Zahvaljujući filmskoj industriji gladijatori su tijekom 20. stoljeća ponovno stekli dio popularnosti kakvu su imali u antičko doba. Brojni su se sportaši, ponajviše oni koji se bave borilačkim sportovima, poistovjećivali s gladijatorima ističući spremnost borbe do postizanja cilja ili smrti. Upravo su filmovi o gladijatorima odgovorni i za brojne zablude o tome tko su gladijatori bili i kakav je bio njihov život.
Porijeklo gladijatora
Dugo se vjerovalo da su Rimljani gladijatorske igre preuzeli od Etrušćana, ali je vjerojatnije da se radi o spoju više utjecaja. Povjesničar Nikola iz Damaska opisao je događaj iz 264. g. pr. Kr. kada su sinovi Pera po očevoj posmrtnoj želji na stočnome sajmu organizirali tri istovremene borbe. Slični običaji su se u sljedećih sto godina udomaćili pa je tako Tit Flaminije 174. g. pr. Kr. održao munus (svečanost u čast preminuloga) kojom su se prilikom borila 74 muškarca tijekom tri dana. Te pogrebne svečanosti većinom su se odvijale u prosincu u vrijeme kada su Rimljani slavili svečanost saturnalija. Bogu Saturnu su posebno uvježbani venatores prinosili životinjske žrtve boreći se s egzotičnim životinjama poput lavova i tigrova. Željeli su pokazati da Rimljani mogu pobijediti sva živa stvorenja.
Mnogi bogati Rimljani su tijekom vremena poželjeli da se ih nakon smrti počasti sa što velebnijim svečanostima s više boraca, borbi i spektakla. Borbe u amfiteatru počele su uključivati glazbenike i svečanost je postala prava zabava za puk. Za zabavu su građene posebne arene u kojima su se gladijatori borili na pijesku. Od tuda i naziv arena koji potječe od harena što znači pijesak.
Carevi Vespazijan, Tit i Domicijan iz dinastije Flavijevaca su u drugoj polovici 1. stoljeća dali izgraditi velebno zdanje Amphitheatrum Flavium danas poznato kao Koloseum. Koloseum je tijekom pet stoljeća svjedočio gladijatorski igrama, insceniranim pomorskim bitkama, lovu na životinje i javnim smaknućima neprijatelja Rima (poput progona kršćana). Koloseum je bio izgrađen da publici ponudi spektakl u kojem će životinje kroz tunele utrčati u arenu, gdje se borci pojavljuju na sredini borilišta uz pomoć liftova.
Arheolog Jean-Claude Golvin je na području bivšeg Rimskog Carstva pobrojao 186 amfiteatra i prema ostacima možda još njih 86. Taj broj samo svjedoči o popularnosti krvave gladijatorske zabave, ali moramo znati da su ta vremena pogledi na civilizaciju bili drukčiji no danas. Rimljani su štovali hrabre i skromne ljude, pa su ih nadahnjivali oni koji su hrabro koračali prema smrti. Zanimljivo je koliko su Rimljani voljeli gladijatorske igre, štovali gladijatore kao junake, a opet su gladijatori s druge strane pripadali dnu društvene ljestvice u Rimu. Bili su u istoj društvenoj skupini kao npr. prostitutke.
Kako se postaje gladijator?
Gladijatori su u većini slučajeva bili robovi kupljeni i pripremani isključivo za gladijatorske borbe. Postojali su i profesionalni gladijatori, koji su bili slobodni ljudi i dobrovoljno su se javili za sudjelovanje u gladijatorskim igrama. Gladijatorske škole (ludi gladiatori) svoje su učenike podvrgavale vrlo strogom režimu stalnog vježbanja i probnih borbi.
Za najbolje borce postojali su i posebni treneri, pa čak i maseri da ih održavaju u vrhunskoj kondiciji. Vlasnicima gladijatorskih škola je bilo u interesu da gladijatori budu zdravi i spremni za borbe koje su im donosile profit.
Posebna su skupina bili noxii – oduđeni kriminalci (pljačkaši, silovatelji i ubojice) koji su izgubili građanska prava. Oni za borbu nisu imali nikakvu pripremu već su jednostavno bačeni u arenu da se bore jedni protiv drugih. Neki povjesničari smatraju da su noxii naoružani, ali bez oklopa nastupali protiv iskusnih gladijatora. Noxii su mogli biti sigurni da iz arene neći izaći živi.
Vlasnici gladijatorskih ekipa (familia gladiatoria) zvani lanista kupovali su robove gledajući njihovu snagu i ljepotu. Često su uspješni gladijatori služili kao ljubavnici bogatim Rimljanima i Rimljankama. Prema rimskim tračevima možda je i Faustina, žena cara Marka Aurelija, imala gladijatore ljubavnike, pa se tako objašnjava ljubav njena sina Komoda prema tom sportu. Laniste su obično birali više muškarce. Prema ostacima iz Herkulaneja (grad zasipan pepelom u erupciji Vezuva) prosječna visina Rimljana je bila oko 165 cm, pa su gladijatori većinom trebali biti viši od 170 cm.
Novokupljeni robovi su u lancima i pod strogim nadzorom dopremani u gladijatorsku školu. Nadzor je bio potreban da se spriječi njihov bijeg ili eventualan pokušaj samoubojstva. Po dolasku u školu njihov su nadzor preuzeli slobodnjaci. Gladijatori su moral položiti zakletvu izgovarajući Uri, vinciri, uerberari, ferroque, necari (Biti spaljen, vezan, udaran i umrijeti od čelika). Nakon zakletve počinje trening za nove gladijatore, vježbenike (tirones). Vježbenici su imali najlošiji smještaj, ali uvjeti su im se popravili ukoliko su bili uspješni.
Kad su postali primus palus, najviši stupanj gladijatora mogli su od laniste dobiti i najkvalitetniji smještaj. Gladijatori su imali kontakte sa vanjskim svijetom preko djevojaka ili prostitutki koje su im bile dopuštene. Zabilježeni su slučajevi da su u takvim okolnostima neki dobili djecu ili su se čak i oženili. Učitelji gladijatora bili su doctores, bivši gladijatori koji su na najbolji način mogli pokazati kako se poslužiti pojedinim oružjem ili oklopom.
Laniste su ulagali veliki novac u liječnike, masere i kuhare koji su stalno služili gladijatorima. Zbog te investicije gladijatori su morali strogo slušati gospodara koji je na neposluh reagirao bičevanjem, batinanjem ili zatvaranjem u plitke rupe u kojima čovjek nije mogao ustati.
Od vremena cara Domicijana (51. – 96.) gladijatori se školuju u carskim školama, a za njihovu nabavku se brinu procuratores. Školovanje se odvijalo u četiri carske škole: Ludus Magnus, Gallicus, Dacias i Matutius (škola za venatores – borce protiv životinja). Laniste su mogli zadržati svoje škole i borce, ali potpuno u vlastitom trošku. To je za njih značilo da su ih mogli uposliti bogati građani, a u borbama se često moglo desiti da ostanu bez polovine boraca.
Trening
Škole su imale spavaonice, kuhinje, blagovaone i kao najvažniji dio arenu za treniranje. Treniralo se koristeći tupo oružje kako bi se izbjegle ozljede. Učitelji su drvenim mačevima pokazivali kako nanijeti ozljedu koja će učinkovito onesposobiti neprijatelja i pritom zabaviti publiku. U međusobnim, trening dvobojima borba se odmah prekidala ukoliko bi se borac ozlijedio. Boračka oprema je bila različita tako da je svaki borac imao određene prednosti, ali i mjesta na kojima je mogao biti lako ranjen.
Izgled gladijatora
Gladijatori su bili zabavljači i njihov cilj nije bio što prije ubiti protivnika već zabaviti publiku. Zato njihova odjeća nije bila bila jednostavna već su morali izgledati zanimljivo. Od najranijih dana gladijatori su nosili oklope, kacige i oružje rimskih porobljenih neprijatelja. To je Rimljanima bilo zanimljivo, a ujedno i jeftino jer se oprema zarobljavala u vojnim pohodima. Gladijatori su se vjerojatno borili bosonogi ili su im stopala eventualno bila umotana u nekakve kožne obujke. Metalni oklopi na nogama, tijelu, rukama i glavi su bili neophodni kao dio dramskog dekora, kako bi pojačali zastrašujući izgled boraca. Naravno ta je oprema štitila borce i ujedno produžavala borbu.
Pompa, svečani ulazak gladijatora na početku borbi je bila spektakularna predstava u kojoj su vrhunski borci nosili zlatne i srebrne oklope, nosili purpurne plašteve i vozili se na četveroprezima ukrašenima paunovim perjem.
Vrste gladijatora
Gladijatori su podijeljeni prema opremi koju nose i sukladno tome su bili posebno trenirani kako bi tu opremu najbolje iskoristili. Opisi i ilustracije su na ovoj poveznici: https://www.povijest.net/2024/vrste-gladijatora/
Borbe
Gladijatorske su borbe bili spektakli na kojima je radilo mnoštvo radnika. Gladijatori su izlazili na zvuk trubača. Libitinarii su čistili arenu, odvozili ranjene i poginule. Posebna im je zadaća bila užarenim komadom željeza provjeriti da li gladijator koji leži samo glumi ili je uistinu mrtav. Dovršeni su udarcem maljem ili rezanjem grkljana. Publiku je osobito zabavljalo kada su se borila dva borca iz iste škole pretpostavljajući da su inače prijatelji. Gladijatori su učeni da udarce i ranjavanja primaju bez jauka.
U filmovima najčešće gledamo smrt gladijatora. Za vrhunske borce to je bilo malo vjerojatno. Najčešće su bili pošteđeni jer se u njihovu obuku investirao veliki novac. Jedino su noxii bili sigurni da neće preživjeti. Rimske su vlasti često slale osuđenike u arene jer su se na taj način rješavale tereta u zatvorima.
U vrijeme cara Klaudija prvi je put zabilježen gladijatorski pozdrav caru Ave Caesar, morituri te salutant! (Zdravo Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti!).
Kako preživjeti?
Gladijator se mogao prestati boriti ukoliko je dobio rudis, drveni mač slobode. Gladijator se morao dokazati kao iznimno hrabar, vješt i naravno pobjednik u nekoliko bitaka. Takvi su gladijatori (amatores) stekli veliku slavu, koja ih je često ponovno dovodila u arenu. Poznati je primjer sirijskog borca Flamme koji je četiri puta zaradio rudis. Amatores su kao slobodnjaci mogli nastaviti borbe ili raditi kao učitelji mlađim gladijatorima.
Ženski gladijatori?
Vrlo se malo zna o sudjelovanju žena u gladijatorskim igrama. Poznato je da je car Septimije Sever (193. – 211.) dozvolio ženama da se bore kao gladijatori, ali je tu dozvolu povukao 200. godine. Na području grada Londona su 1996. godine iskopani ostaci mlade žene (starosti oko 20 godina), koja je pokopana sa nekoliko predmeta koji se povezuju sa gladijatorima. Ako je pronadena žena doista bila gladijator, onda pronadeni bogati ostaci oko nje pokazuju da je bila popularna. U londonskom muzeju se čuva i reljef koji pokazuje borbu dviju žena s mačevima.
Moderni gladijatori
Danas, barem u normalnom i legalnom svijetu, ne postoje gladijatorske borbe poput rimskih. No, ima sportova poput ultimate fighta ili mješovitih borilačkih vještina u kojima se borci gotovo bez pravila bore rukama i nogama. To je sport u kojem se proslavio i naš Mirko Filipović. U ovom su sportu dopušteni gotovo svi udarci (osim čupanja kose, guranja prstiju u oči i udarci u prepone). Naravno da danas borba ne završava smrću sportaša.
Zanimljivosti
- car Komod (180. – 192.) bio je zaluđen gladijatorskim borbama, pa je i sam nastupao kao secutor. Njegovi su politički protivnici često spominjali da mu otac nije Marko Aurelije već neki gladijator, majčin ljubavnik. Za borbe se zagrijava tako da je pred publikom premlačivao paegniarre. Za tu je priliku po Rimu pokupio jednonoge invalide i izradio im proteze koje su podjećale na razne zvijeri.
- Jedan od najpoznatijih gladijatora je bio Flamma. Počeo se boriti sa 17 godina i karijeru je završio sa 25 pobjeda, četiri missusa (izgubio, ali je pošteđen) i devet stans missus (oba borca su proglašena pobjednikom). Doživio je (čak) 30 godina starosti kao učitelj gladijatora.
- Gladijator Bato (u vrijeme cara Karakale) je pobijedio u borbi, ali mu je odmah poslan novi protivnik. Bato je teškom mukom pobijedio i drugog protivnika. Nažalost treći uzastopni protivnik ga je ubio, ali je Bato dobio spektakularan pogreb.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
