Camilo Torres je kolumbijski svećenik koji je napustio svećenički poziv i pridužio se kolumbijskoj gerili. Torres je šezdestih godina 20. stoljeća pokušao ujediniti ljevičarske struje u Kolumbiji kao odgovor na konsolidaciju desnih struja. Torres je brzo postao glas nezadovoljnih Kolumbijaca. Uvidjevši kako unutar katoličke kurije ne može ispunjavati svoju zadaću, napustio je svećeničku službu i prihvatio „jedino silu kao sredstvo revolucionarne borbe.“ Pristup Camilu Torresu je otežan zbog krajnjih suprotnih stavova koji pridonose legendi o Che Guevari u svećeničkoj halji, kako Torresa često nazivaju. Za jedne je Torres izdajnik i licemjer dok za druge predstavlja mitskog junaka koji je ustao protiv socijalne nepravde. Cilj je ovoga rada predstaviti razloge koji su nagnali Camila Torresa na pristupanje gerili. U radu su također, koliko je to bilo u moguće, obrađene specifičnosti latinskoameričkog prostora. Zbog brojnih usporedbi s Che Guevarom u radu su predstavljene i neke dodirne točke koje spajaju ova dva gerilca.

Tweet

Opća obilježnja latinskoameričkog prostora

Područje Latinske Amerike obiluje brojnim društveno – političkim specifičnostima koje ovo područje čine zanimljivim za istraživanje. U ovom je radu pažnja posvećena samo određenim društveno – političkim pojavama. Njihov je izbor uvjetovan, jednim dijelom, njihovom općom prepoznatljivošću, a drugim dijelom njihovom utjecaju na razvoj ovog prostora. Neke od specifičnosti latinskoameričkog prostora su caudillo, gerila, revolucija i gerilci koji su uzdignuti na mitski status. Od navedenih specifičnost posebnu ćemo pozornost u radu posvetiti gerili te kolumbijskim socijalnim prilikama koje se nagnale katoličkog svećenika Camila Torresa da se pridruži Nacionalno oslobodilačkoj armiji. Prvo ćemo se posvetiti općim karakteristikama prostora Latinske Amerike s posebnim naglaskom na Kolumbiju.

Prva je polovica 19. stoljeća u Latinskoj Americi obilježena dugim i krvavim ratovima za neovisnost. Prema Lidiji Kos – Stanišić „Neovisnost nije Latinskoj Americi donijela slobodu i prosperitet, već desetljeća građanskih ratova.“(1) „U stotinu i više godina nezavisnosti Južna Amerika postala je sinonim za političku nestabilnost i mogla je, da nije bilo općenitog nepoznavanja njezine povijesti, postati i sinomim za društvenu nepokretnost.“(2) Calvocoressi dalje navodi kako je Latinska Amerika „Bila na zlu glasu zbog građanskih ratova, revolucija, državnih udara, političkih atentata i ustava kratka vijeka, uz istodobnu duboko ukorijenjenu, krajnju socijalnu i ekonomsku nepravdu.“(3) Ratovi nisu stvorili stranke s programima i političkim platformama nego su iznjedrili jake političke vođe, koji su gajili kult ličnosti. Tako je nastala institucija caudillo – naziv za političkog i vojnog vođu koji je sve do druge polovice 19. stoljeća imao svu vlast u svojim rukama. Praksa stvaranja „velikog vođe“ u Latinskoj Americi kako vidimo ima dugu prošlost. Takva je praksa nastavljena i u 20. stoljeću.

Prema Calvocoressiju tri su elemetna na ovom području vodila glavnu riječ, to su: oligarhija, Katolička crkva i vojska. „Poslije kraja španjolske vladavine, južnoameričkim zemljama vladala je drušvena veleposjednička elita uz potporu Katoličke crkve i vojničke kaste koja je težila istomu društvenom statusu.“(4) Takva raspodjela moći unutar tri ekonomski jaka elementa jačala je svijest u masama o socijalnoj nejednakosti. „Siromašni su bili presiromašni za štednju i postajali su sve siromašniji, bogati su često investirali svoje bogatsvo u inozemnstvu ili ulagali u strane banke, a domaće banke i druge financijske institucije nisu razvile navike i mehanizme potrebne za kreditiranje industrijske ekspanzije.“(5)

Područje Latinske Amerike obilježavaju također i specifičnosti na području građanskih uvjerenja, vrednota i stajališa. Upravo te specifičnosti predstavlja Lidija Kos – Stanišić. Autorica u svojoj knjizi, prema Hanryju Wellsu predstavlja osnove hispanskog svjetonazora, to su: 1. fatalizam – životom vladaju sile kojima ljudi ne mogu upravljati; 2. hijerarhija – pozicija u društvo određena je rođenjem; 3. ponos (dignidad): 4. muška superiornost – vodi autoritarizmu, paternalizmu i mačizmu.(6)

Razdoblje španjolske kolonizacije ostavilo je veliki utjecaj na ovo područje. Zajedno s kolonizatorima domorodci su se upoznali i s Katoličkom crkvom. Ova dva elementa su činila oblikotovrni dio latinskoameričkog društva. „Crkva je ubrzo postala ključni element u sustavu autoriteta i kontrole koja je omogućavala da bijelci postanu gospodari Indijancima, mesticima, crncima i mualtima.“(7) Unatoč tomu jedan katolički red – jezuiti su imali ogromnu ulogu u nižim slojevima stanovništva. Nakon sukoba s Krunom „…jezuiti postaju gorljivi protivnci Španjolske, zauzimaju se za uništenje Španjolskog Kraljevstva i uspostavu neovisnih latiskoameričkih republika.“(8) Kako je vidljivo još od vremena kolonizatora kler predstavlja sastavni dio otpora domaćeg stanovništva vladajućim strukutrama. Oduvijek je niži dio klera na prostoru Latinske Amerike nastojao odbaciti „nezdravi klerikalizam“, a prihvatiti „autentičnu religiju“.

Gerila (9)

Većina je promjena na političkom vrhu u zemljama Latinske Amerike rezultat revolucija ili vojnih pučeva. Postavlja se logično pitanje: jesu li moguće promjene koje nisu rezultat nasilnih prevrata? Kao odgovor na pitanje, može nam poslužiti analiza politike američkog intrevencionizma na ovom području. Američki predsjednici počevši od Jamesa Monroea i njegove doktrine, prema kojoj se zabranjuje miješanje Europljana u poslove Južne Amerike, uz blage izuzetke Franklina Delana Roosevelta i Johna Kennedyja, prakticirali su hegemonističku politiku prema ovom prostoru. U kolaboraciji s domaćom oligarhijom Sjedinjene Američke Države su provodile politku koja nije zadovoljavala siromašni sloj ovog prostora. Upravo je zbog učestalosti američkog intevencionizma domaće stanovništvo u gerili i revoluciji vidjelo izlaz. Među najpoznatije američke intervencije u Latinskoj Americi ubrajaju se, potpora Panami za odvajanje od Kolumbije 1903., zatim američka potpora nikaragvanskom diktatoru Somozi u borbi protiv Augusta Césara Sandina, ubojstvo gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza 1954. godine, zbog njegove socijalističke politike. Ubojstvo Arbenza je izazvao val nezadovoljstva diljem kontinenta. Među najpoznatije američke intervencije ubraja se i Zaljev svinja iz 1961. godine s ciljem rušenja Fidela Castra s vlasti. Šezdesete su godine u Latinskoj Americi obilježene svrgavanjem demokratski izabranih predsjednika. „Od 1962., počeo je niz državnih udara koji su svrgnuli demokratske vlade. Argentina i Peru 1962., Guatemala, Ekvador, Dominikanska Repbulika i Honduras 1963., Brazil i Bolivija 1964., Argentina 1966.“ (10)

Društvena je stratifikacija siromašnima omogućavala jedino da ostanu siromašni. Takvo je društvo stvorilo narodni bunt. Nezadovoljstvo postojećim stanjem kanaliziralo se kroz gerilske odrede koji su postali glasovi otpora. Gerilski su pokreti sastavi dio latinskoameričke povijesti te je upravo taj revolucionarni fenomen jedan od razloga zašto su mnogi zainteresirani za ovaj prostor. Daniel Castro u uvodu svoje knjige Revolution and revolutionaries. Guerrilla movements in Latin America piše kako je gerila: „…najstariji oblik manifestacije pobune i otpora na kontinentu.“(11)

Prvi gerilski vođe, koji su kasnije dobili mitski status među siromašnim slojevima latinskoameričkog stanovništva, su Emiliano Zapata i Augusto César Sandino. Obojica su bili ubijeni od strane desnice i samim time su postali ljevičarske ikone. Obojica su se također borila protiv zemljoradničke kaste koja je štitila svoj privilegirani položaj. Nastanak je gerilskih grupa, kako vidimo, uvelike uvjetovan nepravednom podjelom materijalnih sredstava i borbom za dostojanstveni život svih društvenih slojeva te odnosom Sjedinjenih Američkih Država prema ovom prostoru. Prema Zapati: „…gerilska borba postala je jedno od najmoćnijih instrumenata revolucionarne borbe za vlast.“ Međutim tek s uspjehom Kubanske revolucije ovaj prostor zahvaća revolucionarni val koji uglavnom počiva na foco teoriji (12) koju su proklamirali Che Guevara i Fidel Castro. Iako je Che Guevara pokušavao razviti teoriju permanente revolucije do njezinog ostvarenja nikada nije došlo. Castro navodi kako: „Uz iznimke Meksika, Kube i Nikaragve, većina gerilskih pokreta u Latinskoj Americi je završila neuspjehom i smrću njihovih vođa.“(13)

Upravo su šezdesete godine 20. stoljeće označile svojevrsnu hiperinflaciju gerilskih pokreta na ovom prostoru. Na krilima kubanske gerile djelovao je i Camilo Torres. Napuštajući pacifizam, o čemu će biti riječi opširnije u nastavku rada, Torres je prihvatio gerilsko djelovanje kao najdublji izraz kršćanske zapovijedi „ljubi bližnjega svoga“. U to vrijeme nastaju i gerilske skupine, poput FARC-a, koja djeluje i danas u Kolumbiji.

Prva gerilska skupina koja je djelovala izvan Kube bila je peruanska skupina pod nazivom Pokret revolucionarne ljevice, skraćeno MIR (Movimiento Iziquierda Revoluciónaria). Jedna od najpoznatijih gerilskih skupina, također iz Perua, je Tupac Amaru. Skupina je nastala na ostacima MIR-a. Smatra se da danas ima oko 100 članova.(14)

Sudbina gerile s vremenom je završila ili kao u slučaju kolumbijskog FARC-a, u terorizmu i otimicama. Malo je ostalo romantičarskog revolucionarizma. Neke su se čak gerilske skupine poput peruanske MRTA-e uključile u izbore. Gerila je osamdesetih proživljavala krizu, međutim polovicom devedestih godina pobuna meksičkih domorodaca, koji su se nazvali Zapatistima,(15) daje vjetar u leđa latinskoameričkoj gerili u suvremenom svijetu.

Kolumbija

Povijest Kolumbije ne razlikuje se puno od povijesti njezinih susjeda. Rat za neovisnost su predvodili Simon Bolivar i Franciso de Paula Santander. U to vrijeme Kolumbija je obuhvaćala prostore Venezuele, Paname i Ekvadora. Uskoro dolazi do razdora između dvojice vođa te podjele na dvije dominantne stranke Konzervativnu i Liberalnu. „Tijekom 19. stoljeća Kolumbijom su bjesnili građanski ratovi (osam građanskih ratova i 50 pobuna u ruralnim područjima)…“(16) U suštini između dvije glavne stranke nije postojala razlika jer su predstavljale samo gornji sloj stanovništva. Takva se politika nije promijenila niti u 20. stoljeću. Stoga Camilo Torres piše u tekstu „Poziv vladajućoj manjini“, 1965. godine: „Između liberalnih i konzervativnih bogataša postojala je samo jedna sporna točka: „nisu se uvijek mogli složiti u tome kako razdijeliti državne financije i utjecajne položaje.“(17) Kolumbiju je u razdoblju do 1897. do 1889. godine obilježio „Rat tisuću dana“. Rat je započo kao pobuna koju su predovodili liberali protiv konzervativaca koji su tada bili na vlasti. Rat je završio pomoću metode „nađimo se na pola puta“, pa su konzervativci i dalje ostali na vlasti, ali je Liberalna stranka dobila pravo sudjelovanja u političkom životu. U to je vrijeme Rafael Núñez(18) vladao Kolumbijom. Kao konačni rezultat rata bio je gubitak Paname 1903. godine. Uslijedile su godine dekonstrukcije, nezaposlenost i pogrešne fiskalne politike. Sve je eskaliralo pojavom Jorgea Eliécera Gaitána koji je prema Torresu došao da „..podigne zastavu ponovnoga moralnog naoružavanja republike, ustao je i protiv liberalnih i protiv konzervativnh posjednika, pa su se zato obje stranke digle protiv njega.“(19)

„U travnju 1948. ubijen je Gaitán,(20) osoba koju je narod vidio jedninom nadom za spas i sigurnim pobjednikom predsjedničkih izbora 1950. Njegova pogibija uzrokavala je novi val rasnih, etničkih i klasnih sukoba.(21) Uslijedilo je ono što je postalo poznato kao El Bogotazo, val nasilja i socijalnog nemira. Državom je zavladao kaos, a nakon njega je represivni susta preuzeo vođenje države. Ubrzo se sukob pretvorio u klasnu borbu. „Stvaraju se gerilske zone u koje se naseljavaju bjegunci iz zona kojima su vladali vojska i anarhija.“(22) Kako bi okončali sukobe Liberalna i Konzervativna stranka su 1958. godine donijele novi Ustav. Prema novome Ustavu slijedećih 16 godine bi se trebale izmjenjivati na vlasti te dvije stranke. Svaka bi imala mandat od četiri godine. Takva je politička platforma nazvana Nacionalna fronta. Protiv takvog političkog ustrojstva ustao je i Camilo Torres jer narod nije sudjelovao u izboru vlasti.

Šezdesete su godine obilježene strahom od komunizma potaknutog uspjehom Kubanske revolucije. Stog su oligarhije Latinske Amerike bile prisiljene na određene ustupke. Sukadno tomu u Kolumbiji je Kongres 1961. izglasovao zakon o zemljišnoj refomi, a uskoro je i krenuo Kennedyjev programa pod nazivom Alijansa za progres. Time projektom je latiskoameričkom prostoru bila namijenjena financijska pomoć u iznosu od dvadeset milijardi dolara koja je trebala biti realizirana u roku od 10 godina. Međutim reforme nisu pomogle klasnom pomirenju socijalnih struktura kolumbijskog društva. Daljnje zaoštravanje uslijedilo je sve organiziranijim gerilskim skupinama koje su bile uglavnom lijevog predznaka.

Kolumbijska gerila

„…korijeni kolumbijske gerile sežu u 1948. godinu i početak genocida u Kolumbiji poznatog kao la violencia.“(23) Ipak je odlučujući moment bio uspjeh Kubanske revolucije. Koja je dala vjeru ostalim pokretima kako je moguće rušenje vladajućeg režima. La violenciaje stvorila najveću i danas vrlo aktivnu kolumbijsku gerilsku skupinu FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarisas de Columiba – Ejercito del Pueblo). FARC se uskoro udružio s Kolumbijskom komunističkom partijom.

Osim FARC-a u Kolubmiji, i danas također, djeluje – ELN, (Ejerciot de Liberacion Nacional). ELN je u početku bio kastristički pokret inspirian metodama i uspjehom isljučivo barbudosa.(24) Većina pripadnika ljevica, u to vrijeme, je napustila pacifizam i vjeru u ostvarivanje promjena i reformi mirnim putem. Teorijsku je podlogu gerilskoj borbi dao Ernesto Che Guevara. Ta podloga je dugo bila temelj latinskoameričke gerile. Prema Che Guevarinoj teoriji prednost se davala seoskoj gerili nasuprot urbanoj. Sukadno tomu, kolumbijska se gerila povukla u udaljene krajeve zemlje gdje je utemeljila svoje kampove.

„Gerilski rat je narodni rat, tj. masovna borba. Hteti voditi gerilski rat bez podrške stanovništva, znači ići u susret neizbežnom porazu.(25) Podržavajući takvu ideju Torres smatra kako je „Ovo borba jednog cijelog naroda protiv šake tlačitelja čija je jedina zaštita oružje i pomoć iz inozemstva.“(26)

Camilo Torres – glas naroda

Proučavajući lik i djelo Camila Torres susrećemo se s mnogobrojnim perspektivama i mogućim metodama proučavanja. Jedno od temeljnih pitanja s kojim se istraživač susreće jest kako pristupiti Torresu. Mogući istraživački pristupi sežu od pristupanju Torresu kao svećeniku, kršćaninu ili kao otpadniku Katoličke crkve, pa sve do pristupa Torresu kao gerilcu. Alejandro Sánchez Lopera u članku „Science, revolution and belife in Camilo Torres: a secular Colombia“(27)raščlanjuje i analizira mogućnosti proučavanja Torresa kao znanstvenika, revolucionara i svećenika. U ovom ćemo radu Torresu pristupiti onako kako je on sam interpretirao svoj način života i rada – kao gerilcu koji je spojio marksizam i kršćanstvo. Mada se na prvi pogled može reći kako se ovdje radi o paradoksu jer se s puškom u ruci ne ostvaruju kršćanski ideali, na temelju dostupnih Torresovih spisa vidjet ćemo kako je Camilo Torres upravo tako okarakterizirao svoj kratki revolucionarni put.

Vlada oskudica literature o ovom kršćaninu u službi revolucije na hrvatskom jeziku. Također je jako malo i izdanja na engleskom jeziku u Hrvatskoj, stoga se ovaj rada oslanja na knjigu Marka Oršolića Camilo Torres. Kršćanin u službi revolucije, koja je izdana 1976. godine te koja obuhvaća važan dio Torresovih spisa koji objašnjavaju njegovu revolucionarnu motivaciju.Zahvaljaući internetskim stanicama moguće je doći do informacija koje su nam pomogle da barem dobijemo mali uvid u ono što je od Torresa stvorilo mitskog gerilca.

Camilo Torres je rođen 3. veljače 1929. godine u višoj srednjoj klasi u Bogoti. Otac mu je bio liječnik, a majka plemkinja. Obitelj je bila izrazito antikleriklana. Kao što do sada vidimo Torres nije imao nikakvog uporišta u svojoj najbližoj okolici da izabere poziv svećenika. Međutim Torres piše: „Odlučio sam se za kršćanstvo, jer u njemu vidim najčistiji oblik služenja bližnjemu. Krist je izabrao za doživotnu svećeničku službu, budući da sam se htio potpuno predati u službu ljubavi ljudima oko sebe.“(28) Nakon što je u Bogoti 1954. godine zaređen za svećnika odlazi na studij socijologije u Belgiju. Tamo je počeo istraživati i zanimati se za socijalne razlike unutar kolumbijskog društva. Torres je počeo organizirati studentske kongrese na kojima se raspravljalo o nepravdama koje vladaju kolumbijskim društvom. Nakon što je 1958. godine diplomirao sociologiju postaje redoviti profesor sociologije na Sociološkom fakultetu Sveučilišta u Bogoti. Ubrzo Torres zbog svoga djelovanja dolazi u sukob s vrhom kolumbijskog klera. „Putujući čitavom zemljom, susrećući se s bijedom seljaka sazrijevalo je u njemu uvjerenje o potrebi radikalnijih zahvata.“(29)

Prilikom održavanja komemorativnog skupa u povodu obljetnice smrti jednoga studenta 1962. godine Torres je, prema iskazu njegove majke, kako navodi Oršolić u svojoj knjizi, rekao: „Želimo slaviti ovu misu za sve ubijene studente, pa i za komuniste.“(30) Uskoro se Torres povlači sa Sveučilišta. Kardinal Concha ga imenuje biskupijskim zastupnikom u predsjedništvu Kolumbijskog instituta za agrarnu reformu. Temelj je njegovog djelovanja unutar Instituta bila planska industrija i agrarna reforma. Kako je u to vrijeme jačala desničarska propaganda „…Torres je počeo raditi na konsolidaciji lijevih struja.“(31) Uskoro
Torres počinje shvaćati borbu protiv socijalne nejednakosti kao borbu protiv kapitalizma. Tijekom 1964. i 1965. počeo je organizirati ono što je on nazvao „Ujedinjeni narodni front“, pokret koji se manfestirao putem sastanka, demonstracija i kampanja, organizirajući se u susjedstvu, na fakultetima i tvornicama.(32) Krajem 1964. godine odražan je sastanak pristaša lijevih struja i svih nezadovoljnih postojećim stanjem u Kolumbiji. Na tom sastanku je Torres postao vođa „nezadovoljnih“. Nakon toga Torres sastavlja Platformu (Platforma para un movimento de unidad popular). Platforma je predstavljena 1965. te uz spis „Revolucija kao zadaća Kršćanina“ predstavlja temelje Torresovog djelovanja. To djelovanje se temelji na tome kako se revolucionarnim radom dosljedno provodi Kristova zapaovijed ljubavi bližnjega svoga.

„U listopadu odlazi Torres u planine da bi se zajedno s komunistima i Nacionalnom oslobodilačkom armijom s puškom u ruci borio protiv kapitalističke vladavine manjine. 15. veljače 1966. u jednom malom okršaju vladine će trupe ubiti Torresa i zakopati ga na nepoznatom mjestu.“(33)

Postanak revolucionara Torresa

Kako bi objasnili uzroke Torresovog izlaska iz katoličkog klera i pridruživanje gerilicima u planini moramo analizirati sve kontradiktornosti koje su vladala kolumbijskim društvenim životom. Proučavanjem stanje u kolumbijskom društvu, putujući i pričajući s ljudima Camilo Torres napušta pacifizam i vjeru u mirnodopske reforme te prihvaća mišljenje kako u Kolumbiji mora doći do oružane revolucije. Takav je nauk bio nespojiv s naukom Crkve stoga 25. lipnja 1965. godine Toress traži od kardinala Concha laicizaciju. U isto vrijeme bio je uvjeren da korakom koji čini dosljedno izvršava najveću zapovijed kršćanstva. Jer kako piše 1965. godine, svega nekoliko mjeseci prije priduživanja revolucionarima: „Ja sam, na žalost, stekao dojam da Katolička crkva u Kolumbiji, budući da ima zemaljska dobra, slijedi, barem njena hijerarhija, više ljudsku nego Božju mudrost.“(34)

Kolumbijsko društvo pedestih i šezdesetih godina bila je duboko podijeljeno i nerazvijeno. La violencia je stvorila ogromni jaz između društvenih klasa i nepovjerenje naroda prema vlasti. Vlast koja je trebala osigurati mir i stabilnost to nije učinila. Vlastiti interesi i politika prema Sjedinjenim Američkim Državama činile su prioritete. Torres navodi: „Znamo da moramo igrati ulogu prosjaka koji živi od mrvice što mi ih Sjeveroamerikanci milostivo udijele.“(35) Vladavina je Nacionalne fronte ipak bila obilježena određenim ekonomskim uspjehom, ali daleko od toga da je narod bio zadovoljan. Oršolić u svojoj knjizi navodi: „Prema službenom Godišnjaku katoličke Crkve u Kolumbiji iz 1962. godine i prema dvije godine kasnije objavljenim stručnim podacima u Kolumbiji je u to vrijeme 82% malih zemljoposjednika imalo u svojim rukama samo 12% obradive zemlje. Upravo toliko koliko su u svojim rukama držala svega 32 veleposjednika.“(36) Kada je Torres uvidio kako se stvari ne mijenjaju te kako ga je rad u kuriji odvojio od svijeta siromašnih odlučio je realizirati svoje riječi u djela.

Torres svoje okretanje revoluciji objašnjava ovako: „Ispitujući kolumbijsko društvo postalo mi je jasno da je revolucija nužna ako se hoće omogućiti gladnima da jedu, žednima da se napiju, golim da se obuku i da masama našeg naroda bude omogućen čovjeka dostojan život.“(37) Takvim svojim stajalištima nije se odvojio od kršćanstva. Naprotiv, svojim je radom, barem je tako bio uvjeren, težio spoju marksizma i kršćanstva. Torresa su optuživali da je komunista, na što je on odgovorio u spisu „Poziv komunistima“: „Već sam rekao da sam revolucionarac, a to sam kao Kolumbijac, sociolog, kršćanin i svećenik. Uvjeren sam da Komunistička partija nosi u sebi prave revolucionarne elemente pa stoga ne mogu biti antikomunista ni kao Kolumbijac, ni kao sociolog, ni kao kršćanin, ni kao svećenik.“ (38) U istom spisu nadalje navodi: „Neka komunisti budu posve sigurni da ne mislim nikada stupiti u njihovu partiju i da nikada neću biti komunist…“(39)

Za Torresa je revolucija postala neizbježna. Svrha njegovog djelovanja postaje oduzimanje vlasti manjini te je zadatak prave revolucije da to učini što prije. Torres svojim naukom i djelovanjem spaja kršćanstvo i revoluciju, smatrajući kako je revolucija kršćaninu dopuštena jer je revolucija način kojim se brane obespravljeni. Torres smatra kako revolucija može biti mirna ako bogataši ne pružaju otpor. Za gerilskog svećenika revolucija predstavlja uspostavu vlasti koja gladnima daje da jedu, gole odijeva, a neprosvijećene podučava.

Torres je na tragu shvaćanje Che Guvevare o tome kako: „…je glavno pitanje uspjeha svakog gerilskog rata odnos naroda prema oružanoj borbi i revoluciji, a u slučaju gerile na selu prije svega odnos seljaka prema njoj.“(40) Upućuje pozive nezaposlenima, komunistima, kršćanima, studentima, ženama, političkim zatvorenicima i Ujedinjenom narodnom frontu da je došlo vrijeme za revoluciju koju svi navedeni trebaju podržati. Pri kraju jednog spisa Torres pita: „Kolumbijci, što još čekamo?“.

Revolucija kao način kršćanskog života

Camilo Torres 3. kolovoza 1965. godine upućuje poziv kršćanima. Unutar je ovog poziv sadržan čitav njegov politički nauk. U njemu Torres navodi: „Napustio sam povlastice i dužnosti svećenika, ali time nisam presto biti svećenik. Vjerujem da sam se revoluciji posvetio iz ljubavi prema bližnjemu. (….) Poslije revolucije moći ćemo mi kršćani kazati da smo stvorili sistem u kojemu je ljubav prema bližnjemu temeljni zakon.“ (41) Camilo Torres bio je zagovornik teologije oslobođenja. Bors Gunjević je teologiju oslobođenja definirao kao nešto više je od teološkog modela, prema njemu: „Ona je politički angažman, kritika kapitalizma, istična pobožnsot, gerilski otpor i ekologija.“(42)

Odnos između Crkve i proleterijata se promijenio tijekom godina. Stoga i ne čudi izjava jednoga od ikona otpora 1968. godine Herberta Marcusa koji je izjavio da je papa revolucionar. U ovom rada nećemo ulaziti u detalje toga odnosa, nego ćemo se samo referirati ne onu sastavnicu toga odnosa koja je neposredno utjecala na postanaka revolucionara Camila Torresa.

Drugi vatikanski koncil(43) aritikulirao je otvorenost Crkve prema novim gibanjima u modernom društvu. Marko Oršolić navodi: „Svaki objektivan mislilac može lako doći do zaključka da u socijalnim enciklikama Ivana XXIII. i Pavla VI. te u dokumentima II. vatikanskog koncila nema ni spomena bilo kakvoj osudi socijalizma i komunizma i da u tim dokumentima preporučuju takva rješenja socijalne problematike, koja su srodna socijalističkim.“

U takvom je ozračju odnosa Crkve prema socijalnim gibanjima Torres vidio opravdanje svoga kršćansko-gerilskog djelovanja.

Lica otpora – Camilo i Che Guevara

Torres je revoluciji pridavao kršćanski i humanstički karakter. Sukadno tomu revolucionar je morao imati visoke moralne osobine. Revolucionaru je briga za druge morala predstavaljati temelj njegovog djelovanja. Glavna zapovijed koja je trebala voditi revolucionara, prema Torresu, je bila: ljubi bližnjega svoga. Bio je zagovornik revolucije koja prakticira ljubav. Na tragu takvog shvaćanja revolucije bio je i Ernesto Che Guevara koji je kao i Torres poginuo boreći se za drugačije društvo. Camilo Torres u mnogo čemu podsjeća na Che Guevaru. Obojica su potekla iz obitelji koja je pripadala srednjoj klasi. Obojica su napustili svoje konformističke društvene pozicije i otišli u planine ispravljati, ono što su oni vidjeli kao, društvene devijacije. Obojica su vrlo rano uvidjela društvene nepravde koje su vladala tadašnjim latinskoameričkim društvom i prihvatila gerilsku metodu.

Osim ovih sličnosti u privatnom životu, ova dvojica revolucionara dijele i shvaćanja o gerilskom ratovanju te moralnim predispozicijama revolucionara.
Che Guvara smatra kako: „ne smemo se bojati nasilja pri rađanju novih društava;“(44) slično razmišlja i Torres kada piše kako narod: „…zna da su iscrpljena sva legalna sredstva za uspostavu demokracije. Preostala je još jedino sila.“(45) Obojica dakle zaključuju kako je revolucija neizbježna. Također obojica dijele uvjerenost u pobjedu revolucije. Che piše: „U krajnjoj meri važno je da rešnost na borbu svakim danom sve više sazreva, važna je svest o potrebi revolucionarne promene, uverenje da je takva promena moguća.“(46) Torres u svom tekstu koji nosi naslov „Poziv nezaposlenima“ također smatra kako pobuna naroda mora rezultirati pobjedom: „U toj će borbi pobijediti narod, jer ne postoji nikakva sila u svijetu koja bi bila u stanju onemogućiti pobjedu ujedinjenog naroda, naroda koji se bori za svoja prava i koga vode plemeniti i nesebični ideali.“(47)

Iako su zagovarali metodu oružane borbe smatrali su da svaki gerilac treba biti vođen osjećajem ljubavi. „Istinski revolucionar vođen je velikim osjećajem ljubavi nije moguće zamisliti autentičnog revolucionara bez te kvalitete. Rukovodioci revolucije trebaju da u sebi spajaju pasionizirani duh i hladnokorvost, da donose bolne odluke, a da pri tome ne zaigra ni jedan mišić.“ (48)

Obojica su poginula pokušavajući provesti ideale u djela. Iza njih su ostale manje ili veće skupine koje pokušavaju nastaviti tamo gdje su Torres i Che Guevara stali. Također o obojici su napisane knjige, romani i eseji koji pokušavaju objasniti njihovu motivaciju za pristupanje gerilskoj borbi.

Zaključak

Camilo Torres danas predstavlja lice latinskoameričkog otpora. Mnogi stručnjaci smatraju kako njegov današnji status nadmašuje stvarnu Torresovu ulogu. Međutim, nepobitna je činjenica da je Camilo Torres napustio svećeničku službu te prihvatio gerilski model otpora. Upravo je takva njegova odluka rezultirala različitim interpretacijama njegova života. Za neke je Torres simbol otpora i junak dok za druge predstavlja izdajicu kršćanskih načela. Ova dvojakost u pristupu proučavanju Camila Torresa održava njegovu legendu na životu. Camilo Torres je prihvaćanjem revolucije kao načina kršćanskog života bio uvjeren da najdosljednije provodi kršćansku zapovijed „ljubi bližnjega svoga“. Upravo je to razlog zbog kojeg se lome koplja oko Camila Torresa. Unatoč tomu, Torresova legenda živi u novim glasovima otpora koji se javljaju u Latinskoj Americi.

Bilješke

1. Lidija Kos – Stanišić, Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb, 2009., str. 31.
2. Peter Calvocoressi, Svjetska politika nakon 1945., Zagreb, 2003, str. 755.
3. Isto, str. 755.
4. Isto.
5. Isto, str.760.
6. L. Kos – Stanišić, n. dj., str. 57.
7. Isto, str. 54.
8. Isto.
9. Valja praviti razliku između terorističkih skupina i gerile. Terorističke grupe su male i, kako ne bi bileotkrivene, organizirane oko izoliranih ćelija. Gerila ima kompleksniju organizaciju i hijerarhijsku vojnu strukturu. (L. Kos – Stanišić, n. dj., str. 88.). Veliki zaokret u gerilskom ratovanju i teorijsku podlogu tom načinu ratovanja dao je Ernesto Che Guevara svojom knjigom Gerrilla Warfare iz 1961. godine.
10. Povijest, 18, Poslijeratno doba (1945.-1985.), Jutarnji list, Zagreb, 2008., str. 269
11. Daniel Castro, Revolution and revolutionaries. Guerrilla movements in Latin America, 1999., xi.
12. Po toj teoriji male, dobro izvježbane skupine gerilaca mogle bi opstati u nesklonom, ili neprijateljskom okružju, zahvaljujući svojoj spretnosti i bojnoj vještini. Svojim aktivnostima pridobile bi postupno sljedbenike i na kraju bi među seljacima i radnicima stvorile revolucionarno raspoloženje koje bi dovelo do revolucije i pada vladajućeg režima.( u: N. Materljan, Terorizam i gerila, Rijeka, 1995., str. 68.)
13. D. Castro, n. dj., xi
14. Lloyd Pettiford, David Harding, Terorizam: novi svjetski rat, Zagreb, 2005., str. 79
15. Pobuna meksičkog domorodačkog stanovništva započela je 1994. godine nakon što su Sjedinjene AmeričkeDržave, Kanada i Meksiko potpisale ugovor o slobodnoj trgovini pod nazivom nazivom North American FreeTrade Organization (NAFTA). Nazvali se se prema meksičkom revolucionaru Emilianu Zapati
16. L. Kos – Stanišić, n. dj., str. 213.
17. Marko Oršolić, Camilo Torres. Kršćanin u službi revolucije, Zagreb, 1976., str. 127.
18. Rafael Núñez je vladao Kolumbijom u razdoblju 1880.-1894. Iako vjerski skeptik, Núñez je vjerovao u autoritet vjere i Crkve leži u osnovi socijalnog rada ( …) stoga je katolicizam proglašen službenom vjerom, a time i jednim od stupova Núñezove autoritarne republike. (L. Kos – Stanišić, n. dj., str. 214.)
19. M. Oršolić, n. dj., str.128.
20. Fidel Castro ovako opisuje tadašnje stanje u Kolumbiji gdje se i sam zatekao „Gaitán je bio nada za mir i razvoj u Kolumbiji. Njeogva smrt potaknula je eksploziju. Ustanak naroda, naroda koji je tražio pravdu,mnoštvo koje je uzelo oružje, policiju koja im se pridružila, nedostatak vodstva, uništenje, tisuće mrtvih“.(I. Ramonet, Fidel Castro: Moj život. Biografija u dva glasa, Zagreb, 2009., str. 93. )
21. L. Kos-Stanišić, n. dj., str. 217.
22. Isto, str. 218.
23. D. Castro, n. dj., xx
24. Barbudosi su naziv za kubanske revolucionare kojima je glavno obilježje bila brada.
25. Ernesto Če Guevara, Socijalizam i čovek, Beograd, 1974., str. 53.
26. M. Oršolić, n. dj., str.100.
27. Alejandro Sánchez Lopera, „Science, revolution and belife in Camilo Torres: a secular Colombia“(http://pittsbu
rgh.academia.edu/AlejandroSanchezLopera/Papers/306966/Sci
ence_revolution_and_belief_in_Camilo_Torres_a_secular_Colombia) 2. IV. 2011.
28. M. Oršolić, n. dj., str. 127.
29. Isto, str. 43.
30. Isto, str. 42
31. Isto, str. 44
32. Patrick Larsen, „Camilo Torres: 40 years after the death of a fighter for Latin American freedom“, http://www.marxi
st.com/camilo-torres-catholic-marxism170206.htm (pristupano: 30. IV. 2011.)
33 M. Oršolić, n. dj., str. 49.
34 Isto, str. 107.
35. Isto, str. 98.
36. Isto, str. 50.
37. Isto, str. 96.
38. Isto, str. 109.
39. Isto, str. 110.
40. Jerko Grga, Che. Zašto i kako se žrtvovao, Split,, 2008., str. 107.
41. M. Oršolić, n. dj., str.102.
42. Boris Gunjević, „Sukob na teološkoj ljevici“, http://www.up-underground.com/wp-content/uplo
ads/2011/04/1718_boris_gunjevic.pdf (pristupano: 13. IV. 2011.)
43. Drugi se vatikanski koncil održavao od 1962. do 1965. godine.VIDI: Drugi vatikanski kongres: Dokumenti, Zagreb, 2008.
44. E. Če Guevara, n. dj., str. 60.
45. M. Oršolić, n. dj., str. 131.
46. E. Če Guevara, n. dj., str. 73.
47. M. Oršolić, n. dj., str. 100.
48. Višeslav Kirinić, Antologija anarhizma, Zagreb, 2003., str. 152.