Izdaja?

Odmah nakon Balkanskih ratova, a još više nakon Prvog svjetskog rata, u turskoj javnoj diskusiji ističe se pitanje izdaje Albanaca i ironično se počinje pisati o njihovom jadu za kojeg su si sami krivi. U djelima osmanskih časnika koji su se borili na zapadnom bojištu tijekom ratova ističe se nelojalnost Albanaca koji su umjesto da svim silama brane Osmansko Carstvo požurili osnovati nezavisnu državu te su u toj žurbi doživjeli strašnu sudbinu i ekspanzionizam Grka i Slavena te su u konačnici raseljeni ili pobijeni.

Pisanje Mehmeta Akifa, Nihala Atsiza, govor Fevzija Çakmaka u Vojnoj akademiji su samo primjeri osude albanske izdaje. Čak se na jednom mjestu kaže – „Od sada ćemo riječ Albanac upotrebljavati kao sinonim za izdaju, nemoral, lukavstvo i lopovluk.“[1]

Pitanje koje često postavljaju turski časnici, političari i ideolozi Komiteta jedinstvo i napredak, a kasnije i dio povjesničara jest kako to da među albanskim civilima koji su uvijek bili skloni sudjelovati u ratnim događanjima nije bilo više dobrovoljaca koji brane svoje etničko područje?[2] Na to pitanje nije teško odgovoriti. Pobuna protiv mladoturske vlasti i njihovog odnosa prema Albancima i naglost izbijanja Balkanskih ratova nisu ostavili dovoljno vremena vodstvu albanskog pokreta na Kosovu da organizira kvalitetniju obranu.

14. listopada 1912. godine u Skopju je došlo do susreta lidera kosovskih Albanaca. Na sastanku su bili Hasan Prishtina, Nexip Draga, Bajram Curri i Mithad Frashëri. Na tom sastanku je odlučeno da će Albanci pružiti oružani otpor osvajačima, ali ne za Carstvo nego za obranu svog etničkog teritorija. S tog sastanka poslali su pismo velikim silama. No, za kvalitetniju pripremu otpora nedostajalo je vremena jer su okupacijske sile prerano ušle na područje Kosova. Srbijanska vojska je uspjela uhititi Prishtinu i Dragu te su oni ostatak rata proveli u zatvoru. Brzina kojom su srbijanska, crnogorska i grčka vojska napredovale nije ostavila puno prostora za taktiziranje pa je dio sjevernih Albanaca na granici s Crnom Gorom oružani otpor počeo pružati tek kad je glavnina crnogorske vojske napustila njihovo područje.[3]

Drugi pokušaj zauzimanja stava uoči izbijanja ratova bila je skupština u Vlori koju je sazvao Syrja Bej Vlora. On je zaključio da se priprema invazija balkanskih država i da je potrebno izraditi zajedničku platformu svih Albanaca. Prema njegovim ocjenama Osmansko Carstvo će doživjeti katastrofalan poraz zbog svoje nesposobnosti te je potrebno proglasiti neovisnost Albanije i neutralnost u budućim sukobima. Skupštinari se nisu mogli usuglasiti oko toga hoće li do rata uopće doći i taj pokušaj doživio je neuspjeh. Syrja je nastavio s pokušajima u raznim dijelovima etničkog albanskog teritorija i nakon izbijanja rata te je tako krenuo u Tiranu i Shkodru inzistirajući na stvaranju Albanije, ali neuspješno.[4]

Što nije uspjelo Syrji uspjelo je njegovom rođaku Ismailu Qemali Begu. On je od početka ratova putovao i pokušavao ostvariti samostalnost Albanije i upoznati svijet sa teškom albanskom situacijom. Bio je u Bukureštu među tamošnjim Albancima, u Beču kod ministra vanjskih poslova Monarhije Leopolda Berchtolda i Draču prije nego je stigao u Vloru i organizirao skupštinu. Riječi koje je izgovorio 28. studenoga u Vlori i kojima je proglasio neovisnost Albanije dobro dočaravaju stanje u kojem se tada gotovo potpuno okupirana Albanija nalazila. On je rekao da je zbog bespomoćnosti Carstva Albancima ostalo samo proglasiti neovisnost.[5]

Ovo proglašenje naišlo je na osudu u Carstvu. U isto vrijeme dok se dio Albanaca borio zajedno s Turcima protiv balkanskih saveznika u Shkodri i Janini, skupština u Vlori oslabila je borbeni duh jedinica. Ismail Qemali uputio je poziv Albancima da napuste svoje jedinice do čega i dolazi u narednim tjednima. Pokušaji osmanskih vlasti da ukinu ovu odluku i da se stanje vrati na ono od prije proglašenja neovisnosti nisu uspjeli. Osmansko Carstvo nije moglo braniti niti preostala utvrđenja, a kamoli narediti Albancima da odustanu od svoje neovisnosti.

1914. godine izašla su dva pamfleta koja su albansko ponašanje tijekom Balkanskih ratova opisivala dijametralno suprotno. Prvi nazvan „Što su Albanci učinili?“ autora Hüsejina Kazima optužuje Albance za izdaju. Kazim je bio jedan od osnivača novina Tanin, aktivan član Komiteta jedinstvo i napredak, dosta utjecajan u ustavnom razdoblju, a uoči rata bio je na administrativnoj dužnosti u Solunu. U pamfletu, kojeg on naziva kletvom, optužuje Albance kao jedine krivce za poraz Osmanskog Carstva u Rumeliji. Optužuje albanske nacionaliste koji su godinama putovali europskim zemljama ne bi li dobili potporu za albansku samostalnost, a u isto vrijeme su zahvaljujući Abdülhamidu II zadržavali svoje mjesto u osmanskoj administraciji. Optužuje i osmansku vlast jer je na bitna mjesta na Balkanu poslala časnike kao Esat pašu Toptanija i Hasan Tahsin pašu. Uz to optužuje i ljude iz suprotne političke opcije Oficiri spasa koji su manipulirali Albancima i poticali njihove pobune protiv mladoturske vlasti. Kad su ratovi počeli, po njemu se Albanci nisu uključili u svoje jedinice nego su čekali kod kuće. Na kraju pamfleta ističe da Turci moraju izvući poantu i da više nikad ne smiju „hraniti zmiju u svojim njedrima.“[6] U pamfletu imamo tri elementa. 1. Albanski intelektualci, iako zadržavaju svoj položaj u društvu, žele samostalnu Albaniju; 2. Albanci su krivi za nestabilnost Carstva jer su podizali pobune; 3. Albanci se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju. Ti elementi se u dijelu turske historiografije koriste do danas ne bi li dio krivnje za katastrofalno ratovanje tijekom Balkanskih ratova prebacili na albansku izdaju.

Drugi pamflet autor Ahmeda Hamdija, časnika u vojsci tijekom ratova, pisan u Kairu, opovrgava optužbe za izdaju. On krivnju prebacuje na Komitet jedinstvo i napredak čiji čelnici su nekoliko godina uoči ratova činili sve da ponize albanski narod. Bez obzira na to, on tvrdi da su Albanci bili lojalni i da su počeli dezertirati tek nakon početka povlačenja kada su krenuli kući zaštititi svoje obitelji. Njegov zaključak je da svu krivnju za poraz treba prebaciti na Komitet jedinstvo i napredak te im čak upućuje i kletvu.[7]

Analizirajući situaciju možemo izvući nekoliko zaključaka. Albanski političari i intelektualci nisu imali previše prostora za taktiziranje tijekom Balkanskih ratova. Carstvo je bilo nespremno za kvalitetnu obranu, etnički teritorij na kojem su živjeli Albanci bio je zauzet, a Austro-Ugarska Monarhija i Italija su pružali podršku za stvaranje samostalne Albanije. Neuspjela borba za autonomiju Albanije koja je vođena još od stvaranja Prizrenske lige, nedostatak sluha mladoturaka za poseban albanski položaj unutar Osmanskog Carstva i razvoj nacionalne ideje tijekom devetnaestog stoljeća vodili su ka posebnom albanskom djelovanju i na kraju proglašenju države. Je li to bila izdaja Osmanskog Carstva? Može se odgovoriti na dva načina. Jest, ako postojeću državu bez obzira na njene slabosti i nemogućnost očuvanja cjelovitosti smatramo osnovnom vrijednošću, a nije ako uzmemo u obzir sve okolnosti koje su do proglašenja dovele.

Odnos hrvatske javnosti prema albanskoj samostalnosti[8]

Hrvatsko-srpska koalicija je od svog stvaranja u reduciranom biračkom tijelu[9] imala konstantnu većinu u Hrvatskom i Dalmatinskom saboru sve do kraja Prvoga svjetskog rata. Uz to, u njenim rukama nalazila se većina tiskovina te su tako kreirali javno mnijenje u Hrvatskoj i Dalmaciji. Stanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji za zemlje periferije kakve su bile Hrvatska i Dalmacija bilo je loše. Stvaranjem dvojne monarhije Hrvatska je definitivno podijeljena (Dalmacija i Istra našle su se u austrijskom dijelu Monarhije dok je Hrvatska bila u ugarskom dijelu). Vodeći narodi Monarhije, Nijemci i Mađari imali su u njoj prevlast i hrvatski političari tražili su saveznike. U tom traženju logično je da su se zaustavili na Srbiji koja se neprijateljski držala prema Monarhiji, koja je nudila pomoć i sve više u glavama hrvatskih političara postajala Pijemont južnoslavenskih zemalja. Sve to određivalo je i stav hrvatske javnosti prema Albancima. Kako su iz Srbije stizale teorije o narodu koji nije sposoban za samostalan život te teorije su se uvlačile i u hrvatski javni prostor. Ideje srpskih sveučilišnih profesora probijale su se bez imalo problema u Hrvatsku, a po tim idejama Albanci su bili rascjepkani narod kojemu je jedino bilo važno očuvati privilegije u Osmanskom Carstvu (nošenje oružja, neplaćanje poreza). Izbijanje albanskih pobuna u vremenu mladoturske vladavine promatrano je dobrim dijelom iz srbijanske vizure. Kako se približavao kraj Osmanskog Carstva u Europi, pobune Albanaca promatrane su s motrišta odgovara li to našoj „porobljenoj braći“ u Osmanskom Carstvu ili ne. Novine koje su prednjačile u negativnom slikanju Albanaca bile su Srpsko kolo, Srbobran, Riječki novi list, Crvena Hrvatska, Hrvatska rieč, Hrvatski pokret, zatim novine Hrvatske pučke seljačke stranke Dom, dok su službeni i pravaški tisak pozitivno pisali o Albancima i njihovoj autonomiji.

Protivnici stvaranja Albanije imali su nekoliko objašnjenja zašto su protiv stvaranja te države. Pravi razlog je bio što se to protivilo interesima Srbije, a preko toga, mislili su oni, i slavenskim interesima. Argumentacija protiv stvaranja Albanije koju su upotrebljavali u Srbiji, a onda i u Hrvatskoj je sljedeća: Postojanje države može biti opravdano samo povijesnim ili prirodnim pravom. Povijesno pravo, zbog nepostojanja albanske države u ovim krajevima, nije dolazilo u obzir. Da bi se dokazalo da Albanci nemaju povijesno pravo negirana je njihova veza sa starim Ilirima. Jednako tako u Albaniji nije postojao otpor Turcima, a i onaj što je priznat kao albanski u vrijeme Balkanskih ratova dobiva svoju slavensku komponentu te se ističe kako je Skenderbegu majka bila Srpkinja.[10] Nepostojanje bilo kakvog ugovora o autonomiji Albanije unutar Osmanskog carstva, ikakve albanske države na tim teritorijima te povijesno pravo Srbije iz vremena cara Dušana, odbacivali su mogućnost Albanije da povijesnim pravom opravda svoju državu ili autonomiju. U tisku je u potpunosti zanemarivano postojanje Prizrenske lige pa su tako hrvatski građani bili neinformirani o postojanju albanskog pokreta još od kraja sedamdesetih godina 19. stoljeća.

Prirodno pravo je u 19. stoljeću, a i na početku 20. stoljeća najčešće shvaćano kroz jedinstvo jezika određenog naroda. Kako su Albanci govorili različitim jezicima (to je ovisilo o susjedima), kako nisu imali standardiziran albanski jezik ni svoju književnost, ni po prirodnom pravu nisu imali pravo na autonomiju. Ni ostali mogući kriteriji prirodnog prava nisu išli u prilog autonomiji Albanaca. Albanci su bili podijeljeni na tri vjere, dvije glavne plemenske skupine, te nisu imali ideju o zajedništvu. U tisku je bila česta i primjedba da se oni nikad neće prilagoditi vladavini zakona jer su kod njih ostali običaji na snazi kakvih više nema u Europi (često isticana krvna osveta). Spekuliralo se i s njihovom voljom da plaćaju porez svojoj državi jer je porez bio najčešći razlog pobuna albanskog stanovništva. Glavni negativac i paradigma Albanca u tisku bio je Isa Boletini i njegovo ime je vrlo često bilo na stranicama novina, a prikazivan je kao vjeroloman, divlji i njegove jedinice gotovo da su uspoređivane s bandama.[11] Albanci i njihove pobune u hrvatskom tisku često su navođeni kao jedan od razloga za nesigurnost na Balkanu i mobilizaciju balkanskih država. Postojala je velika bojazan u tisku da Albanija ne dobije autonomiju u granicama koje su nastanjivali Albanci. Pregovori između vođa pobune i Osmanskog Carstva gledani su sa strahom ne samo u vrhovima država koje su željele prigrabiti dijelove europske Turske nego i na stranicama hrvatskih novina.[12]

Od izbijanja Balkanskih ratova novine u rukama Koalicije, a dijelom i ostale novine, u potpunosti su podržavale izlazak Srbije na Jadran i osvajanje obale nastanjene Albancima. Isto tako podržavale su i srbijansko osvajanje Kosova (Stare Srbije u većini tadašnjih tiskovina). Napadana je vanjska politika Monarhije koja je proglašena glavnim krivcem srpskih neuspjeha na diplomatskom polju nakon uspješno odrađenih ratova. Da bi se dokazala teza o nemogućnosti opstanka Albanije, prenošeni su iz stranog tiska negativni tekstovi o nastanku Albanije. Tako je u Crvenoj Hrvatskoj izašao članak prenesen iz Agramer Tagblatta u kojem se jedan austrijski general negativno izražava o autonomiji Albanije.[13] Objavljen je i članak u kojem dr. Niko Županić, kustos Narodnog muzeja u Beogradu, u Srbobranu kaže da su albanska plemena nedisciplinirana i da bi ih trebalo prvo razoružati ako se misli stvarati država, što je i tako nemoguće izvesti jer ne posjeduju nigdje homogen teritorij.[14] U Hrvatskom pokretu prenosi se razgovor sa srbijanskim časnikom gdje on tvrdi da je nemoguće stvoriti Albaniju jer se ne zna ni njena etnografska ni geografska granica,[15] dok u Riečkom novom listu izlazi mišljenje Engleza Russela koji tvrdi da su razlike među Albancima toliko velike da u toj državi ne bi mogao vladati nijedan vladar, ne trebaju im ceste, željeznice, nego da ih se pusti u njihovoj divljoj slobodi. Navodi i primjer skadarskog nadbiskupa koji ne izlazi iz svoje palače u bojazni za život jer je njegov nećak ubio jednog svojeg protivnika.[16]

Hrvatska rieč pak citira Carla Catarinia, šefa talijanske ekspedicije iz Shëngjina (sv. Ivana Meduanskog), koji tvrdi da bi autonomija za Albance bila najgore što im se može desiti, te da Albanci intelektualci koji putuju Italijom nemaju veze s pravom Albanijom, pa oni ni ne mogu sudjelovati u izgradnji države.[17]

Protivnici stvaranja Albanije su isticali njihove nedostatke na području kulture u odnosu na zemlje u okruženju, pa je tako u Domu izlazio podlistak o Albancima u kojem se autor čudi nedostatku narodnih pjesama.[18] U Srpskom kolu je izlazio podlistak u nastavcima pod nazivom „Arbanasi (Arnauti)“ u kojem se autor trudio navesti sve nedostatke Albanaca tvrdeći da oni ne mogu imati svoju državu jer je nikada nisu ni imali i ne zna se odakle potječu, da osim pravih Albanaca postoje i Arnautaši (poarnaučeni Grci, Srbi i Vlasi), da su zbog loše ispaše naselili srpske zemlje, da nemaju niti jedinstvenog pisma i za kraj da u njih ne postoje zakoni nego da vlada divlji zakon krvne osvete.[19] U Riečkom novom listu o albanskom pitanju je pisao novinar sa pseudonimom Dalmaniensis. Njegove teze su bile da je to poludivlji narod bez ikakve povijesne uloge, za koji ne možemo tvrditi da potječe od starih Ilira, a pripadnici tog naroda međusobno se uopće ne razumiju.[20] U istim novinama citira se i navodna želja kršćanskih Albanaca da se Albanija podijeli između Srbije, Crne Gore i Grčke, jer bi nova Albanija postala zemlja nereda i nevolje.[21]

Izvještavalo se s Albanskog kongresa u Trstu, a novinar Riečkog novog lista o njemu piše u izrazito negativnom kontekstu i cijeli skup naziva farsom. Prema njemu, Albanci nisu ništa učinili da dokinu status quo na Balkanu, a sada od Europe traže nezavisnu Albaniju. Cijelu priču zamislila je austrijska diplomacija koja s jedne strane potiče Rumunjsku na postavljanje teritorijalnih zahtjeva, a s druge strane stvara nezavisnu Albaniju ne bi li stvorila neslavenske klinove na Balkanu.[22] O Albanskom kongresu pisao je i novinar Srbobrana, koji kaže da je kongres vodio profesor bečkog sveučilišta Pekmezi, da se skupilo 200 ljudi koji nisu znali albanskih jezika, te su neki bili za Italiju, neki za Austriju, a neki za posve nezavisnu Albaniju.[23] Albanski kongres, održan u Trstu u ožujku 1913., na kojem su albanski intelektualci raspravljali o granicama buduće države, izazvao je podsmjeh po pitanju jezika jer su na kongresu govorili na talijanskom ili francuskom jeziku.

Uz pitanje srpske luke na Jadranu, hrvatsku javnost je najviše zanimalo pitanje Skadra (Shkodre). Napori crnogorske vojske u opsadi praćeni su od početka ratnih djelovanja. No, pisanje se intenziviralo nakon ulaska crnogorskih jedinica u grad. Većina tiskovina je europski pritisak na Crnu Goru doživljavala negativno i očekivala od Rusije pobjedu na diplomatskom polju. Nakon radosti zbog osvajanja Skadra, u novinama je prisutno žaljenje prilikom izlaska crnogorske vojske iz grada.[24]

Krivnju za izbijanje novih ratnih djelovanja na još nedefiniranoj srpsko-albanskoj granici u rujnu 1913. većina hrvatskog tiska pripisala je Monarhiji i Bugarskoj. Razlog novih sukoba je po novinarima cijenjenih tiskovina bila želja da Srbija konstantno mora držati mobiliziranim svoje stanovništva i da joj se ne omogući odmor. Za većinu hrvatskog tiska ta kriza je namjerno izazvana od strane Austro-Ugarske, a potvrdu toga novinari su nalazili u suvremenoj vojnoj opremi koju su posjedovali Albanci. Riečki novi list u svome članku „Čije je to djelo?“ već na početku neprijateljstava postavlja pitanje vodstva albanske pobune izvana.[25] Novinar Hrvatskog pokreta tvrdi da su časnici u albanskoj vojsci stranci, da pričaju isključivo njemačkim i bugarskim jezikom, po čemu znamo da se Albanci nisu pobunili sami. Potom nastavlja: „…Albanija je stvorena da bude zalog mira na Balkanu, kako su govorile neke velevlasti. A kad tamo, na Balkanu bi bio mir kad Albanije-ne bi bilo…“[26] Nakon akcije srpske vojske koja je ušla duboko u albanski teritorij, europska diplomacija poduzela je hitnu akciju u kojoj se Srbija prijetnjama izbacuje iz Albanije. Novinar Riečkog novog lista u članku „Mi ne ćemo dopustiti…“ čudi se energičnosti Europe koja je mirno gledala upad Albanaca na srpski teritorij.[27]

Ipak i u hrvatskom tisku postoje iznimke vezane uz albansko pitanje. Pozitivno su o stvaranju albanske države pisale službene Narodne novine i Jutarnji list koji u svojim napisima slijede politiku Monarhije i njeno shvaćanje lozinke „Balkan balkanskim narodima“.[28] O stvaranju Albanije pozitivno su pisale i pravaške novine Hrvatska jer je još i Ante Starčević priznavao pravo Albancima na njihovu državnu samostalnost. Osim toga bila je prisutna tvrdnja da sloboda Albanije ne može štetiti balkanskim narodima.[29] Protiv omalovažavanja Albanaca pisala je i Slobodna riječ koja prenosi polemiku albanskog ustaše Atilija Tuccia s Nikolom Pašićem.[30]

Mjesto Arbanasi u predgrađu Zadra sa svojim stanovnicima, Albancima koje je još u 18. stoljeću prihvatila Mletačka Republika kao bjegunce iz Osmanskog Carstva, došlo je u fokus hrvatskog tiska u vrijeme Balkanskih ratova. Tamo se od kraja 19. stoljeća među Albancima razvijao pravaški pokret, a dio ih je bio sklon Italiji. No, kad je izbio Balkanski rat oni su u potpunosti prihvatili ideju stvaranja autonomne ili nezavisne Albanije.  Po donošenju odluke o stvaranju autonomne Albanije, albanski nacionalni pokret u Arbanasima se razbuktava. U tisku je izašlo pismo sumnjive autentičnosti koje su navodno Albanci Arbanasa poslali grofu Berchtoldu (u Narodnom jedinstvu) koje Srbobran prenosi u potpunosti. Zbog zanimljivosti pismo ćemo prenijeti u cijelosti. Ono glasi:

„Vaša Preuzvišenosti!
Prateći očinsku brigu Austro-Ugarske Monarhije za Albanijom koja je od vijekova čamila u užasnom turskom režimu, gledamo u energičnom koraku Austro-Ugarske besprimjernu ljubav, za oslobađanje jednog potlačenog naroda; te kao potomci onih junaka koji, pred strahotama turskog zuluma, odabraše Dalmaciju za dalje svoje boravište, i to u blizini glavnog grada ove gostoljubive austrijske pokrajine, izražujući svoju homogijalnu i najdublju zahvalu monarhiji i njenome sijedome Vladaru na tako plemenitom djelu, koje povijest lako ne briše. Ovom prigodom najponiznije molimo Vašu Preuzvišenost, da pred mjerodavne faktore podastre i naše želje, biva da nas se priključi materi zemlji, e bi i mi mogli na sebi osjetiti veličajni čas narodnog uskrsnuća, za kojim i mi sa svojim domorotcima čeznemo od vjekova jednakim žarom. Vladar, koji hoće da, pod jesen Svoga slavnoga vijeka, još jednom pokaže Svoju plemenitost i to za narod koji se nalazi izvan državnih granica, nadamo se da neće mimoići ni skromnih želja svojih lojalnih podanika, koji će, ako Bog da, kao kolonija slobodne države Albanije živjeti u najprijateljskijim odnosima s austro-ugarskom monarhijom, te će današnjeg njezinog Vladara smatrati svojim nacijonalnim spasiteljem.“

Komentar Srbobrana je da je ovo pismo potpuno neobjašnjivo. Kako bi netko iz središta Dalmacije mogao postati kolonija Albanije, uistinu je teško dokučivo.[31] Nekoliko dana kasnije Hrvatska kruna tvrdi da je to pismo namještaljka Narodnom jedinstvu i da ono u stvari nije ni poslano Berchtoldu.[32] Ovo pismo je uistinu tako nevjerojatno da je velika mogućnost kako je to zbilja bila „patka“ na koju su nasjeli novinari Narodnog jedinstva, ali i cijenjenog Srbobrana. U ostalim listovima nisam o tom pismu našao ništa.

No, na Albanskom kongresu u Trstu je sasvim sigurno bila skupina Albanaca iz Arbanasa i učitelj Gjergja je sigurno uzimao riječ barem dva puta. U prvom izlaganju donosi pozdrav iz Dalmacije. On zagovara rat protiv Srba i Crnogoraca za proširenje Albanije i protivnik je konferencija. U idućem izlaganju ističe da osim Skadra Albaniji trebaju pripasti i Bar i Ulcinj.[33] Borbenost seoskog učitelja Gjergje je uistinu fascinantna. Vijest o dobivanju samostalne države matice te njegova fasciniranost pozivom da s albanskim intelektualcima  sudjeluje na Kongresu koji je trebao definirati Albaniju, sigurno je od jednog učitelja učinila puno borbenijeg čovjeka nego je bio inače. Stanovnici Arbanasa, bili oni na talijanaškoj ili hrvatskoj poziciji, bili su protivni Koaliciji i Srbima. Razlozi za to su što ih je u hrvatskoj misli vodila Frankova politika koja je za glavne neprijatelje vidjela Srbe, a u talijanaškoj politika koja je bila uz vanjsku politiku Italije. Osim toga i do stanovnika Arbanasa se morala probiti vijest o pokoljima koje su Srbi vršili nad Albancima tijekom Prvog balkanskog rata.

Većina političkih odluka Hrvatsko-srpske koalicije uoči, tijekom i nakon Balkanskih ratova bila je strogo povezana sa srbijanskim interesima. Kako je Koalicija držala i većinu novina to je bila i prevladavajuća slika hrvatske javnosti. Ta javnost je na albanske pobune i stvaranje albanske države gledala samo u tom kontekstu pa je uglavnom bez odobravanja prihvaćala stvaranje albanske države kao diktat Austro-Ugarske Monarhije Srbiji, a posredno i Rusiji. Prikazivanje Albanaca kao naroda nesposobnog za organiziranje pravne države, naglašavanje razlika unutar albanskih plemena, bilo je opsesija hrvatskog novinstva. Potpuno se ignoriralo postojanje Prizrenske lige nastale u vremenu Berlinskog kongresa, izvještaji austrijskih konzula o pokoljima nad Albancima bili su dočekivani s podrugljivošću i smatralo se da je to izmišljotina. Za rasvjetljivanje stava hrvatskih novina o Albancima dobro može poslužiti odnos prema Bugarskoj u Drugom balkanskom ratu. Dojučernjaši heroji (Bugari) za većinu hrvatskog tiska postali su šovinisti i hegemonisti čim je došlo do prvih razmirica sa Srbijom. Osim toga u albanskom prelasku na područje onog što su oni smatrali Srbijom nakon Bukureštanskog mira, hrvatski novinari vidjeli su isključivo borbu Austro-Ugarske i Bugarske da Srbiju drži u stanju stalne napetosti. Pravaši koji nisu dijelili taj stav svoju su sliku pak gradili u pokušajima da ocrne Srbiju pa je njihovo viđenje Albanaca (ni kod njih nije bilo ozbiljnih analiza) bilo pozitivno kao zapreka širenju Srbije. Zaključno, tisak je u Hrvatskoj funkcionirao po principu neprijatelj moga prijatelja i meni je neprijatelj.

Zaključak

Albanija je postala neovisna država 28. studenoga 1912. u Vlori. Država je nastala zahvaljujući posebnim okolnostima izazvanim Balkanskim ratovima. Tako su htjele Austro-Ugarska Monarhija i Italija, tako su željeli intelektualci koji su predvodili albanski nacionalni pokret od druge polovice 19. stoljeća. Njenim nastankom nisu bile zadovoljne neke države Balkana (Srbija, Crna Gora, Grčka) jer su svojatale teritorij na kojem su živjeli Albanci, a granicama nije bio zadovoljan nitko. Albanci su željeli Kosovo i dijelove Makedonije, a navedene države širenje na Jadranskom moru. Sto godina je prošlo. Politička karta Balkana se izmjenila, ali Albanija, kojoj su mnogi uključujući i hrvatske novinare proricali brzu propast, je opstala.  Želje za autonomijom unutar Carstva krenule su od albanskih intelektualaca koji su pratili nacionalne ideje 19. stoljeća, pred izbijanje Balkanskih ratova one su na papiru i ostvarene, ali su ratovi omeli takav povijesni razvoj i doveli do neovisnosti Albanije čime je izvan te države ostao velik broj Albanaca. Podjela tog teritorija izazvala je brojne trzavice u 20. stoljeću koje su rezultirale stvaranjem druge države s albanskom većinom – Kosova.

Bilješke

[1] Sümer, Çagdaş, “What did th e Albanians do? Postwar disputes on Albanian Attitudes” War&Nationalism, The Balkan Wars, 1912-1913, and their socio-political implications, Salt Lake City, 2013. Autor gornje rečenice je Nihal Atsiz. 728.

[2] Csaplár-Degovics, “The independence of Albania and the Albanian- Ottoman relations 1912-1913”The Centenary of the Balkan wars 81912-1913), Contested Stanes, Ankara, 2014, 1009.

[3] Isto, 1010. 1011.

[4] Isto, 1011.

[5] Isto, 1013-1015.

[6]Sümer , 732,733

[7] Isto, 735,736.

[8] Ovaj dio feljtona je prijevod s albanskog najvećeg dijela mojeg teksta objavljenog u Prištini 2014. Despot, Igor, „Opinioni publik Kroat mbi kryengritjen Shqiptare në prag të luftërave Ballkanike dhe krijmit të Shqipërisë së pavarur“, Albanologji 4m Prishtinë, 2014.

[9] Širenjem biračke baze na sve punoljetne muškarce nakon Prvoga svjetskog rata građanske stranke u Hrvatskoj (sljednice Hrvatsko-srpske koalicije) ostvarile su strašan poraz, Hrvatska pučka seljačka stranka i Komunistička partija Jugoslavije su ostvarile značajnu pobjedu među hrvatskim stanovništvom na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu.

[10] Dom, 20.3.1913. „Podlistak o Albancima“

[11] Hrvatski pokret, 9.9.1912. u tekstu „Oblačno obzorje na Balkanu“ kao glavnog krivca za krizu i vjerojatno izbijanje rata označuje Albance. „ …treba samo promotriti ono malo, što se doista znade o prilikama u Turskoj, da se o tom uvjerimo. Otkada su Arnauti otišli iz Skoplja, imao bi u Albaniji biti mir. U istinu nema mira ni medju muslimanskim ni medju katoličkim Arnautima. Muslimanski Arnauti pale i robe u kosovskom vilajetu kao divlje zvijeri. Njihov poglavica Isa Boljetinac osnovao je u Sjevernoj Albaniji sasvim neodvisnu svoju kneževinu…naročito zahtjev Arnauta za autonomijom povrijedio je interese svih okolnih naroda. Arnauti traže i staru Srbiju i Macedoniju i cijeli Epir za svoju autonomnu Albaniju….a sada kao divljaci ubijaju dan na dan Srbe i pale im sela..“

Riečki novi list, 16.8.1912. u tekstu „Arnauti i Srbi“ autor nalazi pozitivnu ulogu Ise Boletinia. „…Arnautske su pobune stara, periodička, svakogodišnja pojava. Arnauti nemaju još uvijek jedinstvene organizacije i ni ovaj današnji ustanak nije jedinstven.  Njihovih nekoliko školovanijih ljudi, koji su živjeli u zapadnoj Europi, pokušavali su i ranije i sada da daju pokretu Arnauta čisto nacionalan i čak državnopravan značaj…ali ovi pokušaji nisu jos uviek našli zdravoga  odliva u masi. Antagonizam izmedju katoličkih i muslimanskih Arnauta je doduše sve manji, ali još uviek je dosta znatan. Isa Boljetinac pronicav je čovjek i koji put ima viteške odluke. Počeo je da disciplinira arnautske razbojničke čete. Uglavnom je uspio da spriječi proganjanje Srba od strane njegovih Arnauta.“

[12] Srbobran,24.8. (6.9.) 1912., „Bertholdov predlog i Balkan“. „Bertholdov predlog o decentralizaciji nije primljen ni u Srbiji ni u Bugarskoj, a delomice ni u Turskoj s prijaznošću. Srbi kažu ovako: Grof Berthold predlaže da se Albaniji dade autonomija. Ali grof Berthold zna da je Albanija u Turskoj imala svagda autonomiju, i to u varvarskom obliku. Arnauti vojuju za svoja stara prava i takovu autonomiju, ali neće onakove kakvu ima na umu grof Berthold. Drugo je pitanje, je li moguće da jedna država u naše doba dade autonomiju svojoj jednoj zemlji takovu, bez koje Arnauti neće da budu t.j. pravo na razbojnički život, na neplaćanje danaka, nedavanje rekruta, nepokoravanje vlasti…to je arnautski bijes na Staru Srbiju i Novopazarski sandžak, koji bi krajevi, kao i veliki dio Maćedonije na desnoj obali Vardara kao i Solun imali ući u granice autonomne Velike Albanije. Tako bi stotine tisuća Srba bili predani na milost i nemilost divljih Arnauta. Ali ni Bugari nisu zadovoljni. U granice velike autonomne Albanije spadao bi i veliki dio Maćedonije od Vardara na zapad- dakle polovina solunskog i cijeli bitoljski vilajet. Javno mnijenje u Bugarskoj koje je krajnje ogorčeno krvoprolićem kočanskim, u ratnom oduševljenju nije popustilo i može se očekivati, da bi pripojenje toga dela Maćedonije s Albanijom bilo dovoljno, da se iscrpe strpljivost bugarskog naroda i da vlada bude prisiljena na ratni korak. ..”

[13] Crvena Hrvatska, 1.2.1913.

[14] Srbobran, 17.(30.) 11. 1912.

[15] Hrvatski pokret, 11.1.1913.

[16] Riečki novi list, 15.5.1913.

[17] Hrvatska rieč, 6.3.1913.

[18] Dom, 20.3.1913.

[19] Srpsko kolo, 15. (28.) 11.1912., 22.11. (5.12.) 1912., 29.11. (11.12.) 1912.,6.(19.) 12.1912.

[20] Riečki novi list, 24.11.1912., 8.1.1913.

[21] Riečki novi list, 11.1.1913.

[22] Riečki novi list, 6.3.1913.

[23] Srbobran, 22.2. (7.3.) 1913.

[24] Riečki novi list, 9.5.1913., „…Crna Gora je popustila jer je popustiti morala ne dva ili tri, nego na stotine puta jačoj sili, ali ona pri svemu tome mora izazvati divljenje i kod samih svojih neprijatelja, koji se zbog svoje pobjede niti radovati nesmiju, jer bi postali smiešni. …tako će Skadar pripasti Albaniji koja tek treba da se stvori i time je, može se reći, bar za sad uklonjena svaka opasnost novih sukoba. …“

Hrvatska rieč, 10.5.1913., „…velika je, zbilja, tuga tvoja, junačka mala zemljo, ali se i u tuzi možeš tješiti, da sviet danas još bolje poznaje tvoje junaštvo i da sviet uvidja, kakovi su tvoji borci, hrabri Crnogorci.“

[25] Riečki novi list, 11.9.1913.

[26] Hrvatski pokret, 27.9.1913.

[27] Riečki novi list, 17.10.1913., „U Beču izgleda da su opet postali nervozni, tako daleko nervozni, te su odmah uslijedili diplomatski koraci u Beogradu. …Što su opet skrivili oni u Beogradu, da se morala očitovati odmah složna volja trojnog saveza….Arnauti su provalili u Srbiju naoružani tudjim oružjem, oružjem koje su dobili od pojedinih vlasti trojnoga saveza. ..Arnauti su poraženi, protjerani na teritorij sa koga su došli t.j. na teritorij autonomne Albanije, koja je započela rat proti Srbiji i Crnoj Gori….Mi ne ćemo dopustiti da se ne poštuju granice Albanije, mi tražimo da Srbija odmah povuće svoje čete…“

[28] Jutarnji list,  13.11.1912.,7.12.1912, 1.1.1913.,

[29] Hrvatska, 26.11.1912.

[30] Slobodna riječ, 16.11.1912. Nakon polemike u kojoj Tucci nabraja novine na albanskom i nakladno društvo u Bukureštu suprotstavljajući se Pašićevoj tezi da su narod bez kulture, novinar Slobodne riječi zaključuje: „Mi ne smijemo ostati kod ekskluzivne predrasude, da su Arnauti divljaci i još gore. Moramo da zapamtimo, da je Jugoslavene Evropa istim prijezirom gledala do danas. Mogli bi i Jugoslavene iznenaditi Arnauti gore, nego što su oni iznenadili kapitalističku Evropu. Iznenadjenje bi moglo skupo stajati, pa treba da Arnautima bude garantiran slobodan razvoj.“

[31] Srbobran, 11.(24.) 1. 1913.

[32] Hrvatska kruna, 5.2.1913.

[33] Riečki novi list, 4.3.1913.