Zanimljiva je priča o osobi koja riskira svoj život za druge. Priča o Dian Fossey i njenim naporima za očuvanje posljednje zajednice planinskih gorila završila je tragično 1985. godine, ali je upravo ona pokrenula veliku akciju koja i danas traje. Većinu je života posvetila tim čovjekolikim majmunima koji se od nas razlikuju u samo 2 % DNA materije. Njen požrtvovni rad nastavlja Dian Fossey fondacija.

Preselila je u manju sredinu i radila na rehabilitaciji seoske djece. Sviđao joj se rad s djecom na udaljenijim farmama i usput je imala prilike raditi sa domaćim životinjama. Nju je, vjerojatno kao i većinu ljudi, oduševljavala pomisao na putovanja i otkrivanje ljepota naše planete. Nakon što su joj prijatelji pričali i pokazivali fotografije s ljetovanja u Africi odlučila je da mora posjetiti crni kontinent. Uzela je kredit i 1963. g. odletjela u Keniju.

Dianin put prolazio je kroz krajolike Kenije, Tanzanije, Konga i Zimbabvea. Na tom je putovanju (u listopadu 1963.) upoznala bračni par zoologa Leakey koji su se bavili proučavanjem čimpanzi i par fotografa Root koji su upravo snimali za emisiju o planinskim gorilama. Upravo se s njima uputila u potragu za gorilama kroz džunglu na planini Virunga u Ugandi. To njeno putovanje i prvi susret s planinskim gorilama kasnije su ovjekovječeni u filmu Gorile u magli (sa Sigourney Weaver u glavnoj ulozi). Tu je po prvi put boravila s gorilama i imala ih prilike fotografirati. Putovanje je uskoro završilo, ali san o Africi je ostao. U SAD-u je objavila nekoliko članaka o svom putovanju i gorilama u manjim lokalnim novinama. Dr. Laekey je 1966. g. održavala niz predavanja u njenoj blizini i tom su prilikom razgovarale o potrebi dugotrajnog i sustavnog proučavanja planinskih gorila. Te je godine uz pomoć knjiga pokušala naučiti swahili.

Kamp je u biti bio šator veličine približno 3×5 metara koji joj je služio kao radna i spavaća soba, kupatilo i prostorija za sušenje odjeće (što se u toj vlažnoj prašumskoj klimi činilo beznadnim). Jelovnik je najčešće bio popunjen raznim varijantama krumpira uz dodatak lokalnoga povrća. No, uprkos problemima planinske gorile su joj sve više prirasle srcu.

Sanwekwe, domorodac vješt u traganju i lovu, naučio je Dian brojne vještine koje su joj pomagale u traženju i boravku uz gorile. Zajedno su na planini Mikeno uočili tri grupe gorila. Na početku gorile su se odmah čim su je ugledali skrivali u gusto raslinje. Promatrala ih je s određene udaljenosti i tako s vremenom stekla njihovo povjerenje. Pokušala je imitirati njihova kretanja, češkanja i hranjenje kako bi se što više opustili. Prema skupljenim savjetima počela ih je identificirati na osnovu izgleda nosa i lica, te ih tako skicirati i imenovati. O svakom je susretu vodila detaljni dnevnik i bilježila ponašanje gorila. Već sljedeće godine njeno je istraživanje zaustavljeno pogoršanjem političke situacije u regiji. Istraživanje je nastavila na ruandskoj strani planine.

Uz pomoć Belgijanke Alyette DeMunck, koja je iznimno poznavala lokalne običaje i ljude, u rujnu 1967. godine pokrenut je Istraživački centar Karisoke (kombinacija imena planina Karisimbi i Visoke). Opet se suočila s početnim problemima izgradnje kampa i komunikacije s domorocima. Ona je do tada naučila osnove swahilija, a lokalno stanovištvo je govorilo jezikom kinyarwanda. Temelje rada s planinskim gorilama je postavio George Schaller, a Dian je odlučila taj rad proširiti i nadopuniti. Ovdje je opet morala steći povjerenje gorila da bi se im mogla približiti. Na sreću uočila je da su manje uznemireni ukoliko im prilazi hodajući na koljenima i kad bi se im približila žvakala je celer što ih je dodatno zainteresiralo. Izgledalo je da su gorile jednako zainteresirane za ljude koliko i mi za njih.

Dian Fossey je postala slavna nakon što ju je 1968. godine fotografirao Bob Campbell za National Geographic. Njegove su fotografije prikazivale nježnu stranu gorila, što je razbilo do tada uvriježeno mišljenje da su gorile divlje i grube zvijeri. Svoje je istraživanje željela podići na znanstvenu razinu pa je tako 1970. godine upisala doktorski studij životinjskog ponašanja na Darwin College, Cambridge. Do 1974. godine živjela je na relaciji Cambridge – Afrika i stekla željeni doktorat koji bi joj trebao omogućiti da se njen rad počinje više cijeniti i uopće primjećivati. Tijekom svog rada sve je više uočavala da gorile ugrožavaju obližnji stočari i krivolovci. Posebnu su štetu nanosili krivolovci koji gorile nisu lovili radi mesa ili krzna već su samo uzimali glave i šake gorila kao suvenire.

Započela je pravi mali privatni rat koristeći, mogli bi reći, terorističke metode. Nosila je vještičje maske kako bi uplašila krivolovce, uništavala je njihove zamke i sprejevima je bojala stoku kako bi uvjerila stočare da ne vode stoku na planinu. Koristila je svoja novčana sredstva kako bi kupila odjeću i obuću za čuvare parka. Među gorilama je osobitu povezanost stekla sa mužjakom kojeg je nazvala Digit. Kad ga je 1967. pronašla imao je pet godina i nije imao prijatelja među svojom grupom. Dva samotnjaka, Dian i Digit su međusobno razvili poseban osjećaj prijateljstva. Nažalost to je prijateljstvo tragično završilo jer su krivolovci krajem 1977. godine ubili Digita. Izgleda da je branio ženku i potomka jer je više puta izboden. Glava i šake su mu odrezane.

Digitova je smrt, koliko god bila tragična, bila povod za još veću akciju za očuvanje planinskih gorila. Dian je pokrenula fond i kampanju prikupljanja novca. 1983. godine završila je pisanje knjige Gorile u magli kojom je dala izniman doprinos u očuvanju prašuma i planinskih gorila. Život je završila tragično.

Danas Centar za istraživanje “Karisoke” nastavlja njen posao. Početkom osamdesetih godina počeli su program turističkih posjeta staništima planinskih gorila. Turisti mogu provesti sat vremena u blizini (7 metara udaljenosti) gorila. Godišnje na taj način skupe oko 2 milijuna dolara.