Kavkaski Židovi ili kako se još nazivaju, Gorski Židovi, Planinski Židovi ili Juhuro, Židovi su istočnih i sjevernih padina Kavkaza, osobito Dagestana, Čečenije i Azerbajdžana. Na ta područja najvjerojatnije su se doselili iz drevne Perzije, počevši s doseljavanjem u petom stoljeću.
Jezik kojega govore kavkaski Židovi entnolekt je tatskog koji pripada jugozapadnoj grupi iranskih jezika. U znanstvenoj literaturi ovaj jezik se naziva ”judeo-tat”, no kavkaski Židovi zovu ga zuhun juhuri ili doslovno: ”židovski jezik”. Postoje četiri dijalekta ovog jezika: derbent, kuba, makhachkala-nalchik (povijesno haytaghi dijalekt) i vartashen koji se sada naziva oguz (povijesno znan kao shirvani).
Od pamtivijeka dominantan pisani jezik kavkaskih Židova bio je hebrejski. Prvi pisani dokument na judeo-tatskom bio je leksikon judeo-tatskog zvan Otzar ha-Millin shel ha-Sefah ha-Tatit-Yehudit, kompiliran tijekom 1870-ih i 1880-ih od strane rabina Ya’akova Itzhakovicha-Yitzhakija (1848-1917). Leksikon sadrži gotovo 1900 riječi u derbentskom dijalektu i njihovu hebrejsku istoznačnicu. Prva knjiga tiskana na judeo-tatskom izišla je u Vilni 1909. godine. Bio je to prijevod Asafa Pinhasova koji je preveo djelo Yosefa Sapira (1869-1935).
Godinu dana kasnije, Pinhasov je izdao knjigu molitvi s judeo-tatskim prijevodom.
Između 1915. i 1922. u Bakuu su izlazile su tri dnevne novine na judeo-tatskom. Od 1927. grad Derbent u Dagestanu postao je središte judeo-tatskog djelovanja. Na nacionalnoj konferenciji kavkaske židovske kulture koja se održala te iste godine u Moskvi, odlučeno je da judeo-tatski književni jezik bude temeljen na derbentskom dijalektu. Novine Zehmetkesh (Radnik), koje su izlazile u Derbentu od 1928. do 1941. odigrale su važnu ulogu u jačanju derbenstkog dijalekta. Pored judeo-tatskih izdanja koja su tiskana na hebrejskom pismu, s dodatnim dijakritikama koje su se tradicionalno koristle za pisanje judeo-tatskog, između 1927. i 1928. godine, pojavile su se dvije ”poboljšane” verzije hebrejskog alfabeta s različitim sustavima vokalizacije kako bi nadomjestili samoglasnike koji su nedostajali. Godine 1929., godinu dana nakon vladine odluke, hebrejsko pismo zamijenjeno je latiničnim. Judeo-tatska gramatika koju je Naftali Zvi Anisimov objavio godine 1932. u Moskvi ostaje jedino djelo ovog tipa. Latinično pismo zamijenjeno je ćiriličnim godine 1938. i od tada se judeo-tatski tako zapisuje.
Mnogo dijela na judeo-tatskom objavljeno je između 1930 i 1937. godine kada je on bio jezik na kojem se podučavalo u velikom broju škola. Godine 1938. autonomna republika Dagestan proglasila je tatski (kako su ga nazivali), jedinim od deset službenih jezika. Međutim, nakon te godine, broj izdanja na judeo-tatskom znatno je opao.
Nakon 1938. godine ruski se sve više podučavao u židovskim školama Dagestana zamjenjujući judeo-tatski. U Azerbajdžanu je judeo-tatski uzmicao pred ruskim i azerbajadžanskim. Profesionalno kazalište na judeo-tatskom koje je 1935. godine bilo utemeljeno u Derbentu zatvoreno je jedanaest godina kasnije s objašnjenjem da nije bilo dovoljno zainteresirane publike.
Stoljećima su kavkaski Židovi bilo dvojezični. U Azerbajdžanu su govorili judeo-tat i azerbajdžanski, a u sjevernom Dagestanu judeo-tatski i qumiq. Od kasnih 1920-ih, osobito tijekom 1930-ih, ruski je sve više potiskivao ostale jezike. Tijekom Drugog svjetskog rata obustavljen je tisak na judeo-tatskom. Godine 1946. tisak je obnovljen i do 1990-ih su tiskane otprilike dvije do tri knjige godišnje. Tijekom 1990-ih došlo je do masovne migracije kavkaskih Židova u Izrael. Godine 1999. u Izraelu je utemeljeno društvo kavkaskih pisaca.
