Neposredno nakon rata Eichmann je bio uhićen zajedno s mnogo tisuća pripadnika njemačkih vojnih snaga, vješto prikrivajući svoj dotadašnji položaj u nacističkoj hijerarhiji i namjerno se utapajući u masi poražene vojske. Uspješno je prikrio svoj identitet, predstavljajući se kao beznačajni pripadnik njemačke vojske Otto Eckmann (ovo izmišljeno ime je zvučalo poput njegovog pravog imena, čime je želio spriječiti otkrivanje svoga identiteta neželjenim slučajem, ako bi ga netko od ranijih znanaca glasno oslovio). Savezničke snage u sitnom, poniznom, neuglednom Eckmannu nisu prepoznale Adolfa Eichmanna, jednoga od najtraženijih nacističkih zločinaca, te je tako prikriven nekoliko godina proveo u nekom zabačenom seocetu.

Istodobno mu je mnogo prikrivenih simpatizera nacizma rado pružilo različitu pomoć. Tako su austrijske policijske vlasti navodno propustile priliku za njegovo uhićenje u ljeto 1947., (te je godine Eichmanna supruga nastojala proglasiti mrtvim, što je – prema njegovim objavljenim memoarima – još više privuklo sumnju “najpoznatijega lovca na ratne zločince” Simona Wiesenthala, koji je uspio zaustaviti postupak izdavanja smrtovnice, čije izdavanje bi Eichmannovo ime uklonilo sa svih službenih popisa traženih ratnih zločinaca). Ni njemačka vlada na čelu s Konradom Adenauerom nije bila zainteresirana za suđenje Eichmannu, najvećim dijelom zbog straha od otkrivanja neugodnih istina o dojučerašnjem nacističkom djelovanju brojnih osoba u najvišem poslijeratnom njemačkom državnom vodstvu, pa i premijerovom najužem krugu, ali i zbog tada još vrlo živih simpatija za nacizam u svim slojevima njemačkoga društva.

Nakon pet godina prikrivanja, Eichmannu su tijekom njegova probijanja prema europskome jugu odlučujuću pomoć pri bijegu pružile nacističke organizacije za pripremu bijega iz Europe i simpatizeri nacizma među pojedinim katoličkim redovnicima. I u Vatikanu su djelovala središta za pomoć pri bijegu nacista, tijekom više godina pružajući logističku potporu brojnim nacistima pri bijegu u južnu Ameriku. Tako je dobio lažnu humanitarnu izbjegličku putovnicu Crvenoga križa s ulaznom argentinskom vizom, izdanu u Genevei na ime Ricardo Klement, tehničar. Nije poznato je li Eichmann sam izabrao lažno prezime Klement ili je to učinio netko od njegovih pomagača, te je li izabrano svjesno i namjerno ili nesvjesno, ali u svakom slučaju ono u sebi nosi golemu dozu ironije, jer na latinskome ovo znači “blagi”, jednako kao i prezime Clemens, kojim se povremeno predstavljao tijekom boravka u južnoj Americi. Možda je bila tek slučajna sličnost s Eichmannovim postupanjem sa Židovima što je upravo papa Klement VIII. godine 1593. odredio da Židovi u Papinskoj državi imaju pravo živjeti u samo dva geta, u Rimu i Anconi, dok su iz svih ostalih geta silom istjerani. (U svibnju 2007. je među argentinskim sudskim arhivskim dokumentima Eichmannovu lažnu putovnicu na ime Klement otkrio student koji se bavio povijesnim proučavanjem okolnosti njegove otmice; predana je Muzeju Holokausta u Buenos Airesu.)

Eichmann je u ljeto 1950. brodom iz Italije prebjegao u Argentinu, te se tijekom sljedećih godina prikrivao, dosta često mijenjajući prebivališta, najčešće radeći grube poslove kako bi se izdržavao. Nakon nešto lutanja južnoameričkim prostranstvima, Eichmann se trajno se naselio u predgrađu Buenos Airesa, gdje je tada boravio i velik broj drugih nacističkih bjegunaca. Međusobno su si pomagali bez smetnji, jer tadašnje argentinske i većina drugih južnoameričkih vlasti na njih su gledale neutralno ili čak blagonaklono. S njihova tri sina Eichmannu se naknadno potajno pridružila i supruga Veronika (Vera), unatoč tomu što je policijskim vlastima nakon rata izjavljivala da ne zna gdje je on, da nemaju nikakvog kontakta i da su rastavljeni; u Argentini im se rodio još jedan sin. Eichmannovi su vrlo skromno živjeli, a on sam je neprestano bio na oprezu, izdržavajući obitelj radom na neupadljivim poslovima. Nadao se da je time uspješno zametnuo svoj trag. Ipak, izraelskim istražiteljima je odmah nakon uhićenja priznao da je tijekom sveg boravka u južnoj Americi neprestano imao dojam da mu je izraelska tajna služba na tragu, čak i dok to doista nije bilo tako.

Zapravo mu se godinama nije uspijevalo ući u trag, unatoč naporima mnogih, te poznavanju činjenice da on boravi u južnoj Americi, po svoj prilici u Argentini. To je 1954. ustanovio neumorni “lovac na naciste” Simon Wiesenthal, primitkom dopisnice s tekstom na jidišu, kojom ga je prijatelj izvijestio da je u Buenos Airesu vidio onog “schmutzige Schwein Eichmann – prljavu svinju Eichmanna”, točno navodeći da ovaj živi u predgrađu Buenos Airesa i zaposlen je u gradskom vodovodu. Wiesenthal je izvijestio izraelsku vladu, ali bez vidljivih rezultata; mnogi čak drže da je svojim previše revnim i otvorenim djelovanjem zapravo ugrozio akciju hvatanja Eichmanna, a istom nespretnošću omeo hvatanje i drugog velikog zločinca, također skrivenoga u Argentini, Mengelea.

Eichmanna se konačno otkrilo upornošću mnogih koji su za njim tragali, ali prije svega zbog slučajnosti koju je sam prouzročio antisemitskim odgojem svoje djece i – reklo bi se – vlastitom glupošću. Antisemitske izjave njegova najstarijeg sina, koji je začudo i dalje nosio prezime Eichmann (kao i ostala tri sina i supruga), privukle su pozornost mladićeve poznanice Sylvije, kćeri preživjeloga logoraša iz Dachaua Nijemca Lothara Hermanna, koja je s ocem živjela u Buenos Airesu. Prenijela je to ocu, a on je 1957. godine izvijestio Fritza Bauera, tada glavnoga javnog tužitelja njemačke savezne pokrajine Hessen, koji je na taj slučaj skrenuo pozornost izraelskoj vladi. Međutim, nije se činilo da bi nekadašnji visoki dužnosnik SS-a, pa makar i u bijegu, živio u tako krajnje skromnim prilikama u kakvima je obitelj Eichmann živjela, djelomice zbog skrivanja, a djelomice zbog stvarnog nedostatka sredstava. Ipak, izraelske obavještajne službe i mnogi pojedinci nikada nisu prekinuli južnoameričku istragu.

Prije svega je trebalo istražiti i potvrditi identitet argentinskog građanina Ricarda Klementa. No i kada je konačno nedvojbeno ustanovljeno da je Ricardo Klement (odnosno Clement ili Clemens) doista Adolf Eichmann, nije bilo uputno prijaviti ga argentinskim vlastima, jer se pouzdano znalo da bi izbjegao pravednom suđenju. Nacističke veze bile su tada jake u Argentini: nacistički bjegunci su uživali gotovo otvorene simpatije vlasti i potporu mnogih tamošnjih utjecajnih pojedinaca. Bilo je jasno da bi, čim bi se saznalo da je otkriven, Eichmann iznova pobjegao i vjerojatno se još bolje prikrio. Stoga je jedino ozbiljna istraga, čuvana u najdubljoj tajnosti, mogla voditi uspješnom okončanju. Tako su izraelski obavještajci, nakon dugog nadzora i promatranja, te krajnje složenih organizacijskih priprema provedenih uz pomoć više civilnih suradnika, 11. svibnja 1960. uspjeli uhvatiti Eichmanna nedaleko od njegove kuće. Nakon oko tjedan dana skrivanja u unaprijed unajmljenim stanovima, tajno su ga avionom izraelske državne delegacije prebacili u Izrael, kamo je stigao 21. svibnja. Neviđeno složena i tajna operacija izvedena je pod zapovijedanjem Issera Harela, tadašnjega glavnog zapovjednika izraelskih tajnih služba, koji je ove događaje osobito živo i emocionalno opisao u memoarskoj knjizi “Kuća u ulici Garibaldi”, prema kojoj je snimljen i film.

Izraelski premijer David Ben Gurion je 23. svibnja 1960. u izraelskome parlamentu, Knesetu, objavio da je Eichmann priveden na suđenje u Izrael. Radosno iznenađeni zastupnici pozdravili su to ovacijama. Vijest se najsnažnije dojmila preživjelih iz Holokausta, koji su ju diljem svijeta primili duboko potreseni naglo punom snagom navrlim sjećanjima na svoje umorene bližnje, ali i oduševljeni što se ruka pravde konačno ipak spustila na onoga kojega su smatrali većim krivcem za provođenje zločina Holokausta i od samoga Hitlera. Holokaust bi se i bez Eichmanna nedvojbeno bio dogodio, jer je bio jedan od stupova na kojima je počivao nacistički ideal svijeta, ali bi najvjerojatnije bez njegove opsjednute djelotovrnosti bilo umoreno bitno manje žrtava. Mnogi se nisu slagali kako Eichmanna treba kazniti, a mnogi su bili i protiv smrtne kazne, koju su, pak, željeli mnogi preživjeli iz Holokausta. Jedan od njih, talijanski književnik Primo Levi, napisao je 20. srpnja 1960., pod dojmom Eichmannova privođenja u Izrael i u očekivanju suđenja, pjesmu pod naslovom Adolfu Eichmannu: … O sine smrti, ne želimo ti smrt. / Dabogda živio duže nego itko do sada: / Dabogda besan živio pet milijuna noći, / I sustizala te svake noći bol onih koji su gledali / Kako im se zatvaraju vrata koja zametoše put povratka, / Kako se uokolo mrači i zrak se napučuje smrću. (prijevod Tvrtka Klarića)

Eichmannovo uhićenje, koje je pravnom definicijom bilo međunarodna otmica argentinskoga građanina, izazvalo je diplomatski protest Argentine protiv Izraela pred Vijećem sigurnosti Organizacije Ujedinjenih Naroda. Izraelska predstavnica u UN Golda Meir, svjesna da za dovođenje Eichmanna na suđenje valja platiti visoku diplomatsku cijenu, koju upravo ona mora podnijeti pred svjetskom javnošću, izjavila je da su otmičari djelovali kao privatne osobe, te da Izrael žali što je nekoliko njegovih državljana tom prigodom narušilo argentinski integritet. Vijeće sigurnosti je, osuđujući taj čin, istodobno pokazalo razumijevanje za činjenicu da Eichmannu treba suditi za stravične zločine nad židovskim narodom, za koje ga se optužuje. Na otmicu je, pritom, argentinska krajnja desnica reagirala valom uličnog nasilja i postavljanjem brojnih ekslozivnih sredstava. Međutim, diplomatski incident između dviju zemalja je tijekom sljedećih nekoliko tjedana zadovoljavajuće riješen za obje strane, te su nastavljeni dotadašnji dobri odnosi. Nakon Eichmannove otmice došlo je do manjih neonacističkih ispada diljem svijeta. U Londonu su nepoznati počinitelji išarali nadgrobni spomenik Karla Marxa na groblju Highgate: žutom bojom su nacrtali kukaste križeve i ispisali krilatice koje su iskazivali svoju ljubav prema Adolfu Eichmannu. U Washingtonu je pred Bijelom kućom demonstriralo osam muškaraca, predvođenih osnivačem američke nacističke stranke Georgom Lincolnom Rockwellom, odjevenih u žućkastosmeđe odore poput nacističkih, s vrpcama na rukavima na kojima je bio kukasti križ.

Daljnju dvojbu pokušao je pokrenuti Eichmannov njemački branitelj Robert Servatius,  koji je petnaest godina ranije branio i nekoliko optuženih na nürnberškom suđenju najvećim ratnim zločincima. Za ovu obranu ga je pozvao optuženi, ali – prema presedanu sa suđenja u Nürenbergu – plaćala ga je izraelska vlada, a suvremenicima se činilo da se ga više zanima honorar nego unaprijed izgubljena sudbina njegova branjenika. Servatius je osporio pravnu jurisdikciju Izraela za suđenje Eichmannu, navodeći da je zločin za koji se optužuje njegovog branjenika počinjen prije osnutka te države i izvan njezina područja, te prije proglašenja izraelskoga Zakona o kažnjavanju nacista i njihovih suradnika (1950.). Poricao je jurisdikciju izraelskoga suda nad Eichmannom i stoga što je u Izrael bio doveden otmicom, dakle protiv svoje volje, te što mu uz to – tvrdio je – Židovi zbog svojih emocionalnih razloga neće moći pružiti pravedno suđenje. Sud je odbio sve braniteljeve prigovore, zaključujući da se suđenje može legalno održati u Izraelu, jer se u doba i na mjestu počinjenja zločina takvo suđenje nije moglo održati zbog ondašnjega bezakonja u Njemačkoj. Međutim, mnogi preživjeli smatrali su da Eichmannu treba suditi u poslijeratnoj Saveznoj Republici Njemačkoj, a ne u Izraelu, kao i svim drugim počiniteljima Holokausta.

Retroaktivno i ekstrateritorijalno suđenje, kakvo dotad ne bi bilo u skladu s pravnim načelima, održat će se u Izraelu prema zakonu pravde, jer pravda zahtijeva da zločini takve naravi ne prođu nekažnjeno, rečeno je. Također, izraelski sud može legalno suditi Eichmannu budući da postoji veza između Države Izrael i zločina koji je počinjen protiv židovskoga naroda, jer je plan o istrebljenju obuhvaćao i Židove koji su živjeli na tom području prije proglašenja izraelske države. Uz to, preživjele žrtve europskoga progona su sada u mogućnosti, upravo zahvaljujući postojanju Države Izrael, privesti pravdi ubojice odgovorne za najveći pokolj židovskoga naroda u povijesti. Glede braniteljevih argumenta o dovođenju njegova branjenika pred sud protiv njegove volje, sud se pozvao na prethodne američke i britanske sudske odluke da se optužena osoba ne može protiviti suđenju na temelju načina kojim je dovedena pred sud. Glede osobnih emocija sudaca, sud je izjavio da sudac ni dok sudi, dakako, ne prestaje biti čovjekom, ali se profesionalni sudac mora i može izdići iznad osobnih osjećaja, inače se nigdje ne bi moglo naći suca koji bi pravedno sudio za najteže zločine.

Svijet je nestrpljivo očekivao početak suđenja. Tijekom priprema za njega, istražitelj Avner Less proveo je s Eichmannom ukupno 35 dana između 29. svibnja 1960. i 17. siječnja 1961., tijekom kojih je snimljeno 76 magnetofonskih vrpca, koje su pretipkane na 3564 stranice teksta. Less je kasnije izjavio da je tih dana bio “Eichmannov ispovjednik”, jer je morao saslušati sve što je ovaj “istresao iz sebe”. Eichmann je isprva pokazivao ushićenje što će time postati “najboljim suradnikom od svih optuženika u povijesti”. Neodoljivo ga je privlačilo da bude najbolji u nečemu, nakon svih školskih neuspjeha i zatim dugogodišnjeg laganja o svojim stručnim kvalifikacijama (premda bez ikakve školske svjedodžbe, predstavljao se kao tehničar i kao građevinski inženjer, što je bilo upisano u mnogim njegovim osobnim ispravama).

Suđenje je počelo 11. travnja i potrajalo je do 14. kolovoza 1961., a održavalo se pred Okružnim sudom u Jeruzalemu, s predsjednikom tribunala, sucem Vrhovnoga suda Mošeom Landauom, uz dva prisjednika, suce Benjamina Halevija i Jichaka Raveha. Optužni tim predvodio je izraelski glavni javni tužitelj Gideon Hausner. Eichmanna je optužio za petnaest kriminalnih djela, između ostaloga za ratni zločin i za zločine protiv čovječnosti, te za zločine protiv židovskoga naroda i sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji. Na svaku od tih petnaest točaka, Eichman je izjavio da se “ne osjeća krivim u smislu optužnice”, a tijekom suđenja je pojasnio da se u moralnom smislu osjeća krivim, ali naglašavajući da se u pravnom smislu nipošto ne osjeća odgovornim, jer je “samo izvršavao zapovijedi”.

Suđenje se odvijalo u središtu Jeruzalema, u novoizgrađenoj velikoj dvorani s auditorijem, u kojoj je za Eichmanna bila načinjena staklena kabina otporna na metke, kako bi ga se zaštitilo od mogućeg napada ogorčene preživjele rodbine žrtava. Golemu znatiželju svjetske javnosti zadovoljavali su brojni izvjestitelji iz mnogih zemalja, a s malim iznimkama bio je dopušten i neprestani prijenos putem elektroničkih medija. Promatrači su svoje zapise i dojmove sa suđenja, te dijelove iz sudskog zapisnika na mnogim jezicima objavljivali u brojnim novinskim tekstovima, a uskoro nakon suđenja i u knjigama.

Među tim autorima je do danas među svjetski najzapaženijima Hannah Arendt sa svojom knjigom Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla (Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil), koja je pokrenula daljnje iznošenje stavova, ali i oštre kontroverze. To je prije svega stoga što mnogi u njezinu složenicu “banalnost zla” tijekom sljedećih desetljeća nisu proniknuli dublje od te autoričine donekle nespretno sročene sintagme u podnaslovu knjige. Njezino ukupno filozofsko zanimanje je, naime, bilo usmjereno na bit zla koje je uopće moglo poroditi nacističku ideju i koje ju je moglo provesti u djelo. Bavila se pitanjem kako običan ili “banalni” čovjek može u sebi pronaći i ostvariti tako golem, neusporediv potencijal zla. Ovo je pak, za netom preživjele iz Holokausta, koji su u njemu izgubili šest milijuna najbližih, djece, očeva, majki, braće, sestara, supružnika… bilo previše hadno i analitično, preudaljeno od tragične, još svježe bolne stvarnosti. Još je gore u izraelskoj i svjetskoj židovskoj javnosti primljeno njezino spominjanje sudjelovanja vođa židovskih zajednica, koji su u manjem ili većem stupnju, svjesno ili nesvjesno, svojim djelovanjem pripomogli urednom ostvarivanju nacističkih napora za isrebljenjem europskoga židovstva. Za mnoge preživjele to je bila nova i šokantna spoznaja, a drugi su smatrali da nije još vrijeme govoriti o tome, jer se tim činjenicama potiče vjerovanje koje šire antisemitski krugovi da su “Židovi i sami krivi za Holokaust”.

Arendtino znanstveno, hladno, analitičko bilježenje takvih činjenica bilo je doista umnogome preuranjeno, jer su preživjeli bili još zgrčeni nad tinjajućim lomačama istočnoeuropskih logora za istrebljenje i krematorija. Ona je bila i zapitana oko legalnosti postupka protiv Eichmanna, koji se održavao nakon što je on protiv svoje volje odveden iz Argentine u Izrael, u državu koja nije postojala u vrijeme nacizma i s optužbama za počinjenje masovnog istrebljenja Židova, dok pred sudom stoji osoba koja najvjerojatnije svojom rukom nije ubila ni jednog Židova. Sve ovo, čime je na sebe navukla trajnu mržnju diljem židovstva, možda je jasnije kada se zna da je Arendt osobno osjetila dosta malo od strahota Holokausta, premda je, kao rođena Židovka, u prvim danima nacističke vlasti izbjegla u Francusku i neko vrijeme bila internirana. Ona je prije svega bila snažno asimilirana u europsko i, prije svega, njemačko društvo, bila je filozofkinja stare njemačke škole, koja je uz to cijeloga života bila bliska s pronacističkim njemačkim filozofom Heidegerom, a do Eichmannovog suđenja mirno je živjela kao sveučilišna profesorica u Sjedinjenim Američkim Državama.

Pa ipak, hladno promatranje dalo joj je mogućnost za mnoga povijesno dragocjena opažanja i misli s lica mjesta. Prateći suđenje zamijetila je, promatrajući Eichmanna u njegovu staklenu kavezu, da je nacistička stranka za njega bila “netko poput njega samoga (gubitnika u očima društva i obitelji, pa time i u vlastitim očima), mjesto na kojemu je mogao početi od nule, a ipak napredovati. A ako mu se nije uvijek sviđalo ono što je morao činiti (primjerice otpraviti ljude teretnim vlakovima u smrt umjesto ih prisiliti na iseljavanje), ako je dosta rano naslutio da će se to sve loše završiti, da će Njemačka izgubiti rat, ako su se svi njegovi dragi planovi izjalovili … nikada nije zaboravio što bi bila alternativa tomu, ne samo u Argentini, gdje je živio jadnim životom izbjeglice, već i u jeruzalemskoj sudnici … ipak bi više volio biti obješen kao Obersturmbannführer a. D. (izvan službe) nego živjeti uobičajenim životom trgovačkog putnika.” Arendt je očito željela naglasiti da je Eichmann (kao i mnogi drugi organizatori Holokausta), koji je još nedavno bio u stanju počiniti takvo vrhunsko zlo, kao osoba zapravo bio krajnje banalan.

Za razliku od Arendt, drugi – od kojih su mnogi Eichmannova djela osjetili na vlastitoj sudbini – radije su naglašavali da je taj u vrijeme suđenja doista banalni čovječuljak u staklenoj kabini zapravo donedavna ipak bio nešto posve drugo: dobro organizirani zločinac s osobnom misijom uništenja čitavog jednog naroda. “Ne postoji, naime, ‘banalnost zla’, a Hannah Arendt je o tome neprijatelju ljudi, o kojemu piše u svojoj knjizi o Eichmannu, saznavala samo iz tuđeg opisivanja i gledajući ga u staklenom kavezu.”, napisao je autor Jean Améry, preživjeli iz Holokausta, u svome djelu Jenseits von Schuld und Sühne: Bewätigungsversuche eines Überwältigen (1966.)

Autor Guy Walters navodi u knjizi Hunting Evil (Lov na zločince) da u dosjeu “Eichmann”, dokument 6, Uprava za državne arhive i zapise, MD, USA stoji: “Visok jedva 165 centimetara, proćelav, Eichmann je bio slabašnog tijela, koščatoga lica, upalih obraza. Lice mu se nervozno trzalo, smijao se neugodno i usiljeno. Neprekidno pod utjecajem alkohola, njegova odvažnost umnogome je bila odvažnost alkoholičara.” Kasniji dugogodišnji “Lovac na naciste”, Simon Wiesenthal, koji je u Holokaustu izgubio suprugu, opisao je Eichmanna, videći ga u staklenoj kapsuli u sudnici, kao “krhkog, bezličnog, otrcanog”. Taj Eichmann, prividno drukčiji od onoga u doba Holokausta, sam je konačno pobio Arendtinu tvrdnju, kada je nakon osude na smrt svima pokazao da bi ipak, umjesto ponosnog prihvaćanja odgovornosti i toga da bude obješen kao Obersturmbannführer, mnogo radije i dalje živio banalnim životom trgovačkog putnika, pa čak i zatvorenika u ćeliji bez prozora, u državi naroda koji je želio uništiti.

Tijekom 14 tjedana izneseno je pred sud 1500 dokumenata, svjedočilo je 100 svjedoka optužbe, od kojih su njih 90 bili preživjeli iz Holokausta, te su izneseni desetci pisanih izjava na strani obrane, koje su diplomatskim putem bile dostavljene sudu iz 16 zemalja (premda je svjedocima obrane zajamčena sigurnost dolaska, svjedočenja i odlaska iz Izraela, ni jedan sudu nije pristupio osobno). Svjedoci i dokazi izneseni na suđenju osvijetlili su Eichmanna tijekom Holokausta kao nacističkoga svemoćnika koji milijune šalje u smrt, sam određujući kada je tko na redu. Neki svjedoci bili su gotovo nemoćni iznijeti svoja sjećanja, potreseni sviješću o blizini takvoga zločinca, nekima je pozlilo, u publici se javljalo mnogo emocija.

Eichmann je, barem naizgled, na suđenju doista dokazao svoju banalnost držeći se poput sitnog činovnika koji pred većom moći od svoje prikazuje i opravdava svoja djela. Sa slušalicama putem kojih je slušao njemački prijevod, najčešće je bez ikakvih emocija pratio iskaze svjedoka i dokaze tužiteljstva. Donosio je sobom debele svežnjeve tiskanog papira, te je – povremeno i uspješno – inteligentnim upadicama zbunjivao tužitelja. Tek povremeno bi iz njega sijevnula i stara vatra, pa bi se svojom nekadašnjom žestinom ljutio što tužitelj ne razumije da je on samo vjerno i odgovorno “izvršavao naređenja” i svoju prisegu Adolfu Hitleru i nacističkoj stranci. Tada bi odjednom više sličio sebi od prije petnaestak godina: Obersturmbannführeru blistava prodorna pogleda, a ne čovječuljku s naočalima u staklenome kavezu jeruzalemske sudnice. Bijegom u južnu Ameriku je pokazao da je bio svjestan potrebe za bijegom ako želi izbjeći kaznu, ali nikada mu nije postalo jasno zašto je zapravo optužen, jer samo je izvršavao zapovijedi. Čak nikoga nije svojom rukom ubio… U njegovim zapisima stoji: “Nikada nisam nalazio ikakva zadovoljstva u ubijanju puškom. Mislim da je bez srca onaj koji preko nišana može gledati jelena u oči, a zatim ga ubiti. Zahvaljujem Bogu što u ratu nisam postao stvarni instrument ubijanja.” Autor Guy Walters, pak, piše u knjizi Hunting Evil (Lov na zločince) da je “upravo Eichmann bio taj koji je Hössu pomagao pronaći područje na kojemu će biti plinske komore  [u Auschwitzu] i upravo je Eichmann bio taj koji je obećao pronaći plin primjeren svrsi, koji će se moći odmah dostaviti”.

Ovo suđenje donijelo je daljnje pomake u pravnom mišljenju i djelovanju, nakon onih postavljenih suđenjima ratnim zločincima u Nürnbergu. “Izvršavanje naredaba”, ako je u suprotnosti s općim načelima pravednosti i morala, prestalo se već tijekom suđenja u Nürnbergu smatrati oslobađajućom ili olakotnom okolnošću. Tijekom toga suđenja pokazalo se da optuženi najviši nacistički dužnosnici praktično nisu mogli razumjeti činjenicu da zločinačka naredba ne smije obvezivati na djelovanje. Tako nisu ni prihvatili put ka uviđanju težine svojih nedjela (osim prividno Speera, za kojega se nakon njegove smrti pokazalo da je u svome “kajanju” samo bio lukaviji od svojih supočinitelja). Stoga održavanje suđenja Eichmannu, petnaest godina kasnije, nije bilo samo potreban čin pravde, već i edukacijski čin. Predstavljalo je i novi stupanj u razvitku pravne znanosti i prakse, osobito stoga što se suđenje u Nürnbergu, unatoč nekim nastojanjima, nije zasebno bavilo nacističkim zločinom protiv Židova kao skupine. Stoga Holokaust nije bio zasebna tema u okviru nürnberškoga suđenja, već su židovske žrtve ubrojane u opće civilne žrtve nacističkih ratnih zločina, čime je ostao nerasvijetljen jedan od najvećih dijelova nacističkog zločina protiv čovječnosti: etničko čišćenje režimu nepoželjnih skupina ljudi, prije svega Židova.

Suđenje je bilo i svojevrsna poduka iz povijesti, za Židove i za nežidove, jer tek tada se počinjala saznavati puna istina o pojedinostima zločinačkog pokušaja uništenja čitavog jednog naroda. U to doba za Eichamannovu ulogu u provođenju Konačnog rješenja znalo je razmjerno malo ljudi, pa i među preživjelima iz Holokausta. Premda su svima bile poznate dramatične i tragične scene ulaska savezničkih osloboditelja u logore, malo se doista znalo o sustavu sablasnoga nacističkog ustroja za sustavno istrebljenje Židova. Mnogo imena istaknutih počinitelja bilo je javnosti nepoznato, a uloge RSHA, SD, Einsatzgruppen, Gestapoa, Totenkopfverbände… bile su tada još neistražene. Desetljeće i pol nakon okončanja Holokausta, u vrijeme kada je židovski narod još bio u dubokoj boli zbog umorstva više od trećine svojih pripadnika, a svijet je na taj strahoviti zločin upravo počeo pomalo zaboravljati, mlađi židovski naraštaj, osobito onaj rođen u Izraelu, po prvi put je tijekom suđenja počeo razumijevati događaje u Holokaustu. Suđenje je razotkrilo dotad svijetu malo poznatu tragediju sudbine žrtava Holokausta. Za budućnost, ovo je bilo neusporedivo bitnije od same presude bilo kojem počinitelju.

Nakon tri i pol mjeseca iznošenja optužbe i obrane, sudsko vijeće se povuklo radi razmatranja iznesenih činjenica i donošenja odluke. Sud je 11. prosinca 1961. objavio presudu: Eichmann je kriv po svim točkama optužnice, a 15. prosinca suci su proglasili kaznu: smrtna kazna vješanjem. “Izjavili ste da je vaša uloga u Konačnom rješenju bila slučajna – pisalo je u presudi, objavljenoj 1962. – i da se svatko mogao naći na vašem mjestu, te da su potencijalno svi Nijemci podjednako krivi. Time ste željeli dokazati da tamo gdje su krivi svi ili gotovo svi, nije kriv nitko. Doista, tako se vrlo često zaključuje, ali mi ne prihvaćamo takvo zaključivanje.”

U Izraelu nikada ni prije ni nakon ove presude nijednome civilu nije dosuđena smrtna kazna. Eichmannu je iznimno dosuđena jer su njegovi zločini bili teži od bilo kojih zločina bilo kojega čovjeka koji je ikada mogao stati ili će stati pred izraelski sud. Riječima presude na smrt vješanjem suci su, između ostaloga, izjavili osuđeniku: “Kako ste vi podupirali i provodili politiku odbijanja da svijet podijeli život sa židovskim narodom i narodima mnogih zemalja – kao da ste vi i vaši nadređeni imali ikakvo pravo odlučivati o tomu tko na svijetu treba, a tko ne treba živjeti – tako mi držimo da nitko, ni jedan jedini pripadnik ljudskoga roda, ne može poželjeti taj svijet dijeliti s vama. Zbog toga, i samo zbog toga, morate biti obješeni.”

Eichmann je uložio žalbu na presudu, u potpunom nesuglasju s njegovom posljednjom rečenicom upućenom podređenima na samome kraju rata (prema osobnom predsmrtnom svjedočenju njegova suradnika Wislicenyja): “Leći ću u grob smijući se, jer će osjećaj da na savjesti imam smrt pet milijuna ljudi za mene biti izvorom nevjerojatnog zadovoljstva”. Temelj žalbe bio je u ponavljanju tvrdnji njegova odvjetnika da Izrael nije imao jurisdikciju nad njim, te da mu se nije smjelo suditi prema izraelskome zakonu o kažnjavanju nacista i njihovih suradnika. Uz to, pozivao se na njemačko pravno načelo koje je određivalo da izvršitelj uopće ne odgovara za takozvana “djela države”, koja su počinjena prema naredbi nadređenih, a on je na suđenju naglašavao da je uvijek djelovao isključivo prema naredbama. Ali četiri godine ranije, 1957., kada je već povjerovao da je u Argentini trajno na sigurnome, u snimljenom razgovoru s novinarom izričito je naglasio da u istrebljivanju Židova “nije bio tek primatelj naloga, već prije svega idealist”.

Izraelski Vrhovni sud je 29. svibnja 1962. žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je Eichmann “bio svoj vlastiti nadređeni koji je izdavao sve naredbe koje su se ticale židovskih pitanja”, te da “takozvano Konačno rješenje nikada ne bi poprimilo tako paklene oblike … da nije bilo fanatičnog žara i nezajažljive krvožednosti podnositelja žalbe i njegovih podređenih suradnika”.

Mnogo svjetskih uglednika je, iz različitih motiva, apeliralo za poštedu Eichmannoga života. Mnogi, pak, preživjeli, osobito oni koji su u Holokaustu izgubili djecu, željeli su doživjeti dan izvršenja smrtne kazne, a mnogim drugima nije bilo bitno hoće li biti obješen ili će ostatak života provesti u zatvoru, dok je nekima čak jedino bilo bitno što su se njegovi zločini objelodanili na javnom suđenju. Jer nikakva kazna nije ga zapravo mogla kazniti za ono što je počinio, te je većini preživjelih bilo bitno da je razotkriven i uhvaćen, da ne može dalje mirno živjeti sa svojom obitelji kao što ni oni nisu mogli živjeti sa svojim umorenim obiteljima, već su doživotno osuđeni na život i na tragične uspomene.

Eichmannu je bila preostala samo još jedna, tek teorijska, mogućnost da izbjegne izvršenje smrtne kazne i on ju je iskoristio. Molbu za milost uputio je predsjedniku Izraela Jichaku Ben-Cviju. Eichmann, koji nije pružio milosti ni jednoj od svojih milijuna žrtava, toliko je žudio sačuvati svoj život, da je – zaboravljajući svoju nekadašnju oholost i gađenje prema Židovima – za svoj život molio upravo preživjele bližnje svojih žrtava. Organizator provedbe Holokausta molio je za milost najvišega izabranog predstavnika naroda kojega je cijeloga svoga odraslog života prezirao kao nižu rasu i čije je istrebljenje do posljednjega dojenčeta prema njegovim vlastitim riječima bio njegov životni ideal. I osuđenikova supruga je predsjedniku Izraela uputila molbu za pomilovanje. Ben-Cvi je, kada je primio njezin brzojav, na njemu rukom ispisao rečenicu iz biblijske prve knjige Samuelove (15,33), upućenu kralju Amalečana, naroda koji je bez ikakvoga razloga zamrzio i napao Židove, ubijajući ih u pustinji dok su bili nemoćni nakon izlaska iz egipatskoga ropstva: “Onako kako je tvoj mač mnogim ženama oduzeo djecu, tako će i tvojoj majci, kao tim ženama, dijete biti oduzeto.”

Eichmann je obješen oko ponoći između posljednjega dana svibnja i prvoga lipnja 1962., u zatvoru u izraelskoj Ramli. Navodno je (prema autorici H. Arendt) njegova posljednja izgovorena rečenica bila: “Gottgläubig war ich im Leben, Gottgläubig sterbe ich. (Živio sam kao bogoljubac, kao bogoljubac umirem.)” Nacizam je pojmom Gottgläubiger (Bogoljubac ili onaj koji ljubi Boga) označavao one koji su prekinuli svaku vezu s Biblijom, ne samo sa Starim već i od njega neodvojivim Novim zavjetom, jer oba su za njih bili “židovski”. Stoga je nacistima biblijski Bog bio neprihvatljiv, a osobito Isus, rođen kao židovsko dijete u židovskoj obitelji. Svojim posljednjim riječima Eichmann je posvjedočio da je do posljednjeg daha u srcu ostao nepokajan.

Eichmannovo tijelo je spaljeno u posebno projektiranoj i za tu svrhu izrađenoj peći, prethodno zagrijanoj do usijanja, u koju je na nosilima uvezeno po šinama, tako da pritom nitko nije morao biti u dodiru s njegovim tijelom. Sljedećega dana pepeo iz ohlađene peći je s izraelskoga mornaričkog patrolnog broda izbačen u more izvan izraelskih teritorijalnih voda.

Prvi dio je dostupan na ovom linku.