Svi pisani i govorni oblici židovsko-iračkih jezičnih varijanti nazivaju se židovsko-perzijskim jezikom. Osim židovsko-perzijskog iz Perzije, odnosno Irana, taj naziv uključuje židovsko-tadžikistanski (judeo-tadžik, judeo-tadjik, tajik, tadzhik), poznat i pod imenom bukarski, židovsko-bukarski (bukharan, judeo-bukharan, bukhari, bukharit) te ponekad i judeo-tat (juhuri, džuhuri) koji označava jezik Židova koji su živjeli u planinama Dagestana i sjevernog Azerbajdžana. Judeo-tat se u Izraelu ponekad imenuje kavkazit, qawqazit ili čak dagestanit.
Bukarski Židovi smatraju se jednom od najstarijih etno-jezičnih skupina Središnje Azije. Zajednica koja je bila odsječena od židovskog svijeta više od 2000 godina uspjela se održati i sačuvati svoj identitet.
Većina bukarskih Židova živjela je na području današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana, a manji broji živio je u Rusiji, Kazahstanu, Turkmenistanu, Afganistanu, Pakistanu, Kirgistanu i nekim drugim dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza.
Za vrijeme britanskog mandata na indijskom poluotoku, bukarski Židovi živjeli su i u Pešavaru (današnji Pakistan). Nakon podjele Indije i stvaranja izraelske države, gotovo svi bukarski Židovi napustili su Pešavar i Karači.
Bukarski jezik se temelji na supstratu klasičnog perzijskog te ima veliki broj posuđenica iz hebrejskog kao i manji broj posuđenica iz jezika u okruženju, uključujući uzbečki i ruski. Ime su mu nadjenuli Europljani koji u putovali Središnjom Azijom u otprilike 16. stoljeću. Budući da je većina židovske zajednice u to vrijeme živjela pod bukarskim emiratom, postali su znani kao bukarski Židovi. Sama zajednica sebe naziva Isro’il ili Yahudi.
Bukarski Židovi koristili su perzijski jezik za međusobnu komunikaciju te su tijekom vremena razvili bukarski kao zaseban dijalekt tadžikistansko-perzijskog s lingvističkim primjesama hebrejskog. Ovaj jezik omogućio je lakšu komunikaciju sa susjednim zajednicama i rabio se u spektru kulturnog i obrazovnog života Židova.
Poput većine židovskih jezika, za zapisivanje bukarskog koristi se hebrejski alfabet. No, tijekom 20. stoljeća, pod sovjetskim utjecajem, bukarski se počeo zapisvati na latiničnom, a potom i na ćiriličnom pismu. Nakon 1940. godine kada su bukarske židovske škole zatvorene u Središnjoj Aziji, korištenje hebrejskog alfabeta primjenjivalo se samo u vjerskim tekstovima, a knjige i novine tiskane su samo na ćirilici. Danas mnogi stariji govornici bukarskog koriste samo ćirilični alfabet za pisanje i čitanje bukarskog. Bukarski je omogućio lakšu komunikaciju sa ostalim židovskim zajednicama sve do razdoblja ”rusifikacije” uslijed kojega je prestalo širenje vjerskog nauka. Stariji govornici bukarskog i dalje govore bukarski kao prvi jezik i govore ruski s blagim bukarskim naglaskom. Mlađe generacije koriste ruski kao prvi jezik, no i dalje govore i razumiju bukarski.
Među mladim Bukarima, osobito na području New Yorka došlo je do preporoda u korištenju bukarsko-židovskog jezika koji se zapisuje modificiranim latiničnim pismom sličnom onomu koje je razvio bukarski Židov, lingvist i pisac, Yakub Kalontarov.
Do 16. stoljeća Židovi Irana, Afganistana i Središnje Azije činili su jednu zajednicu i imali su zajedničku književnost koju su stvarali na zajedničkom jeziku – klasičnom židovsko-perzijskom.
U ranom 16. stoljeću pjesnik Khaja Bukhari napisao je pjesmu o Danielu (“Daniel-nama.”). U 17. stoljeću pjesnik Elisha b. Samuel Raghib je napisao rad pod nazivom ”Ben ha-Melekh ve-ha-Zufi” (“Princ i Sufi”) koja govori o istoj temi koju u hebrejskoj književnosti obrađuje Abraham ibn Hasdai’s Ben ha-Melekh ve-ha-Nazir (“Princ i pustinjak”). U 18. stoljeću pjesnik Joseph b. Isaac Bukhari napisao je pjesmu “Antiochus nama” koja govori o Makabejcima i pjesmu “Haft Biradarau” (“Sedmero braće”).
Na početku 19. stoljeća pjesnik Ibrahim ibn Abi-l-Khayr napisao je pjesmu u spomen na svog suvremenika Khuidadcha (Khudaidad) koji je bio pogubljen zbog toga što nije želio preći na islam.
Simeon Hakham (1843–1910), koji je došao u Jeruzalem 1890. godine, utemeljio je bukarsko-židovsku školu koja se uglavnom bavila prijevodima. Njegova najveća dostignuća bila su prijevodi Bibilije na bukarski i djelo Abrahama Mapua ”Ahavat Ziyyon”, koje je bilo popularno među generacijama bukarskih Židova. U školi je također prevedena jedna od Shakespeareovih komedija i ”Zikhronot le-Veit David” Abrahama Friedberga.
Nakon 1940. godine u bivšem Sovjetskom Savezu nije više izdano niti jedno djelo na bukarskom jeziku.
Nakon osnivanja države Izrael, dogodila su se tri glavna useljenička vala bukarskih Židova; prvi je bio prije Šestodnevnog rata iz 1967. godine, drugi u sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama godinama dvadesetog stoljeća, a treći je započeo sa Perestrojkom i još uvijek traje. Od 1985. godine, desetine tisuća bukarskih Židova imigrirale su u Izrael i SAD. U nekim izraelskim gradovima osnovane su potpuno nove zajednice bukarskih Židova i u nekim gradovima oni čine većinsko stanovništvo.
U Americi i Kanadi danas živi 60.000 bukarskih Židova koji imaju svoj tisak i na ruskom i na bukarskom. Dolaskom u Ameriku, bukarski Židovi u dobili mogućnost ponovno otvoriti svoje sinagoge i vjerske škole.
Bukarski Židovi također žive u Austriji, Australiji, Njemačkoj i Rusiji. Izraelski etnografi procjenjuju da je ukupni broj bukarskih Židova danas 200.000. Oko 10.000 bukarskih Židova i dalje živi u području Središnje Azije. Najviše ih živi u Uzbekistanu.
Bukarski Židovi ostavili su u Središnjoj Aziji svoj doprinos u kulturi, u razvoju i povijesti područja i tamošnjeg stanovništva.
