Tekst je nastao nakon e-mail prepiske s Joostom van Dijkom. Sastavio je kratak izvještaj na engleskom jeziku o svojim ratnim doživljajima u Hrvatskoj. Priložio je i nekoliko fotografija koje su nažalost nestale tijekom premještanja objave na internetu.
Evo prijevoda njegovog zapisa:
Nemoguće mi je sažeti moj boravak u Hrvatskoj u jedan kratki članak. Ima materijala za cijelu knjigu, ali pokušat ću reći najbitnije. U Hrvatsku smo došli 11. prosinca 1991. godine posredstvom organizacije NKW (Netherland Kroatian Workcommmunity). Dali su oglas u većim nizozemskim novinama tražeći dobrovoljce za borbu protiv srpske agresije u Hrvatskoj. U obzir su dolazili samo dobrovoljci koji su služili u nizozemskoj vojsci najmanje 14 mjeseci. Kriminalci ili neki džankiji nisu dolazili u obzir. Trebali smo djelovati kao UN u ostalim zemljama. Već smo drugi dan ustanovili da je to laž NKW-a. Krenuli smo u akciju na neprijateljski teritorij.
Prvu smo patrolu odradili s ostalim jedinicama iz Gospića i Rijeke. Zbog puno dezertacija iz tih jedinica uskoro smo djelovali samostalno. Dezertiranje i samoranjavanje su bili česti. Vojnici su si pucali u stopalo ili nogu u nadi da će izbjeći borbu. Imali smo dva takva slučaja u jedinici. Na njihovu nesreću ih nisu poslali kući, već su morali ostati u našoj bazi. Smatrali smo ih kukavicama. Jedini Hrvat u našoj grupi je bio Ivica Štimac i on nam je bio izviđač cijelo vrijeme boravka u Perušiću. Ponekad (rijetko) su nam društvo pravili mineri.
U globalu naš je zadatak bio očistiti Liku od Srba. Posebno područje oko Čanaka i planine južno od Perušića. Srbi su osvojili Čanak u prosincu 1991. godine, a samo par dana kasnije mi smo ga vratili. No, ništa nije ostalo. Kuće su spaljene i svi preostali stanovnici su pobijeni. U tjednima koji su slijedili većinom smo tražili Srbe južnije po Lici. Sada takve operacije nazivaju “etničko čišćenje”. Mi smo takve akcije zvali “pronađi i uništi” i takve patrole postoje u svakom ratu. Naši zapovjednici (Stjepan Grandić i Mirko Norac) dali su nam najbolje naoružanje, odjeću i hranu. Sve novo. Sve dok smo obavljali zadaće mogli smo zatražiti što god smo htjeli. Eliminirali smo 7 Srba i ranili puno više. Mi smo izgubili jednog vojnika (dvije rane, ali je ostao živ). Johan Tilder je poginuo 1994. godine.
Nismo dobivali neku veću plaću od prosječnog hrvatskog gardiste. Iznosila je 14.646 hrvatskih dinara ili tadašnjih 175 njemačkih maraka (ili oko 100$). U veljači/ožujku 1992. godine na ličko područje su stigle prve jedinice UN-a. Tada je naš zadatak bio da im budemo tjelohranitelji i prevoditelji. To smo radili nekih 2-3 tjedna. UN je preuzeo Liku i mi smo bili manje-više bez posla. Pridružio sam se minerima da ne trošim dane u vojarni. Krajem ožujka 1992. dobili smo ultimatum da u roku 48 sati napustimo Hrvatsku. Oni (hrvatska vlada) su nam obećavali zaposlenje u vojsci i kuću, ali to su ostale laži. Johan Tilder je ostao i oženio se Hrvaticom. Ja sam se vratio u Zagreb u lipnju i tu sam poslan u ambasadu na Rakitju. Pridružio sam se 204. brigadi “Vukovarski veterani”. Nisam uspio dobiti hrvatsko državljanstvo. Nakon toga su me poslali južno od Dervente, BiH. Vratio sam se kući u Nizozemsku 18. rujna 1992. godine.
Naknadno dopisano uz prvotnu objavu:
Nizozemski novinar Van Het Volk objavio je 2010. g. in memoriam za van Dijka:
Svaki mjesec jedan veteran u Nizozemskoj počini samoubojstvo. Joost van Dijk (43) pronađen je mrtav u svojoj kući. Nakon bitaka kao ratni dragovoljac u Hrvatskoj i Bosni, postao je usamljen. 17. kolovoza 2010. otkriveno je tijelo Joosta van Dijka. Njegovi susjedi su se žalili na smrad i vidjeli su debele muhe na unutarnjoj strani njegovog prozora.
Policija ga je zatekla kako sjedi na sofi u uznapredovalom stanju raspadanja. Oko njega uspravno prijenosno računalo, boce pića i prazne staklenke za lijekove. Zidovi neobojeni, zavjese navučene. Policija kaže da je počinio samoubojstvo. (…) Joost, 193 centimetra visok, preko 100 kilograma, rođen 9. travnja 1967. u Bredevoortu, općina Aalten u Achterhoeku, poznavao sam 20 godina. Upoznali smo se dok je bio ratni dragovoljac u Hrvatskoj i ostali smo u kontaktu.
Van Het Volk
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
