Prva značajnija akcija četnika je bio pokušaj opkoljavanja partizanskog Kombiniranog odreda koji je bio zadužen za «operaciju čišćenja teritorija od četnika i uništavanje neprijateljskih komunikacija». Pokušaj četnika je propao, kao i zasjeda za zapovjednika partizanskog Glavnog štaba Hrvatske Ivana Rukavinu.(4)

Koliko je bila nepremostiva razlika između četnika i partizana, i kolika je brutalnost primjenjivana u toj borbi može se iščitati i iz jednog prijetećeg pisma koje je bilo upućeno partizanima s ciljem povratka četnika koje su partizani zarobili. Pismo je upućeno Joši Durbabi, zapovjedniku partizanskog odreda:

«Ako mi ne vratite naše borce, biću prinuđen da poništim sve partizanske familije i to: za Lazu Bijelića iz sela Strmice-ubijamo Joše Durbabe ženu i sina i sve mu spaljivamo; za Đuru Kotoraša, uništavamo i ubijamo ženu Marka Durbabe i sve njegovo, koji je tamo sa dve ćerke; za Jejinu Todu ubijamo i uništavamo Đujića Niku i svu njegovu familiju, čiji je sin kod vas Veljko; za Stevu Ćuruviju ubijamo oca i mater Mile Đujića, koji je kod Vas; za Medića Đorđa ubijamo i poništavamo Žabarovu familiju; za sve ostale naše ljude koji su jutros tamo zarobljeni ili se predali vama, imaju se svi pustiti kući sa oružjem i priborom, u protivnom će biti sve familije pristalice partizana uništene i spaljene. Ovo isto važi i za selo Kninsko Polje».(5)

Josip Broz Tito, vrhovni partizanski zapovjednik NOV i PO Jugoslavije uočio je vojno-politički značaj Kninske krajine, pa je na kraju ljeta 1942. uputio znatne snage na Tromeđu s ciljem da se razbiju četničke jedinice i da se radi na onesposobljavanju prometa Bos. Grahovo-Knin. U tom naumu partizane je trebalo spriječiti oko 20.000 Talijana i oko 2.500 četnika, koji zajedno s ustašama i domobranima poduzimaju operaciju «Dinara» s ciljem da zaposjednu slobodnu partizansku teritoriju u jugozapadnoj Bosanskoj krajini i odbace jedinice NOV i POJ dalje na sjever gdje su djelovale njemačke snage. Nakon početnih uspjeha prvih dana, četnici i Talijani su na prostor Knin-B.Grahovo prešli u obranu.(7)
Prvi veliki poraz jednog od pukova Dinarske četničke divizije od partizana bio je u Gračacu 24. listopada 1942. godine kada je Četnički puk Vožd Karađorđe razbijen od partizanske Treće ličke brigade. Tada je poginulo 60 četnika, među kojima i zapovjednik 1. bataljuna Dane Stanisavljević Cicvara.

Partizani su učestalim napadima uspjeli osvojiti Bosansko Grahovo i Vrliku, poraziti četnike u Plavnu, Golubiću, Podinarju i Kosovskoj dolini, te stalnim napadima na Strmicu, dovesti četnike dinarske oblasti u tešku vojno-političku situaciju. Dinarska četnička oblast tražila je pomoć na sve strane. Ona se najprije okreće svojim bataljunima pozivajući borce da izdrže, jer «na muci se poznaju junaci». Istodobno vojvoda Đujić primjenjuje represivne mjere prema obiteljima četnika prebjeglih u partizane. Pri stožerima četničkih brigada i pukova osnivaju se prijeki vojni sudovi koji izriču kazne svima onima za koje se utvrdi da su destruktivni element.(8)

Borba između četnika i partizana na Tromeđi je bila intenzivna, jer su partizani stalno zadavali udarce četnicima. Nekada uspješno, a ponekad i neuspješno. Tako su 15. siječnja 1943 partizani napali talijansku i četničku posadu u Gračacu i nakon cjelodnevne borbe se morali povući. Iza sebe su ostavili  oko 250 mrtvih Talijana i četnika, te veći broj ranjenih, dok su partizani u svojim redovima imali 40 mrtvih i 67 ranjenih i 57 nestalih, a zarobili su 115 četnika.(9)

Kakva je bila situacija na kninskom području u svibnju 1943. vidimo iz partizanskog izvješća «Štaba kninskog sektora». Tako se u njemu navodilo kako se na čitavom tom području opaža brojčana nadmoć neprijatelja, posebno četnika, jer su uspjeli na teritoriji Kninske krajine i Dinare mobilizirati veći broj boraca. Mobilizaciju su vršili na način što bi preko noći opkolili selo i sve sposobne ljude odveli u Knin. Na taj su način od ostataka razbijenih četnika sa teritorija Like i Bosne stvorili «jaku kolonu» od oko 3.000 četnika. U Žegaru se nalazi 1.000 boraca. U izvješću se navodi da je Đujićev zamjenik bio po Bukovici i držao zborove pozivajući sve da se dignu na oružje jer dolaze Englezi i vode kralja Petra. Priliv u antikomunističku miliciju je veći, što ide na ruku Talijanima koji vrše pripreme za napuštanje ovoga teritorija i nastoje da pod svaku cijenu ojačaju te bande kao četnike jer se doznaje da će Bukovica pasti u ruke četnicima.(10)

Važan segment partizanske borbe protiv četnika je bio i propagandni rat u kojem je bilo potrebno razbiti politički utjecaj koji su četnici imali u narodu, jer njima «još uvijek zvone u ušima riječi londonskog radija o heroju Draži, a četnički mu bandit šapće, kako Draža od njega traži da stupi u četničke redove u službu okupatora. Govore mu o sporazumu Vrhovne komande (četničke, D.Z.) s Talijanima koji je u interesu srpskog naroda, plaše se palenjem sela, domova itd… Mobilizirani četnik i njegova okolina znaju da on služi okupatoru, ali ne smatraju to izdajom…On živi pod dojmom da se bori za srpski narod, okupator ga hrani, živi u garnizonima i tek kadkad mora poći u borbu. Ako pak priđe partizanima, očekuje ga teška borba, a okupator će poduzeti sve represalije protiv njegove familije i imanja». O političkom odgoju u partizanskim jedinicama brinuli su se politički komesari koji su za to dobili mandat od komunističke partije kao njeni istaknuti članovi.(11)

Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito, uputio je proglas svim «švabobrancima i okupatorskim slugama» u kojem izjavljuje da: «Svi oni koji se poslije 15. rujna 1944. nađu u vojnim jedinicama domobranstva i četnika, kao i svi oni koji se poslije toga datuma budu borili protiv NOV bit će suđeni kao narodni izdajnici…Neka svak bude siguran da nitko neće izbjeći zasluženoj kazni. Također i svi oni koji budu nadalje pomagali domobrane i četnike biti će teško kažnjeni».(12)

Odazivajući se na ovaj  i neki od ponovljenih Titovih proglasa istog sadržaja ili na opću mobilizaciju koja se provodila nakon zauzimanja od partizanskih postrojbi pojedinih gradova, mjesta i područja, uključujući i ona na kojima su četnici djelovali, velika većina četnika našla se krajem rata u partizanskim postrojbama među kojima i mnogi četnici Dinarske četničke divizije.

Naime, postrojbe Osmog (Dalmatinskog) korpusa NOVJ su u rujnu 1944. započeli niz pothvata za konačno oslobođenje Dalmacije pri čemu je  tzv. «Kninska operacija» činila njihov najvažniji i završni dio. «Kninska operacija» ima uvodne borbe i djelovanja na prilazima Kninu s južne, istočne i zapadne strane (od 7. do 25. studenoga), glavne borbe (26. studenoga do 4. prosinca kada je oslobođen Knin) i završno «gonjenje» neprijatelja do oslobođenja Otrića u Lici 9. prosinca 1944. U operaciji je sudjelovalo s partizanske strane oko 49.500 boraca koji su protiv sebe imali oko 20.000 neprijateljskih vojnika sastavljenih od 14.000 Nijemaca, 1.500 ustaša i domobrana, te četničkih snaga Dinarske četničke oblasti sa oko 4.500 vojnika. (13)

Pothvati 8. dalmatinskog korpusa NOVJ i njegovo izbijanje pred Knin rezultirali su pomutnjom i panikom između četničkih stožera, posebno kod Đujića i Bogunovića, koji su tih dana razvijali promidžbu da će zapadni saveznici, slično kao u Grčkoj, iskrcati svoje trupe i dovesti kralja, i zajedno sa njima ugušiti NOP. Među četničkim zapovjednicima je bilo tada govora o povlačenju u Liku ili Istru bliže zapadnim saveznicima. Drugi su bili protiv jer su smatrali da se obranom Knina čuva velika Srbija. Četničke postrojbe nisu imale samostalan front obrane, već su bile uklopljene u obranu između njemačkih postrojbi, dok su ostaci ustaških postrojbi bili gotovo nesposobni za borbu, pa su ih njemačke snage evakuirale u Bihać.(14)

Nakon tri mjeseca borbi «Kninska operacija» je uspješno okončana 9. prosinca 1944., time je oslobođena i cijela Dalmacija s gradovima Dubrovnikom, Splitom, Zadrom, Šibenikom i Kninom. Oslobođenjem Dalmacije i razbijanjem Đujićevih četnika NOP se potpuno učvrstio i proširio svoje pozicije na jadranskoj obali i u bližem zaleđu, čvršće se povezao sa NOP-om iz Hercegovine, Bosne, Like.(15)

Naziv jedinice	Brojno stanje jedinica Osmog korpusa NOVH
	31.10. 1943.	31.12. 1943.	31.8. 1944.	30.11. 1944.	31.12. 1944.	28.2. 1945.	31.3. 1945.	30.4. 1945.
Štab korp. i prištap. J.	810	810	810	810	853	1.103	1.469	1.469
Deveta divizija	3.182	3.369	2.748	5.453	5.823	8.918	8.918	8.094
Devetnaesta divizija	3.599	6.053	4.212	5.200	7.777	10.074	10.299	9.835
Dvadeseta divizija	3.110	4.001	4.385	6.723	7.856	11.106	11.345	9.134
Dvadesetšesta divizija	3.769	3.521	8.670	8.504	9.156	10.567	10.914	11.423
Artiljerijska grupa (brigada)	–	–	2.523	2.523	2.523	1.668	1.668	1.668
Prva tenkovska brigada	–	–	2.122	837	800	800	763	763
Inžinjerijska brigada	–	–	–	–	298	298	298	298
Dopunska brigada	–	–	–	–	–	971	971	6.374
Ukupno Osmi korpus	14.470	17.754	25.470	30.050	35.086	45.505	46.465	49.058

Brojnost Osmog korpusa NOVJ  1943.-1945. godine(16)

Bilješke: