Maria Theresia von Paradis (1759.-1824.) bila je austrijska pjevačica, pijanistica, skladateljica i glazbeni pedagog u doba bečke klasike, rođena i umrla u Beču. Osim imena koje asocira na austrijsku caricu Mariju Tereziju te prezimena koje možda neke podsjeća na Vanessu Paradis, neke na izvedenicu od engleske riječi ‚paradise’ = raj, a neke ni na što, ime Maria Theresia von Paradis malo nam toga može reći iz ‚općeg društvenoga sjećanja’ ili iz znanja ‚opće kulture’. Stoga ovom prilikom kratak osvrt na njen život i stvaralački opus.

Jedna od fascinantnijih činjenica iz života gospođice von Paradis jest ta da je u dobi od 18 godina u potpunosti oslijepila, no uprkos tom velikom hendikepu nastavila se i to vrlo produktivno baviti glazbenom umjetnošću. Ne samo da je bila žena u 18. stoljeću, žena koja se bavila glazbenom umjetnošću u 18. stoljeću, već je bila i slijepa žena koja se bavila glazbenom umjetnošću u 18. stoljeću. Pomogla je u razradi metoda zapisivanja notnoga pisma za slijepe osobe i u osnivanju prve škole za slijepe osobe u Austriji.

Nastupala je po cijeloj Europi, na značajnim koncertima pred raznim političkim i društvenim velikanima toga doba, s odličnim kritikama na nastupe. U svom repertoaru imala je osim drugih skladbi i oko 60 klavirskih koncerata, što je i danas impresivan broj.

Maria Theresia von Paradis skladala je šest opera, od kojih nisu sve sačuvane, tri kantate od kojih su dvije izgubljene, 2 klavirska koncerta, oba izgubljena, te još dvadesetak djela za klavir solo, od kojih je petnaestak izgubljeno te najmanje 18 djela za glas, od kojih su dvije skladbe izgubljene. Velika je šteta što notni zapisi tih djela nisu očuvani do danas.

Neki izvori navode da je uistinu postojala povezanost između glazbenice von Paradis i carice Marije Terezije, u kojoj je carica navodno bila krsna kuma glazbenici Paradis, no neki izvori to opovrgavaju. Činjenično dokaziva postavka u povezanosti glazbenice Paradis i carice jest da je otac glazbenice Paradis – Joseph Anton von Paradis –  bio u službi, dakle u radnom odnosu kod carice, i to kao carski tajnik za trgovinu.

Zdravstvene tegobe – gubitak vida, za glazbenicu su počele vrlo rano – još kao djevojčica od 2 godine počela je postupno gubiti vid. Potpuni gubitak vida uslijedio je tek nakon 16 godina. Sve te godine, glazbenica je sticala temeljitu glazbenu naobrazbu iz nekoliko područja: sviranja instrumenata s tipkama, pjevanja, skladanja i glazbene teorije. Poznato je i kod kojih profesora je stjecala navedeno glazbeno znanje, Među njima je najpoznatiji svakako Antonio Salieri, kod kojega je glazbenica učila o pjevanju i skladanju, a kojemu sam posvetila cijeli zasebni članak.

Johann Riedinger, autor tekstova za opere – libretist – izumio je, inspiriran glazbenicom, ploče na kojima je glazbenica kao slijepa osoba mogla zapisivati svoje skladbe. Inače notno pismo za slijepe postoji i jedinstveno je za cijeli svijet, kao i obično notno pismo, bez obzira na državu ili jezik kojom se osoba služi izvan glazbe. U tom smislu jezik glazbe, odnosno sustav zapisivanja jezika glazbe je uistinu univerzalan.

1808. godine u Beču je Maria osnovala svoju glazbenu školu u kojoj je sve do smrti podučavala pjevanje, glasovir i teoriju glazbe. Organizirala je unutar škole i koncerte nedjeljom na kojima su nastupali njeni učenici.

Maria je bila vrlo cijenjena u svoje doba, suvremenici su znali za nju kao izvrsno pijanisticu i skladateljicu. Neki izvori navode da je Wolfgang Amadeus Mozart navodno napisao svoj Klavirski koncert br. 18, K 456 za Mariu.