Hrvatski političar Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. godine u Velikom Žitniku blizu Gospića. Školovanje je započeo u Klancu, mjestu u Lici, a nastavio u Zagrebu, Senju i Pešti gdje doktorira filozofiju. Po povratku u Zagreb pridružuje se Ilirskom pokretu razočaran politikom bečkih vlasti prema Hrvatskoj.

Godine 1861. osniva Stranku prava, zajedno s Eugenom Kvaternikom, kojega je upoznao za vrijeme zagrebačkoga studiranja. Iste godine postaje bilježnik Riječke županije, a godinu dana kasnije i zastupnik u Hrvatskom saboru. Tamo odlučno iznosi svoje stavove o neizbježnosti raskida Hrvatske s Austro-Ugarskom monarhijom, jer je smatrao da njegova domovina neće imati budućnost ako ne bude samostalna.

Eksplicitno je tražio da se hrvatski jezik zove hrvatskim, a ne ilirskim, kako su ga zvali ostali pripadnici Narodnog preporoda. U Saboru je izrekao i znamenitu rečenicu: “Mi hoćemo Hrvatsku u kojoj će vladati samo Bog i Hrvati!” Kao uvjereni legalist nije zazivao samostalnost Hrvatske oružanom revolucijom već je vjerovao da se to može ostvariti demokratskim putem. Njegovo političko djelovanje imalo je i svoju cijenu, pa je 1863. osuđen i zatvoren. Dvije godine kasnije ponovno je postao saborski zastupnik, okupljajući oko sebe sve više onih koji su prihvaćali njegove političke ideje. Kada je 1868. sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba, Starčević je instruirao svoje sljedbenike napisavši “Naputak za pristaše Stranke prava”, po kojemu su pravaši trebali djelovati.

Njegov prijatelj i najbliži suradnik Eugen Kvaternik je 1871., upravo zbog teškoga položaja Hrvatske uzrokovanog sporazumom s Mađarima, podigao neuspješnu bunu u Rakovici koja je završila pogibijom njenoga pokretača. Iako Starčević nije znao za Kvaternikove planove ponovno je zatvoren, nakon čega se odlučio povući i prekinuti javno političko djelovanje. Izbivanje je trajalo sedam godina, sve do 1878. kada je još jednom izabran za saborskog zastupnika.

U idućih nekoliko godina Stranka je prava neprestano jačala i 1884. postala vodeći politički čimbenik u Hrvatskoj. Tu poziciju ipak nije uspjela i službeno potvrditi zbog izbornih makinacija vodećih ljudi Narodne stranke, a posebno tada aktualnog hrvatskog bana Karolyja Khuena Hedervaryja. Iako je neformalno ostao vođa pravaša, svoje je mjesto nakon 1892. prepustio mlađim kolegama. Godine 1895. dolazi do raskola u Stranci, pa već u poodmakloj dobi s Eugenom Kumičićem i Josipom Frankom osniva Čistu stranku prava.

Ante Starčević je, osim političara, bio i književnik koji se bavio poviješću, pisanjem drama i pjesama, te filologijom, filozofijom i publicistikom. Zbog svega što je učinio za Hrvatsku i hrvatski narod i danas se smatra Ocem domovine. Umro je u Zagrebu 28. veljače 1896. godine, a po osobnoj je želji pokopan u zagrebačkim Šestinama.