Jugoslavenska sigurnosna tajna služba imenom Uprava državne bezbednosti (UDB) utemeljena je radi sprečavanja svih aktivnosti usmjerenih kao rušenju komunističke vlasti. Počeci Udbe sežu u prosinac 1942. kada je Tito naredio da se formira obavještajna služba u partizanskom pokretu. Ipak se kao datum osnivaja Udbe uzima 13. svibanj 1944. kada je u Drvaru maršal Tito osnovao Odjeljenje za zaštitu naroda pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Naziv te političke obavještajne i protuobavještajne policijske službe postao je poznat prema kratici “OZN-a”.

U kolovozu 1944. osnovan je Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). KNOJ je davao svoje jedinice za izvršenje zadaća Ozne, kao npr. uništenje “neprijatelja revolucije”, čišćenje oslobođenog područja od zaostalih neprijatelja, čuvanje važnih objekata i granica i sl. KNOJ je rasformiran 1953. godine.

Ozna je djelovala na civilnom i vojnom planu, kao posebni odsjek Jugoslavenske armije. Reorganizirana je u ožujku 1945. kada Drugi odjel Ozne prerastao u Udbu i prešao u sustav Ministarstva unutarnjih poslova. Prvi odjel Ozne postupno je prerastao u Vojnu obavještajnu službu (VOS), a dio u Službu informacija i dokumentacije (SID). Treći odsjek utemeljio se u Kontraobavještajnu službu (KOS).

KOS je 1955. preimenovan u OB – Organ bezbednosti, a Udba 1966. godine u SDB – Službu državne bezbednosti odnosno SDS – Službu državne sigurnosti. SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova (SSUP). Odluke o likvidaciji političkih protivnika donosio je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Predsjednici su redom bili V. Bakarić, M. Planinc, S. Dolanc i B. Bogićević.

U počecima stvaranja Jugoslavije istrage u svim značajnijim kaznenim djelima bile su u rukama Udbe, a ne Javnog tužiteljstva. Do kolovoza 1945. za sve političke delikte sudila je vojna vlast tj. vojni sudovi. Od tada je njihova nadležnost ograničena samo na vojne osobe i ratne zarobljenike, a iznimno za slabljenje narodne obrane i odavanje vojne tajne sudili su i građanskim osobama. Iako je bilo odlučeno direktivom Javnog tužiteljstva FNRJ da se kaznena djela gerile tretiraju kao kazneno djelo slabljenja narodne obrane, pa se kao takva imaju suditi pred vojnim sudovima, ipak su slučajevi koji su zahtijevali publicitet davani okružnim sudovima. U odnosu prema uhvaćenim gerilcima Udba je koristila tri osnovna pristupa: streljanje bez suda, oslobađanje bez sudskog postupka ili predaja sudu. Streljanje prema kratkom postupku na mjestu nakon zarobljavanja, ali, nerijetko i nakon istražnog postupka, ali bez sudskog procesa, trebalo je biti zastrašujući primjer svim ostalima. Procesi su se koristili da bi javnost upoznala sa zločinima gerile i posvjedočila uspješnost organa vlasti. Drastične kazne, a vođe djelatnijih skupina obično su osuđivani na smrt, trebale su biti upozorenje za sve ostale. Puštanjem na slobodu, najčešće su bili obuhvaćeni oni koji su pristali na suradnju s Udbom, ali i oni gerilci koji se nisu istaknuli u borbi. Zakon je predviđao i razne olakotne okolnosti za one koji se predaju ii prijave svoje drugove.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, tj. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, u suradnji s drugim državnim tijelima RH, nakon sedmogodišnjeg istraživanja, prikupljanja dokumentacije i obavljanja razgovora sa nekadašnjim rukovoditeljima i djelatnicima jugoslavenskih tajnih službi došla je do sljedećeg rezultata:

U vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. diljem svijeta jugoslavenska tajna služba ubila je 69 hrvatskih emigranata, a 8 ih je netragom nestalo. U 24 slučaja su preživjeli atentate, s manjim ili većim tjelesnim oštećenjima. Trojica su kidnapirana, a daljnja četvorica su se uspjeli spasiti od otmice.

Vukušić, B., Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. 2002:202

Pitanja za analizu

1. Kada i zašto je osnovana UDB-a? Koje su bile njene glavne funkcije?
2. Kako su se OZNA i KNOJ odnosili prema ciljevima revolucije i komunističke vlasti?
3. Objasnite reorganizaciju OZNE nakon Drugog svjetskog rata.
4. Kakve metode je UDB-a koristila u odnosu prema gerilcima? Koje su tri osnovne strategije primjenjivali prema uhvaćenim gerilcima?
5. Zašto su neka suđenja bila javna, dok su drugi postupci završavali bez sudskog procesa?
6. Koliko je hrvatskih emigranata jugoslavenska tajna služba ubila diljem svijeta prema istraživanju Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava?
7. Kako je rad tajnih službi utjecao na percepciju vlasti u Jugoslaviji, kako unutar države, tako i u međunarodnom kontekstu?
8. Kako biste ocijenili ulogu i metode Udbe u očuvanju komunističkog režima u Jugoslaviji? Mislite li da su te metode bile opravdane u kontekstu tadašnjeg političkog sustava?
9. Na koji način bi se današnje demokratske vrijednosti sukobile s metodama koje su koristile tajne službe u bivšoj Jugoslaviji?