U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 29. studeni je bio veliki dan za svakog školarca prvog razreda. Tada se polagala svečana prisega i postajalo se pionir. Svaki je pionir dobio plavu kapu (titovku), crvenu maramu (starije generacije su je vezale, a mlađe su dobile poseban prsten za tu namjenu) i crvenu pionirsku knjižicu. Većini nas i danas su u glavi barem pocetni stihovi “Svečanog pionirskog obećanja”:
Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!
Nakon svečane zakletve obično se još održao prigodni program za građane. Često su na zakletvu dolazili i časnici Jugoslavenske Narodne Armije da uveličaju događaj. Djeci se naravno takav događaj urezao u pamćenje i isčekivali su vrijeme kada će postati omladinci.
Tekst zakletve se vremenom mijenjao pa je tako tijekom sedamdesetih godina imao sljedeći oblik:
Danas kad postajem pionir
dajem časnu pionirsku riječ
da cu marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ!
