Cilj ovog rada je uz pomoć pisanja Hrvatske krune i Narodnog lista, točnije listopadskih izdanja ovih novina, pokušati rekonstruirati događaje s kraja 1918. godine, koji su u krajnjoj mjeri i doveli do raspada Austro-Ugarske monarhije. Tokom pisanja, slijedeći vijesti koje donose Hrvatska kruna i Narodni list u studenom 1918. godine, pokušat ću prikazati kako vanjske, tako i unutrašnje čimbenike koji su djelovali na raspad Monarhije. U vanjskoj politici to su zasigurno zbivanja na samoj bojišnici, no tu se neću osvrtati na same vojne događaje, već na učinke koji su oni imali na politički razvoj Monarhije. Što se tiče unutrašnje situacije govora će biti o općenitim zbivanjima u samoj Monarhiji, s posebnim naglaskom na zbivanja u samoj Hrvatskoj. Naravno, nemoguće je odvojiti jedne od drugih, tako da ću nastojati prikazati njihovu uvjetovanost držeći se nekog kronološkog reda.

Politička zbivanja u listopadu 1918.

Članak naslova Naše narodno pitanje, koji je izašao u trideset sedmom broju Hrvatske krune, vrlo dobro može poslužiti kao svojevrstan uvod u listopadska događanja 1918. godine. U članku se naglašava kako „na ratištima postaje sve aktualnije rješenje političkih prilika u monarhiji: poljsko, češko-slovačko, te južno slavensko“. Autor članka ne zaboravlja pripomenuti kako će Nijemci i Mađari to kao i dosada pokušati riješiti u svoju korist kako bi i dalje „gospodarili“. Njihov program sastojao se od pripajanja Dalmacije, i Bosne i Hercegovine kruni sv. Stjepana, i to na način da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj, dok bi se Bosni i Hercegovini dala široka autonomija. U tom trenutku je to najviše što vrhovi Monarhije mogu dopustiti slavenskim narodima na jugu Monarhije. Takva ponuda je za autora članka bila nezadovoljavajuća i prije rata, a kamoli tada. Dalje se u članku za loše stanje, osim austro-ugarskih vladajućih slojeva, krivi i dio inteligencije koji se nije obazirao na glas i želje naroda „koji je uvijek bio za ujedinjenje“. No, sada je i tomu kraj jer se inteligencija napokon „osvijestila“. Traži se samo ono što je njihovo, a to je cijeli teritorij nastanjen Hrvatima, Srbima i Slovencima.(1)

Navode ovog članka potvrđuju i neke izjave tadašnjih političara u Monarhiji. Tako grof Burian izjavljuje kako bi se Bosna i Hercegovina trebala pripojiti kruni sv. Stjepana. Po njegovom prijedlogu one bi se prema Ugarskoj nalazile u sličnom „autonomnom“ odnosu kao i Hrvatska i Slavonija. Također se odlučno izjasnio protiv „jugoslavizma“, i „njegovih aspiracija, koje ugrožavaju načela monarhije“.(2)

Na situaciju u Monarhiji uvelike je utjecalo primirje koje je potpisala Bugarska. Izjave ministra predsjednika Hussareka kako nema razloga za zabrinutost, i kako se austro-ugarske snage još drže, ne zvuče pretjerano uvjerljivo, pogotovo kad se povežu s nekim drugim njegovim izjavama u kojima se pomirljivo predlaže formiranje „koalicionog ministarstva“ u kojem bi bile zastupljene sve narodnosti u Monarhiji. Misao vodilja vladajućih krugova bila je „osigurati plemenima u Austro-Ugarskoj samoodređenje u nacionalnim i kulturnim pitanjima, u duhu ravnopravnosti, ali u granicama koji odgovaraju cjelini“.(3)

Sljedeći važan događaj koji rasvjetljuje raspoloženje na jugu monarhije je putovanje grofa Tisze, a prenose ga Hrvatska kruna i Narodni list. Cilj njegovog putovanja je bilo ispitivanje prilika na jugu, i raspoloženje prema monarhiji, a grof se s njega vratio u najmanju ruku razočaran. Protivno njegovim očekivanjima i željama nitko se nije izjasnio u prilog Mađarske, već su se svi „Hrvati, Srbi i oni Muhamedanske vjeroizpovjedi“ izjavili za „narodnu neovisnost i slobodu Hrvatske, Dalmacije, te Bosne i Hercegovine“. Prilikom posjeta Sarajevu predan mu je i memorandum u kojem se odlučno odbija stanovište direktnog pripajana Bosne i Hercegovine bez pitanja narodnog predstavništva. Odgovor na memorandum Tisza je dao u bojnoj opremi sa svim ordenima na prsima, govoreći kako nema govora o sazivu bosanskog sabora, jer ih dovoljno sramote nanosi carevinsko vijeće. Jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca je za njega protivno ustrojstvu monarhije i neće se dozvoliti nikakve priče o samoodređenju, jer to ide na ruku samo njihovim neprijateljima. Razgovor s delegatima završio je lupajući šakom po memorandumu govoreći kako je to „jedan glupi spis“, i kako će oni možda i propasti „ali će prije silom smrviti sve one koji gaje takve težnje“.(4) Reakcija grofa Tisze možda i najbolje otkriva stav vladajućih krugova monarhije po pitanju samoodređenja i ravnopravnosti. U biti fascinira kako je uopće i mogao nastupati s toliko bahatosti u ovoj fazi rata kada se već nazirala crna sudbina Austro-Ugarske monarhije.

Više nego u svoje trupe, Monarhija je više nade polagala u mirovne pregovore koji bi omogućili očuvanje Monarhije. S tim u vezi je i upućivanje mirovnih nota SAD. No, dok je američki predsjednik Wilson zahtijevao bezuvjetno prihvaćanje njegovih 14 točaka, u Monarhiji su na njih gledali samo kao na osnove na kojima bi se moglo pregovarati. U Hrvatskoj kruni se posebno naglašava 10. točka Wilsonovog programa, prema kojoj se narodima u Austro-Ugarskoj nudi autonomija. No, oni tu autonomiju zamišljaju drukčije nego „Hussareki i Buriani“; traže potpuno ujedinjenje i potpunu slobodu – „državu, posve slobodnu, u kojoj će narod i nitko drugi osim njega imati isključivu vlast“.(5)

Dok je Austro-Ugarska čekala Wilsonov odgovor na mirovnu notu u austrijskom i mađarskom dijelu monarhije dolazi do buđenja i akcija među južnoslavenskim narodima.
Od 1. studenog opet počinje zasjedanje Carevinskog vijeća. Na sjednicama se prvenstveno čuju zahtjevi slavenski političara. Tako Anton Korošec u ime Jugoslavenskog kluba ističe pravo samoodređenja naroda, i to kako se „nigdje, pa ni na mirovnim pregovorima, ne smije odlučivati o sudbini Jugoslavena bez njihova cjelokupnog sudjelovanja“.(6) Češki političar dr. Stanek u Carevinskom vijeću je isticao frontu triju slavenskih država od Gdanjska preko Praga do Jadranskom mora, izrazivši na taj način solidarnost češkog naroda s „jugoslavenskom braćom i Poljacima, te tražeći slobodnu Jugoslaviju, nezavisnu Veliku Poljsku i Čehoslovačku državu“.(7)

Iako su bili svjesni kako je narod u Bosni i Hercegovini bio protiv sjedinjenja s Ugarskom, austrijske parlamentarne krugove to nije niti malo zabrinjavalo. Njima su važnije kalkulacije prema kojima bi priključenje Bosne i Hercegovine Mađarskoj rezultiralo slabljenjem Austrije, te su zbog toga protiv takve opcije.(8)

Proces nacionalne koncentracije svoju konačnu afirmaciju dobiva osnivanjem Narodnog vijeća. U Zagrebu je 5. i 6. listopada održan sastanak izaslanika iz Slovenije, Istre, Trsta, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Ugarske radi osnivanja Narodnog vijeća. Pod predsjedanjem dr. Ante Pavelića „postignuta je podpuna jednodušnost glede cilja, kao i osnivanja Narodnog vijeća“.(9) No, tek nakon što se 12.10., prema Narodnom listu, „zbio velik dođađaj“, tj. kada su u Narodno vijeće nakon dugo oklijevanja ušli pripadnici Hrvatsko-srpske koaliciji, moglo se govoriti o jedinstvenom stajalištu svih političkih stranaka južnoslavenskih zemalja monarhije. Narodni list prenosi pisanja „prekovelebitskih glasila“, koja hvale jedinstvenu politiku Slovenaca, Srba i Hrvata, njihov veliki napredak i zrelost, odbacivanje stranačkih interesa te brigu za narod. Iako je bila osuđivana za „kuntatorsku“ politiku HSK je preko svog glasila Hrvatska Rieč objavila kako je došao čas kada konačno može „formulirati svoje ideale u konkretan zahtjev“. Puna je hvale za Narodno vijeće, koje je na se preuzelo vođenje narodne akcije, i u sebi okupilo sve stranke i struje.(10)

Iako nisu pristupili u Narodno vijeće i frankovci su najavili kako žele u njega stupiti, te su na konferenciji 11. listopada tražili uspostavu slobodne i nezavisne države hrvatske ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja, Rijeke i Međimurja, te priključenjem Slovenaca.(11)

U Hrvatskoj kruni, pored drugih vijesti, 19. listopada izlazi članak u kojem se ističe kako je potreban „lokalni i regionalni rad i praktično provođenje načela o samoodređenju“. U tu svrhu puk je trebao izabrati „za svako mjesto pouzdane, poštene i valjane ljude“, te dati materijalnu i moralnu podršku „centralnom nastojanju za narodno dobro“.(12)

Osim u zemlji, pomoć za ostvarenje jugoslavenske države stizala je i izvana. Tako su američki jugoslaveni, po pisanju inozemnih listova, skupili 720 milijuna franaka zlata „koji će tvoriti dar američkih jugoslavena novo ustanovljenoj Jugoslaviji“.

Stajalište Narodnog vijeća prema prilikama u Monarhiji razaznaje se i iz razgovora cara Karla te predsjednika NV SHS dr. Antona Korošeca, do kojeg je došlo prilikom susreta cara s vođama parlamentarnih stranaka 12. 10. 1918. Tada je Korošec kralju rekao kako zahtjeva osnutak samostalne jugoslavenske države, te je tražio povratak svih jugoslavenskih vojnika s bojišta.(13)

U bečkim političkim krugovima sve se više raspravljalo o preustroju monarhije i njenom očuvanju. Jedan nacrt predviđao je pod „stanovitim prilikama konstituiranje raznih naroda Austrije u posebne države“, koje bi se potom povezale u jednu državu, na čelu koje bi stajao jedan „koalicioni kabinet“.(14)

S ciljem očuvanja Monarhije objavljen je i kraljev proglas 16. listopada. U poruci „njegovim vjernim austrijskim narodima“ kralj kaže kako „Austrija ima pravo da postane, prema volji svojih naroda, savezna država, u kojoj svako pleme sačinjava, na zemljištu što ga naseljava, svoju vlastitu državnu zajednicu“. Grad Trst, prema željama njegovog pučanstva, dobiva „naročit položaj“, dok se u integralnost zemalja svete ugarske krune ne dira. Svakoj pojedinoj nacionalnoj državi se nudi samostalnost, ali tek kada se na zakonit način preustroj obavi onda će prestati važiti postojeće ustanove.(15)

Dugo očekivani odgovor SAD na mirovnu notu od 4. listopada objavljen je 18. listopada. Odgovor austrougarskoj vladi u ime Državnog departmenta SAD uputio je Robert Lansig. U njemu se kaže kako se ne može udovoljiti zahtjevima austrougarske i pregovarati samo na temelju Wilsonovih 14 točaka, jer su se od 8. siječnja 1918., kada su objavljene, „desili neki događaji najvećeg zamašaja, zbog kojih se je nužno morala promijeniti nadležnost i odgovornost Sjedinjenih Država“. Tako se „pucima Austro-Ugarske“ ne pruža više samo „najslobodnija prilika za autonomni razvitak“, već SAD priznaju kako su „narodne težnje Jugoslavena za slobodom pravedne“, i stoga SAD „više ne može priznati puku autonomiju ovih naroda kao osnovu za mir“. Štoviše, Wilson zahtjeva da oni budu suci Monarhiji, i odrede što će njih same zadovoljiti.(16)

Ovakav odgovor SAD zasigurno je razbio i posljednje nade austrougarskih vrhova kako bi se habsburška monarhija mogla sačuvati. Takav odgovor sigurno je utjecao i na držanje slavenskih naroda u Monarhiji, koji sad još odlučnije kreću prema samostalnosti.

Dan nakon objavljivanja američke note, 19. 10., dolazi i do Objave narodnog vijeća, sa sjednica koje su vođene od 17. do 19. listopada. Tom objavom je obznanjeno kako od tog dana Narodno vijeće, „opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike“, te kako više nikoja stranka ili grupa neće voditi posebne politike, već „će u svim pitanjima biti u buduće jedini predstavnik i odlučni činilac Narodno vijeće“. Narodno vijeće zatim postavlja neke zahtjeve. Traži se ujedinjenje svega naroda Slovenaca, Hrvata i Srba, na cijelom njihovom etnografskom području „u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu“, te se traži da narod na budućoj mirovnoj konferenciji zastupaju narodni izaslanici. Također se otklanja carev manifest od 16. listopada.(17) Također se objašnjava i struktura Narodnog vijeća. Prema pravilniku plenum se sastojao od 80 izaslanika raznih južnoslavenskih organizacija i stranaka, a u plenum po 5 zastupnika šalju hrvatski, bosanski sabor, te 5 zastupnika pristiže i iz carevinskog vijeća. Plenum između sebe bira središnji odbor a oni predsjedništvo. Na tom sastanku Središnji odbor Narodnog vijeća izabrao je i predsjedništvo, koje su činili Korošec, kao predsjednik, te Pavelić i Pribićević kao potpredsjednici. Prihvaćeni su i prijedlozi dobave propusnice za Švicarsku članovima Središnjeg odbora, te je poslan brzojavni pozdrav Narodnim vijećima Čehoslovaka i Poljaka.(18)

Kao i Narodno vijeće i narod je oduševljeno pozdravio Wilsonov odgovor na A-U notu od 4. listopada. Nosili su se barjaci, a u Zagrebu je 50 000 ljudi klicalo Wilsonu, jugoslavenskoj republici i narodnim prvacima.(19) Tadašnji ban Mihalović uputio je 22. 10. narodu proglas u kojem ih moli za očuvanje javnog reda i mira.

Tisza poručuje kako su izgubili rat, Burian daje ostavku, a grof Andrassy, novi ministra vanjskih poslova Ugarske traži separatni mir; i vodeći krugovi Monarhije napokon su se pomirili s porazom.
Kako se u Narodnom listu isticalo, do konačnog mira i formalnog priznanja trebalo je „riješiti sto drugih problema“. Tu zadaću trebali su preuzeti Odbori Narodnog vijeća. Upućen je proglas u koje se pozivalo pristaše svih stranaka i grupa, koji su trebali djelovati u svojim mjestima pod imenom odbora Narodnog vijeća. Jedna od zadaća je bila i obavještavanje Narodnog vijeća o događajima i potrebama stanovništva, nakon čega bi se krenulo u rješavanje tih problema. Za funkcioniranje novih organa trebala su se pribaviti i financijska sredstva, koja su se pokušale skupiti putem dobrovoljnog narodnog poreza.(20)
Širenjem vlasti Narodnog vijeća na cijelu zemlju putem Odbora uspostavljeno je dvostruko zastupstvo; izvan granica Monarhije njegovo je legalni zastupnik bio Jugoslavenski odbor, a unutar granica je to bilo Narodno vijeće.

Zadnji listopadski broj Narodnog lista među posljednjim brzojavima donosi i najvažnije vijesti koje se tiču raspada Austro-Ugarske monarhije i uspostavljanja nove Države SHS.
Prvi brzojav javlja o hitnom prijedlogu potpredsjednika Narodnog vijeća Pribićevića prema kojem će „Opća zakonodavna skupština svega ujedinjenog Hrvatskog, Slovenskog i Srpskog naroda odlučiti unapried kvalificiranom većinom o vlasti i o unutarnjem državnom poretku naše države“. Već time je najavljeno raskidanje veza s državnom zajednicom u kojoj su se posljednjih 400 godina razvijali i živjeli spomenuti narodi.

Još važniji je brzojav o proglašenju „hrvatske neodvisnosti“. Vijest je stigla preko Budimpešte, točnije Pester Lloyd javlja kako je hrvatski sabor jednoglasno primio Pribićevićev prijedlog po kojem se ukida državnopravni odnos između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rijeke i Ugarske sa jedne strane, te Kraljevine Hrvatske i Austrije s druge. Hrvatsko ugarska nagodba iz 1868. godine proglašena je „ništetnom“, a „Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u svakom pogledu neovisna od Austrije i Ugarske“.(21)

Zaključak

Listopad 1918. godine donio je razrješenje svih državnopravnih veza Hrvatske s Austrijom i Ugarskom, te uspostavljanje neovisne Države SHS. Pisanje Hrvatske krune i Narodnog lista prati događaje koji su doveli do tog prijelomnog čina; dio pisanja se odnosi na vanjske utjecaje, a dio na unutarnji razvoj događaja. U svakom slučaju oba lista prate iste događaje, koji su uostalom i bili najvažniji, ponekad se malo razlikujući, ne toliko u interpretaciji događanja, već u obimu vijesti i nekim sitnim detaljima. Mirovne note Austro–Ugarske upućene SAD, stvaranje Narodnog vijeća, proglas cara Karla, osnivanje Odbora Narodnog vijeća; o svemu tome pišu oba lista čvrsto stojeći na braniku hrvatske državnosti i ravnopravnosti. Razlika je i u ažurnosti listova, pa tako Narodni list već u listopadu donosi vijest o poništenju Nagodbe i razvrgavanju veza s Austrijom i Ugarskom.

Čitajući listopadska izdanja lako se može osjetiti atmosfera koja je u to vrijeme vladala u Monarhiji. S jedne strane su to vladajući krugovi koji do zadnjeg trena gaje nade o očuvanju Monarhije. Njihova vizija jest uključivala neke promjene unutar same Monarhije, ali su to bili ustupci koje je nametao težak trenutak a ne neka iskrena volja. S druge strane stoje mnogobrojni potlačeni narodi Monarhije koji žele iskoristiti situaciju i odvojiti se od Monarhije. Mnoštvo ljudi koje je slavilo u Zgrebu zbog objavljivanja negativnog odgovora vlade SAD na mirovne note Austrije najbolji je dokaz tome.

Bilješke

1. Hrvatska kruna, br. 37, 5.10.1918.
2. HK, br. 37, 5.10.1918.
3. HK, br. 37, 5.10.1918.
4. HK, br. 37, 5.10.1918, Narodni list, br. 47, 4.10.1918.
5. HK, br. 38, 12.10.1918.
6. HK, br. 38, 12.10.1918.
7. NL, br. 48, 10.10.1918.
8. NL, br. 48, 10.10.1918.
9. HK, br. 38, 12.10.1918.
10. NL, br. 49, 17.10.1918.
11. HK, br. 39, 19.10.1918., NL,br. 49, 17.10.1918.
12. HK, br. 39, 19.10.1918.
13. HK, br. 39, 19.10.1918., NL,br. 49, 17.10.1918.
14. NL,br. 49, 17.10.1918.
15. HK, br. 39, 19.10.1918., NL. br. 50, 24.10.1918.
16. HK, br. 40, 26.10.1918., NL. br. 50, 24.10.1918.
17. HK, br. 40, 26.10.1918., NL. br. 50, 24.10.1918.
18. HK, br. 40, 26.10.1918.
19. HK, br. 40, 26.10.1918.
20. NL, br. 51, 31.10.1918.
21. NL, br. 51, 31.10.1918.

Izvori

Znanstvena knjižnica u Zadru, Hrvatska kruna
Znanstvena knjižnica u Zadru, Narodni list