Drugi svjetski rat u Međimurju počeo je njemačkim bombardiranjem ciljeva u Čakovcu 6. travnja 1941. godine. Tog su dana pale prve (civilne) žrtve i vojska Kraljevine Jugoslavije je prešla na desnu obalu Drave. Nakon kratkotrajne ustaške vlasti Međimurje je od 16. travnja 1941. godine bilo pod mađarskom okupacijom.
Područje Međimurja na sreću nije doživjelo teža razaranja, ali su zato Međimurci sudjelovali kao vojnici u raznim vojskama (ponajviše u mađarskoj pod redovnom regrutacijom). Svaka vojna akcija na području Međimurja je ostala urezana u kolektivno sjećanje, pa tako i neuobičajeni pad američkog bombardera. Međimurska povijest je još uvijek slabo istražena, pa se i o ovom događaju konkretnije počelo pisati u najnovije vrijeme. Zahvaljujući internetu sada je javno dostupno puno materijala koji dodatno rasvjetljavaju priču.
Savezničke snage su postepenim osvajanjem Italije dobile idealnu priliku za aktiviranje žestokih zračnih napada na nacističke ciljeve na području Reicha. Od 20. do 25. veljače 1944. provodili su akciju “Veliki tjedan” sa ciljem nanošenja što većih oštećenja njemačkoj zrakoplovnoj industriji i sa namjerom preuzimanje zračne premoći iznad Europe. 22. veljače 1944. bombarderi B-17 15. grupe Zračnih snaga SAD-a imali su zadatke bombardirati područje Petershausena i Regensburga u Njemačkoj te ciljeve u Zagrebu. Tvornica u Regensburgu je proizvodila legendarne lovce Messerchmitt Bf-109 čiju je proizvodnju trebalo zaustaviti (ti su pogoni proizvodili i Messerschmitt Me 262 – prve mlažnjake). Za napad na tvornicu je korištena i većina bombardera B-24 Liberator. Manji dio bombardera tog tipa iz sastava 15. grupe Zračnih snaga tog je dana bombardirao Šibenik i Zadar.
Bombarderska grupa 15. grupe Zračnih snaga je od 16. siječnja 1944. do 26. travnja 1945. koristila Zračnu bazu Manduria. Opremljeni su teškim bombarderima Consolidated B-24 Liberator i raspoređeni u četiri eskadrile. Dvaput su pohvaljeni (Distinguished Unit Citation) za sudjelovanje u bombardiranjima Regensburga i Ploestija tijekom kojih su izgubili 1505 vojnika.
B-24H Liberator serijskog broja 41-28604 pod zapovjedništvom poručnika Williama E. Rena Jr. krenuo je u bombardiranje tvornice Regensburg-Obertraubling. Prema svjedočanstvu pilota na putu prema cilju je zbog kvara na motoru morao izaći iz formacije. Budući da nisu imali lovačku pratnju bili su laka meta za lovce. Njemački lovac je oštetio dva motora. Nisu željeli iskočiti iznad Alpa jer su pretpostavili da bi se mogli smrznuti. Vjetar ih je usmjerio prema jugoistoku, prema Mađarskoj. Izbacili su bombe kako bi umanjili gubitak visine. Kada je među oblacima ugledao čistinu odlučio je sletjeti.
Zabilježeno je da je navedeni zrakoplov posljednji put viđen oko “mađarskog Czáktornyja” (Čakovca) oko 13.30 sati. Prema usmenim svjedočanstvima zrakoplov je u niskom letu preletio selo Vratišinec u smjeru sela Krištanovec (dalje prema Čakovcu). Do sigurnosti baze ih je dijelilo samo oko 700 kilometara. To je bio prvi očuvani američki zrakoplov koji je pao na području tadašnje Mađarske.
Spomenuti avion doletio je iz pravca Austrije, a pilot je očigledno teško održavao visinu leta jer kako inače objasniti činjenicu da je pri slijetanju za svega koji metar nadvisio toranj župne crkve Svetog Križa. Do leteće tvrđave, koja je pala u predjelu Rakitovca, prvi je stigao otac Valenta Murikovića, koji je znao engleski jezik. Scena koju je vidio – zaprepastila ga je. Naime, avion je sletio na trbuh, bez izvučenih kotača, a svi članovi posade koji nisu bili ranjeni, pristupili su razbijanju instrumenata. Činili su to kako bi avion koji je sletio na tada neprijateljski – mađarski teritorij, prije zarobljavanja onesposobili za popravak i ponovno letenje. No, kad su primijetili užurbani dolazak žandara i vojnika Honveda, brže bolje prikupili su osobne dokumente te ih uz kratke pisane poruke predali Murikoviću uz zamolbu da „jednog dana“ javi njihovim obiteljima o sudbini koja ih je snašla – istaknuo je Antun Bukovec koji je punih 35 godina vodio poštanski ured, a kroz razgovor s mještanima je bilježio brojne detalje o događajima koji su obilježili prošlost Vratišinca.
Pilot je zrakoplov sa dva oštećena motora spustio na “trbuh” bez izvlačenja kotača (?). Samo su dvojica od deset članova posade bili ozlijeđeni. Okupacijske postrojbe su ubrzo uhitile zrakoplovce. U usmenoj predaji ostala je netočna informacija da je “narod dotukao zrakoplovce”, a smrt člana posade je netočno evidentirana i u novijim izvorima poput V. Kalšana (2006.) u monografiji “Međimurska povijest” (str. 354).
Kolarić (2007.) prenosi mnogobrojne podatke zapisane u župnim kronikama, ali nažalost župnik Vratišinca je bio njemačkog porijekla i radi toga je 1945. strijeljan. Njegovi zapisi župne kronike su istrgnuti, pa niti tu ne možemo prikupiti možebitne dodatne informacije.
Zanimljive su informacije koje prenosi Josef Szentkiraly, koji je kao mađarski narednik i poznavatelj engleskog jezika poslan da ispita zarobljenike. On tvrdi da je u Čakovec stigao 24. veljače i da je sljedeća dva dana, većinom u šetnji, neformalno razgovarao sa ratnim zarobljenicima. Pribavio im je zubnu pastu i četkice za zube. Oni su mu dobrovoljno ispričali da su letjeli iz Italije i da ih je “na području Jugoslavije” napao njemački lovac. Szentkiraly je kasnije morao odgovarati pred vojnim sudom jer su vlasti smatrale za je zatajio informacije iz razgovora. Za njega “ratnom srećom” Mađarska je uskoro završila svoju ratnu priču. Kasnije su ga mađarske komunističke vlasti optužile da je američki špijun i zajedno sa obitelji je emigrirao u SAD.
Pilot Reno opisuje da su prve tjedne po zarobljavanju proveli u Budimpešti gdje su se mađarske vlasti o njima dobro brinule. Navodno su bili prvi mađarski piloti zarobljenici i Mađari nisu znali kako postupati. No, ubrzo vlast u Mađarskoj preuzimaju nacisti. Prebacili su ih u Beograd, pa Beč, u neki poljski logor i naposljetku su raspoređeni u njemačke logore za ratne zarobljenike.
Posada
- poručnik William E. Reno, Jr. (serijski broj: O-737650) – u logoru Stalag Luft 3 – poslije rata vratio se u Kaliforniju (preminuo 17.12.2012. u dobi od 93 godine)
- Flight Officer Harold J. Houghton (T-122632) – u logoru Oflag 64 – vratio se u SAD (preminuo 2012.)
- 2nd Lt Louis H. Prentice (O-809635) – u logoruStalag Luft 3 – poslije rata vratio se u Washington
- 2nd Lt Jack M. Montgomery (O-751922) – u logoru Stalag Luft 3 – poslije rata vratio se u Texas
- Staff Sergeant Harry A. Kandarian (39236900) – u logoru Stalag 17A – poslije rata vratio se u Texas
- Staff Sergeant Armond E. Miller (12190952) – u logoru Stalag Luft 4 – poslije rata vratio se u New York
- Staff Sergeant Roger W. Goodson (34385543) – u logoru Stalag Luft 3 – teško ozlijeđen još pri bombardiranju, proveo je nekoliko mjeseci u mađarskoj bolnici – poslije rata vratio se u Južnu Karolinu
- Staff Sergeant Arthur H. Mainard (3797683) – u logoru Stalag 2B – poslije rata vratio se u Missouri
- Sergeant Henry N. Erickson (39611815) – u logoru Stalag 2B – poslije rata vratio se u Montana
- Sergeant Claude D. Day (35269524) – u logoru Stalag 2B – poslije rata vratio se u Kentucky
Intervju s pilotom
Intervju s pilotom snimljen je 2003. godine (64 minute). Cijeli razgovor možete pogledati na ovom linku.
Fotografije
Za vas smo izdvojili pet najzanimljivijih fotografija s mjesta nesreće:
Cijeli niz odličnih fotografija možete pogledati na ovom linku.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
