Tweet

Proljeća 1944., za Nijemce je situacija postala vrlo ozbiljna. Očekivali su otvaranje drugog fronta u Francuskoj, na istoku su se konstantno povlačili predcrvenim parnim valjkom”, dok na Balkanu bile vezane znatne efektive u borbi protiv NOViPOJ. Postalo je životno važno osloboditi barem dio trupa sa Balkana i ubaciti ih u borbu protiv Crvene armije. Budući da je Tito uspješno pobjegao u dvije najveće operacije «Weiss» i «Schwarz» odlučeno je da će protiv njega i Vrhovnog štaba biti poduzet prepad usred oslobođenog teritorija.

Drvar je tada bio centar oslobođenog teritorija, a bio je i sjedište CK KPJ, AVNOJ-a, Nacionalnog komiteta, Vrhovnog štaba (VŠ) i savezničkih vojnih misija. Širu okolicu Drvara okupirali su 1. proleterski, 5. bosanski i 8. dalmatinski korpus te oficirska škola. Uz Vrhovni štab nalazio se prateći bataljun od tri pješačke satnije, jedna PA satnija, eskadron konjice i tenkovski vod. Dan prije desanta u Drvaru se nalazila i 6. lička proleterska brigada, ali ju je načelnik Vrhovnog štaba, Arso Jovanović, dislocirao na priličnu udaljenost od grada. Sam Tito živio je i boravio u pećini (zapravo u baraci pored pećine), danas poznatoj kao «Titova pećina».

Sredinom ožujka do VŠ su stigle glasine o mogućem zračnodesantnom napadu na Drvar, tako da je od tada vrijedilo stanje pojačane budnosti. Prolongirani period budnosti često poluči sasvim suprotan rezultat, a tako je bilo i ovaj put. Budući da se gotovo 2 mjeseca nije ništa po pitanju napada desilo, partizani su se uljuljkali u lažnu sigurnost, a mjere opreza su zanemarene. Tako je bilo i tog dramatičnog 25. svibnja 1944 – na sam Titov rođendan.

Hitler je generalu Lotharu Rendulicu, zapovjedniku 2. oklopne armije povjerio napad na Drvar. Rendulic je pripremio višestruki napad iz smjerova: Sarajevo, Jajce, Banja Luka, Prijedor, Bihać i Knin. General je kao «špicu napada» odlučio upotrijebiti 500. SS lovački bataljun. Bataljun je brojao 900 ljudi, većina kojih su bili kažnjenici. Sudjelovanje u ovoj operaciji preživjelima je jamčilo vraćanje činova i povratak u matične jedinice. Glavni zadatak ove trupe bio je uništenje Vrhovnoga štaba, uništenje savezničkih misija i zarobljavanje Tita.

Plan napada bio je sljedeći: od Bihaća su napali njemački 92. motorizirani puk, 1. domobranska pukovnija i njemački 54. izviđački bataljon; od Jajca je napadao 13. SS puk i izviđački bataljon, od Livna je nastupao izviđ. bataljun 369.div., a ravno sa zapada su nadirali pukovska grupa «Vilim» i 373. pukovnija te konačno od Banjaluke i Prijedora 2. oklopni jurišni bataljon. Simultano sa pokretom zemaljskih jedinica trebao se spustiti i prvi val padobranaca, podijeljenih u 6 udarnih grupa – ukupno 330 ljudi. Svaka grupa imala je svoj zadatak, neovisan o ostalima:

1. grupa Panter – 110 ljudi – zauzeti Šobića glavicu i «Citadelu» – pretpostavljeno Titovo boravište;
2. grupa Jurišnik – 50 ljudi – likvidirati sovjetsku vojnu misiju između G.Vrtoče i Drvara;
3. grupa Hvatač – 40 ljudi – likvidirati britansku vojnu misiju pored D.Vrtoče, a zapadno od Drvara;
4. grupa Drobilica – 50 ljudi – uništiti američku vojnu misiju na Trnanić brijegu, južno od Drvara;
5. grupa Grizač – 20 ljudi – zauzeti Trnjan jugozapadno od Drvara;
6. grupa Bezobzirni napadač – 70 ljudi – zauzeti sam Drvar.

Ubrzo nakon spuštanja padobranaca trebalo se spustiti i jedriličarsko pješaštvo u 2 grupe (Zeleni i Crveni) po 150 ljudi svaka. Zone slijetanja bile su im na pogodnim livadama u neposrednoj blizini Drvara (Zeleni-sjever, Crveni-jug). Drugi val sastojao se od daljnjih 300 ljudi (grupa Plavi) i trebao je biti spušten u podne na zone slijetanja grupe Crveni. Zračne i kopnene snage brojale su ukupno 20.000 ljudi. Dan je bio 25. svibnja 1944, a sat 05:00. Dok su se Drvar i okolica budili tog sudbonosnog dana i spremali se čestitati rođendan Titu, ništa ne sluteći, na zagrebačkom, zrenjanskom i banjalučkom aerodromu počeli su rulati avioni sa ukrcanim 500. SS lovačkim bataljunom i lovačko-bombarderskom prethodnicom.

Desant na Drvar je započeo.

Malo iza 6 sati ujutro, 25. svibnja 1944, nad Drvarom su kružili izviđački avioni. Njihove su posade poslale potvrdu o vremenskim uvjetima nad ciljem i potpunom izostanku aktivnosti plijena. Partizane ti izviđači nisu previše uznemirili – navikli su na stalne letove njemačkih aviona nad Drvarom. Samo nekoliko minuta nakon odlaska izviđača začuo se urlik aviona u jurišnom poniranju. Uskoro su ciljevi u gradu i okolici gorjeli pogođeni bombama, a zatim su lovci u niskom letu mitraljirali sve što se micalo. Iznenađenje je bilo veliko, ali opća uzbuna nije oglašena – partizani su mislili da je to samo njemačka «rođendanska čestitka» Titu. Tek što su lovci i bombarderi nestali u oblacima pojavili su se transportni avioni «Tante Ju» i Henscheli sa jedrilicama. Tek sad je naređena potpuna uzbuna, ali uzalud. Nijemci su zahvaljujući tisućama fotografija sa brojnih izviđačkih letova otkrili komunikacijske čvorove i zapovjedna mjesta. Rezultat bombardiranja nisu bile velike žrtve među živom silom, već šok i devastacija komunikacijskog i zapovjednog sustava. Bilo je oko 7 sati kad su se nad gradom otvorile kupole padobrana i kad su se prve jedrilice otkačile od svojih «šlepera».

Mnogi partizani su tvrdili kako su Nijemci već u zraku otvorili vatru na njih. Nemoguće. Nijemci su iskočili sa oružjem, ali pričvrščenim tijesno uz tijelo, kako bi izbjegli lomove pri doskoku, a sve da ih navedeno i nije smetalo, nisu imali vremena s obzirom na visinu iskakanja.

Svi su ciljevi do 9 sati bili zauzeti, osim sovjetske vojne misije koja se pod borbom probijala prema Tićevu gdje se nalazio štab 8. dalmatinskog korpusa, a pridružila su im se i 2 člana britanske misije.

Zauzevši Šobića glavicu i «Citadelu» Nijemci su otkrili da su se prevarili po pitanju Titove lokacije. Ubrzo su shvatili kako najjači otpor dolazi iz pravca pećine, pa su glavni udar usmjerili tamo. Istovremeno dok su njemački streljački strojevi jurišali na pećinu partizani su lansirali kontranapad sa juga (3. dalmatinska brigada) i zapada (6. lička brigada). Pod pritiskom tog protunapada Nijemci su morali odustati od juriša na pećinu i glavninu snaga prebaciti u obranu, iako su ostavili nekoliko odjeljenja koja su pećinu držala pod vatrom i tako sprečavali bijeg Titu i najbližim mu suradnicima.

Tek po spuštanju drugoga vala padobranaca, nešto iza podneva, dobio je Tito priliku za bijeg, i iskoristio je, praćen ljutim rojevima njemačkih metaka. Bijeg je uspio i do večeri 25.5.1944. JBT se nalazio van neposredne opasnosti zarobljavanja. Još uvijek nije bio spašen, jer je partizanska kopnena obrana bila uspješno pregažena i neprijatelj je brzo napredovao prema Drvaru i okolici. JBT i Prateći bataljun su se do 4. lipnja dokopali Kupresa. Tamo je saveznički «Dakota» skupio JBT-a i prebacio ga u Bari. Iz Barija su ga, napokon, razaračem prebacili na Vis.

Iako su dobili pojačanje Nijemci su u Drvaru bili u teškoj poziciji. Napadale su ih nadmoćne snage koje su pregazile njihove zone slijetanja, odrezale ih od zračnog snabdijevanja i potisnule na Šobića glavicu gdje su Nijemci organizirali jaki defenzivni položaj. Uvečer su se partizani povukli jer je u Drvar ušla 373. pukovnija koja je uspostavila kontakt sa preživjelim padobrancima.

Od njih 900 poginulo ili ranjeno ih je 600. Ostale napadačke kolone naišle su na žilav i požrtvovan otpor na prilazima Drvaru u koji su ušle tek sljedećeg dana. Borbe sa jedinicama 8. korpusa potrajale su do 5. lipnja, a zahvaljujući vezivanju neprijateljskih trupa u toj borbi 1. proleterski korpus se uspio izvući i izbjeći potpuno uništenje.

Potpuni uspjeh ofenzive je izostao. Tito i njegovi najbliži suradnici su pobjegli, ali znatna je šteta ipak napravljena. Prva proleterska i 6. divizija su pretrpjele značajne udarce, a broj ukupnih gubitaka se popeo na preko 2,900 boraca, veći dio raznih odjela Vrhovnoga štaba je uništen kao i gomile komunikacijske opreme, a slobodni teritorij je nanovo okupiran.

Tako je završila posljednja, «Sedma neprijateljska ofenziva», poznata i pod kodnim imenom «Rösselsprung».