Vrijeme je talog. Talog zaborava ili test. Hoće li spoznaje ispod taloga biti sačuvane stotinama godina nakon ili neće? Da smo Vi i ja živjeli kojim slučajem 1857. godine u Milanu i pratili glazbena događanja vjerojatno bismo čuli da postoji mlada talijanska skladateljica Carlotta Ferrari koja je upravo napisala svoju prvu operu. Čuli bismo i čitali u dnevnim novinama da je opera vrlo uspješno izvedena, uz odobravanje publike i kritičara. Čuli bismo na nedjeljnom ručku kod prijatelja da je skladateljica ne dobivši potporu od kazališta, sama prikupila sredstva za izvođenje svoje opere, angažirala pjevače, kostimografa, scenografa, svirače, uvježbala ih, razglasila izvedbu, pozvala publiku i sama dirigirala izvedbom. A možda bismo bili i sami prisutni na izvedbi opere 'Ugo'. Imali bismo mišljenje o skladateljici, autorici glazbeno-scenskog djela, ali i odlučnoj ženi i inicijatorici - organizatorici. I sami bismo vjerojatno nakon posjete operi organizirali nedjeljnu kavu, i sa znancima i prijateljima komentirali kako je bilo i što nam se svidjelo, a što nije.

Tweet

No, kako nismo živjeli 1857. u Milanu, već živimo 2011. u Zagrebu ili drugdje, ostaje nam da povučeni interesom slijedimo malobrojne podatke o Carlotti Ferrari i sastavimo predodžbu o toj talijanskoj skladateljici, suvremenici Johannesa Brahmsa i Franza Liszta. I da o tome čitamo i pišemo i komentiramo – pa ako ne uz kavu uživo s prijateljima, onda barem sa znancima putem interneta – tog našeg suvremenog komunikacijskog čudotvorca.

Carlotta Ferrari rodila se  1837 g. u Lodiju, gradu u sjevernoj Italiji koji je bio poznat po poljoprivrednoj uspješnosti i plodnosti tla, u vleikoj mjeri zahvaljujući mreži kanala za navodnjavanje urađenoj još u 13. stoljeću. Lodi je osim toga postao poznat i po obiteljima Visconti i Sforza, koji su dali mnoge povijesne ličnosti poput Francesca Sforze – prvog vladara Milana – kneza iz obitelji Sforza, njegove supruge kneginje Biance Marie Visconti, Bone Sforza kraljice Poljske i velike vojvotkinje od Litve.

U 18. stoljeću Lodi je u povijest upisan kao grad bitke francuske i austrijske vojske – Francuzi su se tamo borili pod vodstvom Napoleona. U naše današnje vrijeme Lodi je sjedište naftne kompanije Agip i bankarske grupacije Banco Popolare.

Carlotta Ferrari studirala je pjevanje i klavir na konzervatoriju u Milanu. Njena profesorica pjevanja bila je tada poznata operna pjevačica – sopranistica Giuseppina Strepponi (1815-1897). Strepponi je bila operna pjevačica sa zavidnom karijerom, nastupala je puno i diljem Italije i Europe. Zapazio ju je i do danas poznat i slavni operni skladatelj Giuseppe Verdi, nudeći joj operne uloge, a čija je druga supruga postala nakon nekoliko godina ljubavne veze.  Pisma Giuseppine Strepponi bila su važan dio svjedočanstva pri stvaranju biografije Giuseppea Verdija. Navodno je glavni ženski lik u jednoj od najpoznatijih Verdijevih opera – La Traviata (‘Ona koja je sišla sa pravoga puta’) nadahnut upravo nesretnim privatnim životom Giuseppine Strepponi, Carlottine profesorice pjevanja.

Opera je tada bila totalno ‘in’, vrlo ‘šik’ i popularna, primadone su bile vrlo poznate, a melodije opernih arija pjevale su se u parkovima, u mesnicama, na tržnicama, u salonima. Možda je moguće povući paralelu usporednicu sa današnjom popularnošću pop-rock zvijezda poput Shakire.

Jedno zanimljivo svjedočanstvo o prvom londonskom nastupu velike operne pjevačice i prima donne Adeline Patti, iz 1861. g., govori o entuzijazmu publike:

…Kada je u trećem činu upregla sve svoje vokalne i dramatske kvalitete u melodiozne eskapade arije Ah non credeo te sa svom briljancom koja se traži u arij Ah non giunge, oduševljenje publike bacilo je u zaborav sve zadrške i buknulo u spontano i bučno pljeskanje, eksploziju odobravanja i vikanja koje se rijetko moglo čuti unutar zidova Kraljevske kuće za talijansku operu. Junakinja večeri bila je Adelina Patti, koja je nakon toga postala idol glazbenoga svijeta….’ (Frederick F. Buffen)

Veselje publike, divljenje jedinstvenim glasovnim sposobnostima, glasno izražavanje odobravanja glazbenoga i scenskoga nastupa – bilo je, čitamo, itekako prisutno, kao uostalom i danas. Još jedno svjedočanstvo prenosi nam dojmove o neviđenoj strasti i obožavanju španjolskog čuda od sopranistice, obožavane Adeline od strane publike:

‘…U St. Petersburgu nakon jednog uspješnog nastupa u operi, Adelinu Patti publika je pozvala na naklon čak četerdeset puta, plješčući frenetično cijelo vrijeme. Mjesta na galeriji su rasprodana po cijeni od 10 rubalja svako, a oduševljenje su pokazali i obasipajući pjevačicu cvijećem u vrijednosti 6.000 rubalja bacajući cvijeće ispred zastora…’ (Frederick F. Buffen prema zapisu slušatelja iz publike)

Pokušajmo zamisliti takvo ekstatično oduševljenje, koje je izazvalo čak četrdeset poziva na naklon ispred zastor…Ako pretpostavimo da je primadona napravila 20 koraka od bočnog dijela pozornice do ispred zastora i natrag, 40 koraka ukupno, recimo da je za svaki korak trebala samo jedna sekunda, a za naklon i primanje ovacija 5 sekundi svaki put, jednostavnim izračunom dolazimo do fascinantnih 30 minuta! – čak pola sata je mogao potrajati taj naknadni aplauz i nevoljkost publike da pođe svojim kućama nakon slušanja cijele opere. Pokušajte Vi pljeskati 30 minuta bez prestanka pa pogledajte stupanj crvenila svojih ruku nakon toga…ili se prisjetite koliko ste najdulje pljeskali nekome i nakon čega…

Talijanska opera bila je i danas je  – poseban pojam. Za pretpostaviti je da je Carlotta Ferrari osjetila snagu svoga talenta i snagu potrebe da i ona sklada. Kompoziciju je učila sa Albertom Mazzucatom. Alberto Mazzucato je bio skladatelj, pedagog i pisac. Bio je profesor, a kasnije i ravnatelj na Milanskom konzervatoriju.  Jedan od njegovih studenata bio je i poznati hrvatski skladatelj Ivan Zajc. Mazzucato je  pisao i članke za Milanski glazbeni vjesnik.

Nakon Milana, Ferrari je živjela u Torinu, gdje je radila i svjedočila javnom priznavanju i uspjehu svojih glazbenih djela. I gradske i državne vlasti naručivale su glazbena djela od Carlotte Ferrari. Vremena su bila drugačija, i za proslavu nekih bitnih događaja u gradu, grad je naručivao novu skladbu od živućih uspješnih skladatelja – i skladateljica. Skladateljica Ferrari primila je i nekoliko državnih odlikovanja za svoj stvaralački rad. Preselila je nakon Torina u Bolognu, gdje je stvarala i kao pjesnikinja te izdavala svoja djela – imala je objavljena četiri sveska proze i poezije. Ferrari je bila i autorica libreta svojih opera, te tekstova pjesama koje je i uglazbljivala. Radila je i kao pedagog – podučavajući klavir i pjevanje. U Bologni je i umrla, 1907. godine, u dobi od 70 godina.

Toliko je zanimljivosti iz povijesne škrinje glazbe, da me ponekad naprosto zapanji činjenica da možda nikad neću moći pročitati sve ili doznati sve što bi me zanimalo.

No, takav je život ili da u čast skladateljici Ferrari to napišem na talijanskom: Questa è la vita…