Revolucionarna Francuska okrenula je gotovo cijelu Europu protiv sebe. Između 1792. i 1806. borila se protiv četiriju koalicija i svaki put je trijumfirala. S Napoleonom na čelu, Francuska je uspostavila vlast u većem dijelu Europe, a zemlje koje su se našle pod njezinom vlašću susrele su se s njezinim liberalnim idejama i zakonima. Ali to je bila samo varka kojom se željela prikriti diktatura, tako da je stanovništvo tih zemalja uskoro počelo pružati otpor. Francuska se ispočetka protiv koalicija koje su osnovali njezini protivnici samo borila, ali tek je s Napoleonom prešla u napad. Velike suprotnosti i nesuglasice između saveznika pridonijele su njihovom porazu kao i vojska koja je bila organizirana po starim načelima.

Tweet

Ono na što se Napoleon usredotočio kod brojčano nadmoćnije neprijatelja bila je granica podjele vojske. Napad na tu točku osiguravao je potpunu pobjedu nad neprijateljem kao što je to bilo u Italiji 1796. godine. Kako bi se suprotstavio trećoj koaliciji, Napoleon je ustrojio vojsku koja je trebala napasti Britaniju. Iako se nikada nije ni približila Britaniji, vojska, kojoj je Napoleon posvetio mnogo pažnje, bila je jako dobro organizirana. Sastojala se u početku od oko 200 000 vojnika formiranih u 7 divizija, svaka sa 36- 40 topova(2). Konjica se sastojala od 22 000 dobro naoružanih konjanika. Napoleon će svoju vojsku nazvati kasnije La Grande Armée i ona je do 1805. imala 350 000 vojnika koje su vodili sposobni i talentirani časnici časnici.

Saveznička vojska

Združena austro-ruska vojska bila je organizirana po načelima po kakvima su bile organizirane sve vojske starog režima. Viši časnici bili su uglavnom iz aristokratskih krugova, a niži su bili slabo obučeni i imali su teškoća sa svojim ljudima kad je trebalo izvoditi složenije akcije. Rusi su imali dobro naoružanje, a sistem opskrbe ovisio je o lokalnom stanovništvu i o austrijskim saveznicima koji su im dobavljali sedamdeset posto namirnica. Austrijsku vojsku reformirao je nadvovoda Karlo, brat austrijskog cara koji je bio protiv rata s Napoleonom što mu je donijelo nepopularnost na dvoru i smjenu. Novi austrijski zapovjednik postao je Karl Mack(3) koji je večer uoči bitke obavio preraspodjelu jedinica bez znanja časnika koji ih je vodio što je donijelo neupjeh. Austrijski konjanici uživali su ugled u Europi, ali u usporedbi s francuskim jedinicama bili su znatno slabiji.

Bitka

25. rujna 1805. 200 000 francuskih vojnika prešlo je Rajnu i tako se pomaknulo naprijed za 260 kilometara. Mack je skupio veći dio austrijske vojske na tvrđavi Ulm u Bavarskoj. Francuzi su se našli u zaleđu Austrijanaca i prisilili ih na predaju. Austrijanci su odbačeni na sjeveroistok gdje su se spojili s ruskim trupama i tako ojačali svoje snage. Tako su se Francuzi našli u nezavidnoj situaciji, a i prijetila je opasnost presijecanja njihovih komunikacijskih linija. Napoleon je shvatio da treba potući saveznike i tako potvrditi pobjedu na Ulmu. Ruski i austrijski car bili su primorani na borbu.

Saveznici su se sastali 1. prosinca. Car Aleksandar bio je uvjeren da će lako pobijediti Francuze, ali Franjo I., austrijski car i ruski general Kutuzov(4) bili su oprezniji jer su smatrali da se radi o taktičkoj varci. Pritisak austrijskih i ruskih aristokratskih krugova bio je velik, pa je usvojen plan austrijskog časnika Franza von Weyrothera.

Saveznička vojska napasti će Napoleonovo desno krilo i presjeći mu put prema Beču. Neće mu preostati ništa drugo nego se povući natrag. Ostatak njegovih snaga bit će izoliran oko Dunava i francuska vojska, tako razdvojena, morat će se naglo povući. Napoleon je, vidjevši teren u čijem su se središtu nalazili brežuljci Pratzen sjeverno od kojeg se nalaze brežuljci Santon i Zuran, zapadno sela Bellowitz, Bosenitz i potok Goldbach, te južno sela Kobelnitz, Sokolnitz i Telnitz, predvidio njihov plan.

On je mogao osigurati 65- 70 000 vojnika, te pojačanje od 16 000 Soultovih(5) vojnika, te je još uključio Davoutov(6) III. korpus koji je došao iz Beča. Napoleon je računao da će s tim planom centar njihove vojske biti znatno oslabljen, te da će ga napasti Soultovi vojnici.

U četiri ujutro, Napoleon je izašao iz šatora kako bi procijenio jesu li Rusi počinili tu fatalnu pogrešku na koju je on toliko računao i bio je jako oduševljen kad je vidio da je to istina. Rusi su marširali prema francuskom desnom krilu. U zoru su se već čuli zvuci topova, pa je bilo jasno da kreću u napad. Oko osam sati, Sunce Austerlitza(7) rastjeralo je maglu i tako pokazalo bojno polje u cijelosti. Rusi su se pojavili kraj Goldbacha kako bi zauzeli Sokolnitz i Telnitz. Napoleon je svojim maršalima dao znak za napad. Saveznici su napadali s tri kolone, pod zapovjedništvom generala Doctorowa(8), Langerona(8) i Pribyschewskog. Prva kolona napala je Telnitz, ali su je odbacile Davoutove postrojbe. Saveznici su zatim počeli napadati francusko desno krilo, ali ne brzinom kakvom su željeli, pa su ih Francuzi dosta uspješno odbili. U međuvremenu, druga saveznička kolona, s Langeronom na čelu, napala je selo Sokolnitz koje su branili tiralleurs(10), francuska 26. pukovnija.

Početni saveznički neuspjesi pokazali su se bezuspješnima i general Langeron naredio je bombardiranje sela i tako ga uspio zauzeti. Francuzi su krenuli u protunapad i uspjeli su zauzeti selo, ali saveznici su ih opet odbacili. Kratko primirje nastupilo je kad je Friantova(11) divizija, koja se borila sa 7000 pješaka i 2800 konjanika protiv 35 000 Rusa, uspjela ponovno zauzeti selo. Oko sela Sokolnitz vodile su se najžešće borbe i ono je tijekom bitke nekoliko puta promijenilo gospodara.
Napoleon je bio zadovoljan slabošću neprijateljskog centra i oko devet sati ujutro naredio je da se zauzmu brežuljci Pratzen(12).

Ruske postrojbe koje su se tamo nalazile bile su zatečene vidjevši toliki broj Francuza koji im se približavao. Dok su Francuzi napredovali, centar savezničke vojske, sastavljen od austrijskih pješaka pod Kollowrathom(13) i ruskih pod Miloradovičem(14) kojima je nadređen bio Kutuzov bili su iznenađeni brzom i okretnom akcijom Francuza za koje su očekivali da će se povući.
Divizija talentiranog generala Vandammea, napala je područje zvano Staré Vinohrady(15) i slomila nekoliko savezničkih bataljuna.

Ratna sreća prelazila je polako na stranu Francuza. Napoleon je naredio Bernadotteovim(16) ljudima da podupru Vandammeovo(17) lijevo krilo i pomakao svoj centar sa brežuljka Zuran na kapelu sv. Ante na brežuljak Pratzen.

Saveznici su tada bili primorani poslati rusku carsku gardu što potvrđuje da su se nalazili u zaista teškom položaju. Carskom gardom zapovijedao je veliki vojvoda Konstantin, brat cara Aleksandra koji je krenuo u protunapad na Vandammea. Napoleonova teška konjica izmorila je Ruse, ali pobjeda još nije bila na vidiku. Iako su Rusi bili brojčano nadmoćniji, Drouetova(18) divizija, dio Bernadotteovog korpusa Francuzima je osigurala zaklon, pa je korist brzo prešla na njihovu stranu. Konjica je zadala smrtan udarac Rusima i odbacila ih četvrt milje.

U međuvremenu, na sjeveru bojnog polja, kirasiri(19) pod vodstvom Hautpoula(20) i Nansoutyja(21) potukli su ruske postrojbe i natjerali ih na povlačenje. Maršal Lannes(22) je tad poveo svoj V. korpus protiv Bagrationa(23) i nakon teške borbe uspio je izbaciti Ruse s bojnog polja, zarobivši pritom 4000 saveznika.

Napoleon se sada usredotočio na južni dio bojnog polja gdje su se još vodile borbe za Sokolnitz i Telnitz. Postrojba generala St. Hillairea i dio Davoutovog III. korpusa porazili su potpuno iscrpljenog neprijatelja na Sokolnitzu. Među saveznicima je zavladala panika i bježali su u svim smjerovima. Velik dio njih bježao je preko smrznutih bara. Vidjevši to, Napoleon je naredio bateriji(24) da okrene topove prema njima i puca. Zbog toga, pri tom bijegu se utopilo preko 2000 vojnika.

Borba još nije bila gotova. Ostao je još maršal Soult koji je nakon teške borbe izbacio Ruse iz Telnitza, a maršal Davout ušao je u selo. Među savezničkom vojskom zavladao je kaos. Saveznici su bježali, ali pri bijegu velik broj njih je izginuo jer je sunce otapalo smrznute bare i mnogi od njih su se utopili. O samom stanju na bojištu svjedoči i Dominique Jean Larrey(25), Napoleonov vojni kirurg, koji svoje iskustvo na Austerlitzu opisuje ovim riječima: „Skupili smo popriličan broj ranjenih iz ruske i francuske vojske kad se među njima pojavila zarazna bolest… Njezini simptomi bili su jaka glavobolja, nepravilni trzaji tijela, posebno udova, praćeni jakom vrućicom… Glavobolje, vrućica i tjeskoba pacijenata su se s vremenom povećavale: puls, koji je ispočetka bio slab i polagan, postao je brži i nepravilniji… Jedan od simptoma bila je i diareja, jaki bolovi u želucu, tamna boja krvi i hemoragija. Pacijent je sve više padao u komu, radeći nesvjesne pokrete kratkog trajanja, te je izgubio sve svoje intelektualne sposobnosti i potpuno pao u komu… Bolest se s vremenom proširila na cijelu bolnicu i na stanovnike…“(26)

Nakon bitke

Saveznici su pretrpjeli teške gubitke(27), poginulo je i ranjeno 15 000 ljudi, zarobljeno 20 000 među kojima je bilo deset pukovnika i osam generala, a 150 topova i 42 zastave postali su ratni plijen Francuza koji su imali mnogo manje gubitke. 1305 vojnika je poginulo, 6 940 vojnika bilo je ranjeno, a saveznici su zarobili 573 francuska vojnika.
U Parizu je pobjeda dočekana s oduševljenjem, a sam Napoleon je pisao Jozefini:
„Potukao sam Austro- rusku vojsku kojm su zapovijedala dva cara. Malo sam umoran… obožavam vas.“(28)

Ono što se tad dogodilo najbolje je opisao car Aleksandar rekavši: „Mi smo patuljci u rukama diva.“ Napoleon je primio princa Lichtensteina i dogovorio razgovor s habsburškim carem Primirje je potpisano 4. prosinca. Austrija je morala priznati francuski teritorij stečen mirom u Campoformiju 1797. i mirom u Lunévilleu 1801., Bavarsku, Wurtemberg i Baden koji su bili Napoleonovi njemački saveznici i platiti 40 milijuna franaka ratne odštete. Venecija je pripala Talijanskom kraljevstvu, a Rusima je bilo dopušteno zadržati svoj teritorij. Sveto rimsko Carstvo prestalo je postojati, 1806. je ukinuto. Napoleon je osnovao Rajnsku konfederaciju, zajednicu njemačkih država između Francuske i Prusije. Prusija će zbog toga zaratiti s Francuskom 1806. godine.

Značenje bitke

Bitku kod Austerlitza povjesničari i stručnjaci koji se njome bave smatraju Napoleonovom velikom pobjedom. Neki povjesničari smatraju da je on nakon Austerlitza izgubio dodir sa stvarnošću i francuska vanjska politika postala je njegova osobna politika.

U Francuskoj povijesti, Austerlitz se smatra velikom vojnom pobjedom, a u književnosti spomene te bitke nalazimo u djelima Victora Hugoa, dok je Lav Tolstoj svoj Rat i mir posvećuje upravo toj bici.

Iako je prošlo više od dvije stotine godina, u Francuskoj još postoje kontroverze jer se Napoleona često promatra iz pogrešne perspektive, pa ga se u medijima prikazuje kao veliku ličnost koju se obožava ili kao omraženog diktatora željnog slave i moći koji je napravio genocid. Tako Napoleon Bonaparte postaje predmet polemika, a ne promatra ga se kao objekt koji treba proučavati bez ikakve mržnje ili naklonosti(29).

U Francuskoj se, stoga, u prosincu 2005. nije posvetilo previše pozornosti ovom događaju, ali su zato sela Sokolnitz, Telnitz te cijelo područje na kojem su se vodile borbe postali opet bojno polje triju careva, samo ovaj put je to bila velika rekonstrukcija koja je privukla brojne zainteresirane posjetitelje iz Europe i svijeta i kojom se obilježilo dvjesto godina te bitke.

Bilješke uz tekst

1 Današnji Slavkov kod Brna
2 Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Austerlitz (pristupano 6. svibnja 2008.)
3 Mack, Karl Freiherr von Leiberich (1752.- 1828.), austrijski časnik, istakao se u borbama protiv Turaka, pa je promaknut u generala. 1800. godine postao je zapovjednik na dunavskoj bojišnici. Poraz na Ulmu 1805. stajao ga je zapovjedništva, a i zamalo života. Osuđen je na smrt, ali kazna mu je ublažena, pa je dobio doživotnu. 1809. je pomilovan.
4 Kutuzov, Mihail Hilarionovič Goleniščev (1745.- 1813.), Princ od Smolenska, ruski general, sin vojnog inženjera, počeo karijeru za vladanja Katarine II., istakao se u borbama protiv Turaka gdje je izgubio oko i bio pogođen u glavu,    zapovijedao ruuskim dijelom savezničke vojske u ratu Treće Koalicije. Nije spriječio katastrofu na Ulmu, ali je kod Austerlitza vješto izbjegavao francuske zamke. Na dužnosti generala bio je do 1813. kada ga je zamijenio Wittgenstein.
5 Soult, Nicolas Jean de Dieu (1769.- 1851.), francuski maršal, rodom Gaskonjac, 1794. promaknut u generala, 1804. u maršala, iskazao se u borbi na brežuljku Pratzen, bio stalno odana Napoleonu.
6 Davout, Louis Nicolas (1770.- 1823.), vojvoda od Auerstadta i princ od Eckmühla, sin konjičkog časnika, porijeklom plemića, postao časnik u očevoj postrojbi 1788., pristaša revolucije, zbog svojih ideja uhićen 1791., ali nedugo zatim oslobođen. 1793. postao general, sudjelovao u bonaparteovom pohodu na Egipat. 1804. promaknut u maršala. Na Austerlitzu zapovijedao desnim krilom francuske vojske.
7 Thiers, Adolphe: The History Of The Consulate And The Empire Of Napoleon, London 1850., str. 77
8 Doctorow, Dmitri Sergejevič (pog. 1812.), vodio diviziju na Austerlizu gdje je pretrpio teške ozljede.
9 de Langeron, Louis Alexandre Andrault (1763.- 1831.), francuski general u ruskoj službi za napoleonskih ratova, kao petnaestogodišnjak pridružio se francuskoj vojsci koju je napustio na početku Revolucije, nakon Napoleonova pada zbog slaba zdravlja premješten je na Krim gdje je obnašao dužnost guvernera. Umro 1831. za vrijeme epidemije kolere.
10 čarkaši, jedinice lake pješadije koje se išle ispred glavnih kolona i napadale protivnika, bile su naoružane oružjem koje je bilo lakše od oružja koje je nosila obična pješadija
11 Friant, Louis (1758.- 1829.), sin svjećara, pridružio se vojsci 1781., 1792. postao pukovnik, služio u Bernadotteovoj diviziji u Italiji, borio se u Egiptu, 1805. zapovijedao divizijom pod Davoutom na Austerlitzu. Teško ranjen u bici kod Wagrama, umirovljen u rujnu 1815.
12 Pratzen, brežuljci koji su se nalazili u središtu bojnog polja, visoki 11- 12 m.
13 Kollowrath- Krakowsky, Johann Karl, Graf von (1748-1816), zapovijednik austrijskih snaga u ratovima za vrijeme Revolucije i  Napoleonovim ratovima, pristupio u vojsku 1766., 1788. postaje pukovnik, 1795. general. 1809. unaprijeđen u feldmaršala.
14 Miloradovič, Mihail Andrejevič (1770.- 1835.), ruski general, služio pod suvorovim u Italiji, borio se na Austerlitzu, sudjelovao u Borodinskoj bici, poginuo u atentatu 1819.

15 Staré Vinohrady, uzvisina visoka 296 m nadmorske visine, mjesto na kojem se nalazio stožer generala Kutuzova
16 Bernadotte, Jean- Baptiste Jules (1763.- 1844.), princ Ponte Corva, francuski maršal, kasnije švedski kralj, sin odvjetnika, pridružio se vojsci 1780. 1804. postao guverner Hanovera i maršal. 1805. se istakao na Ulmu i Austerlitzu. 5. veljače 1818. okrunjen je za švedskog kralja Karla XIV. I utemeljio kraljevsku dinastiju koja se na vlasti zadražala do danas.
17 Vandamme, Dominique Joseph René (1770.- 1830.), grof od Unsebourga, 1791. stupio francusku vojsku nakon kratke službe u indiji, 1793. postao general, odigrao je važnu ulogu u osvajanju Patzena u bici kod Austerlitza. Preživio zarobljeništvo u Rusiji, a 1814., kad se vratio u francusku, Bourboni su ga protjerali u Cassel. Veliki Napoleonov pristaša, podupirao ga je kad je opet preuzeo vlast pobjegavši s Elbe. Umirovljen 1825.
18 Drouet, Jean- Baptiste (1765.- 1844.), francuski maršal, pridružio se vojsci 1782., na Austerlitzu služio u Bernadotteovu I. korpusu. Nakon pada Napoleona bio je guverner u sjevernoj Africi do 1835.
19 Kirasiri su bili posebne konjaničke jedinice, oklopljene i naoružane dugim ravnim mačevima, u Grande Armée bilo je četrnaest postrojbi.
20 Hautpoul, Jean Joseph Ange (1754.- 1807.), francuski general, pridružio se vojsci kao dobrovoljac 1771., postao pukovnik 1792., zapovijedao kirasirima 1805. Smrtno ranjen u bici na Eylau.
21 Nansouty, Etienne Marie Antoine Champion (1768.- 1815.), francuski general, školovao se u Ecole Militaire u Brienneu, u vojsku stupio 1785., obavljao vojnu službu na Rajni, 1805. se borio na Ulmu i Austerlizu. Umro u Parizu 1815.
22 Lannes, Jean (1769.- 1809.), vojvoda od Montebella, francuski maršal, Napoleon ga je smatrao izvrsnim vojnikom i prijateljem, od svih francuskih maršala najviše puta je bio ranjavan. Rodom iz Lectourea, kao dobrovoljac se pridružio vojsci. 1804. postao maršal. Umro 1809. od posljedica ranjavanja..
23 Bagration, Petar (1765.- 1812.), ruski general, rodom iz gruzijske plemićke obitelji, ušao u vojsku 1782. Borio se u bitkama kod Austerlitza, Eylaua, Heilsberga i Friedlanda. Kutuzov mu je povjerio zapovjedništvo na lijevom krilu u borodinskoj bitci gdje je poginuo podlegavši ozljedama od ranjavanja.
24 Topnička jedinica, određena za gađanje jedne točke gdje se nalazi neprijatelj
25 Larrey, Dominique Jean (1766.- 1842.), francuski liječnik, 1792. počeo obavljati službu u francuskoj vojsci, postao glavni liječnik u Grande Armée. 1809. zbog svojih zasluga dobio titulu baruna. Ranjen u bitci kod Waterlooa. U doba Restauracije počeo se intenzivno baviti pisanjem raznih priručnika.
26 Larrey, Dominique Jean: Memoirs Of Military Surgery And Capaigns of The French Armies, Baltimore 1814., str. 412.- 415.
27 Ceva, Lucio. Austerlitz: Radiografija jedne bitke, u Gerosa, Guido: Napoleon, Zagreb 1976.
Thiers, Adolphe: The History of the Consulate and the Empire of Napoleon, London 1850., 83
28 Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Austerlitz (pristupano 6. svibnja 2008.)
29 Gourgaud, Baron. Bicentenaries: a rather  pale „Sun of Austerlitz“, (napoleon.org 2008), http://www.napoleon.org/en/reading_room/articles/files/gourgaud_tribune.asp (prisupano 6. svibnja 2008.)

Literatura

Thiers, Adolphe: The History of the Consulate and the Empire of Napoleon, London 1850.

Larrey, Dominique Jean: Memoirs of Military Surgery and Campaigns of the French Armies, Baltimore 1814.

Gerosa, Guido: Napoleon, Zagreb 1976.

Internet

Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Austerlitz (pristupano 6. 5. 2008.)

Gourgaud, Baron. Bicentenaries: a rather  pale „Sun of Austerlitz“, (napoleon.org 2008), http://www.napoleon.org/en/reading_room/articles/files/gourgaud_tribune.asp (pristupano 6.5.2008.)

Projekt Austerlitz. http://www.austerlitz.org/en/ (pristupano 6.5. 2008.)

Preporuke za čitanje

Howard, Michael: Rat u europskoj povijesti, Zagreb 2002.

Chandler, David G. Dictionary of the Napoleonic  Wars, London 2001.

Brinkley, Douglas, National Geographic Visual History of the World, National Geographic 2005.