Kad je godine 1830. Ljudevit Gaj izdao Budimu svoju knjižicu  „ Kratka osnova horvatsko – slavenskog pravopisanja „  i u njoj iznio osnove hrvatskog književnog jezika protiv njega se je digao veliki otpor u Ugarskoj, ali i u samom Zagrebu. Mađarska i proaustrijski  nastrojena birokracija u Hrvatskoj te ljudi koji su u takvom ustroju naše zemlje imali posebne povlastice bojali su se da će taj  Gajev potez  narušiti i poremetiti tadašnje društvene i političke odnose. Zato nisu htjeli niti čuti o buđenju hrvatske nacionalne svijesti , skrivajući se iza tzv. „kozmopolitizma“ , iza kojeg se potajno krila mađarizacija.

U Zagrebu se među građanstvom govorilo njemački te se na tom jeziku glumilo u kazalištima i pjevalo na koncertima. Svaka nova ideja imala je svojih protivnika i pristaša. Uz Gajevu ideju buđenja hrvatske nacionalne svijesti pristali su hrvatski velikaši, osobito grofovi Janko Drašković, Jurica Oršić i Dragutin Erdödy-Bakač. Ove su otmjene obitelji  pomagale, svaka na svoj način, narodnu političku i kulturnu djelatnost, stupivši u savez s hrvatskim piscima Gajem, Rakovcem, braćom Mažuranić, Vukotinovićem, Babukićem, Vrazom i dr.

Ilirski pokret je hrvatski narodni preporod provodio na političkom , književnom i glazbenom polju. Ferdo Livadić je već 1830. godine uglazbio nekoliko hrvatskih popevki , a godine 1833. uz pomoć  Ljudevita Gaja napisao napjev za pjesmu  „ Još Hrvatska ni ‘ propala“. Livadićeve popevke pjevalo je nekoliko domaćih pjevača i pjevačica kod Gaja ili drugih vođa tadašnjeg ilirskog pokreta, ali u kazalištu ili javnim koncertima nitko se nije pred građanstvom usudio izvoditi hrvatske budnice. Vođe Ilirskog pokreta često su nagovarali pjevače da na koncertu „proguraju“ i koju hrvatsku pjesmu, no nitko se od tadašnjih pjevačkih zvijezdi to javno nije usudio učiniti, bojeći se javnog ismijavanja.  Teško i tužno stanje bilo je tad u Hrvatskoj kad se u njenom glavnom gradu nisu smjele izvoditi hrvatske narodne pjesme. Ali kako je Gaj bio vrlo vješt organizator i savjetnik obratio se molbom grofu Dragutinu Erdödy-ju sa zamolbom da njegova mlađa kćer Sidonija za koju je znao da je učila pjevati, javno otpjeva neku hrvatsku pjesmu. Gaj je dobro pretpostavio da se zagrebačko građanstvo neće usuditi  poniziti groficu. Grof Erdödy i njegova kći Sidonija  prihvatili su Gajev prijedlog na što je Gaj ubrzo donio Livadićevu pjesmu.  Sidonija je uvježbala tu pjesmu uz pomoć svoje učiteljice gđe. Karlitzky, koja je bila altistica u njemačkoj operi u Zagrebu, te ju otpjevala u ožujku 1833. god. na javnom koncertu u Streljani gdje je koncertom ravnao ravnatelj zagrebačkog glazbenog zavoda g. Kirschhofer. Sidoniji je tad bilo tek 14 godina, a njezin hrvatski izgovor  i vještina pjevanja ostavili su snažan dojam.Iako je građanska inteligencija neprijateljski gledala na hrvatski narodni preporod ne samo da se nije usudila protiviti nastupu mlade grofice već je iskreno izrazila svoje divljenje velikim aplauzom pa je grofica istu budnicu još jedanput otpjevala. Publika je tražila još pa je Sidonija svom repertoaru dodala tada sasvim novu pjesmu „Još  Hrvatska ni’ propala“. Tomu se nisu nadali ni vodeći Ilirci , a ova pjesma je izazvala beskonačni i gromoglasni aplauz kod prisutnih domoljuba. Sidoniji i njezinoj majci, grofici Harbuval et Chamare, Gaj i ostali Ilirci poljube ruke, a nehrvatska građanska inteligencija smatrala je da ih je Gaj prevario te na taj način dozvolio izvođenje samo pjesama na hrvatskom jeziku bez njemačkih.  Za to građanstvo osobito je težak udarac bila činjenica da je hrvatske pjesme izvodila osoba tako plemenitog roda čiji je pradjed s majčine strane grof Harbuval et Chamare bio hrabri borac rata za španjolsko naslijeđe, suprug grofice Keglević poznat po tome što je prvi u Hrvatsku donio krumpire te poticao pučanstvo na uzgoj ove biljke.  Postoji mogućnost da je neka školovana pjevačica i prije Sidonije javno pjevala neke hrvatske pjesme, ali svakako ne na velikim koncertima pa je time grofica Sidonija bila prva hrvatska koncertna pjevačica , a kasnije i prva hrvatska operna primadona.

Sidonija je rođena u Zagrebu 7. veljače. 1819. godine. kao najstarije dijete u obitelji.  Njezina mlađa sestra Aleksandrina, supruga grofa Miroslava Kulmera uvijek je isticala svoje veliko domoljublje. Njezin  mlađi brat grof Đuro Erdödy je htio sa nekoliko pristaša Narodne stranke 28. srpnja. 1845. jurišati na kuću mađaronskog odvjetnika Tadije Ferića na Markovu trgu iz koje je vojska po zapovijedi  bana Hallera pucala na svjetinu tijekom izbora podžupana. Sidonijini roditelji pazili su da se Sidoniji usavrši njezin osobiti dar, a to je pjevanje. Stoga su je dali podučavati pjevanju i teoriji glazbe. Njena majka također se pobrinula da joj se kćer uvježba i u kućanskim poslovima. Stoga je grofica sve svoje haljine krojila sama, čak i one za ples, a morala je i kuhati,  prati i laštiti svoj nakit. U pjevanju ju je poučavala spomenuta gđa. Karlitzky, a u teoriji glazbe suprug dotične gđe. Sidonijina majka, vješta slikarica i obrazovana pjevačica strogo je nadzirala Sidonijinu glazbenu obuku te je i sama pomagala, a kod svakog predavanja bila je prisutna i njezina baka koja je također nastojala da Sidonija što bolje i brže napreduje. U takvim prigodama stajala je učiteljica pjevanja s desna, baka s lijeve strane, a g. Karlitzky iza leđa Sidoniji, pa ako mlada pjevačica nije odmah pogodila tonalitet odmah je baka uskočila to ispraviti svojim hrapavim i tvrdim glasom, a uz to je udarala takt na leđima grofice. Sama primadona je pričala da je takva obuka za nju bila prava tortura, ali da je uz takvu pomoć više napredovala za mjesec dana od drugih učenica za cijelu godinu, jer su bile prepuštene same sebi. Ni majka ni baka nisu se miješale u predavanja ni metodu rada učiteljice već su ju samo podupirale. Glazbu i pjevanje učila je Sidonija od prilike 3 godine. God. 1834 u Zagreb  je stigla berlinska dvorska pjevačica Ennes , u goste. Grofovska obitelj Erdödy pozvala ju je k sebi da ocijeni Sidonijino pjevanje. Ennes ne samo da je pohvalila Sidonijin napredak u pjevanju, već se i zaljubila u to isto pjevanje, toliko da je u Zagrebu ostala još nekoliko mjeseci, posvetivši se isključivo Sidoniji, podučavajući je višoj pjevačkoj umjetnosti. Sidonijin primjer pjevanja hrvatskih narodnih pjesama urodio je plodom;  jer od tada je takve pjesme i gđa. Karlitzky javno pjevala pa je i Ennes sa sobom odnijela Livadićeve kompozicije da ih svijetu prikaže kao pravu glazbenu poslasticu. Uvidjevši tako lijep uspjeh, koji je Sidonija postigla hrvatskim budnicama, Ilirci je zamoliše da se ona pobrine i za hrvatske narodne plesove budući da nijedna od mlađih dama iz uglednijih obitelji nije htjela plesati u kolu.  Grofica je pristala te na balu streljačkog društva stupi pred svima u narodno kolo. Po dogovoru tadašnje gospode ovom kolu nije smio pristupiti tko god već samo ugledne građanke i građani. Na taj je način  otmjeno društvo prihvatilo hrvatski narodni ples te ga izvodio na svakoj svečanijoj zabavi. Gajeva metoda pridobivanja ljudi hrvatskom narodnom preporodu bila je vrlo uspješna jer ljude nije silom tjerao ka’ buđenju nacionalne svijesti već je znao hrvatsku nacionalnu svijest staviti na visinu svetinje, kojoj se strani, priprosti svijet nije smio ni približiti.

Kad je godine 1839. grofica Sidonija boravila s majkom u Beču, tamo je također gostovala operna pjevačica Karolina Unger, proslavljena u cijeloj Europi. Sidonija ju je više puta čula kako pjeva te ju je znala tako dobro oponašati da bi svatko pomislio kako to pjeva Karolina Unger u slučaju da Sidoniju ne vidi. Jedne večeri pjevala je Sidonija uz širom otvorene prozore veliku ariju iz opere Lukrecija, vjerno oponašajući Karolinu Unger. Tako se dogodiloda su dva kazališna ravnatelja, jedan iz Beča, a drugi iz Berlina, prolazila kraj kuće u „Kärtnerstraße“, gdje je Sidonija stanovala s majkom te čuvši kako pjeva, začudili su se da pjevačica Unger promijenila stan a da o tome nisu ništa znali. Zato pozvoniše na vrata da pitaju pazikuću , od kada gđa. Unger stanuje na toj adresi. Ovaj im kaže da u toj kući nema nikakave gđe. Unger, a da na prvom katu pjeva mađarska grofica iz Hrvatske. Berlinac će na to : „ E što ćete vi ludo nas učiti tko tu pjeva; mi bolje poznamo tu pjevačicu , nego vi pospanac jedan, makar ju i ne vidjeli“. Pazikuća ništa na to ne odgovori, već uhvati Prusa, odgurne ga na ulicu te zatvori vrata. Bečki ravnatelj se nasmije na taj „nježni“ postupak pazikuće, a Berlinac se silno uzrujao na nanesenu mu uvredu te dugo psovao pred vratima. dugo su se ova dvojica šetala ispred kuće i dogovarali se kako bi gđu. Unger iznenadili posjetom. Bilo je već  11 sati, kad su opet pozvonili na vrata. Pazikuća dođe i čim ih ugleda na ulazu , zalupi vratima na što mu Bečanin kaže: „ Čujte prijatelju , nemojte zbijati šale, evo vam 5 forinti i naše karte; budite tako dobri te nas prijavite kod vaše grofice“. Uslijed ovog razgovora, potkrijepljenog novcem, kojem nijedan pazikuća na svijetu nemože odoljeti, pusti on ovu dvojicu unutra, ali krene na prvi kat potražiti sobaricu. Našavši ju, kaže joj: „Evo vam dvije karte, odnesite ih grofici pa joj recite da je žele upoznati neke dvije budale, koje se žele  predstaviti  grofici , koja tako krasno pjeva“. Sobarica to i učini, a grofica je vidjela iz karta da to nisu ulični entuzijasti pa dopusti da ova dva ravnatelja dođu; jer iako ponoć nije prikladno vrijeme za upoznavanje ili primanje nepoznatih osoba, grofica je na to šale radi pristala. Ušavši u sobu ova dvojica su opazila da su to zbilja neke druge gospođe, zamolili su ju za oprost zbog njihove drskosti, istaknuvši uzrok svog posjeta. Sidonija se jako razveselila što su je takvi iskusni umjetnici poistovjetili s gđom. Unger. Kako bi razriješila sve nedoumice, sjedne Sidonija za klavir i zapjeva veliku ariju iz Lukrecije oponašajući što je bolje mogla spomenutu slavnu pjevačicu. Naša dva ravnatelja nisu se mogla dovoljno načuditi i nadiviti grofici pa ju ko’ boga zamoliše da se angažira u operi; „U vašem grlu je milijunski kapital“. Grofica se ironično nasmije i naglasi da o tom ne može biti niti govora, jer je Sidonija plemićkog roda. „Da, da – uzvrati Berlinac – istina je , ali prava je nesreća za umjetnost što grofica Sidonija nije kćer nekog građanina, jer bih je u tom slučaju odmah angažirao za 10 000 talira“. „Ah, što ćete – primjeti grofica  – život je kadkad hirovit“ ; te doda šaljivo: „Bog zna , ne biste li Vi gospodine, bili sposobniji biti nekakv grof, nego ravnatelj drame ili opere“. Bečanin je htio puknuti od smijeha što je naš Prus i opet nagrabusio, te se on spremi  na odlazak“. Grofica to međutim nije dopustila, već mu je ponudila čaj i hrvatsko pecivo te je ovo malo društvo ostalo na okupu do zore. Godine 1841. vratila se Sidonija s majkom u Zagreb gdje je opet  na koncertima često pjevala hrvatske popevke, osobito kad su ti koncerti bili u dobrotvorne svrhe. Sidonija je već ranije potaknula ideju da se veliki koncert u Zagrebu održi za nastradale mještane Pešte gdje je od 13 do 16 ožujka 1838. poplava oštetila i srušila 2 882 kuće.  Grofica je u to vrijeme bila obožavana ali ni ona sama ni itko drugi nije slutio, da će se Antun pl. Rubido istaknuti kao njezin najveći obožavatelj i to time što je otišao k Sidonijinoj majci kako bi dobio dozvolu da zaprosi proslavljenu pjevačicu. Sama Sidonija i cijela grofovska obitelj bila je iznenađena te se je dugo vijećalo bi li ili ne bi grofica postala Rubidova žena, sve dok Sidonija to vijećanje nije sama završila odlukom da će ili se udati za Rubida ili za nikog drugog. Godine 1843. Sidoniju i Antuna vjenčao je vlč. Krizmanić u crkvi u Mariji Bistrici. Sretni mladenci živjeli su na svojim imanjima te u Zagrebu, a na javnim koncertima Sidonija se pojavljuje sa svojim novim prezimenom te i nadalje ostala vjerna hrvatskom domoljublju. Također je važno spomenuti da je naša pjevačica bila vješta i u komponiranju. Od njezinih kompozicija javno se izvodio njen narodni valcer pod imenom „Tanburica“ kojeg je komponirala 1843. godine, neposredno prije svog vjenčanja. Sjajni uspjeh kojeg je Sidonija polučila svojim „ilirskim pjesmama“ , učinila je to da je zagrebačka mladež postala veliki obožavatelj pjevanja. Osobito vatreno primio se narodnih pjesama Albert Štriga, tadašnji student filozofije na zagrebačkoj akademiji. Štriga, naočit mladić velikog obrazovanja, bistra uma i vatrenog domoljublja pjevao je krasan bariton. Makar je bio nevješt u čitanju nota imao je svoj prirođeni glazbeni dar pjevanja jednostavnih narodnih pjesama. Njih je pjevao tako dramatično i ushićeno da su i djeca i odrasli, stari i mladi hrlili onamo gdje god da je Štriga pjevao, bilo to na šetalištu ili nekoj zabavi. U to vrijeme Štriga se upoznao s pravnikom Lisinskim, naučio ga početnu glazbenu teoriju te je Lisinski nastupao na puno koncerata pred građanstvom.  Lisinskog je bodrio da pokuša uglazbljivati pjesme, jer je primjetio da mu je prijatelj pun glazbene nadarenosti. Štriga mu je donio tekst pjesme Pavla Štoosa „Zagorja od prastara“ a Lisinski ju je zaista uspješno uglazbio.  Budući da je Štriga bio cijenjen kao pjevač i domoljub , ne treba čuditi njegov ogroman uspjeh u buđenju nacionalne svijesti jer je bio takav magnet za građanstvo da su ga glumci i ravnatelj njemačkog teatra svaki čas molili da što češće pjeva hrvatske pjesme, jer bi tada bili sigurni da im kazališna kuća neće biti prazna. Kao što je već opisano kako je Štriga nagovarao Lisinskog da uglazbi hrvatske pjesme, tako ga je poslije nagovarao da komponira prvu hrvatsku operu. Uzalud mu je Lisinski objašnjavao da još nije toliko o glazbi naučio da bi se primio takvog posla jer Štriga ga više nije puštao na miru. Napokon mu je Lisinski obećao da će pokušati udovoljiti njegovoj želji, ako mu Štriga sve priskrbi, što je potrebno za takav posao. Štriga mu to nije samo obećao već je odmah krenuo u potragu za libretistima. Kako je Štriga Lisinskoga nadahnjivao glazbenim idejama tako ga je i upućivao na hrvatsku narodnu glazbu, jezik, tradiciju itd. Čim je Lisinski počeo rad na drugom činu prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“, Štriga se je pobrinuo za pjevače, kostime te za instrumentatora i za sve ostalo. Štriga je ponajprije zamolio gđu. Sidoniju Rubido da preuzme ulogu Ljubice, a Franjo Stazić ( koji će kasnije pod imenom Franz Steger postati vodeći tenor bečke dvorske opere ) ulogu Vukosava. Svi zamoljeni za nastup obećali su Štrigi da će uloge opere primiti i po mogućnosti brzo naučiti, samo Sidonija ne jer mu je rekla: (donesite mi scenarij, a ja ću ako hoćete već sutra doći na probu). Štriga potpuno zadovoljan nagovarao je Lisinskog da što brže završi operu kako bi je pjevači mogli uvježbati. Zahvaljujući Štrigi opera Ljubav i zloba praizvedena je u Zagrebu 28. ožujka.1846.godine te je bila sjajno izvedena. Tom prilikom opet je pred hrvatsko građanstvo stupila Sidonija Rubido rođena Erdödy, ovaj put kao prva hrvatska operna primadona. Kostimi koje je dao izraditi Štriga, oružje i svi ostali rekviziti koje je skupljao po gradu bilo je prekrasno. Neki gospodin koji je pjevao u zboru u operi ispričao je piscu Kuhaču, da je on kao obični zboraš imao kuburu koju je Ljudevitu Gaju darovao crnogorski knez. Kruna primadone vrijedila je otprilike 40 tisuća forinti, a ostali nakit 60 tisuća. Bila je prava šteta što slikari nisu naslikali primadonu u svom njezinom sjaju ili scenu iz predstave. Samu predstavu opere opisao je Perkovac u listu „Obzor“ 23. veljače.1874.godine, napisavši ovo: „osim Lisinskog i Štrige, najveću zaslugu za operu imala je pl. gđa. Rubido, rođena grofica Erdödy koja je nadarena ljepotom i divnim glasom, zanesena plemenitim namjerama domoljuba nije marila zbog svog plemićkog staleža, već je dobrovoljno pjevala ulogu Ljubice. Ovakve predstave činile su epohu u našem narodnom pokretu, narod je stizao sa svih strana u Zagreb, da vidi i čuje nečuveno i neviđeno čudo, hrvatsku narodnu operu; domaće je građanstvo bilo zadivljeno, stranci su se divili, svatko je htio u tim manifestacijama imati neku zaslugu“ itd. „Ljubav i zloba“  izvodila se je 5 puta za redom, a list „Danica ilirska“ koja je inače vrlo rijetko pisala o glazbi i kazalištu, posvetila je cijela dva broja ( broj 14. i 15. ) operi i njezinoj predstavi.  Kritičari su prvu primadonu opisali sljedećim riječima: „naša plemenita domoljubna gđa. Sidonija Rubido ovom je prilikom jasno pokazala da je hvale vrijedna potomkinja one slavne i sjajne hrvatske obitelji kojoj nikakva žrtva za domovinunije bila prevelika. Bez njezinog sudjelovanja ovo se njezino operno djelo nikad ne bi moglo izvesti. Njezino sudjelovanje prikazano je s puno ljubavi i truda. Nema dovoljno riječi kojima bi se mogla izraziti hvala njezinoj žrtvi. Na spomenicima naše umjetnosti svjetlit će trajno u najvećem sjaju njezino ime. Kroz njezin glas buktila je plemenita vatra, dostojanstvo i oduševljenje, a ta dražesna i velebna slika postala je prava slika hrvatske ljepote!“

Kod pete predstave opere, izvedene 4.travnja 1846. predali su slavnoj hrvatskoj primadoni knjižicu, libreto opere, vezanu crvenim baršunom i okićenu srebrom te vezani sonet koji je spjevao Stanko Vraz:

„Zar si, dušo, u raj se zaniela,

gdje se Bogu vječan slava spieva,

te glas slušaš nebeskih anđela,

sve u slici od zemaljskih dieva?“

„Srce tuče, lica su vesela,

svima iz očiuh divna vatra sieva,

zašto, od kud sva ta radost vela?“

„Šuti, slušaj – Sidonija pjeva!“

Oj slavuju, nježno pjesni tvoje

mlado srdce vrlo dirnut mogu;

i pozvat ga na ljubovne boje;

al ak hoćeš uzhitit pokušat

i zajedno dignut dušu k Bogu,

dođi amo Sidoniju slušat.

Ista je pjesma bila podijeljena mnogobrojnom građanstvu, a nakon posljednje predstave opere prirediše slavljenoj pjevačici njezini obožavatelji serenadu uz cijeli operni orkestar.

Godine 1847. počeli su nemiri i revolucionarne težnje da se ukine feudalizam i vlast preuzme bogato građanstvo, a 1848. buknuo je rat pa je umjetnost zanemarena. Sidonija od tad više nije pjevala svom narodu, ali mu je pomagala na drugim poljima. Ban Jelačić je te iste 1848. krenuo sa svojim vojnicima u rat, a na svojoj zastavi nosio je veliku vrpcu „hrvatskih domoljupkinja“ koju je sašila gđa. Rubido. Isto tako sašila je uz pomoć svojih prijateljica prekrasni čilim kojeg su domoljubi dali hrvatskom ministru barunu Franji Kulmeru u ime priznanja za njegovo domoljubno djelovanje u Saboru.

Nakon revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda. Godine 1863. , točnije 21. travnja umro je njezin suprug Antun Rubido, nakon 20 godina braka u kojem je rodila sinove Milutina (koji je umro još kao dijete u dobi od 10 godina)  i Radoslava. Nakon suprugove smrti Sidonija se povlači u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. i tamo provodi život u idiličnoj seoskoj tišini sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući seljacima, osobito siromašnoj školskoj djeci.  Nakon gubitka sina i muža, vrlo pobožna često je u crkvi, uvijek odjevena u crninu ( duga crna haljina, šešir i veo ), u ulozi kolatorice izdvaja sredstva za obnovu župne crkve i svoje obiteljske kapelice u dvorcu. Godine 1878. Franjo Ksaver Kuhač posjetio je groficu u Gornjoj Rijeci te ju zamolio da mu ispriča najvažnije trenutke iz svog života. U krasnom parku kraj dvorca stajao je uz stablo velike i stare lipe kip Majke Božje, pod kojim je ona često molila, a na tom mjestu Sidonija je Kuhaču ispričala svoju životnu priču. Na kraju mu je rekla da se već više godina nije udaljila iz svoje samoće i da što skromnije živi ne bi li imanje ostavila svom sinu dobro uređeno i bez dugova; „to sam hvala Bogu, eto i postigla, pa zato mislim , da me sada pošto sam izvršila i tu svoju zadaću, na svijetu više ne treba“. Nakon ovog razgovora Sidonija je mirno živjela još 6 godina. Umrla je 17.veljače 1884. godine u dobi od 65 godina. Pokopana je 4 dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci, gdje se i danas nalazi njena nadgrobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.

Osnovna škola u potkalničkom selu Gornja Rijeka danas nosi njezino ime.

Slava prvoj hrvatskoj primadoni!

Tekst je prilagođen modernom hrvatskom književnom jeziku, zaključno sa 17. veljače 2014. godine, točno na 130. obljetnicu smrti slavne hrvatske primadone i prvakinje Ilirskog pokreta, grofice Sidonije Rubido Erdödy, a originalni tekst je članak iz knjige Franje Ksavera Kuhača, „Ilirski glazbenici“, Zagreb 1893.