Pored vojne organizacije četničkog pokreta nastajala je i politička u sklopu koje se formulirala i programska osnova četničke organizacije. Do proljeće 1942. nastalo je nekoliko programskih dokumenata u kojima su formulirani glavni politički ciljevi.(1) Ti ciljevi se protežu kroz sve dokumente jer su sastavljani po istom predlošku. A on se svodi na ideju «Velike Srbije» koja je «homogena», odnosno etnički čista. To se vidi u programu «Homogena Srbija» dr. Stevana Moljevića, zatim u dokumentu pod naslovom «Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)», u «Instrukciji» Draže Mihailovića,  «Elaboratu dinarske divizije» itd.

„Homogena Srbija“

Tako Moljević smatra da je Srbima u ovo današnje vrijeme prva i osnovna dužnost:

«Da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive…Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih».(3)

U pogledu granica kaže:

«Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije…Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora»(4).

Srbiju je podijelio na šest (6) srpskih oblasti, od kojih se dvije odnose na područje koje je utvrđeno ratovima za oslobođenje (Srbija i Južna Srbija). Ostale oblasti su Jugozapadna srpska oblast (Crna Gora, istočna Hercegovina, sjeverni dio Albanije), Zapadna srpska oblast (sjeverna Dalmacija, srpski dio Like, Korduna, Banije i dio Slavonije), Sjeverna srpska oblast (uz teritorij Dunavske Banovine dolaze Vukovar, Šid, Ilok, Vinkovci, Laze, Mirkovci, Novi Jankovci, Osijek, Baranja sa Pečuhom, istočni Banat sa Temišvarom i Rešicama), Središnja srpska oblast (uz Drinsku banovinu još kotarevi Brčko, Travnik i Fojnica). Također bi u sastav Srbije ušla i Dalmacija od Ploča do ispod Šibenika, kao i Prozor, Ljubuški, Duvno.(5)

Četnicka zastava

U odnosu prema ostalim jugoslavenskim i balkanskim državama smatra da:

«Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji».(6)

Dokument završava riječima:

«To je put koji nam je pokazao naš mladi Kralj. To je put kojim nas vodi naš Draža Vojvoda».(7)

Kao prilog dokumentu dana je karta planirane velike Jugoslavije i unutar nje velike Srbije kako ju je Moljević osmislio te tekst «Naš put», koji su kao promidžbeni letci dijeljeni na različitim područjima NDH (uključujući i područje Tromeđe), te bivše Kraljevine Jugoslavije.(8)

„Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)“

U petoj točki se govori o potrebi iskorjenjivanja «mnogih štetnih navika» iz srpskog naroda radi uzdizanja njegova moralnog nivoa. U posljednjoj se točki govori o potrebi ekonomske povezanosti i organizacije naroda, jer je to glavni uvjet za daljnje razvijanje.

Plan Velike Srbije

„Instrukcija“

Ciljevi(12) četničkog pokreta prema Mihailoviću su:

Draža navodi kako sa komunistima-partizanima ne može biti nikakve suradnje jer se oni bore protiv «dinastije» i za ostvarenje «socijalne revolucije», što nikada ne smije biti cilj četnika jer su oni «jedino i isključivo vojnici i borci za Kralja». U instrukciji je Mihailović jasno odredio metode i ciljeve srpske politike u Drugom svjetskom ratu. Nacionalni program srpskih četnika je bio izraz stogodišnjeg iskustva i opredjeljenja srpske političke elite u borbi za «nacionalno oslobođenje i ujedinjenje» srpskog naroda, od Ilije Garašanina (1844.), preko Nikole Pašića, pa do Draže Mihailovića.(13)

„Elaborat dinarske divizije“

U prvoj polovici ožujka (8.-12. 03.) 1942. nastao je u Mostaru dokument pod naslovom Elaborat Dinarske divizije(14). Njegovi autori su major Borivoje S. Radulović, kapetan I. klase Radovan S. Ivanišević i kapetan II. klase Mile Rakočević.  U Elaboratu se određuju zadaće Divizije, te se precizira uloga koju ona treba imati u daljnjem jačanju samoga četničkog pokreta.

Prema autorima uloga divizije je između ostaloga i ova: «radi ostvarenja Srbinove zamisli i stvaranja srpske nacionalne države, formiraće se kao jedan činilac te zamisli, u reonu Kosova polja «Dinarska divizija» od izrazito nacionalnog elementa…Prema tome uloga ove divizije ima čisto politički karakter, jer ona za sada, dok rat još uvek traje ima da bude utočište svih nacionalnih elemenata srpskog karaktera, da širi i ostvaruje srpsku ideju u delovima Like, Severne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne i da u danom momentu, blagodareći impozatnim snagama, sa kojima raspolaže, vaspostavi čisto nacionalni poredak, sa Kraljem na čelu».

Nadalje Divizija mora odigrati svoju ulogu koja za cilj ima: «Uspostavljanje vlasti u tim krajevima, presecanje ostupnice i ofanzivni mostobran za dalja iskrcavanja, koja se moraju kao verovatna predpostaviti.»(15)

S obzirom na savezništvo s Velikom Britanijom, četnici su očekivali iskrcavanje saveznika u Dalmaciji uslijed kojeg bi se oni priključili i krenuli u odlučnu borbu sa okupatorom. Na žalost četnika te su se kalkulacije pokazale pogubnima.

U dijelu u kojem se govori o ulozi Divizije, uočava se politička platforma koja se provlači kroz sve četničke programe, a koja za cilj ima «vaspostavljanje» srpske nacionalne misli, kojom se ostvaruje: «Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. Pošto se završi stvaranje ovakve jedne srpske jedinice, tek onda može biti reći o nekim saveznim državama, ili državnim savezima ili u najširem smislu te reči o Balkanskoj konfederaciji. U tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo».

Autori smatraju da Dinarska divizija ne može sama ostvariti ovu ulogu, već je ona samo «jedan eksponent te uloge, pa je neophodna njena suradnja sa ostalim vojno-četničkim odredima», a garancija te suradnje će biti stavljanje Divizije pod «neposrednu komandu Ministra vojnog divizijskog đenerala g. Draže Mihailovića, sa kojim se po svaku cenu mora odmah uspostaviti veza».(16)

U Elaboratu se dosta prostora posvećuje i tome kakav stav treba imati u «odnosu na razne neprijatelje». Tako je zauzet stav prema Talijanima, Nijemcima, Hrvatima nacionalistima, ustašama i hrvatskoj vojsci, muslimanima i prema partizanima.

Postoji generalan stav u kojem se ističe da Dinarska divizija nije sposobna, zbog nedovoljnog broja boraca i slabe opremljenosti, voditi protiv okupatora uspješan rat, jer bi «sudar delova Dinarske divizije sa okupatorima doveo do toga, da se naši delovi izlože uništenju i da se protiv srpskog življa po selima i gradovima preduzmu opsežne represalije u vidu ubijanja, paljenja kuća, pa i pljačke». S obzirom da su Talijani okupirali teritorij(17) na kojem treba da djeluje Divizija, a oni «uvijek mogu da upute kaznene ekspedicije», uz suradnju ustaša i hrvatske vojske, stav koji treba zauzeti prema Talijanima je: «Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli».(18)

Odnos Divizije i muslimana treba promatrati kroz dvojaki stav, zato da dok Divizija ne ojača, toliko da joj partizanski pokret ne predstavlja glavnog protivnika, prema muslimanima treba biti strpljiv (ne ubijati  i pljačkati ga), jer bi svaka preuranjena akcija ojačala partizane, i zato je potrebno pustiti muslimane da «sede kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo», jer treba težiti da se broj neprijatelja smanji.(21)

Sam «Štab Dinarske Četničke divizije»je od početka bio na čistu s njezinim vojnim i političkim zadacima. On je to iskazao u svom dopisu vojvodi Iliji Trifunoviću Birčaninu od 25. ožujka 1942. u kojem ističe slijedeće:

«Zadatak divizije: Što jača organizacija srpskog naroda u ovim krajevima radi uspostavljanja srpskih vlasti u danom momentu, radi obračuna sa Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i Muslimana iz Like, Severne Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru».(24)

Taj svoj vojno-politički cilj četnički zapovjednici će stalno imati na umu kod svih akcija i pothvata te će ga nastojati u potpunosti i ostvariti što pokazuju njihovi brojni masovni pokolji Hrvata i Muslimana te pripadnika nacionalnih manjina, te svojih političkih protivnika bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. No, uslijed njihovog zajedničkog odlučnog oružanog otpora četnicima, četnici svoj planirani cilj stvaranja etnički čiste velike Srbije u Dražinim navedenim zapadnim granicama, nisu uspjeli tijekom rata i ostvariti.

Bilješke:

1. F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj…, n. dj., str. 18.
2. Skupina autora, Izvori velikosrpske agresije-Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi (Zagreb, 1991.), str. 34-35.
3. Isto, str. 141.
4. Isto, str. 142.
5. Isto, str. 143
6. Isto, str. 144
7. Isto, str. 147
8. Z. Dizdar-M. Sobolevski, n. dj., str. 164.-165.
9. Z. Dizdar-M. Kujundžić, Doprinos Hrvatske pobjedi…, n. dj.str. 59.
10. F.  Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj, n. dj., str. 79. Autorica smatra kako je  autor («po svoj prilici») ovoga dokumenta  Živko Brković
11. Isto, str. 18.
12. Isto, str. 20.
13. Enver Redžić, Bosna i Hercegovina u II svjetskom ratu (Sarajevo, 1998.), str. 234
14. NOB u Dalmaciji 1941.-1945. Zbornik dokumenata (Split, 1982.), knjiga 2, str. 1124; Elaborat o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije izrađen u vremenu od 8. do 12. ožujka 1942.
15. Isto.
16. Isto, str. 1125.
17. Talijanska interesna sfera
18. NOB u Dalmaciji 1941.-1945., knj. 2., n. dj., str. 1126.
19. Isto
20. Isto, str 1127-1128.
21. Isto
22. Isto
23. Isto, str. 1129.
24. HDA, Zb. br. 41/1160.