Najnovije forenzičko istraživanje znanstvenika Karla Grosschmidta s Medicinskoga fakulteta u Beču i Fabian Kanza s Austrijskoga arheološkog instituta pokazuju da su gladijatori iz doba Rimskoga carstva imali striktna pravila borbe. Istraživanje su proveli na ostatcima 67 gladijatora iz Efeza (Turska). Ostatci su otkriveni 1993. godine i datiraju se u drugo stoljeće nove ere.

Divljačko nasilje i sakaćenje protivnika bilo je tipično ponašanje na bojištima prije nekih 2000 godina, ali nije bilo prisutno u gladijatorskim arenama. Gubitnici su izgleda brzo umirali.

Unatoč činjenici da je većina gladijatora nosila kacige, na deset ostataka boraca ustanovljeno je da su umrli od udaraca maljem (čekićem) postrance u glavu vrlo vjerojatno od ruke krvnika, koji je “dokrajčivao” gubitnike nakon borbi.

Prema nekim slikama na kojima se prikazuju borbe gladijatora pretpostavlja se da su borbe vodila dva suca. Niti jedan od ostataka nema uzastopne frakture ili kontuzije na kostima i to dokazuje da su gladijatori učili i poštivali pravila borbe. Pravila borbe su postojala jer su profesionalni gladijatori bili skupa “roba” koja se dugo trenirala kako bi zabavljala publiku.

Gladijatorski dvoboj je mogao imati četiri moguća završetka:

1. Smrću jednog od sudionika usljed smrtonosne rane u borbi.
2. Predajom jednog od boraca spuštanjem štita i podizanjem lijeve ruke sa ispruženim kažiprstom. Nakon toga je mogla uslijediti naredba da se ga ubije ukoliko bi publika vikala iugula (probodi ga). Borac koji se predao je potom morao kleknuti i ponuditi vrat za konačan udarac. Ukoliko je bio preslab da klekne legao bi na trbuh i pobjednik bi ga između lopatica ubo u srce.
3. Predajom jednog od boraca koji se borio toliko hrabro da je publika tražila da ga se pomiluje uzvicima mitte ili missum.
4. Borba je mogla završiti neodlučno što se naravno dešavalo vrlo rijetko. Ukoliko su gladijatori publici ponudili dugu, zanimljivu i hrabru borbu mogli su biti časno otpušteni. Takav stanti missi bio je vrjedniji od pobjede.