U 16. stoljeću se rodovsko stablo Frankopana počelo osipati. Turci su zaposjeli mnoge njihove gradove i posjede, a više je članova te obitelji izginulo u borbama s Turcima. Gospodar Gorskog kotara u drugoj polovici 16. stoljeća je bio Stjepan Frankopan Ozaljski. Zbog neprilika u koje je zapao uslijed lošeg gospodarenja svojim imanjima te zbog trajne turske najezde koja je prijetila njegovim gradovima i posjedima sklopio je s Nikolom  Zrinskim Sigetskim, svojim šurjakom, mužem svoje sestre Katarine, zajednicu dobara, tj. ugovor o međusobnoj pomoći i nasljedstvu daba 1. veljače 1544. godine. U drugoj polovici 16. stoljeća Turci više nisu tako često prodirali u Gorski kotar. Nakon gradnje Karlovca 1579. godine bilo je mirnije. Napuštena naselja i opustjeli posjedi većine zrinsko-frankopanskih vlastelinstava naseljavaju se i na njima se obnavlja gospodarstvo.

Zrinski su kao novi gospodari goranskog kraja znali bolje koristiti njegova bogatstva, a bolje su organizirali promet i trgovinu. Na području Čabra i Gerova su uglavnom naseljavali Hrvate, potomke onih starosjedioca koji su pobjegli pred Turcima u Kranjsku. Gospodarsko značenje Gorskog kotara osobito su podigli njegovi posljednji gospodari braća Nikola i Petar Zrinski. Nakon podjele zajedničkih posjeda, Gorski kotar je pripao Petru Zrinskom koji ih je držao do 1670. godine.

Za uzdržavanje radnika u čabarskim rudnicima i kovačnicama Petar Zrinski je uredio novo, čabarsko vlastelinstvo. Zrinski su nastavili kopanje željezne rudače u frankopanskim rudnicima u Liču – na temelju 1463. godine dobivene povlastice da mogu iskorištavati rudno blago na svojim posjedima. Kad je u okolici Čabra pronašao kvalitetniju željeznu rudaču, Petar Zrinski je prenio u Čabar stari rudarski pogon iz Liča. Izgleda da je 1641. godine rudnik bio u zakupu, a Zrinski su tada prema ugovoru dobivali samo dio istaljenog željeza. Oko 1650. preuzeli su rudnik potpuno pod svoju upravu.

U Čabru je 1651. godine podigao visoku peć za taljenje željezne rudače, doveo iz Kranjske, Njemačke i Češke majstore ljevače i kovače i na novo vlastelinstvo naselio dovoljan broj kmetova koji su obrađivali zemlju, uzgajali stoku i u šumama palili ugalj. Od kvalitetnih željezarskih proizvoda iz svojih čabarskih ljevaonica Petar Zrinski je imao velike koristi. U samom Čabru izgradio je dvor za stanovanje, zgrade za činovnike i upravu, kuće za stanovanje radnika, više radionica za preradu sirovog željeza – za izradu čavala i ključeva, pilanu i mlin. Željezo i željezna roba otpremani su u Bakar i otuda prodavani.

Čabar snimljen 1910. godine. Čabar svoje ime zahvaljuje kotlini u kojoj je smješten, a koja nalikuje velikoj posudi, odnosno čabru. S time se, doduše, ne slažu svi povjesničari.

Iz plijenidbenih zapisnika nakon njegova utamničenja 1670. godine saznajemo da je na čabarskom vlastelinstvu bilo oko 2000 kmetova, a u samom čabru u proizvodnji željeza i željezne robe oko 200 radnika. U Liču je Petar Zrinski izgradio pilane. Uredio je novo vlastelinstvo u Brodu na Kupi pod koje je spadao veći broj naselja Gorskog kotara. Godine 1671. ukupni prihod čabarskog rudnika iznosio je 138.550 libri. Komorski službenici za prodaju željeza i željeznih prerađevina primili su 113.128 libri. Čisti prihod iz rudnika iznosio je 47.167 libri. Važnu stavku u tom prihodu činila je dobit od prodaje hrane čabarskim radnicma. Vlastelinstvo je u svojim rukama držalo njihovu opskrbu. godine 1671. prodalo im je namirnica za 60.341 libru uz čistu zaradu od 21.355 libri. Prodaja željeznarije i namirnica rudarima je 1671. davala oko 45 % prihoda trgovine na bivšim ovdašnjim posjedima Zrinskih. Iste godine u Čabru je kupljeno 2820 stari pšenice, 1543 stari prosa, 384,5 barila vina itd. Od 1670. do 1672. prodaja željeza donijela je čak 58 % bruto prihoda na ovdašnjim komorskim posjedima, a čabarsko željezo je postalo glavni artikl bakarske trgovine.

Zbog neuspjeha zrinsko-frankopanske urote se potpuno u negativnom smislu izmjenio dalji razvitak Čabra i čitavog Gorskog kotara. Godine 1672. je još radilo 200 radnika i desetak majstora. Među njima je bilo 88 čabarskih kmetova, koji su svoju tlaku obavljali tako da su radili za rudnik. U Čabru je 1673. godine broj radnika smanjen na 121 uz 9 kovačkih i topiničkih majstora. u rudniku je uz to radilo još oko 70 čabarskih kmetova. Vlastelinskom kurijom u Čabru je upravljao 1672. godine poseban oficijal. Vlastelinski službenici bili su još nadglednik željeznarije, pisar, špan, sluga u željeznariji, 2 stražara, mlinar i volar.