PROLOG

Izgubivši bitku u Teutoburškoj šumi, Rim je doživio prvi strateški poraz. Ne zato što je izgubio bitku – događalo se to i ranije – već zato što je ovaj gubitak na Rimljane djelovao sasvim drukčije nego, primjerice, izgubljene bitke kod Kane, ili Harana, koje su smatrali samo privremenim neuspjesima, a ne strateškim porazima. I Kartažane, i Parte, Rimljani su uništili nastavivši odnosne ratove sve do postizanja željenog rezultata. Poraz u nekoj vojnoj kampanji, Rimljanima bi samo ojačao volju i odlučnost za nastavkom pothvata. Sve do Teutoburške šume…

U toj su šumi 9. godine ujedinjena germanska plemena pod vodstvom dotadašnjeg zapovjednika pomoćne rimske (germanske) konjice, Arminija, iz zasjede uništila tri prekaljene rimske legije s pomoćnim trupama, pod zapovjedništvom prokonzula Publija Kvinktilija Vara. Zašto su se Rimljani uopće doveli u situaciju da lutaju šumama; kako je Arminije uspio prevariti i namamiti Vara; kako su vojno inferiorni i slabo opremljeni barbari uspjeli teško potući nemali broj veterana svjetski najjače profesionalne vojske i; zašto je poraz u Teutoburškoj šumi označio stvaranje permanentne granice Rima na Rajni i prelazak u defenzivu – neka su od pitanja koja ću pokušati dati zadovoljavajuće odgovore.

RIMLJANI I HERUSKI PRIJE TEUTOBURGA

Uvod u razmatranu dramu dogodio se između 11. i 9. godine pr. n. e. u pohodu Nerona Klaudija Druza protiv germanskih plemena; nakon uspješne kampanje, Rimljani su kao taoce uzeli sinove heruskog vojvode Segimera. Taoci su dobili obrazovanje kakvo pripada plemstvu, a jedan od njih – Arminije – napredovao je visoko na društvenoj i vojnoj ljestvici, dobivši status eques (vitez) i postavši de iure i de facto građanin i pripadnik rimskog plemstva. Bio je izvrstan vojnik i posebno se istaknuo u borbama tijekom gušenja Velikog ustanka Ilira, 6. – 9. godine, a potom je poslan na Rajnu kao zapovjednik Varove pomoćne konjice. Nedugo po dolasku, Arminije postaje izdajnik Rima. Ne znamo što ga je nagnalo na taj korak, je li to spremao već duže vrijeme, ili je odlučio na mah, potaknut, možebitno, nekim recentnim događajem koji je uključivao stradavanje njegovih suplemenika. Bez obzira na razlog i povod, Arminije postaje heruski vojvoda i neprijatelj Rima. Tada mu je bilo 27 godina.

Njegov neprijatelj, Publije Kvinktilije Var rođen je 46. godine pr. n. e. u patricijskoj obitelji. Bavio se vojskom i politikom; 15. pr. n. e. postaje zapovjednik XIX. legije koju naredne godine uspješno vodi u alpskoj kampanji protiv keltskih plemena, a potom se prebacuje u politiku i 13. pr. n. e. postaje konzul. Između osme i sedme godine prije Krista bio je guverner provincije Afrike, gdje je dužnosti obavljao savjesno i uspješno. Poseban je izazov predstavljao status te provincije kao javne, pod upravom Senata, a ne cara, zbog čega je Var morao oprezno balansirati između te dvije institucije, što je uspješno činio. Sedme godine pr. n. e. odlazi kao guverner u Siriju – jedan od najvažnijih dijelova Rima sa Partima na istoku i nekoliko nervoznih, podređenih lokalnih velmoža koje valja držati na uzdi. Za oba je zadatka trebao vješt diplomat, što je Var, nesumnjivo, bio. A dokazao se i kao odlučni vojni zapovjednik. Kad je 4. pr. n. e. izbio židovski ustanak nakon smrti kralja Heroda Velikog, Var je djelovao brzo i nemilosrdno; njegove četiri legije munjevito su sasjekle pobunu i razapele oko 2000 rebela. Nakon slamanja pobune povučen je u Antiohiju, iako razlozi za to nisu sasvim jasni, dok je kazna za uspješno, ali okrutno gušenje ustanka posve isključena mogućnost. Var je reagirao točno onako kako su Rimljani oduvijek radili u slučaju ustanka pokorenih naroda – brzim, odlučnim i nemilosrdnim udarom svim raspoloživim vojnim snagama. Kao iskusnog diplomata i vojnika, August ga 7. godine šalje u Germaniju, gdje je trebao čovjeka koji zna s klijentelističkim, kao i Rimu nesklonim barbarskim kneževinama.

***

Pleme Heruski nastanjivalo je područje u sjeverozapadnoj Njemačkoj između rijeka Labe i Weser, u blizini današnjeg Hanovera. Imali su ratničko, plemensko društveno uređenje, a uzdržavali su se stočarstvom (uključujući proizvodnju mlijeka, sira i drugih mliječnih prerađevina) ratarstvom i lovom. Trgovali su sa susjednim plemenima i Rimom, a posjedovanje predmeta rimske izrade bila je u svih Germana stvar prestiža. Poznavali su vještinu izrade željeza, iako nisu imali infrastrukturu, a ni potrebu, za masovnu proizvodnju predmeta od tog metala.

Vlast je bila izborna, ali ograničena na pripadnike „kraljevskog klana“, no ni na koji način nasljedna; bilo koji pripadnik klana mogao je biti izabran za vojvodu (reik). Vojvoda je doživotno držao svjetovnu i religijsku vlast, te arbitrirao u unutarplemenskim razmiricama. Svi su muški pripadnici plemana bili ratnici, no postojalo je jezgro profesionalnih siledžija koji su predstavljali kralješnicu heruske vojne sile. Heruski ratnik je kao glavno oružje imao teško koplje poznato kao framea, koje se moglo bacati, ili koristiti kao oružje za držanje rukom, jedno manje i lakše koplje za bacanje, bojnu sjekiru, malj, ili – rijetko – mač, te lovački nož, ili bodež. Oklopi, izuzev kožnih, su bili iznimna rijetkost, čak i u većoj mjeri od mačeva koje je koristilo maksimalno 10% ratnika.

Njihovi protivnici bili su rimski vojnici. Profesionalci koji su u to doba služili po 25 godina, a po umirovljenju dobivali carsku zemlju, kao penziju. Rimski vojnici bili su prvenstveno teško pješaštvo, manjim dijelom konjanici i ostali (artiljerija, inženjerstvo itd.). Rimski vojnik bio je izuzetno dobro uvježban, izdržljiv (vježbali su pod dvostrukim borbenim opterećenjem), discipliniran i opremljen. Glavno navalno oružje bilo mu je teško koplje (pilum), koje se bacalo u štitove neprijatelja. Bilo je tako dizajnirano da se metalni dio savije pri udaru, ostane visiti i tako onesposobi neprijateljske štitove. Osim koplja, rimski je pješak imao i kratki mač za ubadanje (gladius) ekonomičnim i dobro izvježbanim pokretima, dok je kolekcija oštrica bila dopunjena nožem široke oštrice (pugio). Za obranu je imao veliki pravokutni štit, kacigu, verižnu košulju i segmentirani oklop za neke dijelove tijela, napravljen od punih željeznih komada. Legionar je štit često koristio i kao ofenzivno oružje za udarac u neprijatelja kojim bi ga izbacio iz ravnoteže i olakšao odlučujući udarac gladiusom.

Najčešće je služio u sklopu legije – združene vojne jedinice usporedive s modernom brigadom. Legija se dijelila na 10 kohorta, a kohorta na šest centuriae – postrojba od 80 vojnika i 20 posilnih. Tih 4800 pješaka bilo je podržano organskom konjicom, odredom od 120 ljudi zaduženih za izviđanje, komunikaciju, pratnju komore i slične zadatke. Prema pojedinom zadatku, legija je mogla imati i artiljerijske postrojbe (baliste, katapulti). Osim borbenog sastava je uključivala i kuhare, ranarnike, inženjere, kovače, pisare i slično neborbeno osoblje. Osim legionara, Rimljani su angažirali i brojne pomoćne snage, najčešće sastavljene od obespravljenih podanika Carstva, koji bi po časnom otpustu iz službe dobili status građanina i pripadajuću materijalnu kompenzaciju. Većina rimske konjice je u razmatrano doba bila sastavljena od tih auxiliarius, pomoćnika.

Germanija je bila područje s izuzetno jakim garnizonom od pet legija, usporedivim po snazi jedino s onim u Iliriji. Bila je podijeljena u dva područja operacija, sjeverno, poznato kao Germania Inferior sa tri, odnosno južno, ili Germania Superior, sa dvije legije. U doba Varovog službovanja, Germanija se često pogrešno naziva provincijom, što će postati tek četrdeset godina nakon njegove pogibije, a obuhvatit će samo Germaniu Superior. Bilo je to područje vojne uprave, sa granicom na Rajni, koja je bila baza operacija u barbarsku Germaniju (Germania Magna), a ne defenzivni postav. Var je bio vojni upravitelj, ili zapovjednik s određenim civilno-upravnim ovlastima. Budući da je carska administracija smatrala Rajni bliske dijelove Germanije pacifiziranima, Varova je misija bila više dipomatska i [međunarodno] sudbena, negoli vojna. Mogli bismo ju nazvati „mekim prodorom“ u Germaniu Magnu.  Zadatak mu nije bio osvojiti i Rimu pripojiti to područje, već održati status quo – osigurati da saveznička plemena ostanu naklonjena Rimu, a ona silom primirena i dalje mirna. Sve je to bio uvod u stvaranje provincije, ali konkretno formiranje civilne administracije nije još bilo ni blizu.

KAMPANJSKA SEZONA 9. GODINE

Sezona kampanja je u Rimu počinjala kad i administrativna godina, u mjesecu nazvanom Martius, prema bogu Marsu, a završavala u osmom mjesecu godine, ili kako ga nazivahu, Mensis October. Tog sudbonosnog ožujka, Var je započeo ostvarivati plan za tekuću godinu; trupe triju legija, minus po kohorta u svakoj od zimskih baza, prešle su Rajnu i započele napredovati dolinom rijeke Lippe ka sjeveroistoku. Kako je to bio već ustaljeni smjer rimskih ekskurzija u Germaniju, putem je bio izgrađen niz vojnih ispostava, čije su posade dolaskom Varovih snaga bile izrotirane, a utvrde opskrbljene materijalom za naredno razdoblje. Nakon toga, trebalo je pronaći odgovarajuće mjesto za ljetni logor, izgraditi ga i potom obavljati diplomatske, pravosudne i ostale dužnosti koje su stajale u mandatu prokonzula i vojske.

Prvi dio marša bio je uz r. Lippe do Anreppena, koji su Varove legije napustile početkom travnja, zaputivši se u općem smjeru prema sjeverozapadu. Uzevši u obzir kohorte legionara i pomoćnih trupa koje je ostavio u zimovnicima i posljednjem logoru na r. Lippe, na završni dio zadatka uputilo se oko 13 500 vojnika i određen broj neboraca. Nakon uspostave ljetnog logora, Var se bavio svojim, već spomenutim zadacima, a vojska je uglavnom vježbala, ili sudjelovala na civilnim građevinskim projektima u kampanji koju bi Amerikanci nazvali „winning hearts and minds“. Nakon četiri mjeseca, početkom kolovoza, trebalo je napustiti ljetni logor i vratiti se u zimovnike prije negoli se vrijeme pokvari.

Pokazavši se sposobnim i pouzdanim časnikom ne samo u Panoniji protiv ustanka Ilira, nego i pod Varovom komandom, a imajući u vidu njegovo podrijetlo, Arminije uskoro postaje jednim od glavnih prokonzulovih savjetnika za germanska plemena. Vjerojatno se već tad odlučio na izdaju, a zapovjednikovo povjerenje bilo je presudno za njegov zadatak koji je bio višestruk: (i.) brzo i u tajnosti organizirati proturimski savez više germanskih plemena; (ii.) lažnom informacijom o ustanku jednog od susjednih plemena, navući Vara na izmjenu planova u standardnu rimsku protupobunjeničku oružanu akciju; (iii.) pronaći pogodno mjesto za zasjedu i; (iv.) pobijediti.

Prvo i treće uspio je postići zahvaljujući svojoj autonomnoj poziciji zapovjednika pomoćne konjice, koja mu je omogućavala nesmetano tumaranje okolicom. Povezao se i dogovorio savez s Bructerima, Sugambrima i Angrivariima, a tijekom tih putovanja je, ili našao, ili već znao, ili bio savjetovan za lokalitet Kalkrieser Berg – mjesto k’o stvoreno za busiju. Drugu je točku ispunio tako što je s Angrivariima i Sugambrima dogovorio da tijekom srpnja izvrše seriju napada na teritorij Heruska, pljačkaju trgovačke karavane, napadaju rimske patrole i provode druge tome slične udri-i-bježi pothvate. Dojavivši Varu o ovim napadima, Arminije je očekivao brzu i odlučnu akciju, ali Var je oklijevao. Bilo je već prilično kasno u kampanjskoj sezoni za pokretanje ratnih operacija, a valjalo se vratiti preko Rajne dok je vrijeme još lijepo. Tada je Arminije odigrao svoju zamku izvijestivši zapovjednika kako postoji način za ne samo naučiti pobunjenike pameti, nego i stići na Rajnu za trajanja lijepog vremena; umjesto vraćanjem dolinom r. Lippe, Rimljani bi iz ljetnog logora udarili ravno na zapad, znatno kraćim putem i kroz pobunjeničku zemlju, te bi tako mogli ubiti obje muhe jednim udarcem. Arminije bi, naravno, mobilizirao i određeni broj heruskih ratnika kao ispomoć u pohodu. Varu i ostalim časnicima se prijedlog svidio, te su započeli s planiranjem marša na zapad u skladu s njime.

Tada je na scenu stupio Arminijev plemenski takmac, Segestes, koji je doznao za izdaju i upozorio Vara. Segestes je, što mu je umanjivalo vjerodostojnost, bio u sukobu s Arminijem zbog toga što je ovaj, usprkos zabrani, oženio Segestesovu kćer Thusneldu. Var je toga bio svjestan, kao i uvjeren u Arminiusovu [višekratno dokazanu] lojalnost Rimu, te odbacio dojavu kao napuhanu i nemoguću fabrikaciju. Time je ovaj nepredviđeni i krajnje kritični moment bio prebrođen, a nadalje je sve išlo prema Germanovoj zamisli.

KALKRIESER BERG

Posljednje i najvažnije poglavlje Arminijeve izdaje počelo je 7. rujna rimskim napuštanjem ljetnog logora. Rimska kolona kretala se u poretku in exercita, s dvije legije naprijed, a trećom u zaštiti kombinirane komore svih triju postrojba. Nakon što su, prešavši obaveznih 26km, popodne prvoga dana Rimljani zastali podići noćni logor, Arminije se po posljednji put sreo s Varom; došao ga je obavijestiti kako ide po heruske ratnike koji će sustići nešto sporije Rimljane kroz dva-tri dana. Kao što i jesu, ali na drukčiji način od onog koji su Var i njegovi ljudi zamišljali!

Idućeg su jutra Rimljani nastavili marš u bojnom poretku, koji su, ušavši u prilično gustu šumu, morali napustiti i formirati kolonu, sa krilnim osiguranjima na paralelnom smjeru malo dublje u šumi. Kad se uzme u obzir broj ljudi, kola i vučnih životinja, artiljerije i ostalog, Varova se kolona u šumi rastegnula u zmiju od dvadesetak kilometara! U doba kurira na konjima, za komunikaciju između čela i repa kolone trebalo je puno dragocjenog vremena. Bio je to pravi trenutak za germanski udar, koji se odigrao sredinom jutra; grupe ratnika iz plemena Bructeri prvo su savladale krilna osiguranja, a potom istrčavale iz šume, udarile ponekog iznenađenog legionara i pobjegle natrag u zaštitu stabala, ili zasipale neprijatalje u prolazu iznenadnim rojem kopalja. Malobrojniji Angrivarii otišli su do lokaliteta Kalkrieser Berg kako bi pripremili zasjedu za odlučujući udar na najnepovoljnijem mjestu – uskom grlu između litica na jugu i močvare na sjeveru, dok su Heruski hitali, kako bi se u oportunom momentu uključili u bitku Rimljanima s leđa.

Iznenađeni Rimljani pod vodstvom iskusnih oficira brzo su se pribrali i počeli uzvraćati neprijatelju najvećma neraspoloženom prihvatiti borbu. Germani su brzo nestajali u pljusku koji se na bojište spustio oko podneva. Žestoka kiša ubrzo je pretvorila šumsku stazu u gomilu blata, a brzina kolone svela se na puzanje. Te su večeri Rimljani podigli logor na nekoj čistini i proveli bijednu, ali koliko-toliko suhu noć, dok je 1/3 snaga čitavo vrijeme bila u pripravnosti. Tijekom noći Var je poslao nekoliko konjičkih patrola u raznim pravcima. Ove su se pred zoru vratile s otužnim vjestima – put je bio posve neprohodan zaprežnim vozilima, dok se patrola poslana ususret Arminiju nije vratila. Zato što ga je pronašla! Uzalud se nadajući prestanku kiše, Rimljani su u ovom logoru proveli i čitav idući dan.

Varove su trupe desetog ujutro, prije zore, u potpunoj tišini nastavile marš. Rimljani su napustili sva vozila i artiljeriju, te se pouzdali u zalihe koje su ponijeli vojnici i teretne životinje. Time su postali pokretniji i skratili ukupnu dužinu kolone za nekih pet kilometara. Bili su izloženi daljnjim germanskim napadima koji su tijekom dana akumulirali sad već osjetne rimske gubitke. Popodne su napadi prestali, jer i barbari su bili umorni, no znatno više promrzli i natopljeni kišom, a za razliku od neprijatelja lišeni barem minimalne udobnosti lojem impregniranog, nepromočivog platna šatora pod kojima su legionari spavali. Najvažniji okršaj tog dana odigrao se između ostatka rimske konjice koji se naumio probiti do Rajne. Arminijevi konjanici su ih ubrzo otkrili, opkolili i uništili.

Podigavši te večeri logor, Var je sazvao još jedno vijeće časnika; sad su svi već postali svjesni Arminijeve izdaje i krajnje pogibeljne situacije u kojoj se čitava grupacija nalazila. Put nazad zatvarali su Heruski, naprijed ih je nesumnjivo čekao daljnji niz zasjeda, dok je bilo koji prečac kroz šumu bio nedostižan, što je pokazalo dotadašnje uništenje krilnih osiguranja marševske kolone i stradavanje konjičkog odreda. Varovi oficiri su bili uvjereni kako su njihove trupe sposobne nastaviti s probojem ka zapadu, ili, u krajnjem slučaju, utvrditi se u noćnom logoru i izdržati opsadu koja neće moći dugo trajati zbog svekolike iscrpljenosti napadača i njihove nemogućnosti za duži logistički napor, dok Rimljani još imaju hrane, a u slučaju potrebe mogu jesti i vučne životinje. Situacija je bila teška, ali još uvijek ne i beznadna. Da bi takvom postala, pobrinuo se Var. Očito posve demoraliziran i očajan, prokonzul se, uz pomoć sluge, izvukao iz situacije na stari rimski način – bacio se na svoj mač, a zapovjednikov je primjer slijedila i kritična masa časnika. Time su kontrola i koordinacija preostalih snaga, ionako teške, dodatno erodirale, a sva je odgovornost pala na niže časnike.

Zbog olakšanja kontrole i koordinacije, svi preostali vojnici razdijeljeni su u dvije borbene grupe, formirane od XVII. i XVIII. legije, dok su preostale kohorte iz gubicima znatno prorijeđene XIX. podijeljene između njih. Zapovjedništvo nad grupama su preuzeli logornici (praefecti castrorum) XVII. i XVIII. legije, Lucije Egije i Kaonije. Egijeva borbena grupa od, možda, 4000 vojnika napustila je logor u tišini, prije zore, kako bi prevalila što veći put prije negoli ju neprijatelji otkriju. Kaonijeva skupina imala ju je nakon nekon vremena slijediti. Na drugoj strani, Arminije je dovršio svoj bojni plan za konačni obračun s Rimljanima; dio germanskih snaga nastavit će maltretirati kolonu, no većina ratnika prebacit će se na usko grlo kod brijega Kalkriese, gdje su podigli kamufliranu zemljanu palisadu na sjevernom obronku. Time su ne samo svojim ljudima dali viši i zaklonjeni položaj, već prisilili Rimljane na krajnje stanjivanje redova kako bi se provukli između ove umjetne prepreke i močvare.

Egijeva skupina napustila je noćni logor pred zoru i napredovala nekoliko kilometara bez kontakta s neprijateljem. Nakon više sati iscrpljujućeg marša kroz šumu, logornik je dao odmor i poslao glasnike Kaoniju, kako bi ga informirao o svom položaju i savjetovao što je moguće brži marš radi smanjenja jaza između dviju grupacija. Sredinom jutra Egije nastavlja s maršem i uskoro dolazi do brijega Kalkriese, gdje njegovo iskusno oko odmah otkriva germansku zasjedu iza palisade. Zaključivši kako, žele li preživjeti, nemaju drugog izbora nego osvojiti položaj, Egije brzo smišlja plan borbe; četiri kohorte će brzo prići palisadi i formirati obrambeni poredak (testudo). Vodeće kohorte će potom napredovati prema neprijatelju, a kad stignu do bedema, bokovi testuda otvorit će se kako bi vojnici zasuli Germane projektilima. Legionari čiji će štitovi činiti krov formacije, oblikovat će rampu preko koje će stražnje kohorte napredovati, ne bi li oružjem i oruđem probile prepreku. Jedna kohorta djelovat će kao rezerva, pružajući podršku prema potrebi.

Dok je Egijeva kolona pripremala svoju operaciju kod Kalkrieser Berga, Kaonijeva je napustila noćni logor i zašla nekoliko kilometara u šumu. Za razliku od kolega iz prve skupine, ovi nisu toliko sretni da se izvuku neopaženi. Heruski su ih promatrali od početka marša i podvrgnuli ih koncentričnim napadima čim su ušli u dublju šumu. Germanska navala bila je brza i nemilosrdna; Rimljani su vrlo brzo bili poklani, izuzev šačice vojnika prethodnice koji su se uspjeli probiti prema Egiju i nekoliko stotina njih koji su se s logornikom uspjeli probiti natrag u noćni logor, ali nisu imali snage održati se pred višestruko nadmoćnim napadačima. Uništenjem stražnje skupine, Germani su obavili pola posla, no još je bilo neizvjesno hoće li uspjeti uništiti i Egijevih 4000 prekaljenih i na sve spremnih vojnika, koji su se upravo spremali oteti inicijativu.

Rimski napad na palisadu isprva je izgledao kao sjajan uspjeh. Formacija se približila barikadi, zasula ju kopljima i napravila rampu preko koje su jurišne grupe nasrnule na protivnike i uspjele zauzeti nekoliko uporišta, no uskoro je postalo očito da Germani puno brže i lakše dovlače zamjene za pale ratnike, nego Rimljani, kojih je znatan broj bio isključen iz aktivne borbe formirajući rampe. Kako ih je sve više trebalo baciti u prvi red da bi popunili nastale praznine, smanjivao se i broj rampa, što je braniteljima, pak, olakšalo posao, te je sila napada uskoro jenjala, a Rimljani se povukli kako bi se pregrupirali i napali iznova. Upravo tada je nekolicina preživjelih iz Kaonijeve prethodnice došla do Egijevih ljudi i donijela spoznaju da im je za petama Arminije s popriličnom gomilom Heruska. Slabljenjem rimskog pritiska, Germani su dobili priliku za preotimanje inicijative i počeli prelaziti palisadu čeono napadajući protivničku formaciju, a uskoro su im se pridružili elementi koji su nadirali s rimskog leđa i boka. Sve je bilo brzo gotovo, a preživjelo je, možda, nekoliko stotina Rimljana koji su se sami, ili u malim grupama probili do Rajne…

ANALIZA KAMPANJE

Var ima povijesnu nesreću jednaku puno poznatijem Amerikancu, pukovniku Georgeu Armstrongu Custeru poznatom ponajviše po masakru njegove 7. konjičke pukovnije u borbi sa Siouxima kod Little Bighorna, dok se njegovi uspjesi u ranijim fazama Indijanskih ratova, podvizi tijekom Građanskog rata i osobne kvalitete kao časnika zanemaruju. Poput Custera, Var je služio na važnim i zahtjevnim vojnim i upravnim položajima i pokazao se kao kvalitetan kadar, te je baš zbog toga bio postavljen za vojnog upravitelja Germanije.

Drugu stvar koju Var i Custer dijele u porazu je neshvaćanje njihove misije; Custeru se često predbacuju lakomislenost i slavohleplje koji su ga naveli u napad na veliko indijansko selo kod Little Bighorna, dok se o naređenju viših instanci, najčešće, zbog neznanja šuti. O Varu se često govori kako je bio podkapacitiran, naivan i posve neprikladan za funkciju koju je obavljao, a kao zadatak mu se uporno nameće stvaranje provincije Germanije, što uopće nije točno! Var je na položaj u Germaniji došao 6. godine, sa četvrogodišnjim mandatom, a u doba Teutoburga, godinu dana pred kraj mandata, nije napravio ništa što bi upućivalo na stvaranje permanentne teritorijalno-upravne strukture. Nelogična je i priča kako je Var razbjesnio Germane okrutno i prisilno naplaćujući porez, jer August je do tada već proveo poreznu reformu i utemeljio porezni namet na cenzusu pojedine provincije, koji tada nije bio ni proveden, a ni planiran u Germaniji, što je još jedan dokaz protiv tvrdnje da je Varov zadatak bio uspostava provincijalne vlasti. Dakle, implicitno se može iščitati kako je njegov zadatak bio, kako ranije rekoh, djelovanje mekom silom u barbarskoj Germaniji, a u operativno-logističkom dosegu vojno-administrativne strukture na Rajni. Ukratko, Varov zadatak je bio očuvanje statusa quo demonstracijom rimske vojne, inženjerske, kulturne i pravosudne moći, što je prokonzul savjesno obavljao u skladu s rimskim shvaćanjem tog i takvog zadatka.

Prigovor Varovoj naivnosti služi se argumentom podcjenjivanja germanske vojne sposobnosti, odnosno pretjeranog povjerenja u Arminija, što je bio ključan uvjet za uspjeh izdaje. To može zvučati uvjerljivo ukoliko zanemarimo činjenicu da je Var, kao i mnogi vojni zapovjednici prije i poslije njega, naslijedio, a ne stvorio određenu situaciju, te je prije preuzimanja posla bio obaviješten o strateškoj situaciji. Jedno od obavještenja bilo je da su Germani u njegovom operativnom zahvatu pacifizirani. Drugo od obavještenja govorilo je u prilog snažnog utjecaja Rima na njih. Dakle, riječ je o strateškoj pogrešci koja je kao slika situacije bila spuštena operativnoj, Varovoj razini na razrješenje. Kako sam ranije naveo, Arminije je bio lojalni, pouzdani i sposobni časnik pomoćne rimske konjice, dokazan u borbama protiv ilirskih ustanika, a osim „na papiru“, sve je svoje kvalitete imao prilike uživo prikazati prokonzulu, koji nije imao ikakvog razloga sumnjati u svog poručnika. Sjetimo se – odluku za prihvaćanje Arminijeva prijedloga za devijaciju maršrute ravno na zapad kako bi se napalo „ustanike“ jednoglasno su prihvatili svi Varovi terenski časnici, jer je – uz podršku pomoćne konjice koja će pružati bočnu i leđnu zaštitu, te biti oči i uši armije – bila duboko unutar granica mogućnosti grupacije. Naglašava se kako je ludo zadržao vjeru u Arminija, čak i nakon Segestesove informacije da ovaj priprema izdaju, no zanemaruje se Segestesov privatni sukob s Arminijem, te, opet, dotadašnja služba i zasluge. Stavivši to dvoje na vagu, nije neobično da je Var na Segestesovo upozorenje samo odmahnuo rukom! Varova odluka da prihvati Arminijev prijedlog bila je, u konačnici, razumna kako iz rakursa onog što je njegovoj grupaciji moguće postići, tako i iz rakursa informacija na osnovi kojih je tu odluku donio. Kad je bitka započela, Var više nije imao opcija nego nastaviti s probojem. Jedina, izvorno njegova greška je ta što je počinio samoubojstvo uoči posljednjeg dana, time dao loš primjer mnogim časnicima i obogaljio sustav zapovijedanja, te smanjio svojim trupama šanse za proboj iz okruženja, kolikogod male izvorno bile.

Njegov protivnik je vješto iskoristio prestiž koji je uživao u vojsci i zapovjednikovo povjerenje, kako bi izveo kolosalnu izdaju. Već sama činjenica da je tek nakon uspostave ljetnog logora počeo okupljati savez, a potukao Rimljane prije kraja kampanjske sezone, pokazuje kako je riječ o čovjeku s iznimnim diplomatskim i sposobnostima uvjeravanja, dok mu je dugogodišnja služba u rimskoj vojsci, pogotovo na zapovjednim dužnostima, dala jedinstveni uvid u način njenog funkcioniranja i ratia koji iza toga stoji. Dobro poznavanje rimske taktike omogućilo mu je izbor pravilnog terena za bitku i načina borbe kojim će poništiti neprijateljeve komparativne prednosti, a neke – poput težine oklopa – čak i pretvoriti u nedostatke. Jedan od ključnih sastojaka Arminijevog uspjeha je vješta dezinformacija i strateško-operativna maskirovka, dopunjena ispravnom taktikom i dobro izabranim terenom, čime je poništio neprijateljevu tehnološku i nadmoć u taktici. Isti set ispunjenih uvjeta je i dan-danas potrebnih za uspješno izvršenje ratne operacije. Drugi je sastojak njegovo dobro poznavanje neprijateljeve doktrine i prilično sigurna oklada da će ju suprotstavljeni zapovjednik slijediti.

Naposljetku, ostaje odgovoriti zašto je ovo bio rimski poraz, a ne samo privremeni neuspjeh u ovladavanju barbarskom Germanijom? Carstvo je bilo u punoj snazi, ali ne i na vrhuncu ekspanzije koja se na drugim područjima nastavila. Rimska vojska je i dalje bila podjednako dobra kao i do Teutoburga. Poraz, iako težak (gubitak od 10% tada aktivnih legija), nije bio nešto što Rim već nije vidio i uspješno prebrodio. Jedini razlog zašto je Varova pogibija postala poraz, a ne neuspjeh, sami su Rimljani. U carstvu iracionalnog, može se reći da su naišli na savršenu ratničku kulturu, te zaključili kako je nemoguće pobijediti, što je čest motiv njemačkog romantičnog nacionalizma 19. stoljeća. U carstvu racionalnog, nakon dvadeset godina borbe i potom naizgled smirene situacije, započeo je novi krug ratovanja, za koji se ne može reći koliko će potrajati i hoće li uopće završiti uspjehom, dok su troškovi vojevanja vrtoglavo rasli. Osim toga, Rajna je uvjetno rečeno lako branjiva, široka i dugačka rijeka s mnogim plovnim pritokama i pogodna za komunikaciju sjever-jug. Uračunavajući sve faktore, odustajanje od osvajanja Germanije istočno od Rajne i pretvaranje velike rijeke u permanentnu granicu bilo je razumna odluka. Naknadne rimske kampanje istočno od Rajne, usprkos nekoliko teških poraza koje su nanijele Arminiju i drugim Germanima, nisu imale osvajački karakter, već ih se može smatrati prepadima iz predostrožnosti. Geopolitički promatran, post-teutoburški Rim je završavao na Rajni, svojom vlastitom odlukom, povod kojoj je bio masakr u Teutoburškoj šumi…

LITERATURA:

• Grissom, Michael T., TEUTOBURG FOREST, LITTLE BIGHORN, AND MAIWAND: WHY SUPERIOR MILITARY FORCES SOMETIMES FAIL, Kijev, 2008.
• Lendon, J. E., SOLDIERS AND GHOSTS. A HISTORY OF BATTLE IN CLASSICAL ANTIQUITY, New Haven, 2005.
• McNally, Michael, TEUTOBURG FOREST AD 9. THE DESTRUCTION OF VARUS AND HIS LEGIONS, Oxford, 2011.
• Venckus, James L., ROME IN THE TEUTOBURG FOREST, Fort Leavenworth, 2009.

INTERNET:

• Britannica, Battle of the Teutoburg Forest, https://www.britannica.com/event/Battle-of-the-Teutoburg-Forest, pristupio 19. rujna 2021.
• Livius, Teutoburg Forest (9 CE), https://www.livius.org/articles/battle/teutoburg-forest-9-ce/, 11. X. 2020., pristupio 17. rujna 2021.
• Smithsonian Magazine, Brodewich, Fergus M., The Ambush That Changed History, IX. 2006., https://www.smithsonianmag.com/history/the-ambush-that-changed-history-72636736/ pristupio 17. rujna 2021.
• Wikipedia, Battle of the Teutoburg Forest, https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_the_Teutoburg_Forest, pristupio 18. rujna 2021.