom skupštinom UN-a te u govoru na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji u Alžiru, Che je itekako bio realan i lišen sanjarenja, kada je ukazao na nedostatak proleterskog internacionalizma i na nesocijalističko ponašanje određenih država, koje su se deklarirale kao socijalističke zemlje. Ta se kritika posebno odnosila na SSSR.

Prema Che Guevari međunarodna situacija u kojoj se svijet nalazio 60-ih godina 20. stoljeća, predstavljala je uvjete koji su omogućavali ujedinjenu borbu nerazvijenih država protiv ugnjetavanja ekonomski moćnijih zemalja.

Desetljeće društvenih promijena

Na šezdesete se godine 20. stoljeća često osvrće kao na desetljeće Psiha, Doktora Živaga, Diplomca, spuštanja čovjeka na mjesec, Ford Mustanga, hipijevaca, Herberta Marcusa te parola poput: vodite ljubav, a ne rat ili manje spomenika, više razmišljanja.

Bilo je to desetljeće koje je uzdrmalo konzervativnost 50-ih godina i zagovaralo otpor kao potrebu suvremenog društva. Ljudi su se okupljali u brojne socijalne pokrete koji su zahtijevali jednakost građanskih prava, seksualnu revoluciju te kraj rata u Vijetnamu. Unatoč tomu, to je desetljeće ipak uspjelo pokazati svu brutalnost ljudskog roda. Tako su 60-te obilježene gradnjom Berlinskog zida (1961.), ubojstvima Patricea Lumumbe u Kongu (1961.)., Johna F. Kennedya (1963.), Martina Luthera Kinga te Roberta Kennedyja (1968.).

Zvučnu kulisu ovom desetljeću čine bendovi poput Beatlesa, The Byrdsa, Creedence Cleanwater Revival, sentiši Otisa Reedinga te rock zvuk Kinksa.

Početkom šezdesetih godina proces dekolonizacije bio je u punom zamahu. Jedan dio zemalja Afrike bio je slobodan dok se drugi još borio za neovisnost. Ta nacionalnooslobodilačka borba polako se 60-ih pretvarala u antikolonijalnu, odnosno socijalističu revoluciju. Antineokolonijalni te socijalni otpor, šezdesetih se godina, najviše osjetio u Latinskoj Americi. Stoga je upravo na tom području nastao simbol i lice otpora – Ernesto Che Guevara, Argentinac, koji se odrekao svoga kubanskog državljanstva, kao bi stvorio „…dva, tri, više Vijetnama“. Međutim, u isto vrijeme rastao je i otpor prema bilo kojem pravcu koji bi doveo do sloma imperijalizma, stoga je  u listopadu 1967. godine ubijeno  „najkompletnije biće našeg doba“, kako je Jean-Paul Sarte okarakterizirao Che Guevaru.

Latinska Amerika u kontekstu društvenog otpora 60-ih godina

Razloge zašto je „lice otpora“ nastalo upravo na latinskoameričkom području možemo tražiti u kolonijalnom razdoblju te specifičnim odnosu Sjedinjenih Država prema ovom prostoru. Taj j eodnos uvijek išao u smjeru stvaranja što veće ovisnosti zemalja ovog prostora o Sjedinjenim Državama. Otvorene pretenzije na ovo područje Sjedinjene Američke Države su pokazale 1823., proglašenjem Monroove doktrine, koja je imala za cilj spriječiti „europsko uplitanje“ u latinskoameričke poslove. Time je proklamirana politika „pretvaranja Amerike u otok kupnjama (…) i sprečavanja svih europskih sila da se ponovno domognu svojih posjeda i prošire svoj utjecaj na kontinetnu“. (2)

Nakon razdoblja kolonijalizma na ovom području uslijedila je vladavina veleposjedničke elite koja je imala potporu Katoličke crkve i vojske. Uslijed sve veće svijesti ljudi o siromaštvu i nejednakosti u vojsci su se pojavili oficiri s demagoškom i populističkom retorikom. Takva retorika je imala pozitivan odjek u narodnim masama. Uslijed velike nepismenosti, nerazvijene industrije te velike populacijske eksplozije dolazi do razvoja revolucionarnog stanja, kao odgovora na navedeno.

Latinska Amerike 50-ih godina 20. stoljeća postaje poligon vojnih pučeva i revolucija. Od stjecanja nezavisnost (sredina 19. stoljeća) pa sve do 1964. godine u Latinskoj Americi bilo je izvedeno115 uspješnih nasilnih prevrata (revolucija) te 300 neuspješnih. Revolucije su uglavnom imale kolonijalni, antineokolonijalni te socijalni predznak. Na vlast su dolazili „uniformirani predsjednici“ koji su često birali sami sebe, poput Alfreda Stroessnera u Paragvaju. U Kolumbiji je tako 1953. godine svrgnut general Gomez, koji je zamijenjen drugim generalom – Gustavom Rojasom Pinillom. U nekim državama je došlo do pobune protiv oligarhijskih vlasti, koje su u mnogim zemljama bile potpomognute američkim kompanijama. Tako je u travnju 1952. godine u Boliviji započeo ustanak kojega su vodili Revolucionarni nacionalistički pokret MNR (Movimento Nacionalista Revolucionario) i COB (Central Obrera Boliviana). (3)

Latinska Amerika ima nekoliko fenomena koji ju obilježavaju i čine drugačijom. Tu su prije svega već spomenute revolucije, vojni prevrati, pučevi, hunte, cauddila te izrazito snažni antiimperijalizam, prisutan još od borbe za nezavisnost. Većina zemalja je obilježena autoritatizmom jednoga čovjeka, tako da je cijelo jedno razdoblje nazvano prema autoritativnom vođi – porfirizam, peronizam, menemizam, batljizam itd.(4)

Zemlje Latinske Amerike godinama su bile obilježene sintagmom – banana država. S druge strane upravo su te zemlje u drugoj polovici XX. stoljeća bile utopističke oaze mnogim europskim intelektualcima, poput Regisu Debrayju.

Zemlje regije, stvorile su kroz svoje ratove za neovisnost, narodne junake, pretvorivši ih u mitove. Upravo latinskoamerički revolucionari čine suvremenu ikonografiju svih vrsta otpora. Mitovi poput Che Guevare, Joséa Martíja, Emiliana Zapate te Camila Torresa Restrepa predstavljaju integracijsku nit na prostorima Latinske Amerike te se na temelju njihovih djelovanja rađa bunt današnje Latinske Amerike.

La Poderosa i Gvatemala stvaraju  revolucionara

Ove se godine, točnije 9. listopada, navršava 45 godine od ubojstva Ernesta Che Guevara, u malom bolivijskom selu La Higuera, te 52 godine otkako je Alberto Korda snimio vizualni identitet 20. stoljeća – fotografiju Guerrillero Heroico. Godišnjica smrti Che Guevare na Kubi se slavi kao Dan heroja.

Kao što je poznato, Ernesto Guevara je rođen 1928. godine u Argentini, u građanskoj obitelji. Zbog astme, koju je dobio s dvije godine, obitelj se iz Buenos Airesa, preselila u Córdobu, međutim 1945. ponovno se vraćaju u Buenos Aires. Kako je bio boležljivo dijete najveći dio vremena je provodio uz majku koja ga je naučila francuski jezik te usadila mu ljubav prema književnosti, koja će ga s vremonom pretovoriti u skribomana. Imao je velike intelektualne interese. Stoga Leycester Coltman, ističe kako ga je zanimalo sve od poezije do arheologije. U ranoj mladosti Guevara nije pretjerano pokazivao interes za politiku i društvena zbivanja. Stoga mnogi smatraju kako njegova revolucije započinje na starommotociklu, La Poderosi, odnosno s njegova dva putovanja Latinskom Amerikom. Prvo putovanje je započelo početkom 50-ih godina, kada je još mladi student medicine zajedno s Albertom Granadom (5) proputovao Južnu Ameriku (Čile, Peru, Kolumbija, Venecuela – odakle je avionom otišao u Miami, da bi se u kolovozu vratio u Córdobu) te se po prvi puta susreo s latinskoameričkom bijedom. U svojim zapisima s tog putovanja Che o Čileu piše: „…nezaposlenost je visoka i vlasti omogućuju slabu zaštitu radnicima (…). Pravi valovi Čileanaca zbog toga su prisiljeni emigrirati u Argentinu, u potrazi za legendarnim zlatnim gradom koji je politička propaganda ponudila onima koji žive zapadno odande. (…) Bolnice su bez novca i nedostaju im medicinska i ostala adekvatna oprema. Vidjeli smo prljave operacijske sale sa slabim osvjetljenjem, i to ne samo u malim mjestima nego i u Valparaísu. Nema dovoljno kirurškh instrumenata. Kupaonice su prljave. Higijena je loša.“ (6) Che u zapisima nadalje ističe: „Najveći pokušaj Čile mora učiniti da skine Jenkije s leđa, zadatak koji je trenutačno pravi herkulovski pothvat, zbog količine dolara koju je SAD investirao u tu državu i zbog lakoće s kojom stišće ekonomski mišić kad god su mu interesi ugroženi.“ (7)

Nakon što se vratio s putovanja 1953. godine Ernesto je diplomirao na Medicinskom fakultetu te je uskoro krenuo na drugo putovanje po Latinskoj Americi. Proputovao je Boliviju, Peru, Panamu, Kostariku i Gvatemalu. Uvidjevši svu bijedu Latinske Amerike, mladi Guevara postaje svijestan nužnosti otpora, prije svega onog oružanog. Stoga prvu polovicu 50-ih godina možemo odrediti kao period u kojemu se u Ernestu Guevaru rađa revolucionara.

Pedesete su godine označile i novu etapu u američkoj vanjskoj politici. Naime, tada prvi puta dolazi do direktnog rušenja pojedinih demokratski izabranih predsjednika država.(8) Takva taktika je prenesena i na područje Latinske Amerike.

Nakon svoga drugog putovanja Guevara se zadržava u Gvatemali. Kako se pred kraj fakulteta počeo zanimati za marksizam i lenjinizam Guevaru su privukli „socijalistički potezi“ posebice agrarna reforma, gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza.(9) Bilo je to odlučujuće razdoblje za njegove kasnije revolucionarno djelovanje, koje ga je zajedno s prijašnjim putovanjem Latinskom Amerikom definiralo kao budućeg borca protiv imperijalizma.

Dolaskom na vlast Arbenza je proglasio zakon o agrarnoj reformi koji je pogađao velike američke kompanije, posebno United Fruit Company.

Situacija u Gvatemali bila je kastrofična. Deset milijuna Gvatemalac patilo je od krajnjeg siromaštva i socijalne nebrige. „To je svjesnomu dijelu naroda bilo još nepodnošljivije zbog blagostanja malobrojne manjine i  ekonomske prevlasti stranih poduzeća koja su posjedovala ne samo mnogo zemlje nego i željeznicu, brodogradilišta i komunalna poduzeća.“ Stoga je jedna od prvih točaka Arbenzove političke kampanje bila nacionalizacija stranih poduzeća. Peter Calvocoressi navodi kako je Arbenzova pobjeda na izborima „uznemirila Sjedinjene Američke Države gdje su novi režim (prijeporno) smatrali prokomunističkim ili prethodnicom komunizma, pa stoga prijetnjom Panamskom kanalu, kao i (…) neprijateljem stranog kapitalizma, osobito kompanije United Fruit kao vlasnika desetine zemlje, koja je u Gvatemali bila još moćnija negoli Anglo-Iranian Oil Company u Iranu i ometala bitnu agrarnu reformu“.(10)

Kako se taktika rušenja legalno izabranih predsjednika pokazala uspješnom u Iranu, po istom je predlošku došlo do rušenja Arbenza, u lipnju 1954. godine. Tako je Arbenza uskoro proglašen komunistom te je uz odobrenje, prema CIA-inim deklasificiranim dokumentima, predsjednika Eisenhowera te potporu nekih država Srednje Amerike došlo do vojnog udara u kojemu je Arbenza srušen. Slučaj rušenja Arbenza navodi se kao prvo rušenje legalno izabranog predsjednika u Latinskoj Americi.(11)  Bio je to događaj koji je u Guevari dodatno produbio ideju borbe protiv svakog oblika imperijalizma. Stoga je slučaj rušenja Arbenza učvrsto njegova markistička uvjerenja i ideju o potrebi oružanog otpora.

Kavansko društvo(12)i Ernesto Guevara (Ernesto postaje Che)

Nakon pada Arbenza došlo je do progona i zatvaranja velikog broja ljevičara, socijalista i svakog tko se usudio usprotiviti novoj vlasti. Većina ljevičara, poput Ernesta Guevare, pronašla je utočište u Meksiku.(13)  Guevara je u to vrijeme, prema riječima Fidela Castra, već bio uvjereni marksista.

Preko Raula Castra, Guevara se upoznaje s Fidelom, koji je nakon dvije godine provedene u zatvoru, u sklopu Batistinog zakona o bezuvjetnom oprostu oslobođen u svibnju 1955. godine.(14) Raul je kao i  Guevara, za razliku od Fidela, već bio uvjereni marksist. Dio kubanske organizacije MR-26-7 (Movimento Revolucionario 26 de Julio) već se nalazio u Meksiku. Taj je dio trebao organizirati i izvježbati gerilu koja se pomorskim putem trebala vratiti na Kubu.(15) Bilo je to kavansko društvo prognanika koje je 1955. godine primilo asmatičnog argentinskog liječnika. U prisjećanjima na te rane dane Kubanske revolucije, Castro ističe kako je „odmah zavolio Guevaru“ koji je bio „osoba široke opće kulture i velike inteligencije.“ Castro ističe kako je Guevara „…bio liječnik koji je postao vojnik a da pritom ni u jednom trenutku nije prestao biti liječnik“.(16) Guevara nije imao nikakvog vojničkog iskustva stoga je zajedno s ostalim pripadnicima buduće kubanske gerile vježbao gađanje na imanju bivšeg sljedbenika Pancha Ville. U to je vrijeme imao funkciju liječnika jedinice.

Tijekom Revolucije(17) Che se pokazao iznimno sposobnim gerilcem, pa ga je Castro unaprijedio u čin comadanta (najviši čin u gerilskoj vojsci). Che, između ostalog, oslobađa područja Bueycita, El Hombrita te kao najveći ratni plijen Santa Claru.(18) U kolovozu Che se sa 150 boraca uputio iz El Jíbara prema Dos Arroyosu, bio je to put dug 677 km, a trajao je 50 dana. U to vrijeme kolona je kampirala 41 put te jela svega 15 puta.(19)

Nakon pobjede Kubanske revolucije u siječnju 1959. godine, Che Guevara je zajedno s Fidelom i Raulom Castrom, Camilom Cienfuegosom(20) te Juanom Almeidom Bosqueom činio okosnicu nove vlasti. Che Guevara je bio zadužen za nacionalizaciju industrije te je u veljači 1961., imenovan ministrom industrije, a kasnije i direktorom Narodne banke.

Ubrzo nakon dolaska na vlast uslijedili su Guevarini međunarodni posjeti, u sklopu kojih je u dva navrata posjetio i Jugoslaviju (1959. i 1969. godine).

U ovom periodu Che je još uvijek gajio velike simpatije prema Sovjetskom savezu.

Međunarodna situacija 60-ih godina – nužnost oružane borbe

Kako je prethodno izneseno, stanje u svijetu početkom 60-ih godina bilo je obilježeno dekolonizacijom. Iscrpljene, Drugim svjetskim ratom, europske sile su bile prisiljene promijeniti svoje stare kolonijalne odnose. Tako je nastale nezavisne države poput, Indije i Indonezije. Dekolonizacije je uzmala sve više maha.  Međutim, neke stare kolonijalne sile nisu se htjele predati bez borbe. Tako se Francuska iz Jugoistočne Azije povukle tek nakon bitke i poraza za Dien Bien Phu (1954.)

Međutim, nakon razdoblja kolonijalizma uslijedilo je neokolonijalno razdoblje odnosno razdoblje imperijalizma, u kojima je ekonomska vlast postala novi oblik prevlasti.

Kolonizirane zemlje bile su „…žrtvom kolonijalizma i imperijalizma, a zatim i neravnopravne raspodjele nacionalnog dohotka, a onda je njihov kolonijalni položaj pridonio daljnjem zaostajanju za razvijenim zemljama.“(21) Borbe u svijetu, poput alžirske borba za nezavisnost te situacije u Jugoistočnoj Aziji (Laos, Kambodža, Vijetnam) zajedno s ekonomskom neujednačenošću  bili su uvjeti, koji su prema Cheu zahtijevali oružanu borbu. U tome Che slijedi nasljeđe kubanskog borca za neovisnost Joséa Martíja, prema kojemu je zločinac onaj koji ne otpočne neizbježni rat. Stoga Che smatra kako nasilje nije samo baština eksploatatora, nego da ga mogu i moraju upotrijebiti i eksploatirani, kada za to dođe vrijeme. Prema Cheu nasilja se ne treba bojati pri rađanju novog društva, „ali nasilje treba da otpočne samo i tačno u trenutku kada vođe naroda budu smatrale da su prilike za to najpovoljnije.“(22)

Tijekom prve polovine 60-ih godina na području Latinske Amerike su se vodile borbe u Gvatemali, Venezueli i Kolumbiji. Che je pozivao na solidarnost s tim zemljama koje s oružjem u ruci, odlučno kažu ‘ne’ imperijalističkom  neprijatelju.

Che Guevara je shvatio, na primjeru Vijetnama, kako stari kolonijalizam biva zamijenjen imperijalizmom.(23) Stoga on ne biva miran na Kubi, nego teži solidarnosti s ostalim narodima koji su se, početkom 60-ih godina, nalazili pod novim neokolonijalnim režimima. Nakon pobjede Revolucije na Kubi Guevara sve više iznosi svoje težnje o širenju revolucije na ostatak svijeta, posebno na Latinsku Ameriku. Njegova je težnja i cilj da Ande postanu Sierra Maestra Latinske Amerike. Tu težnju Che je iznio Castru još u Meksiku, kada mu je rekao: Jedino što ću zahtijevati kad revolucija uspije, je da mogu slobodno napustiti Kubu i otići u Argentinu. I želim da se ta mogućnost ne ograniči tobože važnijim državnim poslovima. Vidljivo je kako Guevara nikada nije imao namjeru ostati na Kubi u sklopu vladajućeg aparata. Tomu u prilog ide u njegova izjava koju je rekao prilikom razgovora sa svojim ocem u kojoj kaže kako se ne misli više baviti medicinom, Che kaže: O mojoj medicini mogu ti reći da sam je upravo napustio. Sad sam ratnik koji poduprie Vladu. Što će biti sa mnom? Ni sam ne znam u kojoj ću zemlji ostaviti kosti svoje!

Che je itekako bo svjestan stanja u svijetu i međunarodnih odnosa koji su se bazirali na neokolonijalizmu, stoga je smatrao kako takva situacija određuje sadašnjost kao vrijeme borbe.

Stanje na Kubi nakon pobjede Revolucije

Početak 60-ih bio je prilično turbulentan za nove kubanske vlasti. Naime, u ožujku 1961. došlo je od eksplozije francuskog broda La Coubre, koji je prenosio belgijsku pošiljku oružja i streljiva. Castro je za to optužio Sjedinjene Države.(24)

Kubanske su se vlasti ubrzo našle na kušnji te u sve većoj međunarodnoj izolaciji. Naime, uslijedio je niz terorističkih napada na Kubu. Jedna od prvih operacija je bila napad na rafineriju Hermanos Díaz iz Santiaga de Cube, a zatim je uslijedio napad na Kino Riego u Pinaru del Rio. U travnju 1961. godine, dolazi do iskrcavanja jednog dijela kubanskih emigranata, obučavanih od strane CIA-e, u Zaljevu svinja (Bahía de los Cochinos; Playa Girón). Brigada od 1500 kubanskih kontrarevolucionara bila je poražana za manje od 72 sata. Bila je to pobjeda koja je Kubanskoj revoluciji dala krila. Nakon neuspjeha iskrcavanja američke su vlasti odobrile niz operacije kodnog imena Mangosta, kako bi destabilizirale novu kubansku vlast.

Nakon što je Kubi nametnut embargo, zemlja ubrzo biva isključena iz Organizacije američkih država (1962.). Uslijedila je potpuna gospodarska blokada Kube.

U listopadu 1962. godine, svijet se našao na rubu nuklearnog rata. Predsjednik Kennedy je naredio pomorsku blokadu Kube, kako bi ju prisilio na povlačenje sovjetskih nuklearnih raketa, koje su bile instalirane na otoku. Ono što će uslijediti stvorit će negativan stav Che Guevare prema Sovjetskom Savezu, ali će dovesti i do promijena u njegovom odnosu s Fidelom Castrom. Naime, Sovjeti su bez konzultacija s Kubancima odlučili povući rakete. Che je to smatrao velikom uvredom za kubanske vlasti, dok je Fidel problemu pristupio pragmatičnije, znajući kako su Sovjeti Kubi itekako potrebni. Danas postoje teze prema kojima je Che zahtijevao ispaljivanje nuklearnih raketa prema SAD-u te početak nuklearnog rata.

Unatoč početku razvoja tenzija u odnosu prema Che Guevari i njegovom odnosu prema Sovjetskom Savezu Fidel u travnju odlazi u prvi posjet SSSR-u.(25)

Međunarodna situacija se zaoštravala te je Che bio sve uvjereniji kako dolazi vrijeme kada mora napustiti Kubu i pristupiti širenju revolucije. U travnju 1964. godine u Brazilu je izvršen vojni udar kojim je srušen reformistički predsjednik Goularta, koji je netom proglasio argarnu reformu, dok je u Boliviji državni udar izvršio general Barrientosa. Situacija se u Latinskoj Americi dodatno zaoštrila američkim iskrcavanjem u Dominikanskoj republici, u travnju 1965. godine, kako bi se spriječio povratak na vlast Juana Boscha. Tom prilikom Lyndon Johnson je izjavio: „Nećemo tolerirati drugu Kubu na Karibima.“

 Temeljne odrednice Cheovog djelovanja

Che – maoista, bankunjista ili nešto treće….

Mnoga se koplja lome oko ideoloških odrednica Ernesta Che Guevare. Tako se Guevaru pokušava predstaviti kao trockista, marksista, maoista, komunista, staljinista ili zagovornika totalitarnog sustava. Njegove ga pristaše, pak s druge strane, definiraju kao bakunjista, antiimperijalista te borca za slobodu. Pri pokušaju ideološkog definiranja Che Guevare potrebno je spomenuti njegovu izjavu prilikom boravka u meksičkom zatvoru.(26) Fidel u knjizi Biografija u dva glasa, navodi kako im je Guevara stvorio probleme kada je na policijsko pitanje je li komunista, odgovorio: „Da, komunista sam.“ Ovaj Guevarin ispad, Castro interpretira kao taktičku pogrešku, načinjenu pod utjecajem epike komunističke literature. Castro oštro odbacuje tezu da je Guevara bio trockista te ističe kako nikada nije čuo da priča o Trockome. Fidel ga definira kao lenjinistu koji je oštro kritizirao Staljinov kult ličnosti, a branio Marxa i Lenjina.

Postoje mnogi publicisti, povjesničari i ini stručnjaci koji osporavaju Che Guevaru kao borca za slobodu te ga karakteriziraju, poput Paula Bermana, kao totalitaristu koji nije napravio ništa osim „apsolutne katastrofe“ te ga ističe kao  „tvrdog prosovjetskog pristašu“. Međutim, dovoljno se prisjetiti Che Guevarinog govora u Alžiru, kako bi se uvidjela apsurdnost navodnog „Cheovog oduševljenja Sovjetskim Savezom“.

U  oproštajnom pismu roditeljima Che piše kako će mnogi reći da je avanturista, što on i sam priznaje, ali ističe „na drukčiji način i drukčije od onih koji daju život da bi pokazali svoje istine.“(27)

Chea je najjednostavnije predstaviti, ali nikako pokušati definirati, kroz prizmu njegovih riječi i ideja koje su uvijek slijedila djela. Čitajući njegove govore i spise daje se uvid kako je Che Guevara bio protiv imperijalizma i ugrožavanja mirne koegzistencije. Che se zalagao za društvo u kojemu će čovjek razviti novi odnos prema radu, bratski osjećaj za sve ugnjetavane narode te za čovjeka koji će osjećati obavezu i dužnost bezuvjetne pomoći ugnjetavanim narodima.

U ovom dijelu će se rada pokušati predstaviti Che Guevara kroz njegovo shvaćanje socijalističkog čovjeka te kroz proleterski internacionalizam. Te su dvije odrednice iznimno bitne za razumijevanje Che Guevare.

Odnos prema radu – stvaranje novog čovjeka

Che Guevara je smatrao kako socijalizam predstavlja ukidanje eksploatacije čovjeka od strane čovjeka. Stoga iznosi kako socijalizam „može postojati samo ako promena u svesti ljudi dovede do novog bratskog stava prema čovečanstvu, kako na pojedinačnom planu u društvu koje izgrađuje ili je izgradio socijalizam, tako i na svetskom planu, prema svim narodima koji trpi imperijalističko ugnjetavanje“.(28) Iako ga njegovi kritičari nazivaju hladnokrvnim ubojicom, Che Guevara u jednom svom spisu naglašava „Dozvolite mi da kažem, makar, ispao smešan, da se pravi revolucionar rukovodi visokim osjećajima velikodušnosti; nemoguće je zamisliti pravog revolucionara bez tog svojstva.(29)

Guevara je, kako je prethodno navedeno, putovanjem Latinskom Amerikom te iskustvom u Gvatemali uvidio kako sloboda u pravom smislu riječi ne postoji, nego da postoji samo eksploatirana radna snaga koja radi za određene zemlje i njihove ciljeve. Stoga je jedan od njegovih ciljeva bio sprječavanje stvaranja najamnih radnika koji su potčinjeni općem mišljenju. Za to je, smatrao je Che, potrebno stvoriti novog čovjeka za kojega će rad biti nagrada te koji će se moći solidarizirati s patnjama ugnjetavanih ljudi diljem svijeta. Prema Guevarinom shvaćanju pomoću rada se izgrađuje novi čovjek koji mora izgraditi svoje osobno djelo, u protivnom postaje sramni plaćenik ili propada. Stoga je propagirao organiziranje dobrovoljnog rada. Che nije želio da čovjeka svakodnevno umire tokom onih osam sati kada se nalazi u ulozi robe, on je želio čovjeka koji će imati aktivnu društvenu ulogu te da ima osjećaj obaveze pomaganja široj zajednici putem volontiranja i javnih radova. Smatrao je kako rad treba dobiti novi karakter te da više ne služi kao izrabljivački mehanizam.

Prema Cheu prvobitni grijeh intelektualca i umjetnika je što oni nisu autentični revolucionari. Che smatra „što više budemo širili polje kulture i mogućnosti izražavanja, tim ćemo više omogućiti pojavljivanje izuzetnih umetnika“.(30) Ti novi umjetnici predstavljaju stvaranje nove generacije kojoj će rad biti nagrada.

Nužnost solidarnosti među potlačenim narodima

Jedna od temeljnih teorijskih postavka Che Guevara bila je proleterski internacionalizam odnosno nužnost solidarnosti među svim eksploatiranim narodima u svijetu. U svojim govorima, posebno u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a, 1964. godine, te u govoru koji je održao u Alžiru, na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji, u veljači 1965.(31), istaknuo je  potrebu međunarodne solidarnosti među nerazvijenim narodima.(32)

Proleterski internacionalizam, između ostaloga obuhvaća, ekonomsku i vojnu pomoć. Che je u Alžiru  naglasio kako je životni standard najjačih zemalja „zasnovan na bedi naših zemalja“. Stoga Che predlaže stvaranje novih ekonomskih odnosa u kojima će prestati prešutno suučesništvo nekih socijalističkih zemalja koje trguju s kapitalističkim zemljama. Che ističe kako bi socijalističke zemlje trebale trgovati same između sebe. Prvi korak k tome je određivanje cijena koje će omogućiti razvoj. Druga bitna pretpostavka oživljavanja ovoga plana je da određene socijalističke zemlje investiraju u nerazvijene zemlje. Na taj način „bi se ogromna latentna energija naših bedno eksploatisanih i u svom razvoju nikad pomognutih kontinenata, mogla pokrenuti i bilo bi moguće započeti novu etapu istinske međunarodne podele rada (…). Države na čijem bi se teritorijima ulagalo imale bi nad tim investicijama sva prava koja proističu ih suverenog vlasništva, bez ikakove obaveze plaćanja ili kredita“.(33)

Che ističe kako se zemlja ne oslobađa samo proglašenjem neovisnost ili oružanom pobjedom, nego navodi kako prava sloboda nastaje „kada prestane ekonomska dominacija imperijalizma nad jednim narodom“.(34)

Proleterski internacionalizam Che podrazumijeva kao pomoć i dužnost svakog slobodnog čovjeka. Taj internacionalizam uključuje dužnost oružane potpore napadnutim zemljama, pri tome Che smatra kako se oružje ne smije prodavati: „U našem svetu oružje ne bi smelo da bude roba; ono mora biti izručeno potpuno besplatno, u potrebnim količinama, narodima koji ga traže da bi ga upotrebili protiv zajedničkog neprijatelja.“(35)

Njegov proleterski internacionalizam bio je protunacionalistički.  Che navodi: „Svaka kap krvi prolivena na tlu pod čijom zastavom čovjek nije rođen, predstavlja novo iskustvo za onoga koji ga preživi, (…) Vreme je da ublažimo naša razmimoilaženja i da se stavimo u službu borbe.“(36) Stoga Che i upućuje poziv Trikonintentali (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike) ističući jednake uvijete bijede i siromaštva, koji vladaju u tim zemljama. Na temelju tih nejednakosti treba se razviti solidarnost koja će potaknuti oružanu borbu koja će svrgnuti nenarodne vođe. Che je bio uvjeren u ovaj povijesni razvoj jer je smatrao kako narodi ne mogu prihvatiti i priznati vođe koje nisu sami birali. Takvo shvaćanje podrazumijeva kako su nacionalne države glavni čimbenici kapitalističke eksploatacije, stoga treba prevladati nadnacionalna i solidarna politika među slabije razvijenim zemljama. Prema Cheu „obična logika određuje neophodnost saveza između nerazvijenih naroda i socijalističkih zemalja. Ako i nema drugog činioca ujedinjenja, to će biti zajednički neprijatelj“.(37) Stoga Che 1965. godine odlazi u Kongo kako bi na principima foco teorije razvio gerilski pokret protiv Mobutua koji je uživao imperijalističku potporu. Međutim, nespremnost i slaba mogućnost obuke pripadnika Kabilovih snaga onemogućila je primjenu foco terorije te širenje kontinentalne revolucije.

Guevara je bio itekako svjestan opasnosti od dogmatizma kao i slabosti koja prijeti izgradnji novog društva. Che upozorava kako „Čovek koji ceo svoj život posvećuje revoluciji ne sme dozvoliti da ga omete pomisao na ono što nema neko dete, na njegove dotrajale cipele, na ono neophodno što nedostaje njegovoj porodici. Ako dozvoli da ga te brige zaokupe, on stvara povoljno tlo za delovanje korupcije.“(38)

Che ističe kako avangardni revolucionari moraju njegovati ljubav prema narodima, „prema najsvetijim ciljevima, i da je učine jedinstvenom, nedeljivom.“(39)

Valja naglasiti kako se Che u borbi protiv imperijalizama nije oslanjao na nacionalne Komunističke partije.

Iz Cheovih spisa proizlazi da je temeljna ideje njegove revolucije stvaranje otpora protiv dekadencije 20. stoljeća te izgradnja solidarnosti među svim potlačenima narodima u svijetu. Za ostvarenje takvog cilja potrebno je organizirati oružanu borbu koja će osigurati slobodu potlačenim narodima, bez ekonomskih okova imperijalnih sila.

 Foco teorija i Kontinentalna revolucija

Che je bio zagovornik oružane borbe, kao jedinog načina borbe. Miroslav Pečujlić ističe kako su na području Latinske Amerike prveladavale dvije različite vizije borbe protiv imperijalizma: „krajnje radikalna i do ekstremizma izvedne taktika Če Guevare i mirna ustavno-parlamentarna Aljendeova…“(40) Za razliku od Salvadora Allendea(41), koji je zagovarao promijenu sustava kroz parlamentarno djelovanje, Che je smatrao kako je takva borba uzaludna te je nasuprot njoj zagovaro nužnost oružane borbe. Isticao je kako su narodi Latinske Amerike na ovaj ili onaj način ostali robovi, a da su osnovne nade naroda nestale pod jarmom oligarhija i kapitala. Stoga se Che zalagao se oslobođenje putem neprekidne borbe, odnosno permanentne revolucije ostvarene na trima kontinentima putem foco teorije.

Neokolonijalizam te rušenje reformističkih predsjednika u Latinskoj Americi pridonijelo je Chevoj užurbanosti u pripremi i širenju „…dva, tri, više Vijetnama“.

Prema Cheu, širenje novih revolucija odozdo omogućava primjena foco teorije, koja je donijela pobjedu Revolucije na Kubi. Che Guevara u knjizi Guerrilla Warfare (La Guerra de Guerrillas ), objašnjava foco teoriju.(42) Guerrilla Warfare pruža teorijske i praktične korake neophodne za nekonvencionalno ratovanje. Knjiga se sastoji od tri poglavlja koja uključuju: opće principe gerilskog ratovanja (taktiku, strategiju, povoljan teren…), sposobnosti koje čine gerilca (gerilac kao borac za socijalnu reformu, organizaciju gerilske jedinice…) te organizaciju gerilske borbe (uloga žene, sabotaže, medicinska pomoć…). Temelj foco teorije, koju je Che razvio zajedno s Fidelom Castrom i koja se pokazala uspješnom na Kubi, čine male, skupine dobro izvježbanih gerilaca koje bi mogle opstati u nesklonom, neprijateljskom okruženju.(43) Podlogu uspjeha gerili čini potpora loklanog, seljačkog stanovništva.(44)

U uvodnom dijelu knjige Che iznosi tri osnovna elementa gerilskog ratovanja koja su proizašla iz Kubanske revolucije:

1. Narodna vojska može pobjediti regularnu vojsku
2. Nije potrebno čekati da se stvore uvjeti za revoluciju; insurekcija ih može stvoriti
3. U nerazvijenoj Lantinskoj Americi, selo je osnovno područje za oružanu borbu.

Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(45) ističe kako je Bolivija pokazala grešku druge točke Cheovih elemenata koji su potrebni za uspješno gerilsko ratovanje – stvaranja uvjeta za revoluciju od strane samih revolucionara. Johnson smatra kako su revolucionari određeni vanjskim socijalnim elementima, koji su izvan kontrole određene revolucionarne grupe.

Che Guevara je mogućnost „pobjede oružane borbe i revolucije vidio isključivo u zemljama u razvoju, gdje se na vlasti nalaze nenarodni režimi koji su izolirani od naroda i nisu došli na vlast voljom naroda, odnosno izbornim putem.“(46)

U širenju kontinentalne revolucije Che je isticao nužnost suradnje Trikonintentale (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike), antiameričko raspoloženje te solidarnost među narodima Trećega svijeta. U poruci iz travnja 1967. Che poziva na široku kontinentalu borbu koja bi stvorila opću borbu naroda Trećega svijeta. U spisu Stvoriti dva, tri…mnogo Vijetnama, to je parola(47)ističe „Laos i Vijetnam potresaju građanski ratovi, koji prestaju da to budu onog trenutka kad se pojavi američki imperijalizam, sa svom svojom silom, te se čitava zona pretvara u opasan upaljač spreman da izazove eksploziju.“(48)

Odnos prema SSSR-u

Dugo je vremana Cheov odnos prema SSSR-u bio obavijen kontradikcijama. Od toga da je bio tvrdi prosvjetski pristaša do toga da je bio veliki sovjetski neprijatelj. Iako su, gotovo o svakom aspektu njegova života napisane knjige, eseji i članci, njegov odnos prema SSSR-u bio je dugo vremena neistražen. Dokumenti koji bi pomogli u rasvjetljavanju toga odnosa dugo su bili nedostupni istraživačima. Danas, nakon što je Maria del Caremen Ariet Garcia, sakupila dostupne dokumente u Centru za studije Che Guevare u Havani, vidimo i razloge zašto su ovi dokumenti bili nedostupni. U njima se naime Che, na vrlo kritičan način odnosi prema Sovjetskom Savezu, bez imalo idealizama i pozitivnih opaski, što bi možda netko očekivao. Stoga je posve razumljiva, pragmatička i politički oportuna odluka kubanskih vlasti, da u razdoblju Hladnog rata, ne objavljuju Che Guevarine kritičke spise u odnosu na SSSR.

Che je tijekom pedesetih godina i razdoblja borbe u Sierra Maesti bio uvjeren u ispravnost sovjetskog tumačenja marksizma. SSSR je u tome periodu bio obećana zemlja mnogim ljevičarskim intelektualcima diljem svijeta. Sovjetski Savez je predstavljao komunističku oazu, prema kojoj su težile sve zemlje na svome putu izgradnje socijalističkog društva. Lijevi intelektualci i radnici u ostatku svijeta su se divili sovjetskom modelu i državi na čijem su čelu radnici. Međutim, Che je nešto ranije, od ostalih izgubio iluziju o SSSR. To se dogodilo prilikom njegovog posjeta SSSR-u, početkom 60-ih godina. Nakon čega Guevara počinje sve češće iznositi kritiku sovjetske interpretacije marksizma. Čak postavlja pitanje je li moguće ostvariti komunizam u samo jednoj zemlji.

Upravo je njegov kritički odnos prema Sovjetskom Savezu i njegovoj ekonomiji, koja je prema Cheu sve više nalikovala kapitalističkom modelu, bio izvor tenzija na Kubi, tijekom rasprave o tome kojim putem se treba razvijati kubanska ekonomija. Tu je Fidel Castro ponovno pokazao svoj pragmatizam, pristajući uz Sovjetski Savez, svjestan kako Kuba bez SSSR teško može opstati. S druge strane Che nikada nije odveć mario za pragmatizam te je isticao kako tržištu ne može biti cilj jedino zarada.

Razlike u pogledu ekonomske politike na Kubi dosegnule su svoj vrhunac u razdoblju 1963.-1964. godine, a kulminirat će u Chevom govoru u Alžiru, 1965. godine. Mnogi povjesničari u ovome vide kamen spoticanje između Che Guevara i Fidela Castra.

U knjizi Helen Yaffe, Che Guevara: The Economics of Revolution, istražuju se Cheove temeljne postavke ekonomske politike te njegovi kritički stavovi prema sovjetskom modelu ekonomije. U knjizi se navodi kako je Che prilikom posjeta SSSR ostao neugodno iznenađen sustavom rada pojedinih tvornica, u kojima se poslovalo po principima kapitalističkog tržišta.

Cheove nezadovoljsvto i razočaranost u SSSR, vidljivo je i prema pismu, iz 1965. godine,  koje je posalo tadašnjem kubanskom ministru kulture Armandu Hartu, a u kojem navodi kako Sovjetski savez spriječava ljude da misle.(49)

Osim pisma upućenom Armandu Hartu, Cheov govor u Alžiru nam daje jasno viđenje njegovog stava prema Sovjetskom Savezu. U tom govoru on iznosi oštru kritku ekonomskog modela, koji je dominirao u SSSR-u, a očituje se u dijelu u kojem Che naglašava: „Socijalističke zemlje imaju obavezu da učine kraj svom prećutnom saučesništvu sa eksploatatorskim zemljama Zapada“. Prema Chevoj teoriji, socijalističke zemlje se moraju okrenuti jedna prema drugoj te si uzajamno pomaganti, a ne održavati trgovačke odnose s kapitalističkim zemljama. Che se oštro protivio sovjetskome ekonomskom modelu koji je poput kapitalističkog težio zaradi. Stoga je on umjesto takvog tržišta zagovarao ideju kako određene usluge i robe trebaju biti besplatne. Glavna Cheova zamjerka sovjetskom modelu, bila je nedostatak solidarnosti s nerazvijenim zemljama. Stoga Che smara, kako je prethodno navedeno, da se oružje nerazvijenim zemljama ne smije prodavati, nego da je dužnost svake socijalističke zemlje dati oružje besplatno jer služi za borbu protiv istog neprijatelja. Osim oružja, Cheova težnja za solidarnošću nerazvijenih zemalja očituje se i u prijedlogu, prema kojemu razvijene socijalističke zemlje trebaju na teritoriju nerazvijenih zemalja graditi industrijska postrojenja kao bi pomogli slabo razvijenoj ekonomiji. Prema Cheu, kako je već rečeno, država na čijem bi se teritoriju nalazilo postrojenje imala bi suvereno vlasništvo, bez ikakve obveze plaćanja ili kredita. Sovjetski model ništa od navedenog nije podržavao.

Che se pozitivno odnosio prema Lenjinovoj Novoj ekonomskoj politici (NEP).(50) Objavljeni spisi otkrivaju kako je smatrao kao bi Lenjin, da je ostao živ, ispravo negativne učinke ove politike. Prema Cheu sovjetsko gospodarstvo sve više predstavlja povratak kapitalizmu. Osobito se protivi uvođenju menadžerskih pozicija u tvrtke, koje predstavljaju izvor korupcije. Che za razliku od svjetskog modela zagovara ekonomski model s centralnim planiranjem i glavnom ulogom države. Također kritizira sovjetski ekonomski model u kojemu je čovjek podvrgnut i definiran ekonomskim faktorima.  Che smatra kako centralno planiranje oslobađa čovjeka od uloge objekta u proizvodnji. On smatra kako ljudi moraju biti uključeni u procese odlučivanja te na taj način doći u poziciju da sami odlučuju o svojoj sudbini. Michael Löwy u članku „Che Guevara: The Search For a Democratic and Communist Alternative“ smatra kako su Cheove ideje bile na tragu demokratskog socijalističkog upravljanja.(51)

U objavljenim dokumentima vidljivo je kako Che ne gaji nikakvu idealističku sliku stvarnosti, kakvu mu mnogi žele nametnuti kada ga definiraju kao utopistu. Guevara je svijestan kako ne postoji proleterski internacionalizam, čak niti među zemljama koje su se deklarirale kao socijalističke. U jednom spisu iznosi kako su ti odnosi obilježeni eksploatacijom u kojoj jača zemlja izrabljiva slabiju.

Cheova je namjera bila izgradnja drugačijeg socijalizam s više solidarnosti i egalitarizma. Važno je naglasiti kako Che Guevara nije slijepo slijedio socijalističke dogme, nego je izgrađivao vlastitu teoriju o tome kako se socijalizam treba izgraditi. Stoga ga se ne može nazivati maoistom ili staljinistom jer je Guevara u svim tim sustavima pronašao mane, za koje je smatrao da ne se smiju postojati u socijalističkom društvu. Za razliku od proklamiranih socijalističkih država, u kojima se birokratska vlast, manje više, bavila samom sobom, Che je zahtijevao vlast koja će biti podređena čovjeku te koja će pomoći da ljudi između sebe razvijaju solidarnost i svijest o nužnosti pomoći ugnjetavanim narodima.         Che je težio komunističkoj alternativi, u odnosu na postojeće sustave toga tipa. U svim njegovim govorima i spisma ističe se solidarnost kao osnova novog društvenog uređenja. Uz solidarnost Che ističe i slobodu zemalja pri razvoju svoga puta u socijalizam. Stoga Che odbija bilo kakvo mentorstvo na tome putu.

Definiranje neprijatelja

U govorima u Alžiru te pred Generalnom skupštinom UN-a Che Guevara je naveo imperijalizam, kolonijalizam te neokolonijalizam kao glavne neprijatelje nesvrstanih zemalja.(52) Michael Hardt i Antonio Negri u knjizi Imperij, isiču kako je upravo borba protiv imperijalizma najznačajniji slučaj pobune i revolucije protiv modernih struktura moći.(53)

Che je istaknuo kako je mirna koegzistencija, dvaju različitih društvenih sistema, moguća. Međutim, ističe, kako imperijalizam, posebno američki, pokušava svijet uvjeriti kako je mirna koegzistencija ekskluzivno pravo najveće svjetske sile. Stoga je Che, u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a 1964. godine, iznio primjer Laosa, Kambodže i Južnog Vijetnama, kao država u kojima imperijalizam narušava mirnu koegzistenciju i pokušava nametnuti svoj model „mogućeg suživota“. Che naglašava kako mirna koegzistencija ne može postojati između ugnjetavača i potlačenoga. Prema njemu da bi se mirna koegzistencija mogla ostvariti, sve države moraju biti ravnopravne, neovisno o njihovoj veličini ili ekonomskoj snazi.

Che se u govoru posebno osvrnuo na politiku Sjedinjenih Država prema manjim i slabije razvijenim zemljama. Na primjeru Puerto Rica, Paname te Konga Che iznosi tvrdnju kako Sjedinjene Države koriste manje države u svoje vanjskopolitičke ciljeve. Che je naglasio situaciju u Kongu i ubojstvo Patricea Lumumbe te izdaju UN- a.(54)

Che je, u navednom govoru, posebno naglasio korištenje pojedinih latinskoameričkih zemalja, poput Costa Rice i Nikaragva kao poligone za akcije usmjerene protiv Kube. Istaknuo je stalna nadlijetanja američkih špijunskih zrakoplova U-2 nad Kubom kao i brojne provokacije američke vojske iz baze u Guantánamu. Navodi brojku od 1,323 incidenta u 1964. godini. Che prozvao i Organizaciju Američkih Država, koja djeluje kao američko ministarstvo kolonija, a koja je pod upravljačkom politikom Sjedinjenih Američkih Država, prekinula sve političke i trgovačke veze s Kubom.

Prema Guevari nerazvijene zemlje ne moraju biti samo vojno ugrožene, „Postoji i drugi, prefinjeniji oblik: prodiranje u zemlje koje se politički oslobađaju, sklapanje saveza s mladom domaćom buržoazijom, razvijanje parazitske buržoazije tesno povezane s interesima metropole (…)“(55)

Sve navedno je, prema Cheu, uzrokovano imperijalizmom, koji će sve dok bude postojao „sprovoditi dominaciju nad drugim zemljama“. Tu dominaciju, Che naziva neokolonijalizam.

Bolivija i uloga SAD-a u ubojstvu

Na kraju govora u UN-u Che navodi kako je došlo vrijeme u kojem se narodi Latinske Amerike počinju ustajati protiv imperijalizma jer sada „…na poljima i planinama Amerike, na padinama brežuljaka (…) na obalama velikih oceana i rijeka, ovaj svijet pun srca počinje dahtat (…) od želje da umre za ono što je njihovo. Da povrate svoja prava. (…) Sada će povijest morati ispraviti svoj dug prema siromašnima u Americi (…)“.(56)

Iako je Kongo pokazao nemogućnost primjene foco teorije u svim državama, Che je smatrao kako je ona primjenljiva u Latinskoj Americi, u kojoj nenarodni vladari vode politiku Sjedinjenih Država. Kao zemlju iz koje se revolucija trebala preliti na ostale zemlje Latinske Amerike, Che je izabrao Boliviju.

Nakon Konga Che se u tišini vratio na Kubu i nastavio se pripremati za prebacivanje gerilaca u Boliviju. U to su vrijeme vijesti oko Che Guevare bile obavijene velom tajne. Čak se govorilo da je likvidiran, da je u sukobu s Fidelom i sl.

Prije odlaska u Boliviju Che je napisao oproštajna pisma djeci, roditeljima i Fidelu Castru. U oproštajnom pismu Fidelu Che piše: „osećam da sam izvršio onaj deo zadatka koji me je vezivao za kubansku revoluciju na njenom tlu, pa se opraštam od tebe, od drugova, od naroda koji je ostao moj.“(57)

Na teorijskom planu postojali su svi elementi koji su trebali dovesti do uspjeha revolucije u Boliviji: na vlasti je bio nenarodni vođa, zemlja je bila pod američkim imperijalizmom, a jedan su dio gerile činili iskusni kubanski borci. Stanje u regiji i svijetu je išlo na ruku revolucionarnim pokretima: val nezadovoljstva se širio Latinskom Amerikom, europska ljevica je bila u uzletu, glasovi otpora protiv rata u Vijetnamu bili su na vrhuncu, dok su studentski pokreti, pretežno ljevičarski orijentirani, bili sve glasniji i organiziraniji.

Međutim, terorija gerilskog ratovanja, podrazumijevala je potporu lokanog stanovništva, pretežno seljačkog, ali ovaj bitan elemenat o kojemu revolucija ovisi, u Boliviji nije bio ispunjen jer su prema generalu Pradu (uhitio Che Guevaru), seljaci voljeli predsjednika Barrientosa. Naime, netom prije dolaska Chea bila je završena agrarna reforma predsjednika Ortuña Barrientosa, koji je unatoč svojoj autoritativnoj vlasti i izrazito proameričkoj politici, uspio pomoću Vojno-seljačkog saveza pridobiti seljaka za svoju politiku.

O Chevoj borbi u Boliviji, najbolje svjedoči njegov bolivijski dnevnik.(58) Dnevnik, započinje 7. studenog 1966. godine, s bilješkom kako je zajedno s Pachungom stigao na farmu te stupio u kontakt s nekim članovima Komunitičke partije. Njegovi dnevnički zapisi svjedoče o svim poteškoćama na koje je nailazila gerila.

Male gerilske grupe, teško su se kretala kroz prašume i brdovite predijele. K tome, gerilci nisu dobili potporu niti lokalne komunističke partije, kojoj internacionalizam nije predstavljao bitan element, niti su dobili potporu lokalnog stanovništva. Bez pomoći potonjih, revolucije nije mogla uspjeti. Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(59) analizira različitost socijalnih i političkih uvjeta koji su vladali u Boliviji, a koji su se u bitnom razlikovali od stanja na Kubi.

Dana 8. listopada 1967. godine Che je zarobljen s još 17-ero gerilaca. Fotografije iz toga razdoblja prikazuju fizički iscrpljenog Chea. Iako je gerila bila mala te potpuno oslabljena bolivijskoj vojsci i američkim obavještajcima trebalo je 9 mjeseci da im uđu u trag. Ujutro 9. listopada 1967. Mario Terán ušao je u napuštenu zgradu škole, u La Higueri, te streljao Ernesta Che Guevaru zajedno sa sindikalnim vođom iz bolivijskog grada Orura, Wilijem.

„Po mišljenju mnogih, objektivnih analitičara, osnovne Che Guevarine pogrješke su bile to što su njegove želje, vjerovanja i revolucionarna htijenja išli dosta ispred realnih mogućnosti, objetkivnih okolnosti i subjektivnih činjenica“. Ili možda je razlog u tome, kako Noam Chomsky navodi da je psihološki lakše organizirati otpor vojnom napadu, nego otpor dugovječnom programu imperijalnih težnji kojega je vojni napad samo dio, dok će ostali dijelovi još uslijediti. (60)

Vođene su velike rasprave oko američke uloge u uhićenju te ubojstvu Che Guevare. Bolivijske su vlasti tvrdile kako su operativci CIA-e imali isključivo savjetodavnu ulogu, dok su američke vlasti tvrdile kako je odluka o samaknuću Che Guevare bila isključivo u bolivijska odluka. Čak je i general Gary Prado Salmon koji je zarobio Che Guevaru u intervju za Jutarnji list, u prosincu 2007. godine, istaknuo „…Amerika nije imala važnu ulogu u njegovu zarobljavanju. Pripisivanje neke tajnovite i presudne uloge agetnima koje je CIA poslala u Boliviju“, nastavlja Prado je „obična glupost“.(61)

Međutim, 2011. godina izašla je knjiga Michaela Ratnera i Michalea Stevena Smitha pod naslovom „Who Killed Che?“, podnaslov knjige glasi: Kako se CIA-a izvukla s ubojstvom.(62) U knjizi autori obrađuju ulogu Sjedinjenih Država u ubojstvu Ernesta Che Guevare. Prema najnovije otkrivenim dokumentima, koje autori predstavljaju u knjizi, vidljivo je kao je „cijela operacija bila organizirana iz Bijele kuće pod vodstvom Walta Whitmana Rostowa i CIA-e“.(63) CIA-a, odnosno Južna komanda, čiji je dio bio i 2. rendžerski bataljun, svakodnevno je slao izvještaj o kretanju Guevarine gerilske skupine.(64)

Che Guevarina ostavština

Jedna, od možda više mitskih, nego stvarnih izjava comandantea je rečenica koju je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu(65): pucaj, kukavice ubit ćeš samo čovjeka.(66) Prema Cheovom načinu života i spisima koje nam je ostavio, vidljivo je uvjerenje kako gubitak njegovog života ili života bilo kojega pojedinca ne predstavlja za Chea nikakav poraz. Che je živio za jednu ideju, za koju je vjerovao da nadilazi fizičku postojanost bilo kojega čovjeka. Smatrao je kako se ideja ne može poraziti, stoga je bio spreman žrtvovati i svoj život, čvrsto vjerujući kako će ideja preživjeti i prenjeti se na ostale generacije, koje će nastaviti njegovo djelovanje. Ideje o potrebi međunarodne solidarnosti i prestanku izrabljivanja čovjeka od strane ekonomskog sustava danas su zastupljenije nego ikada.

Pogledamo li ikonografiju današnjih  prosvjeda u Grčkoj,  prosvjeda na Tahrir trgu u Kairu,  studentske prosvjednike u Čileu te imigrantske prosvjede u Francuskoj, vidjet ćemo transparente, majice i zastave s reprintom Cheovog lika. Vidjet ćemo simbol borbe, ali ne samo simbol, nego i dokaz da je Cheova ideja nadživjela njegovu fizičku eliminaciju. Njegova ideja o nužnosti otpora protiv bilo kojega oblika ugnjetavanja nadživjela je 9. listopad 1967. Prema autorima, navedene knjige, „Who Killed Che?“, Che je predstavljao simbol revolucionarne promjene, stoga ga je trebalo eliminirati, kako se ideja o drugačijem društvu ne bi dalje širila. Međutim, danas kada dolazi do prosvjeda diljem svijeta, vidimo kako ideja i borba za drugačije društvo nije umrla. To je najprimjerenije predstaviti putem promjena u Latinskoj Americi, koje su nastupile početkom 2000. godina, dolaskom ljevičarskih vlada na čelo južnoameričkih država. Određeni predsjednici, poput Huga Chaveza ili Eva Moralesa, otvoreno se pozivaju na Cheove ideje i borbu.

Mnogi tvrde kako se njegov lik danas više koristi kao šik popularne kulture, što je u određenoj mjeri i istina. Međutim, ako zanemarimo nošenje majice s njegovim likom iz površno vizualne želje, moramo priznati da iza slike ipak postoji teorija koja je podređna čovjeku i njegovoj borbi za ravnopravosti u društvu.

Možemo zaključiti kako je Che ipak pobjedio, jer ideja je preživjela u obliku grčkog imigranta, čileanskog studenta  i svih ostalih koji se bore protiv nejednakosti i nebrige čovjeka za čovjeka.

Zaključak

Ernesta Che Guevaru ne smijemo prepustiti tumačenjima u okviru avanturizma ili utopizma. On je svojim djelovanjem pokušavao identificirati zajedničkog neprijatelja nerazvijenih zemalja te je pokušao uvesti jezik antiimperijalizma i proleterskog internacionalizma. Posebno je bitan Che Guevarin teorijski aspket u kojem on, kao glavnu zadaću svakog čovjeka, navodi  razmišljanje te kombiniranje teorije i prakse. On nije apostol ili apologet nikakve dogme, nasuprot, on je predstavnik shvaćanja kako čovjek sam mora upravljati svojim djelima. Kako niti u jednom trenutku ne smije postati najamnim radnikom, koji je potčinjen općem mišljenju. U pokušajima interpretacije lika i djela Che Guevare treba se pokušati izbjeći predodžba o mitu ili nestvarnom liku koji je htio ostvariti neostvarivo. Stoga se Guevara treba promatrati kroz njegove spise i gerilsko djelovanje, a ne kroz romantični lik revolucionara koje se htio boriti s vjetrenjačama. Njegova politika, koja predstavljala sjedinjenje teorije i prakse, temelji se na stvaranju novog odnosa između čovjeka i rada, koji se neće temeljiti na izrabljivanju čovjekove radne snage, na međunarodnoj solidarnosti s potlačenim narodima te na zajedničkoj borbi protiv svih oblika ugnjetavanja.

Njegova ideja o potrebi jedinstva u borbi protiv eksploatacije danas postaje sve aktualnija, te se nakon 45 godina, ponovno prepoznaje zajednički neprijatelj. Njegova gerilska taktika, danas možda ne uživa toliko potporu, koliko živi ono što je Che i htio – ideja.

Bilješke:

¹ Jordan JELIĆ, Che Guevara, Zagreb, 2004., 10.

² Peter CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., Zagreb, 2003., 761.

³U ustanku je došlo do naoružavanja sindikata te nacionalizacije rudnika i velikih zemljoposjeda.

⁴ Lidija KOS STANIŠIĆ,Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb, 2009.

⁵ Alberto Granada umro je u ožujku 2011. godine na Kubi. Nakon rušenja Fulgencija Batiste Granada je na Cheova poziv došao u Havanu gdje je živo do svoje smrti. Na Havanskom je sveučilištu predavao biokemiju. Posljednja mu je želja bila da mu se pepeo prospe u Argentini, Venecueli i Kubi.

⁶ Che Guevrara, Dnevnički zapisi, motociklom po Latinskoj Americi, Zagreb, 2005., 86.-87.

⁷ Isto, 88.

⁸ Prvo rušenje je bilo u Iranu, kada je CIA-a uz pomoć domaće elite uspjela srušiti iranskog premijera Mohammada Mosaddegha, u operaciji Ajax, u kolovozu 1953. godine.

⁹ Jacobo Arbenz (1913.-1971.) bio je časnik gvatemalske vojske te jedan od vođa revolucije u listopadu 1944. godine, kojom je srušen režim generala Jorgea Ubice.

¹⁰ P. CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., 800.

¹¹ Nakon pada Arbenza izabran je Carlos Castillo Armas koji je 1957. godine ubijen, nakon kojega vlast preuzima desničar Ydigoras Fuentes, koji uvodi diktaturu. Fuentes ostaje na vlasti do 1963. godine, nakon kojega dolazi do niza samoizabranih uniformiranih predsjednika.

¹² Tako Leycester Coltman u svojoj knjizi Stvarni Fidel Castro naziva buduće kubanske gerilce, koji su se u Meksiku spremali za iskrcavanje na Kubu.

¹³„Meksiko je oduvijek davao azil ljevičarskim prognanicima. Prijateljski je primio tisuće španjolskih republikanaca, kao i izbjeglica iz brojnih desničarskih diktatura koje su nicale po Latinskoj Americi. Desetljećima je bio prirodan prvi izbor kubanskih ljevičara koji su bježali od progona.“ (Leycester Coltman, Stvarni Fidel Castro, Zagreb, 2005., 123.)

¹⁴ Fidel Castro je 26. srpnja 1953. godine organizirao napad na vojarnu Moncadu sa svrhom stvaranja pokreta protiv korumpiranog režima Batiste Fulgencija, koji je Kubu pretvorio u „američku kockarnicu“. Pokušaj nije uspio te je Fidel Castro nakon nekoga vremena zarobljen i osuđen na petnaest godina zatvora. Prije izricanju presude Castro je održao jedan od najpoznatijih govora u povijesti, pod nazivom Povijest će me odriješiti. Kako je gospodarstvo bilo u razvoju, a odnosi sa Sjedinjenim Državama na vrhuncu, Batista se osjetio dovoljno politički snažno da amnestira buntovnike iz Moncada, tako se Fidel pridružio članovima MR-26, u Meksiku.

¹⁵ Treba naglasiti kako u ovoj fazi revolucije nije imala socijalistička obilježja.

¹⁶ Ignacio RAMONET, Fidel Castro. Moj život. Biografija u dva glasa, Zagreb, 2009., 163.

¹⁷ 25. studenoga 1956. skupina od 82 gerilca krenula je iz meksičke luke Tuxpan na maloj jahti Granma prema Kubi. Iskrcali su se na području Alegria de Pío, međutim Batistina vojska ih navela u zamku, pa je jedinica ostala bez značajnog dijela ljudstva. Preostali dio gerile se uputio prema Sierri Maestri. Borba u planinama je trajala sve do siječnja 1959. godine kada je Castro preko Radija Rebelde zapovijedio članovima MR-26-7 da preuzmu ulogu policija i da održavaju red, kako bi se spriječilo nasilje i pljačka.

¹⁸ Santa Clara je predstavljala posljednju utvrdu Batistine vojske.

¹⁹ J. JELIĆ, Che Guevara, 18.

²⁰ Camilo Cienfuegos (1932.-1959.) je poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Protivnici Kubanske revolucije (posebno kubanska nacionalna manjina u Miamiju) smatraju kako se Castro riješio Cienfuegosa jer je Camilo bio protiv, prema njima „staljinističkih i despotskih“ metoda koje su provodili Castro i Che Guevara. Stoga se smatra kako je Camilo Cienfuegos predstavljao uteg Revoluciji, osuđujući, prije svega, smrtne kazne koje je nova vlast izricala. Che Guevara i Cienfuegos su zajedno osvojili jednu od najvećih vojnih utvrda La Cabañu. Cienfuegosovo tijelo nikada nije pronađeno.

²¹ Luciano DODDOLI; Manlio MARADEI, Svijet poslije II. svjetskog rata, Split, 2005., 165.

²² Ernesto ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, Beograd, 1974., 60.

²³ Nakon razdoblja francuskog kolonijalizma, Vijetnam sve više potpada pod američki imperijalizam.

²⁴ Tom je prilikom nastao poznati poklič, kojim Castro završava sve svoje govore: Patria o muerte, venceremos!“ (Domovina ili smrt, pobjedit ćemo!)

²⁵ To je najduži državnički posjet u povijesti, a trajao je od 27. travnja do 3. lipnja 1963. godine.

²⁶ Naime, meksička je policija uspjela ući u trag Kubancima koji su pripremali iskrcavanje na Kubu. Tako su bili uhićeni Fidel i Guevara.

²⁷ Jerko GRGA, Che, zašto i kako se žrtvovao, Split, 2008., 179.

²⁸ E. ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, 76.

²⁹ Isto, 108.

³⁰ Isto, 106.

³¹ Govor je kasnije objavljen pod naslovom „Kubu za Afriku i Aziju vezuje zajednička težnja-oboriti imperijalizam“.

³² Njegovo zalaganje za solidarnost među potlačenim narodima očituje se i u njegovoj izjavi o dužnosti svakog slobodnog čovjeka u svijetu da osveti imperijalistički zločin u Kongu.

³³ E. ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, Beograd, 1974., 79.

³⁴ Ernesto ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, 76.

³⁵ Isto, 85.

³⁶ Isto, 108.

³⁷ Isto, 75.

³⁸ Isto,  109.

³⁹ Isto, 108.

⁴⁰ L. DODDOLI; M. MARADEI, Svijet poslije II. svjetskog rata, 234.

⁴¹ Salvador Allende je postao čileanski predsjednik 1970. godine. Allende je predstavljao socijaliste. To je bilo prvi puta u povijest da je na vlast mirnim putem, došao revolucionar. Allende je za sebe rekao: „Ja sam marksist, ali to nije stranka, nego idela.“ Zbog najave nacionalizacije američkih kompanija u Čileu, čime je posebno bila ugrožena ITT-a, te rudnika bakra, 11. rujna 1973. dolazi do vojnog udara u kojemu Alllende pogiba, a vlast preuzima vojna hunta Gustava Pinocheta.

⁴² Knjiga je postala svojevrsni priručnik za revolucije diljem Latinske Amerike.

⁴³ Neven MATERLJAN, Terorizam i gerila, Rijeka, 1995., 68.

⁴⁴ Početkom 70-ih godina Carlos Marighella, pristalica ideje o stvaranju „dva, tri, više Vijetnama“, razradio je teoriju ratovanja koja je, za razliku od foco teorije, uključivala urbanu gerilu.

⁴⁵ Joshua JOHNSON, „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“

(http://people.ucalgary.ca/~innovate/issues/2006winter/Johnson%20Cuba%20to%20Bolivia.pdf)

⁴⁶ J. GRGA, Che, zašto i kako se žrtvovao, 108.

⁴⁷ Članak je objavljen 1967. godine u Havani, kao dodatak časopisu Tricontinental.

⁴⁸ E. ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, 119.

⁴⁹ Che Guevara: The Search For A Democratic And Communist Alternative

http://panafricannews.blogspot.com/2007/12/che-guevara-search-for-democratic-and.html

⁵⁰ NEP se odnosi na novu ekonomsku politiku koju je Lenjin predstavio nakon Prvog svjetskog rata, a koja je trebala oživjeti privredu na selu.

 

⁵¹ Che Guevara: The Search For A Democratic And Communist Alternative

http://panafricannews.blogspot.com/2007/12/che-guevara-search-for-democratic-and.html

⁵² http://www.marxists.org/archive/guevara/1964/12/11.htm

⁵³ Michael HARDT; Antonio NEGRI, Imperij, Zagreb, 2000.

⁵⁴ U lipnju 1960. godine pokrajina Katanga je proglasila odcjepljenje od Konga, pod vodstvom generala Mobuta. Premijer Lumumba je bio protiv takve secesionističke politike. U veljači 1961., nakon uhićenja od strane Mobutuovih vojnika Lumumba je ubijen.

⁵⁵ E. ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, 82.

⁵⁶ http://www.marxists.org/archive/guevara/1964/12/11.htm

⁵⁷ E. ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, 112.

⁵⁸ Ernesto CHE GUEVARA, Bolivijski dnevnik, Zagreb, 2007.

⁵⁹ Joshua JOHNSON, „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“

(http://people.ucalgary.ca/~innovate/issues/2006winter/Johnson%20Cuba%20to%20Bolivia.pdf)

⁶⁰ Noam CHOMSKY, Imperijalne težnje. Razgovori o svijetu nakon 11.9., Zagreb, 2006.

⁶¹„Che – zadnji dani života“, Jutarnji list, br. 479, 22. XII. 2007., 9.

⁶² Autori Michael Ratner i Michale Steven Smith duge se vremena bave ovim pitanjem. Tako su 1998. godine, nakon uvida u FBI-ove dokumente (većinom prepiska s CIA-om) otkrili kako je ta vladina agencija pratila Che Guevaru još od njegovog boravka u Miamiju, 1952. godine.

⁶³Walt Whitman Rostow u administraciji predsjednika Jonhsona bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost.

⁶⁴http://www.marxists.org/archive/guevara/biography/last-days.htm;

http://www.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB5/

⁶⁵ Ironično, ali  kubanski su liječnici u sklopu operacije Milagro, u Boliviji, 2006. godine, vratili Mariju Teránu vid, uklonivši mu mrenu na oku. Kubanski list Granma, ovo je popratio sljedećim tekstom: „Četiri desetljeća, nakon što je Mario Terán pokušao uništiti san i ideju, Che se vraća i pobjeđuje u još jednoj bitci.“

⁶⁶ S druge pak strane, prema svjedočanstvu Garyja Prade Salmona Che, nije rekao, prije egzekucije, nikakvu poruku jer naprosto nije bilo vremena prije ispaljivanja rafala.

 

 

Literatura:

Ernesto ČE GEVARA, Socijalizam i čovek, Beograd, 1974.

Jerko GRGA, Che, zašto i kako se žrtvovao, Split, 2008.

Jordan JELIĆ, Che Guevara, Zagreb, 2004.

Peter CALVOCORESSI, Svjetska politika nakon 1945., Zagreb, 2003.

Che GUEVARA, Dnevnički zapisi, motociklom po Latinskoj Americi, Zagreb, 2005.

Leycester COLTMAN, Stvarni Fidel Castro, Zagreb, 2005.

Ignacio RAMONET, Fidel Castro. Moj život. Biografija u dva glasa, Zagreb, 2009.

Luciano DODDOLI; Manlio MARADEI, Svijet poslije II. svjetskog rata, Split, 2005.

Neven MATERLJAN, Terorizam i gerila, Rijeka, 1995.

Michael HARDT; Antonio NEGRI, Imperij, Zagreb, 2000.

Ernesto CHE GUEVARA, Guerrila Warfare, Monthly Review Press, 1961.

Noam CHOMSKY, Imperijalne težnje. Razgovori o svijetu nakon 11.9., Zagreb, 2006.

Helen YAFFE, Che Guevara: The Economics of Revolution, 2006.

Lidija KOS STANIŠIĆ, Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb 2009.,

Članci:

Joshua JOHNSON, „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“

Michael LÖWY, „Che Guevara: The Search For A Democratic And Communist Alternative“