Kraljevina Španjolska bila je jedan od sudionika u antibritanskoj koaliciji tijekom Američkog rata za nezavisnost. Neprijateljstvo Španjolske prema Britaniji bilo je višeslojno. U tom negativnom stavu spram Britanije objedinjavali su se subjektivni interesi vladara, vladajuće dinastije i službeni interesi državne politike. Odnosi Francuske i Španjolske  bili su vrlo prijateljski i srdačni, budući da  je i u jednoj i u drugoj kraljevini vlada dinastija Burbon, koja je nakon smrti posljednjeg španjolskog Habsburgovca Carlosa II., oporučno stekla prijestolje. Za španjolski tron su se morali i vojno izboriti u Ratu za španjolsku baštinu. Rat za španjolsko nasljeđe koji je po svom opsegu predstavljao opći europski rat završio je mirom u Utrechu 1715. godine. Burbonima, to jest unuku Louisa XIV-Philipu V. priznato je pravo na španjolsku krunu. Pod uvjetom da ne dođe do personalne unije niti bilo kakvog političkog zbližavanja Francuske i Španjolske. Španjolska je u tome ratu izgubila Minorku i Gibraltar koje su zauzeli Englezi.

Carlos III. i rat za nezavisnost

Carlos III. (1716.-1788.)

Kada je kraljem 1759.  postao Carlos III.  (sin Philipa V. i vojvotkinje Isabelle od Parme) nastupilo je dinamično jačanje odnosa između dvije Burbonske kraljevine. Kralj Carlos III. koji je vladao do 1788. bio je jedan od najsposobnijih španjolskih vladara i jedan od najvećih vladara prosvjetitelja. Nastojao modernizirati i unaprijediti  državu čije su snage i moći već bile na zalazu. Sama je monarhija  usprkos ogromnoj veličini svojih kolonijalnih posjeda predstavljala samo blijedu sliku nekadašnjih vremena. Minule su epohe kada je Španjolska u XV. st. predstavljala najsnažniju i najperspektivniju državu Europe. Španjolska je u XVIII vijeku bila stara kolonijalna sila koja je tijekom brojnih ratova iscrpila svoje resurse i unazadila gospodarstvo koje se nije moglo mjeriti s tehnološkim i znanstvenim dostignućima Velike Britanije. Upravo ti opravdani i vječno prisutni strah  i strepnja od Britanije koja bi mogla ugroziti španjolski kolonijalni posjed u Latinskoj Americi, bili su glavni razlozi za aktivnu vanjsku politiku Carlosa III. U skladu s navedenim stavovima politike dvora, kralj se je odlučio na sklapanje važnog porodičnog ugovora s francuskom lozom (1761.). Time se  je obavezao na savezništvo i suradnju. Na osnovi sporazuma Španjolska se je angažirala u posljednjim fazama Sedmogodišnjeg rata i vrlo ubrzo i u Američkom ratu za nezavisnost.

U rat za Američku nezavisnost Španjolska nije ušla prvenstveno s razlogom da pomogne američke koloniste u njihovim slobodarskim težnjama.  Primarni cilj joj je bio smanjivanje moći, slabljenje snaga  britanske imperije koja  je sa svojom svjetskom politikom ugrožavala vitalne interese španjolske monarhije.

Španjolske operacije

Godinu dana nakon što je Francuska objavila rat Britaniji to je učinila i Španjolska 1779. godine. Važno je za istaknuti činjenicu da pri objavi rata nije objavila i priznanje Sjedinjenih Država. Španjolska je vodila rat na području Sjeverne Amerike i Mediterana. Španjolska flota  pomagala je francuskoj floti na Atlantiku, a iz područja Louisiane i Zapadne Floride  vođene su kopnene operacije prema britanskim položajima na Floridi. Podatak da su Louisiana i Zapadna Florida bile pod španjolskom upravom potvrđuje nam činjenica da je generali guverner tog područja bio Franciso Luis Hector de Carondelet koji je bio povijesno stvarna osoba.

Francuzi i Španjolci su se zajedno borili protiv Engleza kod Pensacole

U Europi  su se nastojale osvojiti ključne pomorske točke u mediteranskom bazenu, što bi za posljedicu imalo anuliranje britanskog utjecaja i onemogućavanje uspješne trgovine s Istokom što bi izravno utjecalo na englesku ekonomiju. Španjolska je usprkos svim nastojanjima uspjela zauzeti samo Minorku (1782.), a puno važniji i značajniji strateški cilj nije uspjela ostvariti. Gibraltarski tjesnac  putem kojeg se kontrolira ulaz i izlaz iz Mediterana ostao je i dalje u britanskom posjedu. Iako je njegovo zauzeće predstavljalo za Španjolsku ključni element rata no usprkos francuskoj pomoći, tjesnac je ostao u britanskom posjedu sve do današnjih dana. Koliko je pitanje vlasništva nad Gibraltarom bilo za Španjolsku važno govori i činjenica da je zauzeće Gibraltara bilo jedno od uvjeta za okončanje rata i za početak mirovnih pregovora, ta odrednica je napuštena kada su Amerikanci počeli separatne dogovore o miru s Britancima. Amerikanci su se odlučili za samostalni pristup mirovnom rješenju kada su spoznali da Francuzi vode tajne diplomatske aktivnosti s Londonom te da namjeravaju s ciljem okončanja rata predati Španjolcima i Britancima  kontrolu nad teritorijem između planine Allegheny i rijeke Mississipy. Tim političkim činom  bila je  raskinuta obaveza Amerikanaca po kojoj nisu smjeli sklopiti mir s Britanijom  dok Španjolska ne povrati Gibraltar. Mirom iz 1783. Španjolskoj koja je bila u pobjedničkoj koaliciji dana je Florida u zamjenu za Gibraltar, te joj je potvrđen posjed Minorke. Sudjelovanje Španjolske u Ratu za nezavisnost nije bilo od presudne važnosti jer je glavni teret od europski sila snosila Francuska. Španjolska pomoć kolonistima bila je vrlo skromna. Samim ratom Španjolska je pokazala da je ona još uvijek relevantna politička i vojna sila, te je otklonila opasnost engleskih pretenzija prema  svojim posjedima u Americi. Sudbonosne ideje koje su rođene i oživotvorene u borbi Trinaest kolonija za slobodu, a čijoj pobjedi je pridonjela i Španjolska  imat će i za samu Španjolsku fatalne posljedice. Naime na početku 19. stoljeće doći do emancipacije i osamostaljivanja njenih američkih kolonija.

Španjolska zastva s kraljevskim grbom