Judeo-español jezik je Sefarda, Židova koji su 1492. protjerani iz Španjolske, a malo zatim i iz Portugala i Navarre. Židovi su Španjolsku naseljavali još u rimsko doba. Prema hebrejskome nazivu za njihovu španjolsku domovinu – Sefarad, njihovi potomci nazivaju se Sefardima, a jezik sefardskim[1].

Judeo-español  u odnosu na ladino

Judeo-español

Nakon progona Židovi koji se nisu dali pokrstiti izbjegli su po različitim zemljama Europe; Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, ali osobito balkanskim zemljama u sastavu Osmanskoga carstva, po Maloj Aziji i Bliskom Istoku (Palestina) te po sjevernoj Africi (posebice po zemljama Magreba), a nastanili su se i u Novome svijetu. Oni su sa sobom ponijeli svoj osobiti oblik španjolskog jezika koji se razmjerno brzo izgubio u Francuskoj i Italiji, nešto se dulje održao u Amsterdamu, a na balkanskim se prostorima kao govorni jezik velikih zajednica održao do holokausta. U balkanskim su zemljama danas ostali samo posljednji ostaci, jedva još preživljava u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi, ali ga još u živoj uporabi čuva dio novijih sefardskih useljenika u Izraelu.

Gonsalvo Illesca
“Historia Pontifiaca y Catolica, 1606.”
“Odnijeli su (Židovi) odavde naš jezik i uvijek ga čuvaju i rado se njime služe, te je izvjesno da u gradovima Solunu, Carigradu, Aleksandriji i u Kairu i u drugim trgovačkim gradovima i u Veneciji, ne kupuju, ne prodaju niti trguju na drugom jeziku nego na španjolskom.” – Disertacija Kalmija Baruha, za doktorsku diplomu, Beč, 1923., preuzeto iz knjige M. Kayserlinga: “Sefardi. Romansko pjesništvo Židova u Španjolskoj”, Leipzig, 1859. “Pretklasični španjolski” – s kastilijanskim narječjem govorili su Sefardi u Sarajevu.

Ladino

Odmah na početku treba reći da španjolski jezik Sefarda nema ni jedinstvenog naziva koji bi upotrebljavali sami njegovi govornici ni jedinstvenog naziva kojim bi se služili lingvisti. Najčešće se u tom značenju pogrešno rabi naziv ladino (<lat. latinus), no treba reći da je ladino poseban oblik umjetnoga književnog jezika, koji je nastao u Španjolskoj u 13. st. kao “jezik-kalk” (jezik što doslovnihih prijevoda u sintaksi, tvorba riječi, značenjima) prema hebrejskome, poglavito prema jeziku Biblije. Ladino je dakle književni i knjiški jezik za potrebe ponajprije vjerskog podučavanja i sekundarni sakralni jezik uz ivrit (hebrejski), a sami Sefardi svoj živi govorni i pisani jezik nigdje i nikada tako nisu zvali (barem ne do najnovijeg doba). Ladino nije starinski oblik sefardskog (židovskošpanjolskog) nego jezik-kalk sa starom španjolskom osnovicom (među Židovima je takvih jezika kalkova bilo mnogo: s grčkom, arapskom, berberskom, turskom, talijanskom, provansalskom itd.osnovicom), koji se održao neprestanim vjekovnim ponavljanjem određenih tekstova i obrazaca, posebice u molitvama i drugim vjerskim tekstovima, iako je na govorni i pisani židovskošpanjolski jezik utjecao. Kao jezik vjerskih tekstova uživao je među Sefardima visok prestiž, ali nikada nije bio njihov govorni jezik. Sami Sefardi sebe označuju općim nazivom /džidjó/, /džudió Židov (<lat. judaeus), pa se u Turskoj i u Bosni, rjeđe u Grčkoj i u Srbiji, i njihov jezik zove /džidjó/ ili lengua/luenga džudija – židovski jezik). Naziv /džudézmo/, /džudézmu/ (lat. judaismus židovstvo) pojavljuje se u Bugarskoj i Makedoniji te djelomice u Rumunjskoj i Grčkoj. U Turskoj (nekoć i u Palestini) rabi se i naziv /(e)spaniól/, dok je za židovskošpanjolski jezik sjevernoga Maroka udomaćen naziv /hakitja/, /haketija/. Umjetno je skovan naziv što su ga prihvatili lingvisti, židovskošpanjolski (franc. judéo-espagnol, španj. judeo-español, tal. guideo-spagnolo itd.). U novije se doba za ukupnost toga jezika rabi se i naziv sefardski.[2]

 Ladino nije govorni jezik nego je zapravo proizvod doslovnih prijevoda hebrejskih ili aramejskih biblijskih ili liturgijskih tekstova koje su prevelii rabini u židovskim školama Španjolske. U ovim prijvodima određena hebrejska ili aramejska riječ uvijek odgovara istoj španjolskoj riječi. Ladino je ukratko španjolski s hebrejskom sintaksom. Poznati prijevod Biblije na ladino – Biblija iz Ferrare (1553.) inspirirao je mnog prijevode španjolske kršćanske Biblije

Osim spomenutih fonetskih, morfoloških i sintaktičkih razlika (koje su vrlo rijetke, osobito u romancama i poslovicama), govorni jezik judezmo (ili židovskošpanjolski vernakular) ne razlikuje se mnogo od poluotočnog španjolskog. Međutim, kao što je već spomenuto, ladino vjerno odražava svete jezike (hebrejski i aramejski) što ga čini polusvetim.

Kalmi Baruh
“Ima jedan fenomen – najizrazitija legitimacija sefardskog plemena – koji nosi u sebi tragove cijeloga niza događaja u prošlosti i sadašnjosti sefardskih Židova, ogledalo njihova mentaliteta i karaktera. To je njihov jezik…”.

Judeo-español – živući spomenik Cervantesove Španjolske

Prama lingvistu B. Pottieru, prognani španjolski Židovi ponijeli su sa sobom varijante španjolskog – leonski, aragonski, a osobito kastilijanski (jezik Dvora) koji su bili zajednički onima koji su prakticirali tadašnje dvije vjere. Taj će oblik 1620. postati židovskošpanjolski vernakular, poznat pod gore navedenim nazivima, a i pod: spaniol, judezmo, judy¢, jidy¢ , spaniolith ili espanioliko na Bliskom Istoku, haketiya u sjevernom Markou ili Tetuani u okolici Orana u Alžiru. Sedamnaesto stoljeće se smatra postankom vernakulara jer su negdje u to doba putnici iz Španjolske prestali prepoznavati španjolski koji su govorili potomci izgnanih, a jezik koji su govorili nosio je atribut židovstva. Turci, koji su poznavali jezik samo putem židovske manjine, nazivali su ga yahudije (što znači židovski na Turskom). Tako je tijkom vremena Judy¢ (Židov) označavao i jezik (židovskošpanjolski vernakular) i govornika židovskošpanjolskog (Sefarda).

Židovskošpanjolski je konglomerat kastilijanskog iz petnaestog stoljeća, koji je u početku bio obojeni regionalizmima i hispanskim arabizmima a nakon 1492 i marokanskim arabizmima, turcizmima, talijanizmima, grčkim riječima, slavenskim itd., ovisno o zemlji gostoprimcu. Godine 1860. nakon osnivanja Alliance Israêlite Universelle jezik je podlegao francuskim izrazima što je dovelo čak do stvaranja novog dijalekta koji je nazvan judeo-fragnol (židovski-francuski- španjolski).

Židovskošpanjolski je uistinu živući muzej Španjolske petnaestog stoljeća. U doba židovskog progona kastilijanski nije još uvijek bio doživio obazvučenje zvučnih sibilanata ili nastanak glasa jota. Stoga je zadržao intervokalno [z] i Židovi su nastavili govoriti meza za mesa, ( [s], stol). Slično tome i dalje se govorilo [ka’s’a] za caja, kutija ili [pa’z’a] za paja -slama. Upravo je zbog ovog razloga Don Quixote [Don Ki’s’o-te], koji se sada piše kao Don Quijote – s glasom jota – stigao u Francusku kao Don Quichotte, s [ch], što je odraz izgovora toga vremena.

Razlika između [b] i [v] također je zadržana: [kantava] za cantaba, ja pjevam ili on pjeva. Ostali arhaični oblici također su se zadržali: kavdal – kovdisya – kovdo – sivda itd., koje su kasnije postale caudal u španjolskom, codicia, codo, ciudad itd.

Postoji i velik broj “vulgarizama” iz tog doba: agora – prove – guevo – guerfano, itd. za ahora, sad, – pobre -siromašan – huevo – jaje – huerfano – siroče. Silično tome, dva oblika muevo/nuevo postoje za nov.

Što se tiče morfologije nastavili su se koristiti stari glagolski oblici do- vo- so i esto za doy. Kao i u modernom španjolskom jeziku, drugo lice prošlog vremena već je pokazivalo tendenciju za prihvaćanjem nastavka –s. Metateza >ld proistekla od imperativnog oblika također se nastavila koristiti: kantadlo>kantaldo- pjevaj.

Židovskošpanjolski na Balkanu i njegova sudba u okviru povijesnih zbivanja

Istočni i zapadni poddijalekt

Iako na Balkanu postoje određene jezične razlike, židovskošpanjolski na tom prostoru razmjerno je jedinstven i omogućuje gotovo savršeno uzajamno sporazumijevanje. Obično se balkanski židovskošpanjolski dijeli na dva poddijalekta. U istočnom poddijalektu (zapadna Turska, istočna Bugarska, otok Rod; glavna su mu središta Carigrad, Edirne, Smirna, Bursa) obično se gubi početno f pred samoglasnikom (/ižo/ sin, /azér/ učiniti, /avlár/ govoriti) i čuvaju se nepromijenjenima nenaglašeni e i o (/gránde/ velik, /buéno/ dobar). Zapadni poddijalekt (južna Rumunjska, zapadna Bugarska, Srbija, Makedonija, kopnena Grčka sa Solunom, Bosna, Dubrovnik i Split) čuva, u načelu, početno f- (/fižu/ sin, /fazér/ učiniti, /favlár/ govoriti), a nenaglašeno e i o zatvara (/grándi/ velik, /buénu/ dobar, /fižu/ sin). No ta načelna razlika nije dosljedno provedena u svim riječima ( i na zapadu /ermózu/ lijep, ili pak dolaze oblici s f- ili bez njega ovisno o skupini govornika (u govoru žena f- se najčešće čuva), o stilu ili o dijelu naselja (/ižu/ i /fižu/, /azér/ i /fzér/, /avlár/ i /favlár/). Slično je i s nedosljednostima u pogledu čuvanja ili promjene nenaglašenih e i o. Razlike u rječniku su neznatne. Druge osobine tiču se više pojednih mjesta nego cijelog područja poddijalekta. Pritom valja upozoriti na dvoje: prvo, u pogledu navedenih osobina, istočno se područje podudara s Kastiljom, a zapadna s perifernim dijelovima španjolskog jezičnog prostora; drugo, nedosljednost u pojavnosti spomenutih kriterija posljedica je višestoljetnih dodira i miješanja na cijelom području. Palestinski, i osobito marokanski sefardski jasno se razlikuje od balkanskoga.

“Židovi na Balkanu i njihov jezik”

“Kad sam u Toledu ušao u jednu kuću i razgledao namještaj pojedinih njenih dijelova, ja sam, stojeći sam usred avlije okružene uzdignutim verandama, onako malo zanesen, čekao kad će izbiti kakva naša tia firmoza i sa strukom rute u kosi, zakoračiti kaldrmom pjevajući kakvu našu romansu”. – Disertacija Kalmija Baruha, za doktorsku diplomu, Beč, 1923., preuzeto iz knjige M. Kayserlinga: “Sefardi. Romansko pjesništvo Židova u Španjolskoj”, Leipzig, 1859. “Pretklasični španjolski” – s kastilijanskim narječjem govorili su Sefardi u Sarajevu. Kalmi Baruh, “Izabrana djela”, Sarajevo 1972.

Unifikacija židovskošpanjolskog

U srednjovjekovnoj Španjolskoj Židovi su u svakodnevnoj komunikaciji govorili španjolski, iako zapravo na pojedinim lokalnim narječjima. Unatoč tomu, na temelju određenih podudarnosti između marokanskog i balkanskog židovskošpanjolskog, koji već više stoljeća nemaju nikakva izravna dodira, neki lingvisti zaključuju da je već u Španjolskoj morao postojati određeni oblik posebnog židovskošpanjolskog, koji je imao i drugih osobina osim određenog broja hebrejskih riječi.

U novoj postojbini, na Balkanu, židovskošpanjolski se unificirao na kastilijanskoj podlozi, kao i španjolski u Španjolskoj, ali dok se španjolski dalje dinamično i ravnomjerno razvijao, za židovskošpanjolski je karakteristično da je očuvao čitav niz jezičnih osobina španjolskoga s kraja petnaestog stoljeća. Tako četiri piskava (/ts, dz, s, z/) i četiri šuštava (/tč, dž, š, ž/) suglasnička fonema petnaestog stoljeća, židovskošpanjolski u nekim govorima i nekim riječima sve njih čuva do danas (/tséra/ vosak, /pódzu/ zdenac, /gruésu/ debeo, /róza/ cvijet; /múnču/ mnogo, /džénti/ ljudi, /bášu/ nizak, ispod, /mužér/ žena; doduše  staru /ts/ normalno prelazi u /s/: /tsinko/ daje /sinku/, /sinću/). Istodobno je španjolski na iberskom poluotoku /s/ i /z/ stopio u bezvučni /s/(/rósa/, /gruéso/, u pismu rosa, grueso), stare afrikate /ts/ i /dz/ stopio je u bezvučni međuzubni /Č/ (/Čéra/ vosak, /póTo/ zdenac, u pismu cera, pozo), afrikatu /dž/ i frikative /š/, /ž/ stopio je u bezvučno /÷/ (velarno /h/; npr. u riječima /÷énte/ ljudi, /bá÷o/ ispod, /mu÷r) žena, u pismu gente, mujer), a staro /č/ ostalo je nepromijenjeno. To znači da su u španjolskom svi stari pisakvi i šuštavi suglasnici obezvučeni. Vrlo često u židovskošpanjolskom nema diftonga ondje gdje su u španjolskom oni obvezatni (/kéru/ hoću, želim). Veliki broj takvih sustavnih i prilično dosljednih, glasovnih razlika daje židovskošpanjolskomu osobitu fizionomiju koja ga odvaja od poluotočnog španjolskog, a ta se diferencijacija završila već potraj sedamnaestog stoljeća.

Iako u židovskošpanjolskom nema gotovo ni jedne važnije morfološke pojave kojoj se ekvivalent ne bi mogao naći u nekom španjolskom dijalektu na iberskom poluotoku ili u Americi, po ukupnosti izbora i rješenja židovskošpanjolski se jasno razlikuje od španjolskoga (npr. jednostavno prošlo vrijeme /el kumjó/ jeo je, gotovo je u potpunosti, u nekim govorima, istisnulo složeni perfekt tipa /el a kumidu/ koji se, s ovim ili onim značenjem upotrebljava posvuda u Španjolskoj ili u Americi; dok je u španjolskom češći jednostavni futur (yo diré reći ću), a perifrastički se upotrebljava (yo voy a decir) u posebnim okolnostima, u židovskošpanjolskom je u govoru uobičajen jedino analitički futur (/yo vo a dizir/  reći ću), dok sintetički futur (tipa /jo jevaré/ donijet ću) dolazi mnogo rjeđe ili u posebnim okolnostima. Sličnose može utvrditi i za kondicional (/jo jevaría/ ili /jo avía a  jevár/ nosio bih, donio bih); oblici konjuktiva su se očuvali, ali je uporaba tog načina i drukčija i rjeđa (osobito konjuktiva imperfekta) nego u španjolskom. Morfologija židovskošpanjolskoga uglavnom dopušta uspostavljanje jasnih odnosa prema poluotočnom španjolskom, ali jednako tako ističe sustavne razlike koje židovskošpanjolskomu daju posebnu fizionomiju. Ako se tomu dodaju razlike u sintaksi, uključivo i određeni broj balkanizama, samostalnost židovskošpanjolskog još je jasnija.

“Odista po svojim bolísima, fonologiji, po sklopu perioda, te po prestižnosti svoga leksikalnog blaga, idiom sefardski nije ništa drugo no jezik Španjolaca iz doba emigracije iz Španjolske. Narodno blago Sefarada, romance i izreke, odaju još jasnija obilježja konzervativnosti, u kojoj Sefardi sačuvaše jezik svojih otaca.”

Zamjetne su i razlike u rječniku i frazeologiji. Iako je židovskošpanjolski do naših dana sačuvao velik dio temeljnog fonda španjolskih riječi, što ga sa španjolskim čvrsto vezuje, tijekom pet stoljeća izdvojene povijesti židovskošpanjolski je dio starih riječi izgubio, kod drugih je promijenio značenja, a za nove pojmove i stvari uvodio je i nove riječi. Pritom treba imati na umu da se sefardski u posljednjih pet stoljeća razvijao u bitno drukčijem okolišu nego španjolski. Izgubio je određen broj riječi s gramatičkom funckijom (nema npr. demonstrativa /ése/, / ésa/ taj, ta; kako navodi Gabinski[3], izgubilo se cuyo, cuya čiji, čija i zamijenjeno je s /del kuál/ od kojega, nedostaje todavia, aun još, što se u židovskošpanjolskom izražava s pomoću /ainda/), a nestao je i određen broj “običnih” riječi kao pequeño malen, u židovskošpanjolskom samo /čiku/, itd (Gabinski, 1992.).

Od riječi koje su zajedničke španjolskomu i židovskošpanjolskomu mnoge se razlikuju u značenju (izdvojeno nekoliko primjera):

U židovskošpanjolskom ima veliki broj ili starih španjolskih riječi koje je španjolski na poluotoku izgobuio ili pak posuđenica iz španjolskih dijalekata te iz portugalskog i galješkog koje španjolski ne pozna. I inače, razlike u leksiku između tih dvaju tipova nerijetko potječu od utjecaja drugih jezika. Latinski, koji je na španjolski izvršio golem utjecaj, na židovskošpanjolski gotovo nije imao utjecaja kao jezik druge religije. Zauzvrat, golem je broj hebrejskih i donekle aramejskih riječi u židovskošpanjolskom, poglaviot u vezi s vjerskim pojmovima i židovskim načinom života. Iako je razmjerno mali broj Sefarda vladao turskim, prirodno je da je u njihov jezik ušao određeni broj turskih riječi (/el mušterí/, /la mušteríja/ kupac i sl. Veći je grčki i talijanski utjecaj, no do 19. st. židovskošpanjolski je bio preplavljen francuskim riječima, tako da se ponegdje pretvorio u žargon s pretežno francuskim i stranim rječnikom i s osnovnom španjolskom gramatikom.

“Jezik i umotvorine sefardskih Židova”
“Kao i ostali balkanski jezici i židovskošpanjolski duguje najviše turskom jeziku u pogledu rječnika. Turski elementi koji su najbrojniji, daju time rječito svjedočanstvo o asimilaciji španjolskih Židova u orijentalnoj sredini. Sva područja njihova vanjskog života primila su boju sredine, koje se vjerno ogledaju u turskim izrazima govornog jezika…”

Raspad Otomanskog Carstva

Polagani raspad Otomanskog Carstva započeo je 1699. s odvajanjem Mađarske i Transilvanije i završio je proglašenjem Ataturkovim proglašenjem Turske Republike 1923. Sustavna erozija bila je protkana različitim nacionalnim interesima među kojima su velike sile poput Austro-Ugarske, Rusije, Francuske i Engleske splitale i rasplitale svoje savezničke veze.  Svaka država stvorila je svoje škole. To je krajem 19. st. doprinjelo židovskošpanjolskoj emigraciji iz Levanta i Maroka prema Europi i američkom kontinentu. Val za valom, migracije su se događale do 1939., a u Maroku i duže.

Unutar otomanskog bloka postojao je ujedinjeni židovskošpanjolski blok koji se raspao zajedno s Otomanskim Carstvom. Sefardi su ponovno krenuli u izgnanstvo, a u novim domovinama ostali su vjerni svojem jeziku i uspostavili su različite vjerske i etničke zajednice. Jedan međunarodni časopis – Le Judaïsme Séphardi, bio je njihova spona. Međutim, 1948. u Sjedinjenim Američkim Državama prestale su izlaziti posljednje židovskošpanjolske novine  (La Vara).

Židovskošpanjolski u bivšoj Jugoslaviji

Najbrojnija sefardska zajednica na području bivše Jugoslavije živjela je u Sarajevu. Nakon opisanih zbivanja sefardska zajednica u Sarajevu i Bosni nije mogla izbjeći asimilaciji. Ipak je prije Drugog svjetskog rata u samom gradu Sarajevu bilo između sedam i osam tisuća osoba koje su govorile židovskošpanjolski. Smrtni udarac sefardskim zajednicama zadali su tragični događaji za kojih je u holokaustu stradalo tisuće osoba. Od malog broja onih koji su preživjeli mnogi su se iselili u Izrael.

Već prije sadašnjega rata u Bosni je židovskošpanjolski govorilo svega nekoliko desetaka osoba u poodmakloj dobi. S ovom posljednjom generacijom govornika nestat će i jezika. Do sada su sakupljači tekstova uglavnom prikupljali manje ili više okamenjene ostatke židovskošpanjolskoga folklora, ulomke romanci donesenih iz Španjolske, poslovice i izreke koje su nosile pečat sudbine sefardskog naroda. Istodobno se malo pozornosti posvećivalo svakodnevnom živom jeziku.

Najstrastveniji znalac sefardskih pitanja i zaljubljenik u sve ono što se tiče židovske kulture danas je prof. Isak Papo. On je došao na zamisao da zapiše različite trenutke života Sefarda u Bosni i da prikupi neke važne tekstove što su ih napisali njegovi prijatelji. Za razliku od sarajevskog pripovjedača Isaka Samokovlije koji je na temelju elemenata stvarnog života Sefarda stvarao novi svijet, tumačen počesto manje ili više slobodno, profesor Papo nastoji u svojim tekstovima zadržati što autentičnije komadiće stvarnoga života. On se trudi zahvatiti pojedinosti svakodnevnog života koje nam mogu reći nešto o sefardskoj zajednici i o sredini u kojoj je živjela.

Ortografija /pismo

U Španjolskoj su korištena dva pisma: latinično i hebrjesko. Ladino na koji je bila prevedena Biblija iz Ferrare bio je pisan gotičkom latinicom koju su koristili Marani, pokršteni Židovi koji su se ponovno vratili u židovsko okrilje, ali nisu poznavali hebrejski.

Oko 1928. u Turskoj za vrijeme novorepublikanske vlade Mustafe Kemala Paše, latinica je zamijenila hebrejsko pismo. Međutim, poprilično dugo stariji su koristili Solitreo, hebrejsko rukopisno pismo koje je čak služilo i kao tajno pismo u nacističkim koncentracijskim logorima.

Danas Sefardi koriste pismo zemlje u kojoj žive.

Zanimljivo je spomenuti da je glede načina pisanja redakcija novina “Jevrejski život” godine 1924. obavijestila svoje čitatelje “da će objavljivati prijevode i originalne radove na španjolskom. Uzimajući u obzir uvjete koji kod nas postoje, što se tiče jezika o načinu pisanja odlučili smo se na oblik fonetički, piši kako se čita i latinicom”[4].

Židovskošpanjolska književnost

Stara židovskošpanjolska književnost (do 1850.)

Postoje dvije vrste književnosti: liturgijska i svjetovna.

Stara liturgijska literatura (Biblije, molitvenici i sl) bila je pisana na ladinu, i na istoku i na zapadu (Maroko, Bordeaux, Amsterdam itd.). Tek 1730. počelo se pisati na židovskošpanjolskom. Poznata “Me’Am Lo’ez,” enciklopedija koja se sastojala od 18 tomova izdana je između 1730. i 1908. Svjetovna književnost mahom se prenosila usmeno: poslovice, romance, priče i basne.

Brojene poslovice nepresušno su vrelo lingivstičkog i kulturalnog interesa, stoga ne začuđuje da su često predmetom proučavanja, osobit na Institutu Arias Montano u Madridu.

Usmena književnost je na neki način pravi muzej kojim su Židovi ostali vjerni svojoj nezahvalnoj domovini.

Moderna književnost (od 1850. do danas)

Stvaranjem škola kao što je bila Alliance Israêlite Universelle (njih 52 samo u Turskoj) došlo je do progresivnog pro-zapadnjačkog pokreta sefardskih zajednica. Tomu je doprinjeo i tisak. Sve se to reflektiralo u novim literarnim žanrovima kao što su kazalište i svjetovna poezija, novele i brojni prijevodi i adaptacije europskih djela.

Ovom prilikom htjela bih ilustracije radi navesti jednu pjesmu i djelić jedne od priča iz života koje je zabilježio Isak Papo. Primjeri su posebice zanimljivi zbog fonetskog načina pisanja.

Kunsižitjas di mi Nona

Mi nona jemada Tija Rahelona, komu todas las nonas, vinjendu a vižitarmus, ahuera di lus asukritus ki mus trajija, sjempri stava pronta di imbevirmus kun kunsižitjas.

“Nona, nona, la fatigavamus, komu hue akeja vježa ki fizu jagurti?”

Mi Nona impisava:

“Avija di ser una vježa, bižeža, di kankara žeža i di, pumparažeža…

Una vez, esta vježa, bižeža, di kankara žeža, di pumparažeža, fizu jagurti, bizurti, di kankazurti, di pumparazurti…

La vježa avrjo la vintana dil ćiler i mitjo il jagurti ki si jeli.

In un momentu vidi ki un gatu bizaratu, di kankarazartu, di pumparazartu sta bivjendu il jagurti…”

Priča moje bake

Moja baka zvana tetka Rahelona, kad bi nam dolazila u posjete, kao i sve bake, pored bombona koje nam je donosila uvijek je bila spremna zabaviti nas pričama.

“Bako, bako, zamarali bismo je, kako je bilo s onom staricom koja je pravila jogurt?”

“Moja baka bi započela:

Bila jednom neka starica, stara, prastara i još starija…

Jedanput je ta starica, prastara i još starija napravila jogurt, jogurastiji, najjogurastiji i još jogurastiji…

Starica je otvorila prozor i stavila jogurt da se ohladi.

U jednom momentu je vidjela da jedna mačka, mačkasta, više mačkasta i još mačkstija pije jogurt…”

Sefardska zajednica nakon holokausta

Najteži udarac sefardskoj zajednici zadao je holokaust;

• U Grčkoj je 1940. bilo 79.950 govornika, no 1947. samo 10.371.
• U Jugoslaviji ih je 1940. bilo 71.000, no 1944. bilo je samo 14,000 preživjelih, a od tog broja preživjelih je 8.00 emigriralo u Izrael.
• U Rumunjskoj je nestalo 15.000 Sefarda.
• Godine 1940. bilo je 40.000 govornika u Bugarskoj, a 1947. 50.000. U Bugarskoj nije bilo deportacije zahvaljujući bugarskom otporu. Ipak 1949. ih je ostalo samo 9.700, a ostali su emigrirali u Izrael gdje se njihov melodiozan jezk može čuti i danas, osobito na ulicama Tel Aviva i Bat Yama.

Osim navedenih žrtava, mnogi Sefardi nestali su i u drugim europskim državama. Prema podacima iz 1925. nestalo je 160.000 od ukupno 365.000 Sefarda. Marokanski Sefardi bili su zaštićeni no masovno su izbjegli iz zemlje tijekom  dekolonijalizacije.

Židovskošpanjolski danas

Danas postoje pokušaji obnavljanja ostataka židovskošpanjulske kulture. Prvi odsjek za proučavanje židovskošpanjolskog jezika, kulture i civilizacije otvoren je u 1967. u Parizu na Ecole des Langues et Civilisations Orientales Vivantes i na Sorbonni (Institut d’Etudes Hispaniques), a potom je slijedila Ecole Pratique des Hautes Etudes. Godine 1972. isto je napravljeno na The Université Libre de Bruxelles (Institut Martin Buber) i danas je napisano više od 400 magistarskih i doktorskih radova o sefardskom jeziku i kulturi.

Židovskošpanjolski se također proučava u sklopu studija dijalektologije na svim lingivstičkim odsjecima hispanskih ili iberskih studija na francuskim sveučilištima.

Također se proučava na španjolskim sveučilištima, a Arias Montano Institute u Madridu izdaje časopis Sefarad od 1941.

U Njemačkoj i ostalim europskim sveučilištima, židovskošpanjolski se predaje na odjecima za romanistiku ili unutar semitskih studija.

U Izraelu, nakon početnog odbijanja jezika Dijaspore, počela je rasti svijest o lingvističkoj i kulturalnoj vrijednosti židovskošpanjolskog. Danas se poučava na većini izraelskih svučilišta.

Zaključak

Nakon pet stoljeća burna razvoja židovskošpanjolski je danas jezik gotovo pred nestankom. Prošao je trnovit put od svakodnevnog jezika Španjolske, do jezika zajednice koja ga je koristila diljem jednog carstva u trgovačke svrhe, da bi potom postao jezik jedne uske zajednice, tek vernakular, a potom da bi ostao na razini raspoznavanja pojedinih članova obitelji.

On će se zacijelo još neko vrijeme, i uz državnu potporu koju uživa, održati kao jezik manjih zajednica u Izraelu, ali je i ondje jezična unifikacija na državnoj razini samo pitanje vremena, jer židovskošpanjolski jednostavno više ne raspolaže onom kritičnom masom govornika koja bi mu mogla osigurati nesmetano funkcioniranje na svim životnim razinama. No, u pet stoljeća opstanka na Balkanu, na Bliskom Istoku i u Markoku on je ostavio duboke tragove u kulturi i u jezicima tih prostora, koji neće biti izbrisani ni onda kad se židovskošpanjolski više ne bude govorio. Osobno se nadam da će zaljubljenika u očuvanje ove baštine biti više. No, kako mr. sc. Alica Knezović navodi u svom magistarskom radu kad govori o jednome od četiri ispitanika na kojima je vršila svoja istraživanja: ” … pošto smatra da je jezik zaboravljen i mrtav, čudi se interesu koji se pokazuje prema židovskošpanjolskom pa se nonšalantno ponašao prilikom anketiranja.”[5]

Bibliografija

1. Baruch, Kalmi (1930), El judeoespañol de Bosnia, “Revista de filología española”, XVII/II, Madrid
2. Gabinskij, Mark A. (1992), Sefardski (evrejsko-ispanskij)jazyk, Kišinev.
3. Kovačec, August (1968), Les Séphardim de Yougoslavie et leur langue, “Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia”, No 25-26, Zagreb
4. Lapesa, Rafael (1981), Historia da la lengua española. Prólogo de Pidal. Madrid
5. Luria, Max (1930), A Study on the Monasir Dialect of Judeo-Spanish based on oral material collected in Monastir, Yugoslavia, “Revue hispanique”,    LXXIX, Paris
6. Sala, Marius (1969), Elementos balcánicos en el judeoespañol, “Actas del XI Congreso internacional de lingüística y filología románica, Madrid, 1965”,    Madrid
7. Sala, Marius (1979), Phonétique et phonologie du judéo-espagnol de Bucurest, The Hague-Paris
8. Sala, Marius (1979), Sobre el vocabulario del judeoespañol, “Festschrift Kart Baldinger zum 60. Geburtstag, 17. November 1979” II, Tubingen
9. Kovačec, August (1999), Jezik Sefarda, “Novi OMANUT, prilog židovskoj povijesti i kulturi”, svibanj-kolovoz 1999
10. Grupa autora (Papo, Ovadija, Camhy, Nikoïdski) (1994), Cuentos sobre los sefardies de Sarajevo, Logos, Split
11. Verber, Eugen (1979), O jeziku, pismu i knjizi Jevreja, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd
12. Molho, Michael (1950), Usos y costumbres de los Sefardíes de Salónica, Madrid – Barcelona, 1950
13. Knezović, Alica (1986), Fonetika i fonologija židovsko-španjolskog govora u Sarajevu, magistarski rad, Sarajevo

Bilješke

[1] Julija Koš, predgovor publikaciji Sačuvano od zaborava, Židovska općina Zagreb, 2000

[2] August Kovačec ovakvu distinkciju navodi u svom članku Jezik Sefarda, Novi OMANUT, Zagreb, svibanj – kolovoz 1999.

[3] Gabinskij, Mark A. (1992), Sefardskij (evrejsko-ispanskij) jazyk. Kišinev – do sada najpotpuniji i najopsežniji pregled ukupnosti problema vezanih uz židovskošpanjolski; vrelo sociolinvističkih obavijesti.

[4] Novine “Jevrejski život” , 1924. Preuzeto iz zbirke “Cuentos sobre los sefardies de Sarajevo”, LOGOS Split, 1994.

[5] Alica Knezović, “Fonetika i fonologija židovsko-španjolskog govora u Sarajevu”, magistarski rad, Sarajevo, 1986.