Tweet

A što je to? Bolje rečeno, tko je to? Što on ili ona točno radi? Dirigent je glazbenik i to, umjetnički voditelj ili ravnatelj glazbenog ansambla – zbora ili orkestra. Dirigent vježba skladbu sa zborom ili orkestrom i na taj način je priprema za koncertnu izvedbu.

Dirigent vodi ansambl kroz skladbu na dva važna načina:

1. tehnički – usklađuje – koordinira, usklađivanje – koordinaciju svih članova ansambla postiže pokazivanjem početka, protoka i kraja taktova. Ujedno određuje zajedničku brzinu izvođenja (tempo), koja je jednaka za sve članova ansambla;
   Pokazivanje – dirigiranje (stručni izraz, bolji odabir riječi) odvija se pravilima struke definiranim kretnjama u odnosu na mjeru skladbe (mjera u glazbenom rječniku označava koliko doba (vremenskih mjernih jedinica) ima u jednom taktu; takt je jedna glazbena cjelina u kojoj ima onoliko doba, koliko mjera određuje – primjerice mjera valcera je trodobna, vrlo često u ¾ (tročetvrtinskoj mjeri) mjeri, što znači da u jednom taktu postoje tri četvrtinke, ili možemo reći da je zbroj ritmičkih vrijednosti unutar takta jednak trima četvrtinkama.
   Trodobna mjera dirigira se (pokazuje), primjera radi, kao da se crta trokut u zraku i to u ovom smjeru:dirigiranje – pokazivanje protoka taktova kretnjama – razlikuje se po stilu kretnji od dirigenta do dirigenta i vrlo je individualno. Zadane kretnje su okvir. Na koncertima je moguće vidjeti mnogo inačica.
   Drugi važan način na koji dirigent vodi ansambl jest:
   

   Dirigiranje trodobne mjere

2. umjetnički – dirigent ima ideju o zvučanju skladbe i tu ideju prenosi izvođačima, koji onda zajedničkim sviranjem oblikuju izvedbu. Note koje je napisao skladatelj su osnova glazbene izvedbe. Note čine skladbu, a skladba se interpretativno oblikuje idejom. Ideja se sastoji od svih detalja koji čine interpretaciju (tumačenje) tog glazbenog djela – dinamiku (tiho, srednje tiho, glasno itd.), agogiku (s usporenjem, s ubrzanjem), obilježja u odnosu na stilsko razdoblje (strogo u tempu klasičkog stila, pokretljivo u romantičkom stilu itd.), na skladatelja (Bach se svira drugačije od Händela, a pogotovo drugačije od Brucknera ili Beethovena itd.), na povijesni kontekst nastanka djela (da li je djelo nastalo u 17. stoljeću ili na početku 20. stoljeća je korjenito različito), na glazbene zahtjeve same skladbe (da li je to misa, oratorij, simfonijska pjesma ili violinski koncert, vrlo je različito) i svoju vlastitu glazbenu intuiciju i maštu (osobno shvaćanje svih ovih odlika od strane samoga dirigenta).

Dirigent na probama može, i ne mora imati dirigentski štapić (koji se još zove i baton – od francuske riječi štap), obično od drva, premda materijal može biti i metal i staklo, ili kombinacija navedenih, koji se drži u desnoj ruci. Da li ga ima ili nema ovisi o stupnju službenosti probe – ukoliko se radi o opuštenoj, gotovo prijateljskoj atmosferi, dirigent može dirigirati rukama i prstima, dok u službenijim okruženjima dirigenti koriste tzv. dirigentski štapić. Vrlo često, dirigenti imaju dirigentski štapić i u manje formalnim probama, kao znak pripadanja toj struci i svojevrstan ponos.

Neki dirigenti nikada ne koriste štapić, čak niti za formalne probe, niti za nastupe – jer je to sloboda njihovog izbora i odrednica njihovog osobnog stila. Oni dirigiraju samo svojim rukama i prstima.

Udanašnje vrijeme štapić je relativno malen i tanak – promjera 5-6 milimetara,  duljine od 30 – 40 cm. U prošlosti je baton bio pravi štap, promjera i do 20 milimetara, visine i do 1,50 m, kojim se udaralo o pod i na taj način ne samo kretnjom već i zvukom lupanja davalo takt.

Struka ili profesija dirigenta kakvu poznajemo danas postoji od početka 19. stoljeća, premda je dirigiranje postojalo i ranije. U 17. i 18. stoljeću dirigiranje je obavljao čembalist ili violinist, koji je osim sviranja svog instrumenta i vodio tj. ravnao ansamblom.

U današnje vrijeme također postoje instrumentalisti – violinisti, pijanisti i drugi, koji se na koncertnim pozornicama pojavljuju u dvostrukim ulogama – kao solisti na svom instrumentu te ujedno i dirigenti. Time pokazuju svoje veliko muzičko znanje u oba područja i izazivaju divljenje. Ukoliko je izvedba uistinu izvrsna, divljenje je zasluženo. Ukoliko se radi o reklamnom potezu, koji želi zamaskirati neke nedostatke, ili predimenzionirati razinu kvalitete, publika će to osjetiti i samo slegnuti ramenima.

Do 1938. godine, dirigiranje je bila gotovo isključivo profesija za muškarce. Te godine dogodila se prekretnica, kada je Nadia Boulanger ravnala Bostonskim simfonijskim orkestrom i otvorila put mnogim današnjim ženama – dirigenticama.

Biti dirigent nije lako, zahtijeva temeljitu glazbenu naobrazbu i izvrsno poznavanje svih detalja pojedine skladbe. Cijeli ansambl – a u simfonijskom orkestru to može biti i broj od 120 glazbenika, slijedi dirigentove kretnje i svira po njegovim naputcima. Dirigenti su u djelima s velikim izvođačkim ansamblom ključne osobe, u glazbeničkim krugovima vrlo uvažavane i cijenjene ličnosti. Često se među kolegama ili iz naročitog poštovanja dirigenta oslovljava sa ‘maestro’. Maestro je talijanska riječ i znači ‘majstor’.

Dva meni osobito draga dirigenta su: Zubin Mehta i Herbert von Karajan.

Da li ste čuli za ove dirigente – neke od najpoznatijih dirigenata 20. i 21. stoljeća?

Sergiu Celibidache? Kurt Masur? Lorin Maazel? Zubin Mehta? Leonard Bernstein? Herbert von Karajan? Sir Colin Davis? Wilhelm Furtwängler? Bernard Haitink? Lovro pl. Matačić? Pavle Dešpalj? Dmitrij Kitajenko? James Levine? Riccardo Muti?

Ima ih još mnogo. Kada sljedeći put naiđete na TV snimku nekog koncerta klasične glazbe, obratite pažnju na dirigenta, i ako ste u mogućnosti, zapišite ili zapamtite njegovo/njezino ime. Pogledajte i kako dirigira – velikim ili malim kretnjama, da li se njegovo tijelo puno kreće ili se uopće ne miče s mjesta? Sve to što ćete uočiti čini njegov osobni stil dirigiranja. Pred nekim se možete pohvaliti da znate tog i tog dirigenta, i da možete opisati čak i stil njegovog dirigiranja, to će biti veliki plus za vašu opću kulturu i naobrazovanost!