Francuska je nakon gubitka sjeverno-američkih posjeda i poniženja koje je uslijedilo nakon Pariškog mira (1763.),  čekala pogodan trenutak da se osveti svojoj staroj i glavnoj suparnici Velikoj Britaniji, koja je nakon spomenutog mira postala svjetski hegemon. Antagonizam između Francuske i Britanije bio je vrlo snažan i dubok, a glavni uzorci su bili borba za prestižem, kolonijama i dominacijom. U prvom globalnom sukobu koji je počeo u prekooceanskim posjedima kao Francusko-indijanski rat, a u Europi kao Sedmogodišnji rat (1756.-1763.), Britanija je izašla kao neosporeni pobjednik. Engleska je bila puno naprednija kako gospodarski  tako i društveno jer su u njoj demokratske reforme provedene već u 17. st. za vrijeme "slavne revolucije" u kojoj su pobijedile napredne snage koje su omogućile daljnji raznovrsan napredak zemlje.

Tweet

Francuska je nasuprot modernoj i parlamentarnoj Britaniji, apsolutistička,  feudalna monarhija u kojoj kralj vodi cjelokupnu unutrašnju i vanjsku politiku zemlje preko svojih ministra. Francuska s takvom društvenom strukturom u kojoj dvjesto tisuća privilegiranih osoba koje ne plaćaju porez živi na račun dvadeset i pet milijuna običnih ljudi nije mogla ostvariti, a niti poduzeti reforme kojima bi se država unaprijedila i osuvremenila iznutra. Takav društveni sistem je zbog svoje tromosti, isključivosti, zatvorenosti i doživio konačni slom 1789. godine.

Britanski i francuski dvor

Na najočitiju razliku u društvenom ustroju obiju kraljevina ukazuje jedna vrlo zanimljiva činjenica o monarsima. Naime Francuskom su vladali Burboni milošću božjom i smatrali su Francusku više-manje svojim feudalnim posjedom koji je podređen kraljevoj volji. To je stvaralo otpor kod sve emancipiranijeg građanstva, ali i dijela naprednog plemstva koji su željeli decentralizaciju vlasti pravilno shvaćajući da će to pridonijeti modernizaciji zemlje. Sasvim suprotan primjer je Britanija. Nakon smrti kraljice Ane 1714. godine koja je bila prvi suveren Velike Britanije (1707. je uspostavljeno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije) kruna je preko princeze Sofije (rođakinje kraljice Ane) od Hanovera došla u ruke njezinog sina Georga (Đure). Protestantsko opredjeljenje je tu bilo vrlo važno budući da su mnogi htjeli vratiti na prijestolje katolika, što vodeći britanski krugovi nisu htjeli dozvoliti. Prva dva vladara u 18. stoljeću iz dinastije Hanover uopće nisu znali engleski te su predstavljali samo marionete, a pravu vlast je imao Parlament.

George III. (1738.-1820.) koji je vladao od 1760. je interesantan jer je već govorio engleski i želio se je aktivnije uključiti i u samu politiku odnosno doista i vladati. U svojim namjerama je međutim još uvijek bio jako ograničavan od strane Parlamenta (dvodioba vlasti). George III. jedan je od najdugovječnijih monarha u povijesti. U starosti je duševno obolio i ušao u svjetsku povijest kao „ludi Đuro“. Zanimljivost je da se upravo za vrijeme Georga I. (prvog kralja dinastije Hanover) pojavila politička institucija premijera (predsjednika vlade, prvog ministra). Prvi premijer sir Robert Walpole u travnju 1721. uspio se nametnuti kralju kao prvi među  jednakima. Oslanjao se je na snagu parlamenta te je njegov položaj bio gotovo jači i od kraljeva. Slična situacija u Francuskoj „ancieme regima“ bila je naprosto nezamisliva.

 Francuske pripreme

Francuski katolički dvor nastojao je iskoristiti sve veće nezadovoljstvo u Trinaest kolonija kako bi oslabio Britaniju. Francuski ministar vanjskih poslova grof de Vergennes radio je na stvaranju saveza između Francuske, Španjolske i Nizozemske protiv Britanije. Francuska vlada već 1774. šalje manju financijsku pomoć kolonistima. Francuska tajna služba djeluje i u Engleskoj i u Americi sa ciljem destabilizacije britanske vlasti u kolonijama i poticanja stanovnika kolonija na pobunu, iznoseći svoj stav da podržava slobodarske težnje kolonista. U Londonu za francusku dvorsku vladu djeluje Caron de Beaumarchais, poznati libretist, autor Seviljskog brijača i Figarovog pira. U ulozi špijuna nastoji ispitati i saznati kakve reakcije namjerava poduzeti Britanija po pitanju buntovnih kolonija. Preko njegovog fiktivnog poduzeća “Hortalez and Company” slana je pomoć kolonijama. Od 1775. francuski obavještajni agent Arch de Bonvoluar aktivno djeluje u Americi s misijom da objasni Amerikancima da će Francuska podržati njihovu borbu.

Amerikanci u Parizu

Za jačanje potpore i stvaranje javne podrške za američku stvar bili su u velikoj mjeri zaslužni i američki povjerenici koji su djelovali u Francuskoj. Najistaknutiji među njima bio je svakako Benjamin Franklin koji djeluje kao povjerenik od 1776. u Parizu. Svojom osebujnošću i jednostavnošću pridobio je za svoje stavove znanstvene i književne krugove Pariza, za koje je predstavljao utjelovljenje prosvjetiteljskih vrlina i ideala. Usprkos dobi od 70. godina Franklin je bio izuzetno politički aktivan nastojeći steći potporu istaknutih francuski službenika. Uz Franklina u Parizu su djelovala još dva povjerenika pobunjenih kolonija, za trgovinska pitanja bio je zadužen Silas Deane dok je treći predstavnik bio Arthur Lee. Unatoč snažnoj diplomatskoj aktivnosti između Francuske i Sjedinjenih Država u nastajanju, Francuska nije bila spremna ući u otvoreni sukob s Britanijom dok ne bude sigurna da kolonisti doista mogu izboriti svoju pobjedu.