U jakobinskom samostanu u gradu Rennesu u Francuskoj 1656. održan je izvanredan pokop. Louise de Quengo, plemkinja poznata po svojoj pobožnosti i podršci Crkvi, sahranjena je na način koji je odražavao njezin društveni status i duboke emocionalne veze koje je dijelila sa svojim pokojnim suprugom, Toussaintom de Perrienom, vitezom od Brefeillaca.
Louise je imala najmanje 65 godina kada je umrla, što je za ono vrijeme bila značajna dob jer mnogi ljudi nisu živjeli duže od svojih 40-ih ili 50-ih. Njezino je tijelo bilo pažljivo umotano u pokrov, što je bila tradicionalna praksa među pobožnim ljudima, simbolizirajući njezinu poniznost i odanost Bogu. Pokopana je u lijesu unutar samostana, što je privilegija rezervirana za istaknute mecene i dobročinitelje vjerskih ustanova.
Ono što je njen ukop učinilo doista iznimnim bila je prisutnost olovne urne postavljene na vrh njezina lijesa. Unutar urne nalazilo se sačuvano srce njezina supruga, Toussainta, koji je umro sedam godina ranije. Ova praksa odvojenog čuvanja i pokapanja srca voljene osobe bila je relativno uobičajena među francuskim plemstvom u 17. stoljeću. Bio je to dirljiv izraz vječne ljubavi i način da se simbolizira trajna veza između para, čak i nakon smrti.
Očuvanje Toussaintova srca vjerojatno je učinjeno pomoću procesa balzamiranja, koji je uključivao tretiranje organa različitim tvarima kako bi se spriječilo propadanje. Srce je zatim stavljeno u malu olovnu urnu kako bi se zaštitilo i osiguralo njegovo dugoročno očuvanje. Ova je urna pokopana s Louise, simbolizirajući da su se, unatoč tome što su bili fizički razdvojeni za života, ponovno ujedinili u smrti.
![Kardiotaf: Ovdje leži srce Toussaincta de Perriena, viteza od Brefeillaca &c / čije tijelo leži […] Spasitelj / u blizini Carhaixa (u) Samostanu karmelićanki s diskalcima / koji je on osnovao, a koji je umro u Rennesu 30. kolovoza 1649.](https://www.povijest.net/wp-content/uploads/2024/09/Louise-de-Quengo-srce.jpg)
Ova praksa pokopa nije bila samo dokaz osobnog odnosa para, već je odražavala i šire društvene i kulturne norme tog vremena. Srce se smatralo sjedištem emocija i odanosti, a njegovo očuvanje bio je način da se oda počast uspomeni i vrlinama pokojnika. Također je istaknuo ideju ljubavi koja nadilazi fizičke granice, važan koncept u vjerskoj i svjetovnoj misli tijekom 17. stoljeća.
Otkriće izvanredno dobro očuvanih ostataka Louise de Quengo tijekom arheoloških iskapanja u Rennesu 2014. pružilo je fascinantan uvid u pogrebne običaje i vjerovanja tog razdoblja. Istraživači su pažljivo proučavali njezino tijelo, još uvijek umotano u izvorni pokrov, i urnu s Toussaintovim srcem, otkrivajući ne samo fizičke detalje njezina života i smrti, već i bogato simboličko značenje ugrađeno u njihov pokop.
Osnovni izvor za ovaj tekst je rad Procedures and Frequencies of Embalming and Heart Extractions in Modern Period in Brittany. Contribution to the Evolution of Ritual Funerary in Europe (URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5193353/).
Pitanja za analizu
- Koje su socijalne i religijske vrijednosti odražene u načinu na koji je Louise de Quengo sahranjena?
- Kako je praksa pokopa u samostanu povezana s društvenim normama i odnosima između plemstva i Crkve u 17. stoljeću?
- Zašto je očuvanje Toussaintovog srca bilo važno i kako ono simbolizira odnos između Louise i njenog supruga?
- Kako arheološko otkriće ostataka Louise de Quengo doprinosi našem razumijevanju povijesnih pogrebnih običaja?
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
