Od ženidbe sa Dragutinovom kćerkom potpao je ban Stjepan I pod njegov utjecaj i mnoge stvari koje je činio bile su plod Dragutinove volje. Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava IV. 1290.  stvari su se promijenile. Pošto Ladislav IV. nije imao djece postavilo se pitanje nasljednika ugarske krune. Ipak, vrlo brzo nakon kraljeve smrti okrunjen je za novog kralja njegov rođak Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.). Pošto je imao jaku opoziciju odmah su počele intrige. Kao najopasniji protivnik pojavio se napuljski kralj Karlo II (pripadnik Anžujske dinastije), muž Marije, inače sestre kralja pokojnog Ladislava IV. (1272.-1290.), koji je za svoga sina Karla Martela zatražio ugarski prijestol Arpadovića. Ova je stranka bila vrlo jaka pa je na kraju papa Nikola IV. okrunio Karla Martela (1290.-1295.) za ugarskog kralja. Uz ovu stranu tada su pristupili i najjači hrvatski velikaši, bribirski knezovi Šubići: Pavle I., Juraj II. i Mladen I. Kako je Dragutinova kćerka Urošica bila udata za Pavla I. Šubića sasvim je razumljivo da su Dragutin i njegov zet, ban Stjepan I. Kotromanić, pristupili odmah uz njih.

U tim političkim igrama Karlo Martel im je, ne bi li ih zadržao i dalje kao pristalice, svojim poveljama podijelio dobar dio Bosne i Hrvatske. Izgledalo je da ova stranka ima velike šanse, ali je 1295. iznenada umro Karlo Martel. Međutim, napuljska kraljica Marija je došla na ideju da ugarski prijestol sjedne sin Karla Martela koji se zvao Karlo Robert, njen unuk. U tom njenom naumu iz sve snage ju je pomagao i papa Bonifacije VIII. (1294.-1303.) koji je čak Karla Roberta, tada tek dvanaestogodišnjeg dječaka, proglasio za ugarskog kralja 1297. ali je ovaj vladao Ugarskom od 1308. do 1342.

Dinastija Šubić, imajući pod svojom vlašću Hrvatsku proširivala je svoj utjecaj želeći i Bosnu podvesti pod svoju vlast. Početkom 1299. Pavle I. Šubić se naziva „gospodarom Bosne“ (dominus Bosne), a u skladu sa tim, svom bratu Mladenu I. dodijelio je titulu bana Bosne. Od tad su oni svu Bosnu držali pod svojom kontrolom izuzev jednog dijela koji se naziva Dolnji Krajevi i koje je držao knez Hrvatin Stjepanić. Kako je knez Hrvatin bio odan Šubićima oni su izvršili pritisak na napuljskog kralja Karla II Roberta da mu izda povelju kojom potvrđuje njegovu vladavinu.

Sredinom 1300. uspio je Pavle I. Šubić da Karla Roberta dovede u Split. Spremao se rat jer svrgnuti kralj Andrija III. Mlečanin nije imao namjeru tek tako prepustiti krunu. Ali iz nepoznatog razloga usred priprema za rat umro kralj Andrija III., vjerovatno je otrovan.

Od 1305. naziva se Pavle Šubić „gospodarem čitave Bosne“. No ni trijumf  Pavla Šubić ne traje dugo jer i on 1312. umire. Dok se sve to dešavalo ban Mladen II. Šubić pokušavao je cjelokupnu Bosnu staviti pod svoju kontrolu. Sve ovo ban Stjepan I. Kotromanić nije mirno posmatrao i oružjem se suprotstavio aspiracijama Šubića. No, bio je beznadežno slabiji i do 1302.  Mladen II. Šubić je postigao dovoljno uspjeha da stavi skoro svu Bosnu pod svoju kontrolu. Stjepan I. Kotromanić ipak nije bio poražen i održavao se na jednom manjem dijelu Bosne. U to vrijeme mu punac Dragutin nije mogao pomoći budući da se i sam teško upleo u borbe oko nasljedstva sa svojim bratom kraljem Srbije, Milutinom (1282.-1321.). Upravo tad je zaigrao Dragutin veliku igru pokušavajući svoga sina Vladislava progurati na ugarski prijestol. Kako je Vladislav bio oženjen Konstancom Morosini, koja je bila u rodu sa pokojnim kraljem Andrijom III, Vladislav je imao isto onoliko prava na taj prijestol kao i Karlo Robert. To je bio još jedan razlog zbog kojeg nije mogao pomoći svome zetu. Ipak i pored toga ban Stjepan I. Kotromanić držao se sasvim dobro, a kad se rat pretvorio u vjerski jer je Mladen III. Šubić nasrnuo na krstjane, oni svi listom pređu na stranu Stjepana I. Kotromanića. Tek uz pomoć vojske koju mu je poslao Pavle Šubić uspio je slomiti posljednji otpor. Takva Mladenova neopreznost koštala ga je života.

Ban Stjepan I. imao je s ženom Jelisavetom sedmoro djece: Stjepana II. budućeg bana, Mariju čije se vjenčanje spominje 1352, ali ne i za koga se udala,  Vladislava, oca Tvrtka I., prvog bosanskog kralja, Stanislavu koja je umrla 1393. Ninoslava, koji je umro 1314.; oca kralja Stjepana Dabiše, zatim sina koji se spominje samo jednom, 1333. i Katarinu, koja je umrla 1355. a koja se udala za Nikolu Humskog i s njim je imala dva sina.

Za to vrijeme Mladen II. Šubić, koji se sada nazivao „Mladen, knez Zadra, princip Dalmacije i drugi ban bosanski“, nikako nije uspjevao održati svoju vlast na svim onim teritorijama koje je naslijedio od Pavla Šubića. Najprije mu je iz ruku iskliznuo Zadar koji se 1313. prepustio Veneciji. To kao da je bio znak za sve nezadovoljnike da se pobune protiv njegove vladavine. U retrospektivi gledano, upravo je pad Zadra bio uvod i u konačni slom moći Mladena II. Šubića. Nekako su svi tada bili u ljutim nevoljama. Dok je kuća Šubića nalijetala na sve više neprijatelja, Kotromanići su doživjeli gubitak budući da im je ban Stjepan I. Kotromanić umro 1314, a umro je i njegov dotadašnji stalni zaštitnik „sremski kralj“, Dragutin Nemanjić. Smrt Dragutinova je bila znak za njegovog brata, kralja Raške, Milutina da zauzme Mačvu, a da Dragutinovog sina Vladislava baci u tamnicu. Osim toga, pokušao je Milutin, zauzeti i Hum, ali tu je naletio na bana Mladena II Šubića, koji je također mislio da Hum pripada njemu. To se do kraja izrodilo u oružane sukobe, a borbe su se odvijale u blizini Dubrovnika. Sam rat je išao vrlo loše za Mladena II. Šubića pa je do kraja morao pristati da se izmiri s Milutinom i da mu svoga brata, Grgura Šubića, pošalje kao taoca.