Bogdan Radica, hrvatski pisac, publicist, jugoslavenski diplomat, prvo pero hrvatske emigracije, erudit, povjesničar i sudionik povijesnih zbivanja. Svjedok je  drame 20. stoljeća, agonije Europe i borbe svog naroda za vlastiti subjektivitet. Njegov život i djelo predstavljaju dragocjeni izvor razumijevanja jednog vremena, kao i poticaj za promišljanje sadašnjosti i budućnosti.

Tweet

Kraj Prvoga svjetskoga rata i slom Austro-Ugarske južnim Slavenima (izuzev Bugara) donijeli su  ujedinjenje u novu jugoslavensku državu. No bio je to prvenstveno projekt političkih elita, dok su same narodne mase pri tome zauzele ulogu pasivnih promatrača (odobravatelja) i prepustile se povijesnoj neminovnosti. Tih prvih poslijeratnih dana, u Splitu, u koji su upravo ulazile srbijanske trupe (kao “osloboditelji”) jedna starica poluglasno je komentirala:  “Dico moja, ča ste učinili, srušili ste najboje carstvo i sad grete s gorin od sebe. Ovo ne more dobro svršit.”

Ta starica bila je baka Bogdana Radice po majčinoj strani, iz obitelji koja se, za razliku od obitelji Radičina oca, ni najmanje nije oduševljavala jugoslavenstvom. Takva obiteljska podvojenost kao da će obilježiti i kasniju životnu i političku sudbinu samoga Radice, hrvatskog intelektualca koji će od novinara i diplomatskog službenika Kraljevine Jugoslavije, nakon Drugoga svjetskoga rata postati jedno od prvih pera hrvatske političke emigracije.

Bogdan Radica rodio se 26. kolovoza 1904. u splitskom radničkom naselju Veli Varoš. Već u djetinjstvu, za razliku od većine svojih vršnjaka, mali Radica bio je više zainteresiran za knjige nego za djetinje razbibrige. Kasnije, u mladosti na njega su važan utjecaj vršili istaknuti Splićani, don Frane Bulić, Ante Trumbić, Kerubin Šegvić itd. Međutim, domaći teren nikada ga nije sasvim zadovoljavao. On se zarana napaja i prekojadranskim, talijanskim utjecajima pri čemu mu posebno imponiraju bardovi klasičnog liberalizma Guglielmo Ferrero i Gaetano Salvemini. No za Radicu je u mladim danima ključno bilo pismo koje je još kao gimnazijalac primio od  Giovannija Papinija, nakon što mu je poslao prijevod jednog svog eseja posvećenog tom čuvenom piscu Povijesti Krista:

To pismo, poslano jednom gimnazijalcu od tako velikog pisca, bilo je za mene ogromno zadovoljstvo; nisam čitave noći spavao, i pokazivao sam ga svojim prijateljima kao neki trofej. Od toga dana u meni se pojavila želja za upoznavanjem velikih svjetskih pisaca, uspostavljanjem veza sa Zapadom, što će ostati glavnom oznakom cijelog mog života.[1]

Zahvaljujući svojoj znatiželji i probitačnosti kasnije će, tijekom studija povijesti i prava koje nastavlja u talijanskoj Firenci, doći u živi kontakt sa tim, ali i inim drugim vodećim talijanskim intelektualcima onog doba. Unatoč tada rastućem fašizmu (20-ih godina) Radica održava kontakte s antifašistički nastrojenim piscima, na čelu s Benedetom Croceom. U Rimu pak, nasuprot Firenci, on će pronaći sačuvano opozicijsko raspoloženje u odnosu na fašističku vlast. To je bilo dovoljno da ondje osjeti, pred fašizmom povlačeći, ali još uvijek neumrli duh Zapada:

U Italiji, moja se intelektualna formacija sada počela izlagati zapadnjačkim utjecajima, koji me ne će napuštati cijelog mog života, kao što me nije napuštala ni misao ni nostalgija za domovinom. U meni je, naime, živjela misao kako bih iskustva stečena na Zapadu mogao prenijeti i primijeniti na moju rodnu zemlju. To je bila i glavna misao, koja će me od tada pratiti u mojem intelektualnom sazrijevanju.[2]

Preko Italije i talijanske kulture put ga je vodio do Francuske gdje će se, već kao mlada novinarska nada, susretati i s francuskim piscima kao što su André Gide, Julien Benda, Paul Valéry, François Mauriac, te filozofom Jacquesom Maritainom. O položaju suvremene Europe on će razgovarati i s mnogim drugim vodećim europskim intelektualnim protagonistima kao što su Thomas Mann, Filippo T. Marinetti, Nikolaj Berdjajev, Maksim Gorki, Miguel de Unamuno, José Ortega y Gasset itd.

Sve te poticajne razgovore, koje je 20-ih i 30-ih godina periodično objavljivao uglavnom u zagrebačkim listovima Obzor  i Nova Evropa,  kasnije će sabrati u knjizi Agonija Europe, koja će ostati kao najvrjedniji dio njegova nasljeđa. U njoj se zrcali sav osjećaj tragizma, antropološki pesimizam europske intelektualne kreme između dva svjetska rata, njihova zabrinutost za sudbinu Europe, posebno 30-ih godina kada se naslućivala nova svjetska konflagracija. Očigledno pod snažnim utjecajem ozračja tih razgovora i sam Radica će dijeliti slična raspoloženja:

Stara Europa umire. Ova krilatica ispunjava danas svakog čovjeka zaprepaštenjem, zabrinutošću i užasom. Velik proces unutarnjeg raspadanja Europe, kojem smo svjedoci gotovo dvadeset godina, približava se kraju. Jedna velika civilizacija koja obilježava svu bit Europe suši se iščiljena i sagorijeva u mraku neizvjesnosti. Cijeli jedan svijet vjerovanja i nadanja umire, dok pred nama nema ničega što bi nam moglo doslutiti nade i vjerovanja.[3]

Pritom je „umiranje“ takve Europe poistovjećeno s dekadencijom Zapada, dok su istovremeno tajnovitost i buđenje Istoka pothranjivali strahove za budućnost (Rusija koja „odsutnošću svoje prisutnosti ispunjava sav nemir i svu neodlučnost Zapada“).[4]

Paradoksalno, predstojeća europska katastrofa biti će i posljednji trzaj Europe kakva je nekada bila, moćna, kolonijalno-imperijalna, s egocentričnim velesilama naguranima na skučenom vrhu euroazijske ploče, koji je sebe gordo proglasio zasebnim kontinentom. No upravo to slabljenje europske uloge u svjetskoj raspodjeli moći nakon II. svjetskog rata donijeti će Europljanima toliko žuđena desetljeća mira. Radica je spadao među one koji  su shvaćali da tek u tom miru postoji šansa i za male narode, poput Hrvata. Naravno, za europski istok trebao je biti zadovoljen još jedan preduvjet – pad komunizma. Radica će tako već 1948. u svom pismu Vladku Mačeku proročanski pisati:

Europa će poslije sloma komunizma ući u fazu sličnu onoj, u koju je ušla poslije Bečkog kongresa 1814., kad je na načelima legitimiteta do 1914. bio izgrađen jedan on najljepših vjekova, koje je Europa imala. Poslije sloma komunizma i na ruševinama fašizma, Europa će svakako ući u eru slobode, u kojoj treba pripremiti i organizirati i nezavisan položaj Hrvatske.[5]

No put do tih spoznaja biti će još dug. Pred novi svjetski rat pored intelektualnih i novinarskih putešestvija diplomatska djelatnost Radicu je vodila od Atene i Ženeve (Liga naroda) preko Pariza do Washingtona i New Yorka. Ipak, on nigdje nije bio samo usputni činovnik i službenik koji prosto odrađuje zadatak, već je svagdje nastojao proniknuti u bit sredine, saživjeti se sa njom, njenom kulturom, poviješću, ali napose suvremenim stanjem duha i društva, a ponajviše stupiti u kontakt s istaknutim ljudima, komunicirati, razmjenjivati ideje i poglede. Tako se Radičin život doima i kao živo putovanje kroz europsko i svjetsko dvadeseto stoljeće (naročito ako prihvatimo hobsbawmovsko određenje „kratkog stoljeća“ koje traje od 1914. do 1989.), sa pronicljivim uvidima i zaključcima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

U Ateni će tako shvatiti iluzornost jedinstva Balkana, rastrganog suprotstavljenim interesima malih državica pothranjivanih imperijalnim težnjama onih velikih. U Parizu je osjećao umor Europe, njeno uzmicanje pred agresivnošću i vitalnošću totalitarizma. U Ženevi će pak izbliza gledati licemjerje i nesposobnost europske „politike sigurnosti“ koja je, deklarativno se zalažući za mir, Europu i svijet gurala u novi, još strašniji rat. U SAD-u, gdje će pri jugoslavenskom diplomatskom predstavništvu (kao šef novinske službe) provesti cijeli Drugi svjetski rat, on će kroz svirepe sukobe Srba i Hrvata u domovini, koji su svoj jasni odraz imali i u kraljevskoj diplomaciji, jasno doći do spoznaje da nakon rata novoga jugoslavenskog jedinstva, naročito na starim temeljima, više biti ne može. Također, budući da, voljom saveznih sila, kvislinška (ni bilo koja druga) Nezavisna Država Hrvatska nije mogla preživjeti u poslijeratnom svjetskom uređenju, trebalo je pronaći treći put, koji bi spriječio velikosrpsku obnovu Jugoslavije. Stoga je Radica naposlijetku prihvatio Josipa Broza Tita i njegovu partizansku borbu kao jedinu realnu alternativu, onu koja Hrvatima jamči opstanak daleko od stigme i kazne koju su joj pripremali pristaše srpskih četnika i Draže Mihajlovića.

Tako će tijekom 1943. rezonirati će na sljedeći način:

General Mihajlović je predstavnik starog svijeta, isključivo srpskog, on sa svojim četnicima želi samo obnovu Srbije, pod žezlom dinastije. Preuskog je političkog i socijalnog horizonta. Nije u stanju pronaći načina kako da se izmiri srpsko-hrvatski spor. Partizani su nosioci Jugoslavije, federativne i demokratske, oslanjaju se na Rusiju, na Slavenstvo: komunisti su, ali ih ima i koji nisu komunisti. Otpor je, uglavnom, u rukama partizana, a ne Mihajlovićevih ljudi. (…) Otpor nije više u Srbiji, nego u Hrvatskoj, koja se probudila i vodi borbu i protiv sila Osovine i svojih kvizlinga.[6]

To ga je i potaklo da se nakon svršetka rata i pobjede Titove vojske vrati u Jugoslaviju. No, povratkom u zemlju 1945. Radica se suočava s grubom realnošću nastajućeg društva nad kojim komunisti uspostavljaju posvemašnju kontrolu. Bez volje da se podčini  novom stanju i da opet svjedoči usponu jednog totalitarizma, odlučuje se na ponovni odlazak. Biti će to njegova životna odluka zbog koje će intuitivno osjećati kako odlazi da se više ne vrati. Zauvijek. Tadašnje dramatično vrijeme, te popratne vanjske i unutarnje lomove opisati će kasnije u knjizi Hrvatska 1945. U njoj je između ostalog zapisano i ovo pronicljivo zapažanje:

U prihvaćanju jednog običnog diktatorskog ili poludiktatorskog režima čovjek može praviti kompromise sa samim sobom i s društvom u kome živi. Tko ga nije činio? Ali u pitanju prihvaćanja fašizma ili komunizma, dakle jednog sistema koji traži posvemašnje podvrgnuće čovjeka laži-dogmi, čovjek mora sve to razjasniti sebi i svojoj savjesti i društvu u kome živi, radi čega je sve to učinio i za čim je težio.[7]

Daljnje dalekosežne zaključke o novoj stvarnosti u zemlji nastaviti će izvoditi iz sigurne udaljenosti. Primjerice, kada u Italiji putem dostupnih tiskovina prati suđenje Draži Mihailoviću on primjećuje:

Ne osjećaju (komunisti op. M.B.) da nijedan režim nasilja nije dovoljno jak da likvidira mit, napose ne na Balkanu, gdje narodi žive od mitologije. Ali komunisti ne vode o tome računa. Oni idu za tim da u srpskom narodu ubiju mit Draže, kao kod Hrvata neograničenu ljubav za Stepinca. Ići tim putem, sada poslije dvije godine od ´oslobođenja´, znači ne poznavati političke stvarnosti jedne duboko potresene i iracionalne političke mitologije.[8]

Time je Radica naslutio i samu bit komunističke distopije, koja nastoji toliko duboko zadrijeti u čovjekov korijen da to mora završiti ili iskorjenjivanjem ili pak grčevitim otporom i obranom, ali i u jednom i u drugom slučaju svakako neizbježnom žrtvom. Ipak, u Radice, pored lucidnosti njegovih prosudbi, tada nailazimo i na sklonost spekulativnosti, postavljanju dvojbenih pretpostavki, kakva je primjerica ona da istinski slobodni izbori u poslijeratnoj Jugoslaviji Komunističkoj partiji ne bi donijeli više od 10% glasova. Ni pišući kasnije iz emigrantske anabaze, on neće uvijek moći izbjeći tipičnu boljku koja nastaje kao posljedica takve specifične, iščašene perspektive – sposobnosti da vidi samo pola istine ili nemogućnosti da sagleda cijelu.

Radica će tako tvrditi kako je već tijekom Drugoga svjetskoga rata došao do nekih zapažanja:

“Postepeno sam  otpočeo osjećati da je srpski komunistički element isto tako zaražen pansrbizmom, odnosno pojmom srpskog vodećeg naroda, kao i ostali Srbi. Srbi svi i svuda!”[9]

To osjećanje kasnije po povratku u zemlju postaje, navodi, još jasnije i prozirnije jer “Hrvat koji je mogao biti i Jugoslaven zna da Srbin to nikada nije i da je u srpskoj misli i praksi jugoslavenstvo sredstvo koje tek služi ojačanju svemogućeg srpstva”[10]

No da je put do istine težak, usporedbe radi, svjedoči i zrcalno mišljenje s druge strane rampe, kada primjerice srpski pisac Dobrica Ćosić, svojevrsni „unutarnji emigrant“ u post-rankovićevskoj Jugoslaviji, kaže:

Jugoslovenstvo u hrvatskoj politici će svagda biti uslovljeno hrvatskim državnim interesima i na kraju samo njihova mimikrija. Srpsko iluzionističko prihvatanje jugoslovenstva kao nacionalne ideologije, hrvatska i slovenačka upotreba i zloupotreba jugoslovenstva kao istorijske tranzitne ideologije neminovno su vodili međunacionalnim sukobima i propašću zajedničke države kada Evropi i vodećim silama sveta ta država nije više bila potrebna.[11]

Ogledni je to primjer koliko prisustvo intelektualca i njegova pogleda na svijet u jednakoj mjeri pomaže, ali i odmaže, djeluje zbunjujuće, pri formiranju naših vlastitih prosudbi. Kroz nametnuta ili odabrana ograničenja koja natura svom recipijentu intelektualac želi širiti vidike, ali ih istovremeno suzuje, maltene svodi na prostor svog pisaćeg stola, čime mu i samom biva uskraćen dio prešućene ili neotkrivene istine. Radica tu poruku više puta odašilje, kako kroz razgovore sa svojim intelektualnim guruima, tako i svojim životom i djelom. Najveću korist iz njegova rada izvući će onaj tko tu realnost (i njena ograničenja) osvijesti i prihvati. Najbolje je to shvaćao sam Radica: “Umiješati jedan politički stav, pa ma kolikogod on bio i opravdan, u osjećanje i u nesvakidašnjicu, znači ne moći nikako doprijeti do istine, ni do jasne slike o toj stvarnosti. Mi smo u tom pogledu unesrećena generacija, i naša sudbina usko je povezana s trzajima ulice i s imperativom trenutka.”[12]

Upravo pokušaj da se iz te stvarnosti izdigne, čak i kada joj snažno želi pripadati, je i bio jedan od razloga njegova ponovnog odlaska iz zemlje.

Nakon odlaska jugoslavenske komunističke vlasti ga proskribiraju, a njegova djela stavljaju na indeks zabranjenih knjiga. Time je njegova pisana riječ postala uvelike uskraćena generacijama (opet „unesrećenim“) koje su se u zemlji formirale  narednih desetljeća. Radica je tako, formalno gledano,  postao prvi jugoslavenski disident, čak osam godina prije „prvog“ Milovana Đilasa.

No, on tada ne odlazi samo iz Jugoslavije nego napušta i Europu kao svoj intelektualni zavičaj. Živi duh neće se osjetiti ispunjenim u takvoj poslijeratnoj Europi koja kroz hladnoratovski kontekst sve više gubi svoj subjektivitet i nužno se opredjeljuje (i rascjepljuje) između dvaju suprotstavljenih blokova. Radica će tako svoju djelatnost nastaviti u SAD-u koje će postati novi centar svijeta i borbe za slobodu.

Vrlo skoro po dolasku (tj. povratku) u Ameriku objavljuje opširan kritički članak o Titovu režimu u prestižnom Reader´s Digestu, časopisu s višemilijunskom nakladom, za koji dobiva pozamašan honorar od 5000 dolara, što je u novinarskom svijetu bila nezapamćeno visoka suma za jedan članak. [13] Nakon toga on je dugo vremena bio jedini hrvatski emigrant kojemu su redovno bila otvorena vrata mnogih uglednih američkih tiskovina u kojima je surađivao. Ovdje navodimo samo neke:  The New Republic, The Nation, The Free World, The New Leader, The Annals, The New York Times, The Reporter, The Freeman, The Commonwale itd.

Ipak nije zanemarivao ni pisanje u hrvatskim emigrantskim publikacijama, a posebno vrijedne priloge, od 50-ih nadalje ostvario je u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji.

Pored toga, život u SAD-u za Radicu se razvijao ambivalencijom očekivanom za nekog tko je kulturno i  moralno-intelektualno formiran u Europi, štoviše, u njenoj samoj utrobi – na Mediteranu. O tome će naknadno zapisati:

 U svagdanjim kontaktima s američkom inteligencijom, bilo na razini sveučilišta, bilo na visokom intelektualnom izmjenjivanju misli, ideja i ideologija, imao sam ogromne teškoće, da se snađem. Za nas Europljane, ideja je uvijek bila značajnija i važnija od stvarnosti. Za Amerikance, ideja je samo utoliko važna i značajna, ukoliko je primjenjiva na stvarnost. Ideja, koja nije u stanju da se ostvari u životu, koju život nije u stanju pretvoriti u stvarnost, za svakog Amerikanca, običnog čovjeka i intelektualca, nije nikako vrijedna, da se čovjek za nju bori ili napreže.[14]

Ipak, za Radicu Mediteran je, pored temelja europske civilizacije, nadasve predstavljao prostor slobode, indivudalnosti jer „sva veličina mediteranske cjeline i mediteranskih civilizacija sastojala se  tome, što su se na okrajcima ovoga mora uspjeli formirati narodni individualizmi, sačuvati regionalizmi i izgraditi gradovi: nosioci osobne slobode, najčešće demokracije, koju je čovječanstvo uspjelo ostvariti.“[15] Stoga je u svakoj višestrukosti identiteta radije vidio nadopunjavajuću prednost nego nedostatak, prilog razumijevanju cjeline svijeta i čovjeka, pa i vlastite domovine. U tom smislu i realnost i ideali američkog „melting pota“ mogli su mu biti bliski. Osjećao je kako se u 20. stoljeću američko društvo više no europsko (napose na svom istoku) primaklo slobodi društva i individue. Smatrao je da i Hrvati imaju obavezu prihvatiti upravo takva načela slobode, prava i demokracije jer se samo tako mogu svrstati u red slobodnih i naprednih naroda svijeta, daleko od svake despocije, tiranije i totalitarizma. Mediteransko izvorište, kao hrvatska komparativna prednost u odnosu na sve ostale Slavene, može samo koristiti takvim nastojanjima.

Takva sposobnost podizanja sinteze između rodnog zavičaja tj. pripadnosti Mediteranu i pripadnosti novom, odabranom zavičaju – onom američkom, potvrda su Radice kao čovjeka, kako se izrazio još jedan rasni Mediteranac, Splićanin po rođenju i odabiru Anatolij Kudrjavcev, nadasve „duboke intuicije koja istodobno posjeduje snagu filozofske istančanosti i povjesničarske uvedenosti“[16].

Ta svojstva, između ostalih, privrijediti će mu i mjesto profesora suvremene europske povijesti na sveučilištu Farleigh Dickinson u New Jerseyu, čime ponajprije rješava egzistencijalno pitanje sebe i svoje obitelji. Tome je doduše, kao i mnogim drugim Radičinim kontaktima, vrlo mnogo pridonijela i njegova supruga Nina Ferrero, kći ranije spomenutog  talijanskog pisca, povjesničara i antifašističkog intelektualca Guglielma Ferrera, a koju je Radica oženio 30-ih godina.

Dobivši američko državljanstvo (i naravno putovnicu) on i nadalje ostaje svjetski putnik, 50-ih i 60-ih putuje u Francovu Španjolsku, na Castrovu Kubu, u Sovjetski Savez itd., te i na tim putovanjima pribire zanimljive dojmove i zapažanja. Pozorno prati i zbivanja u zemlji, čekajući, točnije nadajući se, trenutku povratka. Posebno naglo te nade (kao i prateće iluzije) bile su u hrvatskoj emigraciji razbuktane početkom 70-ih u vrijeme Hrvatskog proljeća. Tada je, posebno među starijim emigrantima (poput Radice i Cilige) došlo do razvoja mišljenja kako su nacionalnu politiku u hrvatskoj definitivno preuzele mlađe generacije komunista, i one formirane u komunističkom razdoblju. Radicu će stasala nova hrvatska elita, čiji su istaknuti protagonisti bili Savka, Tripalo, Pirker, Haramija i ostali ponukati da iskaže:

[U] promatranju razvoja prilika kod kuće, napose pojavom najmlađih marksističkih rukovodilaca, objektivan promatrač ne može a da se ne iznenadi izgrađivanjem novog, daleko sposobnijeg i racionalnijeg rukovodstva nego što je to bio slučaj u prvim poslijeratnim godinama, kad je politiku vodio neodređeni inteligent ili primitivni partijski radnik, tek izbio iz šume. Za ova dva decenija izgradio se u Hrvatskoj nov, moderan tehnolog, strukturalist, s jakim ne samo racionalnim nego i nacionalnim osjećajem za političku, društvenu i privrednu stvarnost Hrvatske.[17]

A tu hrvatsku stvarnost, kroz prošlost, sadašnjost i budućnost sintetizirati će pak ovako:

 Za razliku od drugih naroda, koji su nam bliski i u susjedstvu, mi smo narod federalnih odnosa, federalizam i konfederalizam naša je filozofija međunarodnih odnosa. Kao stvoreni za jednu Europu federalnih odnosa, i doklegod se ista ne ostvari, mi ćemo trpjeti od razočaranja, preskakati iz alternative u alternativu, ne iz nikakve političke nezrelosti ili bilo kakvih kaprica, nego naprosto iz težnje za održanjem. Sve te naše koncepcije, koje iz sveslavenstva i jugoslavenstva teže za univerzalnošću, iako su nas stajale tolikih žrtava i muka, nisu tek plod fantazije nego i političke računice, samo zato, što smo vjerovali, da bi se mogli očuvati i održati.[18]

Ipak te nade, da bi politička računica tj. bilanca pri novim uvjetima u zemlji mogla pretegnuti u hrvatsku korist, kako su naglo pobuđene tako su, nakon Karađorđeva u prosincu 1971., još naglije ugašene. Samim time i mogućnost povratka odgođena je na neodređeno vrijeme. Uslijediti će još jedan period tavorenja u emigraciji, međusobnih sukoba i zadjevica, pojačanih i priljevom novih političkih iseljenika iz zemlje.

Nakon tih novih razočaranja Radica će samo svom dugom životnom vijeku naposlijetku moći zahvaliti konačan povratak u domovinu. U ljeto 1990., nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora i uopće pada komunizma u Europi, on će se na emotivan način ponovno sastati sa svojim zavičajem. Tada uviđa i potrebu promjene naslova svoje, nekoliko godina ranije objavljene autobiografije Živjeti nedoživjeti koju je, vjerujući, ali ne gajeći više nikakve osobne nade, završio riječima:

Čovječanstvo se naglo približuje kraju drugog milenija. Iako nisam prorok, vjerujem, da stoljetno sazrijevanje Hrvatske u pravcu istinske i stvarne samostalnosti dolazi svojem zaključku. Jer, bez nezavisne Hrvatske, i čovječanstvo će se osjećati krnjim i neupotpunjenim. U tome uvjerenju doživljavam i konac svojeg života, ali u spokoju i mirne savjesti, da sam svoje najbolje godine i kao čovjek i kao intelektualac, posvetio Hrvatskoj, i da ma gdje umro, da ću umrijeti kao Hrvat, tužan i u posljednjem trenutku, što je nisam ponovno ugledao obasjanu u Slobodi, da i meni dade zadnje počivalište u sjeni najlipše gore Marjana.[19]

No, žuđeni povratak, dakle, ipak doživljava. Njegov ponovni susret s Hrvatskom nije prošao nezapaženo. U televizijskom intervjuu za HTV, čak i u podmakloj dobi (tada mu je 86 godina), dolazila je do izražaja njegova lucidnost i živo praćenje najnovijih zbivanja. Na aktualno pitanje novinara – odakle bi sada, u uvjetima tek rođene hrvatske demokracije, mogla prijetiti opasnost, Radica odgovara: „Ja ne znam… Naime, jedino bi mogla postojati Srbija. Ja ovoga puta ne idem u Srbiju, ne idem u Beograd, i kad bih išao ne bih ništa saznao. Vele da je to [srpski napad, agresija op. M. B.] bilo moguće lanjske godine, a da je Milošević sada izgubio dosta snage i da Srbi neće to učiniti. No, ko zna da li oni neće jednoga dana nešto pokušati. Ja mislim da će pogriješiti. Oni su izgubili bitku. Ja mislim, u ovih 70 godina Jugoslavije oni su to izgubili. Oni su pokazali da nisu sposobni organizirati multinacionalnu državu.“[20]

Ponovno je Radica, na temelju pouka prošlosti, spoznaje sadašnjosti i anticipacije budućnosti, ispravno procijenio.

Taj Radičin povratak domovini bio je njegova posljednja velika gesta, simbolično i stvarno zatvaranje životnoga kruga. Naravno, onaj crv, koji do kraja živi u svakom istinskom intelektualcu, nije mu dao da se i s tog posljednjeg putovanja vrati potpuno zadovoljan i spokojan. Ali teret nošenja s tim nespokojstvom i nezadovoljstvom prouzrokovanim hrvatskom stvarnošću (stvarnošću uopće) morao je ostaviti budućim generacijama, na kojima je da doživljavaju i proživljavaju vlastite nade i razočaranja, uspone i padove, da traže dublje uzroke zbivanja i mjesto pod suncem za sebe, svoju zemlju i narod.

Bogdan Radica umro je u New Yorku 5. prosinca 1993. Iza njega je ostalo dvoje djece, Leo i Bosiljka. Njegova rukopisna ostavština i arhiva iz SAD-a prenesena je u Hrvatski državni arhiv i još uvijek čeka svoje istraživače. U Splitu je krajem 2012. na Radičinoj rodnoj kući postavljena spomen-ploča, a istovremeno je najavljeno i osnivanje centra za međunarodne povijesne studije Bogdan Radica pri splitskom Filozofskom fakultetu.[21] Do toga, međutim, još uvijek nije došlo. U međuvremenu, dostupnoj pisanoj riječi Bogdana Radice mogu se uteći svi oni koji traže izvor za punije razumijevanje dramatike proteklog stoljeća, ali i  sadašnjeg trenutka u Europi i svijetu, kao i pratećih dilema, mogućnosti i  eventualnih rješenja.

Literatura

1. Meštrović, Mate, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru,  Zagreb: Golden marketing, 2003.
2. Radica, Bogdan, Živjeti nedoživjeti, knj. I-II, München-Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1982-1984.
3. Radica, Bogdan, Hrvatska 1945, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1992.
4. Radica, Bogdan, Vječni Split, Zagreb: Ex libris, 2002.
5. Radica, Bogdan, Agonija Europe, Zagreb: Disput, 2006.
6. Rodić, Ivan et. al. (ur.), Hrvatski razgovori o slobodi, Zagreb: Školske novine-Pergamen, 2000.
7. Selak, Ante (ur.), Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, Zagreb: Školske novine-Pergamen, 1996.

Internet izvori:

1. Kudrjavcev, Anatolij, „Zaljubljen u Mediteran“, Slobodna Dalmacija, Split, 7. prosinca 2003.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031207/kultura01.asp (14.8.2014.)

2. Intervju Bogdana Radice, HTV, 1990. https://www.youtube.com/watch?v=vprUB3Y3ho8  (10.8.2014.)
3. Radio emisija Peščanik, 21.ožujka.2001. http://pescanik.net/2001/03/48-emisija/ (15.8.2014.)
4. „Split iduće godine dobiva Centar Bogdan Radica“, 5. prosinca 2012. http://stari.dalmacijanews.com/Vijesti/View/tabid/74/ID/106098/Split-iduce-godine-dobiva-Centar-Bogdan-Radica-FOTO.aspx  (19.8.2014.)

Bilješke

[1] Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti: uspomene hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu Zapada, knj. I, München-Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1982., str. 43

[2] Radica, Živjeti nedoživjeti,  knj. I, str. 111

[3] Bogdan Radica, Agonija Europe, Zagreb: Disput 2006., str. 23.

[4] Isto, str. 25.

[5] Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti: uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije, knj. II, München-Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1984., str. 458-459.

[6] Radica, Živjeti nedoživjeti, knj. II , str. 229.

[7] Bogdan Radica, Hrvatska 1945, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske,  1992.,  str. 240.

[8] Isto, str. 314-315.

[9] Radica, Hrvatska 1945, str. 19.

[10] Isto, str. 32.

[11] Radio emisija Peščanik od 21.3.2001. dostupno na:  http://pescanik.net/2001/03/48-emisija/ (15.8.2014.)

[12] Bogdan Radica, Vječni Split, Zagreb, 2002., str. 103

[13] Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Zagreb:Golden marketing, 2003., str. 220.

[14] Radica, Živjeti-nedoživjeti, knj. II, str. 622

[15] Radica, Vječni Split, str. 14

[16] Anatolij Kudrjavcev,  „Zaljubljen u Mediteran“, Slobodna Dalmacija, Split, 7.prosinca 2003.  http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031207/kultura01.asp  (14.8.2014.)

[17]Bogdan Radica,  „Inteligencija u životu svoga naroda“ u:  Hrvatski razgovori o slobodi: drugi simpozij „Hrvatske revije“, srpanj 1971. , Zagreb: Školske novine ˗ Pergamena, 2000. ,29-66., str. 57-58

[18] Bogdan Radica, „Hrvatska 1970“, u: Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, Zagreb: Školske novine ˗ Pergamena, 1996., str. 10.

[19] Radica, Živjeti-nedoživjeti, knj. II, str. 658.

[20] Intervju Bogdana Radice, HTV, 1990. na: https://www.youtube.com/watch?v=vprUB3Y3ho8  (10.8.2014.)

[21] „Split iduće godine dobiva Centar Bogdan Radica“, 5. prosinca 2012. http://stari.dalmacijanews.com/Vijesti/View/tabid/74/ID/106098/Split-iduce-godine-dobiva-Centar-Bogdan-Radica-FOTO.aspx  (19.8.2014.)