Obersturmbannführer SS-a Adolf Otto Eichmann bio je glavni organizator tehničke provedbe Holokausta, odnosno Konačnoga rješenja židovskog problema. Oko pet milijuna, od ukupno gotovo šest milijuna smrtno stradalih žrtava Holokausta, ubijeno je u sustavu za masovno istrebljenje kojega je on organizirao i nadzirao. Eichmann nipošto nije slučajno zalutao među najteže nacističke zločince. Zapovjednik Auschwitza Rudolf Höß zapisao je u autobiografiji, u svojevrsnoj izjavi na samrtnoj postelji (pred izvršenje svoje smrtne kazne), da je Eichmann “bio posve opsjednut idejom uništenja svakog pojedinog Židova kojega je imao mogućnost dohvatiti”. Eichmannov suradnik Dieter Wisliceny je (također nedugo prije izvršenja svoje smrtne kazne) izjavio da Eichmann “nije pokazivao nikakvih znakova i najmanjeg humanog osjećaja prema tim ljudima [Židovima]. Nije bio nemoralan, već amoralan i potpuno ledeno hladan.”

Najstariji sin u njemačkoj vjerničkoj protestantskoj obitelji, koju nije zanimala politika, Eichmann je od osme godine života, nakon rane majčine smrti, s ocem, pomajkom i više braće i sestara živio u austrijskome Linzu. Nakon neuspjeha u gimnazijskome školovanju, mladi Adolf Otto se školovao za mehaničara, ali je i to napustio. Zapošljavao se na više mjesta, a zatim se kao trgovački putnik tijekom pet godina bavio prodajom usisivača za prašinu, nakon čega je postao profesionalnim nacističkim dužnosnikom. Uskoro je potpunosti nacizam prigrlio kao životno vjerovanje, te je već 1937. i službeno napustio kršćanski protestantizam.

Već od najranije mladosti bio je politički okrenut krajnjoj desnici. Austrijskom ogranku nacističke stranke i SS-u pristupio je u travnju 1932., nešto manje od godinu dana prije dolaska stranke na vlast, dok je još brojala manje od devetsto tisuća članova (njegova stranačka članska iskaznica nosila je broj 889.895). Neposredno nakon dolaska stranke na vlast, u lipnju 1933., vratio se u Njemačku i ubrzo se počeo isticati svojom odanošću i metodičnošću, neprestano napredujući na hijerarhijskoj ljestvici. Odmah nakon učlanjenja pokazao je nagnuće za djelovanje u sigurnosnoj i tajnoj policiji (SD i Gestapo), a već od ranije je poznavao Ernsta Kaltenbrunnera, svoga budućega nadređenog u sigurnosnoj policiji (SD). Njegovim utjecajem postao je referentom u takozvanoj “masonskoj kartoteci”, u prikupljanju podataka o pripadnicima slobodnozidarskih organizacija, koji su se kasnije također našli pod progonom. Godine 1934. sam se prijavio, nakon što su mu dosadile pripreme u vojnim odjelima stranke, za tajnu službu SD, te se našao na mjestu šefa odsjeka B.4. Četvrte uprave (od postojećih šest) Glavnoga ureda za sigurnost Reicha (Reichssicherheitshauptamt – RSHA). U suradnji s Gestapoom počeo je razrađivati plan za protjerivanje njemačkih Židova. Gorljivom marljivošću tih je godina pokušavao naučiti hebrejski i jidiš (naučio je nešto jidiša, čiji temelj je u njemačkom jeziku), te nastojao shvatiti cionizam, smatrajući ta znanja potrebnima za uspješnije obavljanje potpunog i konačnog čišćenja njemačkih krajeva od Židova.

Na tom stupnju nacistički režim još nije “konačno rješenje židovskog problema” jasno iskazao kao namjeru za istrebljenje Židova. Namjeravalo ih se u potpunosti iseliti sa svih područja koja su nacisti nadzirali ili uskoro namjeravali nadzirati, uz prethodno pljačkanje njihove imovine. Kao jedno od mogućih područja za naseljavanje protjeranih Židova razmatrala se i Palestina, tada pod britanskom upravom, kamo je radi istraživanja te mogućnosti Eichmann otputovao 1937. godine. Međutim, britanske vlasti su nevoljko gledale na veliko židovsko naseljavanje u Palestini, te su mu izdale samo prolaznu vizu, zbog čega nije uspio ostvariti namjeravane susrete. Međutim, nacisti su promjenom političkog stanja nakon njihovog napada na Poljsku, a zatim i na Sovjetski Savez, uskoro napustili zamisao o iseljavanju Židova u Palestinu, kao i na više drugih odredišta koja su razmatrali. Eichmann je iseljavanje, a kasnije i uništavanje Židova preuzeo kao osobni životni cilj, ne iz mržnje nego iz idejnih načela, kako je nakon rata i na suđenju sam tvrdio, ne uviđajući golemi cinizam u toj tvrdnji.

Nakon pripojenja Austrije, u proljeće 1938., premješten je u Beč. Ovo postavljenje bilo je prvo važno zaduženje na izgonu Židova koje mu je povjereno. Grčevito se potrudio opravdati povjerenje. Uz pomoć svoga zamjenika Aloisa Brunnera osnovao je Središnjicu za židovsko iseljavanje (Zentralstelle für jüdische Auswanderung), nacističku organizaciju za prisilno iseljenje svih Židova iz Austrije. Prema Heydrichovim smjernicama, novcem bogatih Židova (koje je bilo lakše natjerati na iseljavanje) financirano je iseljavanje siromašnih. Iz Austrije se tijekom osam prvih mjeseci iselilo čak 45.000 Židova, dok se tijekom istog vremena iz Njemačke iselilo manje od 20.000. Za manje od godine i pol, iz Austrije se  iselilo oko 60 posto Židova. Daljnjih 60.000 Židova se čak i nakon izbijanja rata “legalno” iselilo, odnosno pobjeglo uz znanje nacističkih vlasti. U listopadu 1942., nakon protjerivanja 180.000 bečkih Židova, Brunner ga je oduševljeno izvijestio: “Beč je očišćen od Židova!”. Radi ubrzavanja procesa, često usporenoga teškoćama oko prikupljanja dokumenata potrebnih pri iseljavanju, Eichmann je uspostavio sustav koji je bio opisan “poput kakve automatizirane tvornice … na jednom kraju stavite Židova koji još posjeduje neku imovinu – tvornicu, trgovinu ili bankovni račun – zatim on ide zgradom od šaltera do šaltera, od ureda do ureda, te na drugom kraju izlazi bez novca, bez ikakvih prava, samo s putovnicom na kojoj stoji: ‘Za četrnaest dana morate napustiti zemlju, inače odlazite u koncentracijski logor.’” Prema uzoru na bečki ured, Eichmann je sljedeće godine, nakon okupacije Čehoslovačke, s istim ciljem osnovao i ured Središnjice u Pragu. Godinu dana nakon toga, 1940., preuzeo je (od dotadašnjega nadređenog Reinharda Heydricha) berlinski ured Središnjice Reicha za židovsko iseljavanje (Reichszentrale für jüdicshe Auswanderung).

Još uvijek prividno u okviru planova za iseljenje Židova, Hitler je u lipnju 1940. u Münchenu najavio iseljavanja četiriju milijuna europskih Židova na Madagaskar, premda bi to neizbježno dovelo do njihove propasti, jer na tom velikom otoku nije bilo mogućnosti za život ni za nekoliko stotina tisuća ljudi. U to je vrijeme njemačka vojska već bila okupirala golema područja na europskome istoku, na kojima su živjele mnogobrojne židovske zajednice, a Hitler se uskoro spremao i za dublji prodor na istok napadom na Sovjetski Savez. Himmlerov zamjenik Heydrich želio je osobno preuzeti glavnu ulogu u tada zacrtanom “konačnom teritorijalnom rješenju”, neposrednom prethodniku Konačnog rješenja židovskog problema. Radi toga je njegov “stručnjak za Židove”, Eichmann, sa svojim suradnikom F. Rademacherom – oduševljenim za “obvezu rješavanja židovskog problema u Europi” – sredinom kolovoza 1940. dovršio brošuru “Glavni ured za sigurnost Reicha: Projekt Madagaskar”. Autori su ustvrdili da je “s dodatnim masama na istoku, uređivanje židovskog problema iseljavanjem postalo nemoguće”. Ovim je izrečena smrtna presuda čitavome europskom židovstvu, te je ta rečenica prijelomna točka od namjere za iseljavanje svih Židova prema zamisli o potpunome istrebljenju. Izvršenje se približavalo munjevitom brzinom, predvođeno Adolfom Eichmannom.

Već do tada se u svome berlinskom uredu Eichmann pokazao toliko djelotovornim da je – ponovo već sljedeće godine nakon prethodnoga promaknuća – u ožujku 1941. promaknut. Postao je najvišim organizatorom za iseljavanje i protjerivanje Židova iz čitavoga Reicha i sa svih okupiranih područja, odnosno vrhovnim nacističkim dužnosnikom i “stručnjakom” zaduženim za njihovu deportaciju u geta i koncentracijske logore, te pljačku njihove imovine. Djelokrug mu je prije svega obuhvaćao “židovska pitanja” i izgon [nepoželjnog] stanovništva, ali i sterilizaciju židovskih “mješanaca”, pljačku židovske imovine, te prikrivanje namjere o istrebljenju Židova pred međunarodnom javnošću. Himmler i Heydrich, te nakon njegove smrti Kaltenbrunner, sve su ostale svoje manje uspješne podređene za “židovska pitanja” povremeno zamjenjivali drugima, jedino su Eichmanna trajno držali na početnom mjestu, s kojega je upravljao čitavim sustavom istrebljivanja. On im se u slučaju potrebe smio obraćati izravno, zaobilazeći svoje neposredno nadređene. Svjestan što su značile takve ovlasti, dosljedno je odbijao svaki zahtjev za izuzeće pojedinih Židova iz transporta prema logorima smrti kojega bi povremeno primio od različitih najviših državnih dužnosnika.

Eichmanna je, zahvaljujući prije svega svojim karakternim značajkama – povjerljivosti, opsesivnoj točnosti i slijepoj predanosti izvršenju naredaba – njegov nadređeni, Heydrich, odredio za organizatora i koordinatora konferencije u berlinskome predgrađu Wannseeu, koja se bavila načinima za brže provođenje Konačnog rješenja židovskog problema. Bila je predviđena za potkraj 1941., ali je zbog drugih ratnih okolnosti odgođena za siječanj 1942.

Već u jesen 1941. Heydrich je Eichmannu proslijedio odluku samoga nacističkog vrha da će se sve dostupne Židove istrijebiti. Tako je izraz “konačno rješenje židovskog problema” promijenio dotadašnje značenje masovnog izgona i zlostavljanja Židova i pljačke njihove imovine, te je poprimio, barem za upućene, značenje što bržeg istrebljenja Židova sa svih područja na kojima su dostupni. Konferencija je okupila desetak državnih podtajnika, koji su se, uz podrobnu razradu zakonskih rasističkih odredaba, bavili načinima za ubrzavanje i tehničko usavršavanje dotadašnjih masovnih umorstava Židova u getima i logorima, te na okupiranim područjima. Ove načine – masovna strijeljanja i gušenja u pokretnim plinskim komorama, te smrtonosno izgladnjivanje desetina i stotina tisuća zatočenih u getima – sudionici konferencije su ocijenili nedovoljno brzima za ispunjavanje zacrtanoga cilja: istrebljenja u roku od šest mjeseci svih 11 milijuna europskih Židova. Na toliko su (što je bilo čak nešto više od realnoga) procijenili stanje u Reichu i okupiranim područjima, odnosno onima koja su uskoro namjeravali okupirati.

Kao daljnji korak ka cilju planirano je istrebljenje Židova i iz svih ostalih dostupnih dijelova svijeta, korak po korak. Stoga se Eichmann 1941. sastao i s jeruzalemskim muftijom (islamskim vjerskim vođom) Hajj Aminom al-Husaynijem (al-Husseinijem), jednim od začetnika nasilnog antisemitizma u arapskim zemljama, koji je već 1933. iskazao snažnu potporu nacističkom režimu. Eichmann je od njega očekivao suradnju i pomoć pri očekivanom skorom, obostrano željenom istrebljenju Židova na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Hitler je muftiji u studenome 1941. rekao da želi da se “uništi” sve Židove, a ne samo one pod njemačkom kontrolom, kako navodi 2000. godine autor Gerhard Weinberg.

Na području Reicha Eichmann je u svakoj mjesnoj policijskoj postaji držao sebi izravno podređenog povjerenika za “židovske poslove”. Uspostavljena je i djelotvorna suradnja policija marionetskih suradničkih režima u Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, u kojima je djelovao putem posebnih predstavnika pri njemačkim veleposlanstvima. Pri prikupljanju Židova za deportacije blisko je surađivao i s francuskom “vishyjevskom” vladom i nizozemskim nacistima, a nalazio je pomoć za istebljivanje Židova i među pripadnicima policije i većinskoga stanovništva u više drugih zemalja s velikim židovskim zajednicama, poput Ukrajine, Poljske i Litve. Na okupiranim područjima, osobito onima s većim židovskim zajednicama, Eichmann je osobno odlazio u nadzor provođenja deportacija i istrebljenja, ili je slao svoje osobne izaslanike. S mađarskim antisemitskim vlastima surađivao je na progonu Židova i prije okupacije Mađarske, a nakon okupacije (1944.) osnovao je Eichmann-Kommando, specijalnu jedinicu SS-a od 150 vojnika, s jedinom zadaćom da uz pomoć mađarskih snaga u koncentracijske logore deportira svih 430.000 mađarskih Židova. I osobno je pošao u Mađarsku kako bi nadzirao i ubrzao uništenje Židova. Eichmann je – inače asketski skroman – među prvima pri nacističkoj pljački židovske imovine prisvojio nešto za sebe: luksuznu Vilu Aschner u elitnome dijelu Budimpešte, na Brdu ruža. U njoj je smišljao načine za provođenje deportacija bez otpora žrtava, koji bi mogao ugroziti zacrtane kvote za transport u logore smrti. Iz Mađarske je pobjegao tek pred dolazak sovjetske vojske – svojoj zadaći istrebljenja Židova pristupao je krajnjom dosljednošću i predanošću.

Od prvoga do posljednjeg dana istrebljenjem milijuna ljudi upravljao je činovničkom skromnošću i marljivom, slijepom odanošću idealu Europe i svijeta očišćenih od Židova. Opsesivnom točnošću je upravljao golemim transportom masa uhvaćenih Židova iz svih zaposjednutih krajeva Europe, u smjeru geta i logora za istrebljenje na okupiranome istoku. Riječima samoga Göringa: “Eichmann je bio taj koji je odlučivao kako će i kojim redoslijedom zemalja Židovi umirati.” Najčešće su žrtve prema odredištu na kojemu će biti ubijene prevozili željeznicom, do krajnje mogućnosti natiskane u teretnim vagonima, bez hrane, vode i osnovnih higijenskih potreba. U zapisnicima sa suđenja Eichmannu u Izraelu (1961.) zabilježena je strastvena težnja potpunoj savršenosti njegova sustava za ubijanje. Dnevno je nadzirao i poboljšavao organizaciju transporta i načina za svakodnevno brzo ubijanje što većeg broja Židova u logorima za istrebljenje; industrijalizirao je ubijanje. Kada je radi održavanja tempa i rasporeda ubijanja držao to potrebnim, u sustavu prijevoza davao je prednost vlakovima za deportaciju Židova čak i pred vlakovima za logističku potporu njemačkim vojnim snagama na bojišnici. Ni jedna deportacija nije ni zbog kojeg razloga smjela zakasniti, jer to bi poremetilo plan izvršenja istrebljenja. Eichmann je 1944. i osobno posjetio Auschwitz, kako bi uveo metode za podizanje broja ubijenih s 10.000 na 12.000 dnevno.

Sustav za masovno istrebljenje Židova je pod Eichmannovim nadzorom djelovao i kada je već propast njemačke vojske bila svakome očita. Plašeći se da mu makar i mali broj Židova ni zbog čega ne izmakne, čak je s dvojbom gledao na posljednji očajnički pokušaj opremanja njemačke vojske nedostajućim sredstvima u zamjenu za židovske živote. U pregovorima sa cionističkom i savezničkom stranom njemačka strana je ponudila oslobađanje milijun Židova u zamjenu za deset tisuća kamiona (odnosno u omjeru 100 Židova za jedan kamion, u akciji nazvanoj Krv za robu). Čim nije uslijedio pozitivan odgovor, Eichmann je smjesta, dok se sovjetska vojska približavala, počeo u logore za istrebljenje slati svih 430.000 mađarskih Židova. Postao je tako opsjednut izvršenjem svoje zadaće da je (prema mišljenju jednoga od visokih nacističkih dužnosnika) bio spreman zanemariti i naredbu samoga Hitlera, ako bi izvršavanje značilo da će time neki broj Židova uspjeti spasiti svoje živote. Tako se dogodilo i prigodom deportacije budimpeštanskih Židova, nakon što je najveći dio mađarskih Židova već ubijen u Auschwitzu. U studenome 1944. Eichmann je, u okolnostima nedostatka vlakova u posljednjim mjesecima nacističkog otpora Saveznicima, na marš smrti pješice uputio desetine tisuća Židova iz Budimpešte prema Austriji. Na 200 kilometara dugom putu masovno su umirali bez hrane i vode, probijajući se kroz kišu i snijeg. Toj Eichamnnovoj slijepoj okrutnosti začudili su se i neki okorjeli SS-ovci, te mu je njegov najviši nadređeni, Himmler – u očekivanju očitoga ratnog raspleta i pokušaju čuvanja svoga položaja – naredio da obustavi takve deportacije. Ali Eichmann je u svome nastojanju da do kraja i beskompromisno obavi odvođenje u smrt svakog dostupnog Židova nekako uspio zaobići zapovijed i nastaviti s deportacijama.

Dok su se tijekom ratnih godina naredbe nadređenih podudarale s njegovim ciljem, on je, kao uzorni poslušnik, bio ponosan što dosljedno izvršava te naredbe. Ali u posljednjim ratnim danima, kada se ni mnogi najvatreniji nacisti više nisu zanosili nadom u pobjedu, neki vrhovni nalogodavci zločina počeli su tražiti vlastite putove za opstanak u skorom porazu. Tako je činio i Himmler, koji je ujesen 1944. naredio obustavu istrebljenja Židova i uništenje dokumentacije o provedenom istrebljenju. Eichmann se – zgrožen Himmlerovim preokretom – oglušio o tu naredbu, a suprotstavio se i svim ostalim naredbama koje su remetile daljnje istrebljenje. Da bi i dalje provodio deportacije preostalih Židova, oglušivao se i o izričite naredbe da se vojna logistika, poput vlakova, kamiona, goriva i sličnoga, prepusti isključivo vojsci, već ih je i dalje – kao što se nakon rata saznalo iz njemačke dokumentacije – usmjeravao na istrebljenje Židova. Konačno je, u nedostatku prijevoznih sredstava, naredio prebacivanje preostalih uhvaćenih Židova iz Mađarske u Austriju pješice, u strašnim vremenskim uvjetima koji su deportaciju pretvorili u jedan od marševa smrti. Samo skori konačni poraz njemačke vojske omeo je Eichmanna u istrebljenju preostatka europskih Židova. Dvanaest godina nakon završetka Holokausta, tijekom skrivanja u Argentini, Eichmann je u snimljenom razgovoru izjavio novinaru (i samom nekadašnjem nacistu): “Da vam iskreno kažem, bio bih sretan da smo uspjeli ubiti sve njih, svih 10.300.000 [sic] Židova, tada bih rekao: ‘Dobro, uspjeli smo uništiti neprijatelja.’…”.

Drugi dio će biti dostupan na ovom linku od 14. ožujka 2015.