Židovi Gruzije čine jednu od najstarijih židovskih zajednica na svijetu, s poviješću starom otprilike 2.600 godina. Gruzijski Židovi dijele se u dvije grupe: u gruzijske Židove koji na tom području žive već 2.600 godina i aškenaske Židove koji su u Gruziju došli tijekom ruske aneksije u ranom devetnaestom stoljeću.

Židovi su govorili gruzijski, a kasnije su židovski trgovci razvili dijalekt zvan qivruli (još zvan kivruli ili gruzinski), odnosno židovsko-gruzijski, koji je uključivao veliki broj posuđenica iz hebrejskog i aramejskog. Kivruli je jedini židovsko-kartvelski (južnokavkaski) dijalekt.  Ovaj dijalekt nije dovoljno različit od standardnog gruzijskog jezika da ga govornici gruzijskog ne bi mogli razumjeti. Židovsko-gruzijski danas ima otprilike 85.000 govornika. Od toga je, prema podacima iz 2000. godine, u Izraelu njime govorilo 59.800 ljudi. Druga najveća skupina živi u Gruziji, no jezik ima još otprilike 4.000 govornika u New Yorku te neutvrđeni broj govornika u Rusiji, Belgiji i ostalim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država.

Podrijetlo gruzijskih Židova

Podrijetlo gruzijskih Židova, koji se također nazivaju Gurjim ili kartveli ebraelebi, je dvojbeno. Jedna od najprihvaćenijih teorija je da su se prvi Židovi naselili na jugu Gruzije nakon što je Nabukodonosor osvojio Jeruzalem godine 568. pr.n.e. i odveo Židove u babilonsko ropstvo. Ovu tezu podupire srednjovjekovni gruzijski povjesničar Leonti Mroveli, koji tvrdi:

“ Potom je kralj Nabukodonosor pokorio Jeruzalem. Židovi koji su tada pobjegli došli su u Kartli i zatražili od mamasakhlisia [lokalnog vladara] područje zvano Mtskheta u zamjenu za porez po glavi stanovnika. On im je dao [mjesto] i naselio ih na Aragvi, blizu izvora zvanog Zanavi.”

 Mjesto na kojemu su se naselili u zamjenu za plaćanje poreza danas se zove Kherek.

 Druga verzija koju Mroveli spominje govori o naseljavanju Židova u Gruziji tijekom vladavine rimskog cara Vespazijana. U svakom slučaju, Mroveli ne sumnja da su Židovi živjeli u Gruziji davno prije 1. stoljeća n.e. Prema Mroveliju:

“Tijekom njihove [Bartomove i Kartamove] vladavine, Vespazijan, rimski imperator, osvojio je Jeruzalem. Židovske izbjeglice došle su u Mtskhetu i naselile se ondje gdje su živjeli stari Židovi.”

Ovi Židovi bili su zvani Uria ili Huria,  i ovaj termin pojavljuje se u ranim gruzijskim izvorima kao i u onima iz kasnog Srednjeg Vijeka. U 19. stoljeću ovaj termin je zamijenjen terminom Ebreili, a termin Uria postao je pogrdan naziv za Židove.

Drevni gruzijski povijesni ljetopis Konverzija Kartlija (Kartlis Tskhovreba) je najstariji i jedini gruzijski historiografski izvor o povijesti židovske zajednice u Gruziji. Ljetopis također opisuje sličnu verziju predaje koju je stoljećima kasnije ponudio Leonti Mroveli, no ovoga puta umjesto Nabukodonosoru, razdoblje židovskog doseljavanja u Gruziju pripisuje se Aleksandru Velikom:

“ … ratno sjeme,  Honnićani [Židovi], istjerani od strane Kaldejaca, [došli su u Kartliju]  i zatražili u zamjenu za porez od gospodara Bun T’urkas [predgrađa Mtskhete]. I oni [Židovi] su se naselili u Zanavi. I oni su ju posjedovali… .”

Kartlis Tskhovreba uređen je tek u 11. stoljeću, tako da mu treba pristupati s oprezom čak i kada su navodi temeljeni na ranim izvorima. Moguće je da se ovi opisi pojavljuju kao pokušaj da bi se povezalo dolazak Židova u Gruziju sa poznatim povijesnim događajima. Unatoč tomu, pretpostavlja se da su Židovi živjeli u Gruziji prije kršćanske ere. Gruzija se nalazila na razmeđi utjecaja velikih imperija drevnoga svijeta – Asirije, Babilonije i Perzije, te je održavala trgovačke i kulturne veze s njima. Židovi su vrlo vjerojatno došli u Gruziju kao trgovci, doseljenici ili izbjeglice iz raznih krajeva svoje dijaspore, osobito tijekom razdoblja kada je Gruzija bila dijelom Perzijskog carstva. Vrijedno je spomena da su u susjednoj Armeniji postojale velike židovske zajednice u razdoblju između 1. i 4. stoljeća.

Iz jednog odlomka u Kartlis Tskhovreba saznajemo da je tradicija računanja Židova kao građana Gruzije bila prihvaćena u vrlo rano doba. Ovaj zapis navodi kako je hebrejski bio među jezicima govorenima u Gruziji.

Najraniji arheološki dokazi o židovskom prisustvu u Gruziji nalaze se na nadgrobnim spomenicima u blizini drevne gruzijske prijestolnice Mtskhete. Ovi spomenici, za koje se smatra da potječu iz razdoblja između 3. i 5. stoljeća, imaju natpise ugravirane na aramejskom i hebrejskom. Utjecaj gruzijskog jezika vidi se u načinu pisanja. Gruzijsko ime Gork, koje potječe iz perzijskog jezika, pojavljuje se na nadgrobnim spomenicima, pa tako iščitavamo natpis ”Jehuda, zvani Gork”.

Izvori iz Mtskhete, gdje su Židovi živjeli tisućama godina također navode dolaske prvih Židova u Zapadnu Gruziju iz Bizantskog Carstva tijekom 6. stoljeća. Otprilike 3.000 Židova pobjeglo je u Istočnu Gruziju koja je tada bila pod kontrolom Perzijanaca, kako bi se spasili od strašnih bizantskih progona. Postojanje Židova u ovim područjima tijekom navedenog razdoblja podupiru arheološki izovri koji svjedoče da su Židovi živjeli u Mtskheti, pradavnoj prijestolnici istočnogruzijske države Iberije-Kartlije.

 U drugoj polovici 7. stoljeća, uslijed muslimanskih osvajanja, veliki dijelovi Gruzije došli su pod vlast arapskog kalifata. Arapski emiri vladali su većinskim dijelom regije do 1122 godine. Pod arapskom vlašću, u kasnom 9. stoljeću, Abu-Imran Musa al-Za’farani (kasnije znan kao Abu-Imran al-Tiflisi) utemeljio je židovsku sektu zvanu Tiflis sekta koja je postojala više od 300 godina. Ova sekta odstupala je od halahe po pitanjima ženidbenih pravila i kašruta.

Kmetstvo

Tijekom mongolskih proboja u Gruziju godine 1236., mnogi Židovi Istočne i Južne Gruzije izbjegli su na zapad koji je zadržao neovisnost. Osnovali su male, siromašne zajednice duž Crnoga Mora, te ih je njihov nezavidan položaj gurnuo u kmetstvo. Od početka 14. stoljeća pa narednih 500 godina, Židovi Gruzije pripadali su kmetskoj klasi zvanoj kamani, koja je živjela pod gruzijskom elitom.

Njihova situacija dodatno se pogoršala tijekom 15. i 16. stoljeća uslijed neprekidnih vojnih sukoba i invazija mongolskog vojskovođe Timura, Turaka i Perzijanaca. Kraj petnaestog stoljeća Gruzija je dočekla rasjepkana u tri različite kraljevine i pet feudalnih područja. Židovski kmetovi prelazili su iz vlasništva u vlasništvo u ime otkupa duga ili kao pokloni. Židovske zajednice bile su razbijene i židovski život bilo je gotovo nemoguće održati. Izloacija i nedostatak vjerskog i duhovnog središta doveli su do opadanja razine židovskog znanja i poznavanja judaizma.

Niz sukoba, ratova i pobuna obilježio je kasno 18. i rano 19. stoljeće, te opustošio ove krajeve. Židovsko vlasništvo često je bilo zaplijenjeno i Židovi su bili prisiljeni tražiti zaštitu od lokalnih feudalaca. Umjesto zaštite, često su porobljavani. Prema gruzijskom zakonu, židovski kmetovi bili su podijeljeni u tri kategorije: kraljevi kmetovi, feudalni kmetovi i crkveni kmetovi.  U ovom razdoblju došlo je do velike selidbe Židova, bilo dobrovoljne ili prinudne.  U 15. i 16. stoljeću veliki broj Židova iselio je na Krim. U 17. i 18. stoljeću, desetke tisuća Židova i nežidova-Gruzijaca perzijski osvajači prisilno su preselili u Perziju.

Ruska aneksija

Godine 1801., Rusko Carstvo anektiralo je Istočnu Gruziju. Kraljevi kmetovi postali su kmetovi riznice i bili su obavezni plaćati namete Caru. Između 1864. i 1971. godine, ruske vlasti ukinule su kmetstvo i bivši židovski kmetovi preselili su se u gradove i sela gdje su se slobodni Židovi već bili naselili. Naposlijetku, Židovi Gruzije počeli su razvijati židovsku zajednicu. Različite grupe preselile su se u određene gradove i utemeljile su svoje sinagoge. Skupine su se obično sastojale od određenog broja članova proširene obitelji koja je obuhvaćala tri ili četiri generacije.

Početkom 19. stoljeća, ruska vlada prisilila je aškenaske ruske Židove na selidbu u Gruziju. Aškenaski Židovi i gruzijski  Židovi počeli su uspostavljati kontakt, no odnosi su bili nategnuti. Gruzijski Židovi smatrali su Aškenaze sekularnim bezobožnicima, dok su Aškenazi s visoka gledali na gruzijske  Židove.  Ove dvije skupine ujedinile su se naknadno oko ideje cionizma. Aškenazi su se priključili cionisitičkim organizacijama i počeli širiti svoje ideje gruzijskim Židovima. Godine 1897., utemeljena je prva cionistička organizacija u Tbilisiju. Dana 20. kolovoza 1901., održan je Prvi kongres kavkaskih cionista u Tbilisiju. Rabin David Baazov vodio je gruzijski cionizam tijekom 19. i ranog 20. stoljeća. Godine 1902. Baazov je nazočio Šestom cionističkom kongresu u Baselu. Svežidovski kongres održan je 1918. u Tbilisiju i prisutni su bili predstavnici svih gruzijskih i ruskih židovskih zajednica u zemlji, osim zajednice u Kutaisiju, koja je bila postala centar anticionističke aktivnosti. Vođe ortodoksnih zajednica, tzv. hakhami, također su se borili protiv širenja cionizma među gruzijskim židovskim zajednicama.  Aliyah je započela početkom 1863. godine i tu uglavnom iz vjerskih uvjerenja. Do 1916. godine, 439 gruzijskih Židova živjelo je u Palestini, uglavnom u Jeruzalemu, blizu Vrata Damaska. Vrlo mali broj hakhama je imigrirao u Izrael u skladu sa svojim  anticionističkim stajalištem. Većina gruzijskih Židova u Jeruzalemu živjela je u siromaštvu. Uglavnom su radili kao istovarači robe.

Carska vlast

Antisemitizam je bio ozbiljan problem u Gruziji, osobito u drugoj polovici 19. stoljeća. Provodili su ga carski dužnosnici i ruska pravoslavna crkva, no dodatni problem je bilo ukidanje kmetstva i urbanizacija židovskog stanovništva. Bivši kmetovi postali su trgovci i time su postali prijetnja gruzijskim radnicima. Antisemitizam je bio prisutan u Rusiji stoljećima i nakon pripajanja Gruzije počeo se širiti i među nežidovima Gruzije koji su svoju frustraciju okupacijom carske Rusije iskalili na Židovima.

Šest optužbi za ritualna ubojstva dogodilo se u Gruziji 1852., 1878., 1881., 1882., 1883. i 1884. godine. Najgori i najzloglašeniji slučaj dogodio se u selu  Sachkhere,  1878. godine,  kada je devet Židova optuženo za sudjelovanje u ritualnom ubojstvu kršćanskog djeteta s ciljem uporabe njegove krvi za izradu macesa za Pesah. Suđenje je održano u Kutaisiju i bilo je nazvano Suđenje iz Kutaisija. Osumnjičeni su proglašeni nevinima, ali su se optužbe nastavile.

Premda je službena vlast bila relativno tolerantna prema Židovima, nakon revolucije iz 1905. godine, Rusi su zauzeli stroži stav. Gruzijski Židovi odvojili su se od ruskih Židova, naglašavajući time svoju odanost monarhiji i njihovim korijenima u toj regiji. Godine 1913. zamjenik namjesnika u Kutaisiju iznudio je novac od gradskih Židova i naredio ubojstvo onih koji ga nisu poslušali. Nakon Oktobarske revolucije iz 1917. godine, carska vlast je zbačena i zamijenjena boljševičkom. Gruzija se počela boriti za neovisnost koju je proglasila 26. svibnja 1918. godine.  S neovisnošću je došla sloboda govora, tiska i organizacije, što je unaprijedilo poziciju Židova u Gruziji.

Razdoblje sovjetske vladavine

Novostečena sloboda nije dugo trajala. Crvena Armija izvršila je napad na Gruziju u veljači 1921. godine,  nakon čega je uslijedio masovni zbjeg iz te regije. Gruziju je napustilo između 1.500 – 2.000 Židova, od kojih se između 1.000 i 1.200 naselilo u Palestini. Ostali su pobjegli prvenstveno u Istanbul, gdje je gruzijska židovska zajednica postojala od 1880-ih. U početku su sovjeti dozvolili Židovima prakticiranje vjere, no nakon gruzijske pobune iz 1924. godine, vlasti su odlučile stati na kraj cionističkom aktivizmu, uveli su ekonomska ograničenja i započeli s diskriminacijom Židova. Nakon poslovnog kraha uslijed novonastalih okolnosti, oko 200 obitelji je bankrotiralo i prijavilo se za izlazne vize. Vize je dobilo samo 18 obitelji. Sredinom 1920-ih godina, sovjeti su se usredotočili na industrijalizaciju i sekularizaciju gruzijskih Židova. Židove se prisiljavalo na rad u tvornicama i na priključenje zadrugama i poljoprivrednim kolektivima.

Između 1927. i 1928. godine, OZET, organizacija za naseljavanje židovskih radnika na farmama, utemeljila je određeni broj židovskih kolektivnih farmi. Ove male, homogene zajednice postale su izolirane židovske zajednice na kojima se nastavila izučavati Tora. Kada su komunisti to uvidjeli, rasformirali su ove zajednice 1930-ih i raspršili Židove po raznim drugim poljoprivrednim dobrima, uništivši na taj način židovske zajednice. U međuvremenu su se nastavile odmazde na račun optužbi za ritualna ubojstva, od kojih su najzapamćenije one u Sachkhereu 1921. godine, Tbilisiju 1923. godine  i u mjestu Akhalzikhe 1926. godine.

Kao odgovor na sovjetske progone i sve lošiju gospodarstvenu situaciju, cionisti su sve više lobirali za preseljenjem u Izrael. Sovjeti su se odlučno suprostavljali židovskom odlasku i tijekom 1930-ih su se okomili na cionističke organizacije, te su uhitili i smaknuli mnoge njihove članove. Između 1937. i 1938. Godine, vlasti su zabranile sudjelovanje u židovskim vjerskim službama i kulturnim aktivnostima. U rujnu 1937. godine, devet hakhama, od kojih su dvojica bili Aškenazi, uhićeni su u Tzkhinvaliju, poslani u zatvor bez suđenja i smaknuti.

Jedina preostala židovska organizacija bila Povijesni i etnografski muzej, no i ona je ubrzo zatvorena. Direktor muzeja, Aharon Krikheli, uhićen je 1948. godine, a muzej je zatvoren nekoliko godina kasnije čime je simbolično označen kraj židovske kulture u Gruziji. Ipak sovjeti nisu uspjeli u potpunosti iskorijeniti vjersku praksu. Kroz cijelo razdoblje sovjetske vladavine Židovi su bili ugnjetavani. Optužbe o ritualnim ubojstvima nastavile se se i u 1960-ima. Nakon Šestodnevnog rata, veliki broj gruzijskih Židova tražio je izlazne vize za Izrael. U kolovozu 1969. godine, sedamnaest obitelji pisalo je Povjerenstvu za ljudska prava UN-a i tražilo pomoć. Ovo je bio prvi javni apel sovjetskih Židova u kojem su tražili izlazak iz SSSR-a i odlazak u Izrael. U srpnju 1971., skupina gruzijskih Židova odlučila se na štrajk glađu ispred moskovske pošte. Ovi napori urodili su plodom i tijekom 1970-ih oko 30.000 gruzijskih Židova dobilo je izlazne vize. Ukupno je oko 17% sovjetskog židovskog stanovništva uspjelo otići u tom razdoblju.

Gruzijski Židovi danas

Nakon pada SSSR-a, Gruzija je 1991. godine proglasila neovisnost. Danas u Gruziji postoji oko 30 židovskih institucija, jedna židovska škola i četiri dopunske škole. Izlaze tri lista, postoji židovska radio i televizijska postaja. Broj Židova u Gruziji kontinuirano opada zbog iseljavanja u Izrael, čemu pogoduju nestabilne političke i ekonomske prilike. Od 1989. godine je u Izrael iselilo 21.134  Židova. Zajednica koja je nekada brojala 100.000 članova, sada ih ima otprilike 13.000, od čega 11.000 živi u Tbilisiju.

Foto prilog

Budući sam u zadnjem tjednu svibnja 2015. posjetila Tbilisi i tamošnju židovsku zajednicu, prilog ovom članku je i foto-kolaž iz sinagoge u Tbilisiju. Gruzijska sinagoga poznata je i kao Velika Sinagoga. Utemeljili su ju Židovi iz gradića Akhalzikhe, koji se nalazi u jugozapadnoj gruzijskog regiji zvanoj Samtskhe-Javakheti. Židovi iz Akhalzikhea su došli u Tbilisi u kasnom 19. stoljeću. Sinagoga se ponekada naziva i ”sinagogom naroda iz Akhalzikhea”. Zgrada zidana od opeke, u vrlo eklektičnom stilu, između 1895. i 1903. godine. Sadrži dvije molitvene dvorane. Molitvena dvorana na gornjem katu, koja je veća i ima balkon za žene, koristi za šabatnu službu i velike blagdane. Zidovi i strop oslikani su 40-ih godina prošloga stoljeća geometrijskim motivima i motivima iz prirode, te su ispisani stihovi iz Biblije i molitve. Manja dvorana u prizemlju koristi se za dnevne molitve i nema žensku sekciju. Sinagoga je okružena zidom i željeznom kapijom. U unutarnjem dvorištu nalazi se pekarnica, košer restoran, prostor za ritualno klanje životinja i Talmud Tora.

Fotografije: Gabi Abramac