Japanci su svojom predajom na brodu USS Missouri u tokijskoj luci 2. rujna 1945. godine završili strašnu ratnu epizodu svoje povijesti. Tijekom rata često su iskazali fanatičnost bez želje za predajom, pa su koristili i samoubilačke napade avionima, mini podmornicama i neprekidnim jurišima na neprijatelje. Dio japanskih vojnika čak se i nakon službene predaje nastavio boriti. Dio njih nisu ni znali da je rat završio dok su drugi jednostavno željeli nastaviti otpor kako ne bi prekršili zakletvu koju su dali caru. Pokušao sam u sljedećem članku izdvojiti nekoliko takvih najpoznatijih slučajeva.
Prve godine poraća
Početkom prosinca 1945. kapetan Oba predao se sa svojih 46 boraca američkoj vojsci. Oni su bili zadnji organizirani otpor protiv Amerikanaca na otoku Saipanu. Od srpnja 1944. skrivali su se u džungli i spiljama, te vršili povremene prepade na američke snage.
Na Filipinima, u planinama 150 kilometara južno od Manile, sukobili su se 25. siječnja 1946. Filipinci i jedinica od 120 Japanaca. 72 Japanca su ubijena, a ostali su uhvaćeni.
U ožujku 1946. japanska banda nepoznate veličine napala je patrolu na otoku Guam i ubila šestoricu vojnika.
U travnju 1946. na otoku Lubang iz džungle je izašao odred od 41 japanskog vojnika – nisu ni znali da je rat završio.
Krajem ožujka 1947. nakon borbe predala se banda od 33 japanskih vojnika pod vodstvom poručnika Ei Tadamichi Yamaguchi. Banda je napala američku patrolu ručnim granatama. Na otoku je u to vrijeme boravilo 150 američkih vojnika, koji su ubrzo zatražili pojačanje. Američke patrole potpomognute sa japanskim admiralom uspjele su nagovoriti bandu na predaju nakon što su im objasnili da je rat završio.
Nismo mogli vjerovati da smo izgubili. Uvijek su nas učili da ne možemo izgubiti. Japanska je tradicija da se borimo do kraja, do smrti.
Prema nepotvrđenim izvorima Yamaguchi je vojnika iz njegove jedinice koji se prvi želi predati. Prilikom predaje japanski poručnik je predao i svoj mač i zastavu jedince.
U travnju 1947. iz filipinske džungle na otoku Palawan izašla je japanska minobacačka ekipa od sedam vojnika.
U lipnju 1946. je još uvijek nedostajalo 4.000 vojnika od ukupno 11.000 Japanaca koji su bili stacionirani na Filipinima. Postojali su znakovi da ih se dio skriva u brdima stotinjak kilometara od Manile.
27. listopada 1947. predao se zadnji Japanac na otoku Guadalcanal. Prilikom predaje američkim vlastima je predao čuturicu vode, slomljenu australsku bajunetu i japansku lopaticu za kopanje rovova.
U siječnju 1948. na filipinskom otoku Mindinao predala se dobro organizirana jedinica od 200 vojnika.
Koncem 1948. između 10-20.000 japanskih vojnika našlo se u unakrsnoj vatri u kineskom građanskom ratu u planinama Mandžurije.
U siječnju 1949. na Iwo Jimi otkrivena su dva japanska mornara Matsudo Linsoki i Yamakage Kufuku. Živjeli su kradući američke zalihe.
Japanci na otoku Anatahan (75 nautičkih milja sjevernije od Saipana) predali su se 30. lipnja 1951. godine. Na izoliranom i nenastanjenom otoku živjeli su gotovo sedam godina. Posebnost njihove priče ima filmski zaplet – njih tridesetak je živjelo s jednom ženom. Više o tim događajima na ovoj poveznici.
Posljednji preživjeli
1953. na otoku Tinian uhvaćen je japanski vojnik Murata Susumu. Živio je u maloj kućici pokraj močvare od kraja rata.
1965. na Solomonskom otočju jedna je domačica ugledala muškarca u vrtu. Bačeni su letci i zaostali japanski vojnik se predao. Pri povrtaku u Japan dočekan je sa svim počastima.
U siječnju 1972. na Guamu kraj rijeke Talofofo pronađen je vojnik Shoichi Yokoi. Predao je svoju pušku i izjavio:
Žao mi je što nisam zadovoljavajuće služio caru. Nama japanskim vojnicima je preporučeno da je smrt bolja od sramote da budemo uhvaćeni živi!
Yokoi je rođen 1915., a 1941. je unovačen u japansku vojsku i poslan na Guam. Nakon američkog osvajanja sakrio se u džunglu. Nakon što ga otkrila dvojica lovaca 1972. osjećao je veliku sramotu što je preživio. Najveća mu je počast bila što je 1991. dobio audijenciju kod cara Akihita. Umro je 1997. od posljedica srčanog udara.
1973. predao se vojnik Teruo Nakamura nakon što se 33 godine skrivao na malom otoku Morotai.
1974. na otoku Lubang se predao poručnik Onoda. On je bio jednini preživjeli od četvorke koja se tu skrivala. Predao se nakon što je već 15 godina bio proglašen mrtvim u Japanu. Hiroo Onoda (rođen 1922.) bio je obavještajac na otoku Lubang. Nakon što su amerikanci zauzeli otok u veljači 1945.
Onoda se sa nekoliko suboraca uspio sakriti u gustoj džungli. Živjeli su vrlo teško i često su se sukobljavali radi zaliha riže. Prehranu su dopunjavali kokosima i bananama, a povremeno su uspjeli ubiti i koju kravu od seljaka. Jedan od njih se predao 1949., a dvojica su poginula u okršajima sa lokalnim filipinskim snagama 1954. i 1972. godine. Nisu vjerovali ni letcima koji su bacani iz zrakoplova ni novinama koje su pronašli. Vrijedno su obavljali zapovijed prema kojoj su morali ostati u neprijateljskoj pozadini i prikupljati informacije. Otkrio ga je japanski student Norio Suzuki i pokušao ga uvjeriti da se preda. U Japanu je pronađen njegov nadređeni major Taniguchi, koji ga je uspio uvjeriti u kraj rata.
Nakon 29 godina izašao je iz džungle i predao se u svečanoj uniformi. Predao je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata. Iaoko je u sukobima sa Filipincima ubio oko trideset ljudi dobio je predsjedničko pomilovanje. Odselio je u Brazil i postao stočar. Napisao je autobiografiju “Bez predaje. Moj tridesetogodišnji rat”. U knjizi koje nažalost nemamo na hrvatskom jeziku objašnjava kako je kao gerilac preživio u džungli. U Lubang se vratio 1996. godine i lokalnoj školi je donirao 10.000$. Preminuo je 16. siječnja 2014. godine.
U travnju 1980. na filipinskom otoku Mindoro otkriven je japanski kapetan Fumio Nakahira. Skrivao se na planini Halcon. Izgleda da je upravo on posljedni vojnik Drugog svjetskog rata. Nakon njega pojavilo se još nekoliko osoba koje su tvrdile da su zaostali japanski vojnici, ali je dokazano da su samo tražili slavu i lagali.
O predaji posljednje njemačke postrojbe pročitaj ovdje.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
