1. Uvod

Uslijed svoje učestalosti, glad je tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka postala svojevrsnom karakteristikom razdoblja.^[1] Dapače, istraživanja temeljena na usporedbi dostupnih kalorija i izračunu kalorija potrebnih za obavljanje dnevnih seljačkih poslova došla su do zaključka kako je određeno stanje gladi (odnosno, preciznije rečeno, odsutnosti sitosti) zapravo moralo biti sveprisutno kod većine seljaka.^[2] Također, budući da je otprilike 80% europske seljačke populacije svoju dnevnu prehranu temeljilo na istom postotku žitarica, kroz srednji je vijek nakon prevlasti ratarstva nad stočarstvom problemom postao i manjak bjelančevina, odnosno određenih vitamina i minerala u prehrani prosječnog stanovnika.^[3] Ne čudi stoga što su u kronikama spomeni pojmova fames i caristia relativno česti te što je pitanje dostupnosti namirnica često značilo i pitanje samog opstanka seljačke obitelji pogođene njihovom nestašicom. Ipak, sva srednjovjekovna stanja gladi ne mogu se svesti na istu razinu, već je uporabom dodatnih (uglavnom narativnih) izvora moguće uspostaviti svojevrsnu skalu njihove težine.^[4]

Vodeće mjesto na toj skali zauzima Velika glad koja je od 1315. do 1322. godine poharala područje Europe od Pireneja do Rusije, odnosno od Škotske do sjeverne Italije.^[5] Naime, iako većina izvora (a time i suvremenih historiografskih radova) potječe s prostora sjeverne i zapadne Europe, temeljem raspršenih informacija moguće je izvući zaključke o sličnom stanju i u njemačkim, mađarskim i slavenskim krajevima.^[6] Obuhvativši područje od gotovo 400 000 četvornih milja, naseljeno s približno 30 milijuna stanovnika, Velika glad odnijela je 10-15% populacije pogođenih krajeva.^[7] Protumačena u onovremenom mentalitetu kao Božja kazna za počinjene grijehe, time je postala najgorom katastrofom koja je europski kontinent pogodila između Justinijanove kuge u 6. stoljeću i pandemije Crne smrti 1348. godine. Također, premda je tu promjenu nemoguće svesti tek na jedan čimbenik, Velika glad odigrala je i važnu ulogu u zaustavljanju demografskog rasta iz 13. stoljeća i njegovom obratu u demografski pad.^[8]

Govoreći o fenomenu gladi, valja napomenuti kako on u većini slučajeva ne znači potpun nestanak namirnica, već ponajprije njihovu skupoću koja ih čini nedostupnima većini konzumenata.^[9] Iako to ne uvjetuje isključivanje ključne uloge prirode kao najvažnijeg čimbenika razvoja gospodarskih uvjeta i odnosa predindustrijskih društava, uslijed uočavanja takvih zakonitosti pojavile su se dvije škole proučavanja gladi. Prvu čine institucionalisti, za koje je glad posljedica ponajprije ljudskih djelatnosti u pogledu distribucije hrane, dok se druga sastoji od environmentalista, u središtu čijeg se proučavanja nalaze prirodni uzroci gladi.^[10] Budući da su povijesni fenomeni rijetko toliko jednostavni da bi ih bilo moguće objasniti preko samo jednog čimbenika, u ovom tekstu Velikoj će gladi biti pristupljeno iz perspektive obiju škola, odnosno kroz njegov će se tijek pokušati istaknuti najprije prirodni, a potom i ljudski čimbenici pojave i širenja te katastrofe. Pritom je, dakako, važno napomenuti da je i takva čvrsta podjela uzroka gladi na dvije velike kategorije umjetna te ima poslužiti ponajprije njihovom lakšem razumijevanju, dok je stanje u stvarnosti zasigurno bivalo mnogo zamršenije i sastavljeno od međusobno uvjetovanih prirodno-institucionalnih faktora.

2. Prirodni uzroci gladi

Temeljni uzrok i pokretač Velike gladi bila je golema količina kiše, pet puta veća od godišnjeg prosjeka, koja je – nastavljajući se potom 155 dana u gotovo neprekinutom kontinuitetu – započela padati krajem proljeća 1315. godine.^[11] Uspoređena u samostanskim kronikama s biblijskim potopom, takva je količina kiše uzrokovala nekoliko kratkoročnih i dugoročnih problema. Kao prvo, vodom natopljena, a u nižim predjelima (poput flandrijskih obala Sjevernog mora) i sasvim potopljena polja postala su nepogodna za žetvu postojećih, odnosno kasniju sjetvu novih žitarica, kao i kosidbu i sušenje sijena.^[12] Dok su u normalnim godinama uobičajene fluktuacije u proizvodnji žitarica, koja tijekom srednjeg vijeka ionako nije bila naročito produktivna u omjeru sjemenja i ploda, varirale 10-20%, ovakvo je stanje dovelo do golemih gubitaka. Naime, sudeći prema sačuvanim izvorima o naturalnoj renti, 1315. godine urod žitarica bio je 40%, 1316. čak 60%, a 1317. nešto normalnijih 10% manji od prosjeka.^[13] Osim truljenja samog priroda i nemogućnosti dozrijevanja zrnja u uvjetima bez dovoljno topline i sunčeve svjetlosti, gubitcima je pridonijelo i širenje biljnih bolesti svojstvenih vlažnim uvjetima, poput raznih hrđa i plijesni.^[14] Dugoročniji problem činila je erozija tla uzrokovana golemim količinama vode; nakon ispiranja plodnog gornjeg sloja tla, ostajao je samo njegov ogoljeni glineni ili kameni temelj. Posebno pogođena pritom su bila laka tla na poljima nastalima krčenjem šuma tijekom 13. stoljeća. Na taj je način, primjerice, u pojedinim njemačkim krajevima nestalo čak 25 centimetara plodnog sloja, čime je samo u desetljeću nakon 1315. godine došlo do polovice cjelokupne erozije tla od početka njegovog korištenja.^[15] Dakako, osim žitarica u ovakvim su uvjetima stradale i druge kulture – nedostatak sunčevog svjetla upropastio je urod vinove loze, dok su pretjerana hladnoća i vlaga i kod nje pospješile razvoj bolesti.^[16]

Velika količina vlage imala je utjecaj i na uvjete skladištenja prikupljenog uroda. Naime, pored toga što nedozrelo zrnje žitarica ionako nije imalo dostatnu nutritivnu vrijednost, sveprisutna kišnica naposljetku je prodrla i u žitnice, gradnjom neprilagođene takvim vremenskim uvjetima.^[17] Također, neprekidna kiša onemogućila je normalno funkcioniranje proizvodnje soli isparavanjem morske vode pa je sol uslijed naglog porasta svoje cijene postala nedostupna glavnini populacije. Budući da je igrala ključnu ulogu u konzerviranju hrane, takav je manjak soli dodatno pospješio napredovanje gladi, onemogućivši pripremu sušenih haringa na obalama Sjevernog mora, odnosno skladištenje mlijeka u obliku sira u ostalim krajevima.^[18] Naposljetku, u nastalim poplavama stradala je i druga infrastruktura, direktno ili indirektno povezana s proizvodnjom ili distribucijom hrane, pri čemu izvori, primjerice, ističu uništenje četiriju vodenica na engleskom Avonu, četrnaest mostova na austrijskoj Muri i čak 450 sela u Saskoj.^[19]

Da bi se u potpunosti shvatio razmjer opisanih vremenskih neprilika, potrebno je smjestiti ih u širi klimatski kontekst. Naime, preko rekonstrukcije srednjovjekovnih vremenskih uvjeta putem analize narativnih i inih izvora (podatci o proizvodnji hrane, duljini proizvodnih sezona, trajanju leda itd.) te indirektnih prirodnih dokaza (godovi drveća, slojevi sedimenata itd.), došlo je do profiliranja dvaju srednjovjekovnih razdoblja kojima promatrano vrijeme čini razdjelnicu – toploga i hladnog srednjovjekovnog perioda.^[20] Prema tim podatcima moguće je zaključiti da je u vremenskom rasponu od 900. do 1300. godine u većem dijelu sjeverne hemisfere prevladavalo relativno toplo vrijeme; o tome svjedoči i mogućnost uzgoja vinove loze na područjima znatno sjevernije od njezinoga današnjeg uspijevanja. Pretpostavlja se da je uzrok tome bila povećana količina sunčevog zračenja omogućena relativnim izostankom većih vulkanskih erupcija koje bi utjecale na njegovo smanjenje.^[21] U takvim uvjetima, popraćenima drugim čimbenicima porasta proizvodnje žitarica, tijekom 13. stoljeća među seljacima je donekle nestalo poimanje o mogućnosti velike prehrambene katastrofe.^[22]

No, na razmeđi 13. i 14. stoljeća došlo je do zamjene srednjovjekovnoga toplog perioda srednjovjekovnim hladnim periodom.^[23] Novo je razdoblje, čiji se početci zapravo mogu smjestiti već u polovicu 13. stoljeća, obilježeno smanjenjem spomenutoga sunčevog zračenja, kao i neobično toplim površinskim vodama Atlantskog oceana. Takva promjena imala je dvojake posljedice – započeo je niz vlažnih i naglašeno kišovitih ljeta (u kojem promatrana godišta zauzimaju vodeće mjesto), kao i izuzetno hladnih i olujnih zima.^[24] Dendrokronološke analize uistinu potvrđuju kako su ljeta između 1310. i 1320. godine bila među najvlažnijima, a zime između 1310. i 1330. godine najhladnije u srednjovjekovnom periodu.^[25] Iako je nemoguće tvrditi da su sve žetve u tom razdoblju bile loše, budući da je upravo u njemu došlo i do nizanja nekoliko povoljnih berbi, ovakvo smještanje u kontekst ipak omogućuje bolje razumijevanje prirodnih pojava 1315. godine.^[26]

Gore opisani manjak stočne hrane, uzrokovan nemogućnošću njezine adekvatne pripreme, kao i nedostatak drugih prehrambenih namirnica kroz godine gladi prouzročio je smanjenje stočnog fonda njegovim klanjem za hranu.^[27] No, smanjeni imunitet nedovoljno uhranjene stoke uskoro je doveo i do njezinoga mnogo većeg stradanja, koje je u historiografiju stoga ušlo pod nazivom Velikoga goveđeg pomora. S početkom širenja u središnjoj Europi 1316. godine, epidemija je do Uskrsa 1319. doprla i do njezinih zapadnih krajeva, nadovezavši se direktno na Veliku glad.^[28] Prema učinjenim izračunima pomor, kojemu je uzrok najvjerojatnije bila goveđa kuga (a manjim dijelom i bedrenica), na sjevernoeuropskom je području odnio čak 62% ukupne goveđe populacije. Kako su pritom posebno stradale ženske jedinke (do 80%), na pogođenim se područjima nestašica mlijeka osjećala sve do 1332. godine.^[29] No, osim nestašice još jednog elementa prehrane, pomor goveda imao je dalekosežnih utjecaja i u masovnom nestanku uobičajene radne snage u ratarskoj proizvodnji, kao i temeljnog izvora stajskog gnojiva, čime su razmjeri seljačke produkcije ostali smanjeni i u godinama nakon normalizacije stanja.^[30] Premda su seljacima za rad preostali konji, njihova je uporaba od ljudi zahtijevala odricanje od veće količine zobi, kao žitarice najmanje pogođene vremenskim uvjetima, pospješivši time seljačku pothranjenost i posljedice Velike gladi.^[31]

3. Ljudski uzroci gladi

Pospješivanju Velike gladi posebno su ipak pridonijeli ljudski čimbenici. Početkom 14. stoljeća srednjovjekovno su društvo pogodile posljedice agrarne krize.^[32] Naime, iako su rapidna deforestacija i pretvaranje „divlje“ zemlje u obradivu kratkoročno omogućili naglo povećanje agrarne proizvodnje, njima uzrokovani demografski boom uskoro je brzinom svojeg rasta premašio ekonomski razvoj; europska populacija od 11. do 14. stoljeća utrostručila se, popevši se na približnih 40 milijuna stanovnika.^[33] Paralelno s takvim populacijskim pritiskom za zemljišne resurse, tekao je i proces osiromašenja tla njegovim kontinuiranim iscrpljivanjem i izostankom dovoljne količine gnojiva za nadoknadu izgubljenih hranjivih tvari u njegovom sastavu.^[34] No, pored već spominjane niske produktivnosti uzgoja žitarica, uzrokovane tim i drugim razlozima^[35], najveći problem predstavljala je golema fragmentacija obradivog zemljišta. Naime, uslijed raspada vlastelinstava uvođenjem novčane rente, došlo je do povlačenja feudalaca iz pitanja kmetskog raspolaganja zemljom čime je omogućeno njezino mrvljenje procesima ravnopravnog nasljeđivanja. Iako je i u krajevima s primjenom načela primogeniture dolazilo do nastanka seoske sirotinje, ovakav je princip podjele nasljedstva u ostalim područjima ubrzo doveo do pojave zemljoposjeda veličine nedovoljne za uzdržavanje obitelji njihovih obrađivača.^[36] Premda je srednjovjekovno društvo, doduše, nudilo određena rješenja za opskrbu novonastalih bezemljaša sredstvima za život, ovakvo je stanje društvenu strukturu učinilo izuzetno osjetljivom na nagle promjene i mogućnost prehrambene krize.^[37]

Do posebnog je izražaja ta osjetljivost došla u pogledu reakcije tržišta na posljedice vremenskih neprilika i pojave Velike gladi 1315. godine. Temeljni izvori za stanje srednjovjekovnog tržišta vlastelinska su izvješća o daćama i prodaji, u ovom slučaju nadopunjena i (počesto ipak suviše katastrofičnim) kroničarskim bilješkama.^[38] Prema njima, u razdoblju Velike gladi došlo je do naglog porasta cijena žitarica – dok je njihov uobičajeni rast iznosio maksimalno 25-30%, krenuvši od rujna 1315. godine započelo je višemjesečno razdoblje rasta cijena od 12% mjesečno, sve dok naposljetku on polovicom 1316. godine nije u Antwerpenu, tadašnjem europskom trgovačkom središtu, dosegnuo iznos od čak 320%.^[39] Istovremeno, izostao je i proporcionalan porast cijena rada, što je osobe ovisne o kupovini robe na tržištu dovelo u nemoguć položaj.^[40] Premda je takvo stanje ponajprije uzrokovano nepovoljnim vremenskim uvjetima koji nisu uništili samo ljetinu, već – kao što je navedeno u gornjim primjerima – i velik broj prometne infrastrukture, znatan udio nevolje uzrokovale su i trgovačke spekulacije s postojećom robom.

Naime, uslijed kriznih uvjeta i vladarske preokupiranosti drugim obavezama, došlo je do sloma koncepta „pravedne cijene“, dotad diktirane raznim čimbenicima na lokalnim tržištima, što je omogućilo ekonomsku pojavu poznatu kao segmentacija tržišta. Pojednostavljeno rečeno, uslijed nemogućnosti efikasne i ujednačene prilagodbe tržišta novim kriznim uvjetima, pojavila se neovisnost cijena na lokalnim tržnicama o količini i kvaliteti lokalnog uroda, odnosno omogućeno je njihovo proizvoljno dizanje zadržavanjem robe izvan prodaje.^[41] Dakako, važnu ulogu u tome igrao je i društveni položaj – nekontrolirani moćniji faktori na tržištu s lakoćom su podvrgnuli slabije svom utjecaju.^[42] Iako su protiv takvog postupanja prosvjedovali i sami vladari, poput engleskog kralja Edvarda II., žito je i unatoč katastrofalnim posljedicama po najsiromašnije slojeve zadržavano u trgovačkim ili vlastelinskim skladištima, tako da je, primjerice, u jesen 1315. godine – kada je potencijal očekivanog rasta cijena postao jasan – prodano samo 25% uroda.^[43] Štoviše, u slučajevima kada je i dolazilo do vladarskih pokušaja fiksiranja cijena određenih proizvoda, trgovci su na njih reagirali njihovim povlačenjem s tržišta, odnosno odlaskom u druge krajeve.^[44] Ipak, kraljevski angažman polučio je određene rezultate, posebice u Francuskoj kao kraljevstvu s tada najizgrađenijim sustavom dvorske uprave. Tako je, primjerice, Luj X. organizirao dovoz žita iz nepogođenih južnofrancuskih krajeva na sjever zemlje, dok je Edvard II. zabranio izvoz hrane iz kraljevstva i radio na uspostavi suradnje s đenoveškim trgovcima oko njezinog uvoza u engleske luke.^[45]

Poslovi financijske naravi nisu obuhvatili samo trgovanje agrarnim proizvodima, već i samom zemljom. Naime, uslijed kontinuiranog rasta vrijednosti zemlje u 12. i 13. stoljeću, već nekoliko desetljeća prije Velike gladi pojavilo se tržište nekretninama.^[46] Usred nestašice hrane 1315. i narednih godina, prodaja dijelova selišta u svrhu dobivanja novca dostatnog za njezinu kupovinu naglo je porasla. Međutim, premda takvo postupanje samo po sebi nije neobično, desetljeća trgovanja nekretninama poslužila su kao djelotvorno sredstvo razbijanja socijalne kohezije. U takvim uvjetima, izgladnjeli susjedi prestali su biti prvenstveno ljudi kojima je bila potrebna pomoć, a postali su ponajprije prilikom za nabavku novoga jeftinog zemljišta.^[47] Pored kanibalizma i konzumacije trupala bolesnih životinja kao čina očaja smrtno izgladnjelih, tržište je time također dobilo svoj smrtonosan zamah. Slična situacija dogodila se i u pitanju pozajmljivanja novca, odnosno vraćanja dugova – osim širenja novih zajmova s lihvarskom kamatnom stopom, uslijed pojave krize, koja je i same kreditore dovela u škripac, došlo je do bezobzirne naplate dugovanja, čime je na seljačke porodice svaljen još jedan teret.^[48]

Dugoročne i kratkoročne terete za selo kao zajednicu i agrarnu proizvodnju uopće za trajanja Velike gladi predstavljali su i čimbenici izravno povezani s ljudskim resursima. Naime, nakon izbijanja krize bilježi se i nagli porast prosjačke populacije koja je, u potrazi za milostinjom ili mogućnošću preseljenja u nepogođene krajeve, napustila svoja selišta (ili čitava sela).^[49] Posebno često pritom je bilo napuštanje sela podignutih u nepovoljnim geografskim područjima uslijed demografskog prenapregnuća prethodnog stoljeća. Osim gradova, najčešće ishodište skupina prosjaka (barem onih dovoljno snažnih za takav pothvat) postao je istok Europe, o kolonizaciji kojeg svjedoče dozvole za naseljavanje na istočnonjemačkom i poljskom području.^[50] Uz takvo preseljavanje radne populacije, agrarnu proizvodnju u idućim kriznim godinama prolongiralo je i slabljenje onih koji su ostali, odnosno smanjenje njihovog imuniteta uslijed dugotrajnosti neadekvatne prehrane, temeljene na manje-više nejestivim ili tabuiziranim namirnicama. Paralelno s epidemijama goveđih bolesti, pojavila se stoga i epidemija raznih zaraznih ljudskih bolesti, ponajprije bacilarne dizenterije popraćene akutnom vrućicom. Iako sama po sebi nije bila smrtonosna, u kombinaciji s drugim bolestima i općom oslabljenošću organizma, ova je bolest već prve godine gladi započela odnositi ljudske žrtve.^[51] No, valja napomenuti da je mortalitet na seoskim područjima ipak obuhvaćao ponajprije siromašnije i slabije dijelove stanovništva, što je olakšalo demografsku obnovu nakon krize.^[52] U svakom slučaju, rezultat svega nabrojanog na selu bila je neuhranjena, uplašena i bolesna populacija, čiji je smanjeni radni učinak omogućio relativno produljenje nevolja uzrokovanih Velikom glađu.^[53]

Naposljetku, na proširenje posljedica Velike gladi utjecalo je i nasilje. Za vrijeme njezinog trajanja vođen je niz ratova – dinastijski sukobi između Danske, Norveške i Švedske (do 1319.), sukob Ludviga od Bavarske i Fridrika od Austrije oko carskog prijestolja, francusko-flamanski rat te rat Engleza i Škota, vođen duž englesko-škotske granice i na prostoru Irske.^[54] Osim distribucijskih poteškoća u ratom pogođenim područjima, uzrokovanih kako uništenjem prometne infrastrukture tako i kraljevskim zabranama izvoza namirnica u zaraćene krajeve, problem je predstavljalo i njihovo preusmjeravanje, odnosno nasilna rekvizicija u vojne svrhe.^[55] Sličan, iako nešto indirektniji utjecaj igralo je i kraljevsko nametanje novih poreza za financiranje navedenih ratova, budući da je za njihovo namirivanje seljačka porodica najčešće bila prisiljena prodavati upravo prehrambene proizvode potrebne za vlastito preživljavanje.^[56] Dakako, sastavni dio kopnenog ratovanja činilo je i sustavno pljačkanje i razaranje neprijateljskih krajeva, u čemu su se na sjeveru Engleske nakon svoje pobjede kod Bannockburna (1314.) posebno istaknuli Škoti.^[57] Unatoč pokušajima kraljevske regulacije^[58], do sličnih razaranja dolazilo je i od strane domaćeg plemstva i vitezova.^[59]

4. Zaključak

Temeljem svega navedenog, moguće je zaključiti kako je izbijanje i trajanje Velike gladi duž europskog kontinenta u razdoblju od 1315. do 1322. godine uzrokovano nizom čimbenika koji se uvjetno mogu podijeliti na prirodne i ljudske. Sumirani, prirodni se uzroci sastoje ponajprije od međusobne povezanosti prehrane većinski bazirane na uporabi žitarica i iznadprosječne količine kiše koja je potapanjem polja i uzrokovanjem ispodprosječnog uroda istih njihovo korištenje na navedeni način dovela u pitanje. Štoviše, takvo stanje nije ograničeno samo na razdoblje nepovoljnih vremenskih uvjeta, već je erozijom plodnog sloja tla u pojedinim krajevima prolongirano i u naredna desetljeća; stavljanjem navedenih vremenskih neprilika u klimatski kontekst smjene toplog srednjovjekovnog perioda hladnim, njihovo djelovanje dobiva i dodatan značaj. Konačno, znatan dodatan udarac poljoprivrednoj proizvodnji i namicanju kalorija potrebnih za normalan život i rad nanio je i Veliki stočni pomor koji je, neposredno vezan uz probleme nestašice stočne hrane i posljedičnog širenja stočnih bolesti, seljačkoj populaciji oduzeo ne samo ključnu količinu bjelančevina i drugih nutritivnih elemenata, već i radnu snagu, kao i temeljne „proizvođače“ gnojiva, odrazivši se time negativno i na razdoblje nakon prestanka gladi.

No, premda su nabrojani prirodni uzroci svakako bili pokretači krize, njezin je intenzitet pojačan ljudskim čimbenicima. Ponajprije, riječ je o društvenoj podlozi odvijanja Velike gladi, odnosno agrarnoj krizi uzrokovanoj demografskim pritiskom na ograničene zemljišne resurse već krajem 13. stoljeća. Osim iscrpljivanja tla njegovom intenzivnom obradom, posebnu pozornost zaslužuje njegova fragmentacija putem dugoročno nepovoljnog sustava nasljeđivanja. Kombinirana s utjecajima tržišta, kao i slomom socijalne solidarnosti, takva je ovisnost prevelikog broja seljaka o premalenim zemljišnim česticama poslužila kao uvod u katastrofu. Naime, reagirajući na krizu, tržište je naglo povisilo cijenu živežnih namirnica, dok je uslijed raznih društvenih faktora došlo do sloma mehanizama njegove kontrole te time i nestanka koncepta „pravedne cijene“. Time omogućena manipulacija cijenama zadržavanjem robe izvan tržišta i unatoč kraljevskim – počesto tek palijativnim – mjerama znatno je intenzivirala razmjere gladi, odnosno onemogućila njihovo ublažavanje. Isti utjecaj imalo je i smanjivanje radnog potencijala seoskih zajednica iseljavanjem njihovih radno najsposobnijih članova, odnosno slabljenjem imuniteta i snage preostalih. Naposljetku, krizno stanje potaknulo je i intenzifikaciju nasilja, varirajući od lokalnih pljački i prisilnih naplata dugova do ratova, čime je Velika glad dobila i svoju krvavu dimenziju.

Zaključno, premda su u ovom tekstu prikazani odvojeno, prirodni i ljudski čimbenici nastanka i širenja Velike gladi međusobno su isprepleteni i čvrsto povezani uzročno-posljedičnim vezama. Kao što je već više puta naglašeno, opisana katastrofa doista jest počela kao prirodna nepogoda, međutim intenzivirana je ljudskim djelovanjem – dakako, opet u prirodnom kontekstu. Veliku glad 1315. – 1322. potrebno je stoga promatrati u svjetlu i institucionalne i environmentalističke škole, budući da se samo takvim integriranim pristupom mogu obuhvatiti svi čimbenici rezultatom čije je akumulacije ona nastala.

Campbell, Bruce M. S. „Nature as Historical Protagonist: Environment and Society in Pre-industrial England“. The Economic History Review 63/2 (2010): 281-314.

5. Bibliografija

__________. „The Agrarian Problem in the Early Fourteenth Century“. Past & Present 188 (2005): 3-70.

Campbell, Bruce M. S. „Nature as Historical Protagonist: Environment and Society in Pre-industrial England“. The Economic History Review 63/2 (2010): 281-314.

DeWitte, Sharon, Philip Slavin. „Between Famine and Death: England on the Eve of the Black Death – Evidence from Paleoepidemiology and Manorial Accounts“. The Journal of Interdisciplinary History 44/1 (2013): 37-60.

Fairbridge, Rhodes W. „Medieval Cool Period“. U Encyclopaedia Britannica, 15. izd.

Jordan, William C. The Great Famine. Northern Europe in the Early Fourteenth Century. New Jersey: Princeton University Press, 1996.

Kershaw, Ian. „The Great Famine and Agrarian Crisis in England 1315-1322“. Past & Present 59 (1973): 3-50.

Lucas, Henry S. „The Great European Famine of 1315, 1316, and 1317“. Speculum 5/4 (1930): 343-377.

Rafferty, John P. „Medieval Warm Period“. U Encyclopaedia Britannica, 15. izd.

Rosen, William. The Third Horseman. Climate Change and the Great Famine of the 14th Century. London: Penguin Books, 2015.

Rösener, Werner. Peasants in the Middle Ages. Preveo Alexander Stützer. Cambridge: Polity Press, 1992.

Russel, Josiah C. „Effects of Pestilence and Plague, 1315-1385“. Comparative Studies in Society and History 8/4 (1966): 464-473.

Scheidel, Walter. The Great Leveler. Violence and the History of Inequality from the Stone Age to the Twenty-First Century. New Jersey: Princeton University Press, 2017.

Sharp, Buchanan. „Royal Paternalism and the Moral Economy in the Reign of Edward II: the Response to the Great Famine“. The Economic History Review 66/2 (2013): 628-647.

Slavin, Philip. „Market Failure During the Great Famine in England and Wales (1315-1317)“. Past & Present 222 (2014): 9-49.

[1] Za kronološki pregled gladi od najranijih zabilježenih primjera do 14. stoljeća vidi: William Rosen, The Third Horseman. Climate Change and the Great Famine of the 14th Century (London: Penguin Books, 2015), 268-270.

[2] Isto, 323-324.

[3] Isto, 317; 325.

[4] William C. Jordan, The Great Famine. Northern Europe in the Early Fourteenth Century (New Jersey: Princeton University Press, 1996), 11.

[5] Henry S. Lucas, „The Great European Famine of 1315, 1316, and 1317“, Speculum 5/4 (1930): 343. Iako citirani autor razdoblje Velike gladi ograničava samo na tri njezine najgore godine, uslijed povezanosti te katastrofe s istovremenim, ali i nešto kasnijim pomorom goveda, u ovom je radu obuhvaćeno i dodatnih pet godina. Primjerice, vidi: Jordan, The Great Famine, 7.

[6] Lucas, „The Great European Famine“, 361.

[7] Jordan, The Great Famine, 8; Philip Slavin, „Market Failure During the Great Famine in England and Wales (1315-1317), Past & Present 222 (2014): 11.

[8] Jordan, The Great Famine, 22; Josiah C. Russel, „Effects of Pestilence and Plague, 1315-1385“, Comparative Studies in Society and History 8/4 (1966): 464-466.

[9] Rosen, The Third Horseman, 270.

[10] Bruce M. S. Campbell, „Nature as Historical Protagonist: Environment and Society in Pre-industrial England“, The Economic History Review 63/2 (2010): 283; Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 9-10.

[11] Rosen, The Third Horseman, 255; 263.

[12] Jordan, The Great Famine, 24-25.

[13] Procjenjuje se da su već gubitci od 20% dovodili do pojave gladi opasne po život pogođenih; Rosen, The Third Horseman, 277-278. Tijekom žetvi, kao najpogođenija kultura pokazala se ionako osjetljiva pšenica, dok je najmanje stradala zob; Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 10-11; 16. Više o postotcima gubitaka za pojedine kulture i omjerima između uloženog i dobivenog zrnja vidi: Jordan, The Great Famine, 31-32.

[14] Lucas, „The Great European Famine“, 351; Jordan, The Great Famine, 31.

[15] Isto, 24-25; Rosen, The Third Horseman, 263-264.

[16] Lucas, „The Great European Famine“, 350.

[17] Isto, 335; Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 47-48.

[18] Lucas, „The Great European Famine“, 351; Rosen, The Third Horseman, 310-313.

[19] Rosen, The Third Horseman, 256.

[20] Encyclopaedia Britannica, s. v. „Medieval Warm Period“.

[21] Isto.

[22] Jordan, The Great Famine, 15.

[23] Određeni istraživači to razdoblje nazivaju i malim ledenim dobom, međutim – kako bi se izbjeglo njegovo poistovjećivanje s pogoršanjem vremenskih uvjeta u ranom novom vijeku – u ovom je radu zadržan naziv srednjovjekovnoga hladnog perioda. Primjerice, vidi: Rosen, The Third Horseman, 284.

[24] Encyclopaedia Britannica, s. v. „Medieval Cool Period“; Campbell, „Nature as Historical Protagonist“, 293.

[25] Zima između 1317. i 1318. godine bila je, prema kroničarima, najhladnija u tisuću godina; Jordan, The Great Famine, 17-18.

[26] Primjerice, u razdoblju između 1305. i 1314. godine došlo je do niza iznadprosječnih žetvi što je, među ostalim, najvjerojatnije pridonijelo uljuljkavanju seljaštva u lažni osjećaj sigurnosti od gladi; Campbell, „Nature as Historical Protagonist“, 289.

[27] Jordan, The Great Famine, 37; Lucas, „The Great European Famine“, 355.

[28] Jordan, The Great Famine, 37; Campbell, „Nature as Historical Protagonist“, 289; Buchanan Sharp, „Royal Paternalism and the Moral Economy in the Reign of Edward II: the Response to the Great Famine“, The Economic History Review 66/2 (2013): 629.

[29] Jordan, The Great Famine, 36; Sharon DeWitte i Philip Slavin, „Between Famine and Death: England on the Eve of the Black Death – Evidence from Paleoepidemiology and Manorial Accounts“, The Journal of Interdisciplinary History 44/1 (2013): 38; 49.

[30] Prema analizama prehrane, mlijeko i mliječni proizvodi na engleskom su prostoru činili čak 10-15% seljačke prehrane. Njihov nestanak većinu populacije lišio je glavnog izvora vitamina B-12, odnosno kalcija potrebnog za adekvatnu izgradnju kostiju i mišića, uzrokovavši dugoročne negativne posljedice i na samoj građi ljudskog organizma; DeWitte i Slavin, „Between Famine and Death“, 49-55.

[31] Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 20.

[32] Detaljnije o uzrocima i posljedicama agrarne krize vidi: Kershaw, Ian. „The Great Famine and Agrarian Crisis in England 1315-1322“. Past & Present 59 (1973): 3-50 i Campbell, Bruce M. S. „The Agrarian Problem in the Early Fourteenth Century“. Past & Present 188 (2005): 3-70.

[33] Werner Rösener, Peasants in the Middle Ages, prev. Alexander Stützer (Cambridge: Polity Press, 1992), 333-334.

[34] Ian Kershaw, „The Great Famine and Agrarian Crisis in England 1315-1322“, Past & Present 59 (1973): 3-4; Jordan, The Great Famine, 26.

[35] Riječ je ponajprije o uobičajenim godišnjim nevoljama s tučom, nametnicima (glodavci i ptice) i biljnim bolestima, kao i ljudskim čimbenicima poput krađe i kvalitete radne snage; Jordan, The Great Famine, 28-29.

[36] Bruce M. S. Campbell, „The Agrarian Problem in the Early Fourteenth Century“, Past & Present 188 (2005): 9.

[37] Isto, 4. O ne-agrarnim mogućnostima zarade vidi: Jordan, The Great Famine, 93.

[38] Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 12-13; 25-26.

[39] Isto, 22; DeWitte i Slavin, „Between Famine and Death“, 48; Lucas, „The Great European Famine“, 354.

[40] Walter Scheidel, The Great Leveler. Violence and the History of Inequality from the Stone Age to the Twenty-First Century (New Jersey: Princeton University Press, 2017), 331.

[41] Slavin, „Market Failure During the Great Famine“, 29-34.

[42] Isto, 38-39; 41.

[43] Isto, 43; Sharp, „Royal Paternalism and the Moral Economy“, 634-635; Jordan, The Great Famine, 168.

[44] Sharp, „Royal Paternalism and the Moral Economy“, 634.

[45] Isto, 631; Rosen, The Third Horseman, 337; Lucas, „The Great European Famine“, 372-373. Općenito gledano, u promatranom je razdoblju postojalo pet mogućih načina vladarskog uključivanja u tržište: regulacija dostupnosti proizvodnih resursa, kontrola spekulacije cijenama, zaštita i organizacija uvoza i izvoza, opskrba vojske i garnizona, gušenje narodnog nezadovoljstva; Jordan, The Great Famine, 167.

[46] Kershaw, „The Great Famine and Agrarian Crisis“, 3.

[47] Jordan, The Great Famine, 100-103; Sharp, „Royal Petarnalism and the Moral Economy“, 629.

[48] Jordan, The Great Famine, 110-111.

[49] Lucas, „The Great European Famine“, 375.

[50] Jordan, The Great Famine, 99-100; 112.

[51] Isto 115-116; Russel, „Effects of Pestilence and Plague“, 467-468.

[52] Kershaw, „Great Famine and Agrarian Crisis“, 49. Ipak, neadekvatna prehrana posebno je pogodila i djecu u razvoju. Iako su mnoga od njih preživjela Veliku glad, neadekvatan razvoj imunog sustava ostavio ih je ranjivima za buduće zdravstvene izazove, zaključno s pandemijom Crne smrti; Jordan, The Great Famine, 186.

[53] Jordan, The Great Famine, 116.

[54] Isto, 19-21.

[55] Isto, 169-170.

[56] Primjerice, u Engleskom Kraljevstvu za vladavine Edvarda II. novi porezi uvođeni su svake 2,33 godine; Sharp, „Royal Paternalism and the Moral Economy“, 643.

[57] Campbell, „Nature as Historical Protagonist“, 290-291.

[58] Primjerice, francuski kralj Luj X. uvođenjem nužnosti kraljevske dozvole za pretvaranje šuma u zatvorena lovišta pokušao je smiriti sukob između plemića i seljaka oko korištenja izvanselišne zemlje, izuzetno bitnog u uvjetima nemogućnosti poljoprivrednog uzgoja i potrage za dodatnim izvorima prehrane; Jordan, The Great Famine, 168.

[59] Rosen, The Third Horseman, 278-279.