Čembalo
Čembalo je glazbeni instrument s tipkama, na kojemu tipke pokreću mehanizam na čijem kraju je trzalačko tijelo (plectrum), koja trzanjem zavibriraju žice, dakle zvuk proizvode žice. Vibriranje žica pojačava zrak i rezonantna (drvena) ploča. Trzanje obavljaju male plosnate pločice od različitih materijala (pero, drvo, metal, u današnje vrijeme i plastika). Zvuk čembala vrlo je specifičan, premda općenito tiši i delikatniji od zvuka suvremenoga klavira. Itekako je zamjetno da zvuk nastaje trzanjem žice, te se lako razlikuje od zvuka suvremenog klavira.
Poslušajte i pogledajte jedan izuzetno lijepi primjer izvedbe jedne Bachove skladbe na čembalu, izvodi čembalist Ton Koopman:
Žena za čembalom (vjerojatno virginal), na slici nizozemskog slikara Jana Miensea Molenaera, slika je nastala 1640. godine.
Čembalo se snažno razvilo već u 15. stoljeću na području Nizozemske i današnje Belgije, ali u 16, stoljeću razvoj čembala dosegao je nove vrhunce u Italiji. Korištenje čembala bilo je vrlo popularno i rašireno tijekom 17. i 18. stoljeća u cijeloj Europi, pa se taj period može smatrati zlatnim razdobljem i proizvodnje i upotrebe čembala kao glazbenog instrumenta. Upotreba čembala zamrla je na početku 19. stoljeća. Danas, interes za čembalo relativno je velik, te se relativno često upotrebljava na koncertima – svira se i na izvornim povijesnim očuvanim glazbenim instrumentima ili na suvremenim replikama starih instrumenata.
Čembalo iz druge polovice 18. stoljeća, francuske proizvodnje, vrlo profinjen i razrađen instrument, sa dva manuala, dužine oko 2,30 m, širine oko 80 cm, može obuhvatiti raspon od ukupno skoro 8 oktava. One tipke koje na klaviru poznajemo kao bijele ovdje su crne boje, a one crne boje su bijele
Čembalo je kada gledamo povijesni razvoj instrumenata s tipkama, prethodnik (jedan od prethodnika) suvremenoga klavira. Danas je suvremeni klavir dominantan instrument u grupi instrumenata s tipkama i puno više se upotrebljava nego čembalo.
Poznata slika još jednoga nizozemskoga slikara Jana Vermeera van Delfta sa gospođom koja leđima okrenuta nama svira na čembalu (svira u stojećem položaju, vjerojatno virginal), slika je nastala oko 1662. godine
U hrvatskom se najčešće za taj instrument upotrebljava upravo naziv čembalo. Čembalo je hrvatska transkripcija talijanskog naziva clavicembalo. Clavicembalo je naziv nastao od latinske riječi ‘clavis’ – tipka i ‘cymbalum’ – antički glazbeni instrument na kojem se zvuk proizvodio trzanjem žica. Na engleskom jeziku čembalo se naziva harpsichord. Engleski naziv dolazi od riječi ‘harpe’ odnosno ‘harp’ – harfa i ‘chorda’ – žica. U njemačkom jeziku koristi se naziv cembalo. U francuskom se koristi naziv clavecin. Glazbenik koji svira čembalo kod nas se naziva čembalist, a glazbenica čembalistica.
U Cantos glazbenoj fondaciji (Cantos Music Fundation), u Calgaryju u Kanadi izloženo je više od 400 instrumenata s tipkama, od vrlo ranih povijesnih do suvremenih instrumenata. Osim edukativnih ciljeva, Cantos fondacija održava i koncerte – na slici jedna od dvorana u kojoj se održavaju koncerti na velikom (suvremenom) koncertnom klaviru iz proizvodnje Steinway & Sons iz 1904. godine
Čembalo je tijekom povijesti bio dorađivan u mnogo varijanti. Te inačice čembala poznate su nam i danas. Različite inačice nose i različite nazive. Razlike mogu biti u položaju žica u odnosu na klavijaturu (pod stupnjem od 30°, vodoravno, okomito), u tijelu (kutiji), položaju klavijature (desno, u sredini, lijevo), temperirani (netemperirani), u obliku (oblik krila, oblik kvadra) i veličini tijela (kutije), broju oktava, broju manuala, broju žica, načinu na koji se svira (sjedeći, stojeći) i načinu na koji stoji u prostoriji (na vlastitim nogama, na stolu).
Povijesni instrument čembalo iz 1747. godine iz Beča, austrijskog graditelja instrumenata Pantznera. Zanimljiva je kutija instrumenta koja je izrađena u orahovini i u praktičnom obliku ladičara. Instrument se nalazi u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču (Kunsthistorisches Museum Wien), unutar zbirke povijesnih glazbenih instrumenata. Svakako razgledati ukaže li Vam se prilika!
Ako naiđete na glazbeni instrument pod nazivom virginal ili spinet ili clavichord, važno je znati da su to inačice čembala.
Virginal, inačica čembala, na kojemu je klavijatura na desnom kraju i žice vodoravne.
Dvostruki virginal iz 1581. godine, flamanskoga majstora Hansa Ruckersa starijeg. Dužina oko 188 cm. Dvostruki virginal sastoji se od dva spojena instrumenta, tzv. Majke (lijevo) i Djeteta (desno). Dijete su bile više oktave, a majka dublje oktave. Ovaj virginal morao je ibti postalvjen na stol jer nema vlastite noge odnosno stalak.
Spinet, inačica čembala, francuske provizodnje, proizveden 1763. godine, sa specifičnim kutom u kojem su žice položene u odnosu na klavijaturu, pokriva skoro 5 oktava, manji od čembala, dužine oko 145 cm, širine oko 110 cm. One tipke koje na klaviru poznajemo kao crne tipke, ovdje su bijele boje, a ostale su crne tipke.
Replika clavichorda. Obuhvaća oko 5 oktava, dužina oko 125 cm, širina oko 36 cm
Čembalo proizveden oko 1620. godine u Napulju, jedan od razvijenijih modela, ima oko 4 oktave, jedan manual (klavijaturu), dugačak je oko 180 cm, a širok oko 80 cm
Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.