Prvi svjetski rat ili Veliki rat (kako su ga u to vrijeme nazivali) bio je najveći ratni sukob u dotadašnjoj povijesti čovječanstva. Vodio se između saveza Centralnih sila i Antante, a premda je u početku zamišljen kao brzi rat, uskoro se pretvorio u dugotrajni, iscrpljujući i pozicijski, na nekoliko uglavnom ustaljenih bojišnica Europe ali i na prostorima kolonija. Razvoj znanosti i tehnologije toga doba pokazao je svoju negativnu stranu: u ovome su se ratu po prvi puta koristili bojni otrovi, strojnice, tenkovi, podmornice i zrakoplovstvo. Povjesničari će se i dalje sporiti oko pitanja tko je želio rat i je li ga se moglo izbjeći, ali definitivno je da se rat na različitim razinama odrazio i na svakodnevicu ljudi.

Život na bojišnici

Početak rata u velikim je državama svijeta dočekan s oduševljenjem:  smatralo se da će biti kratkotrajan, bez velikih žrtava, a da će teritorijalna proširenja znatno unaprijediti gospodarsko stanje u državama.

Države su odmah provele djelomičnu vojnu mobilizaciju, a rat je predstavljan kao putovanje, izlet, istraživanje i avantura. Istovremeno se provodila i politička mobilizacija. U svim državama isticana je patriotska sloga, a putem propagande proširen je mit o „pravednom ratu“ za kojega su odgovorni neprijatelji. Zbog predstavljanja rata kao obrambenog, čak su i europske socijalističke stranke glasovale za odobrenje kredita i davale vladama izvanredne ovlasti.

Bočni manevar njemačke vojske preko neutralne Belgije na Francusku ostvario je uspjeh, ali je napredovanje zaustavljeno pobjedom Francuza u bitci na Marni. Slično se dogodilo i na ostalim bojišnicama  – rat je prešao u statičnu fazu.

Izgrađeni su kompleksni sustavi rovova, što bliže neprijateljskima, zaštićeni bodljikavom žicom.

„Današnji pozicijski rat zahtijeva znanje i iskustvo, čovjek treba osjećati teren, po sluhu razlikovati zvuk različitih projektila i poznavati njihov efekt, predvidjeti gdje će udariti, koliki im je domet razaranja i kako se treba zakloniti“, zapisao je Erich Maria Remarque („Na zapadu ništa novo“).

Život u rovu postao je sastavni dio vojničke svakodnevice,  povezane s lošom prehranom, bolestima, prljavštinom i, što je najgore – neizvjesnošću. Pokušaji proboja na koje su povremeno poticali zapovjednici zbog uvođenja novih razornih oružja (posebno strojnica i bojnih otrova) obično bi završavali smrću, ranjavanjem ili zarobljavanjem.  Kako je rat sve duže trajao i dokazivao svoj besmisao, posebno nakon velikih bitaka s enormnim ljudskim gubitcima, javila se kriza borbenog morala koja je posebno ojačala 1917.  godine. Početni elan odlaska u rat je nestajao. Sve češće, vojnici su tražili razloge za neodlazak na bojište, tako da se mobilizacija proširila namaloljetnike i štićenike popravilišta, a uključivala je i slanje osoba oboljelih od bolesti živaca ili dišnih putova na bojište.Mnogi od njih završili su u bolnicama, umobolnicama ili zatvorima. Prema bilješkama jednog psihijatra „najvažniji uzroci zbog kojih su vojnici bili skloni izbjegavati rat bio je strah od gubitka vlastitog života, neposluh pri zapovijedi za ubijanjem drugih ljudi te pobune protiv pretpostavljenih koji su gušili njihovu osobnost“.  

Odraz rata na gospodarstvo država

Države uključene u rat provodile su militarizaciju ekonomije. Industrijska se proizvodnja povećala vrtoglavom brzinom. Najveći profit su ostvarivale industrije metala i automobila, koje su proizvodile i zrakoplove, ali i sve industrije koje su bile potrebne bojišnicama (proizvodnja cipela, tekstila i slično). Kemijska industrija smanjila je proizvodnju umjetnih gnojiva i sapuna na trećinu i usmjerile se prema proizvodnji eksploziva i bojnih otrova. Obujam pomorskog prometa se smanjio (plovidba je postala nesigurna zbog upotrebe podmornica) i tek je uvođenjem konvoja donekle sveden na podnošljivu razinu.

Upravo se ovo razdoblje Prvog svjetskog rata smatra početkom državnog kapitalizma u kojemu država regulira i racionalizira proizvodnju.

Uoči rata poboljšan je položaj radnika u tvornica, a broj sati rada smanjen je na 8 sati. Ali zbog ratnih uvjeta, radno vrijeme u tvornicama produžilo se na 12 sati, tako da su se unatoč porastu broja zaposlenih događali prosvjedi radnika i obustave rada. Vlasnici tvornica su uz podršku vlasti odgovorili uvođenjem vojnog kaznenog zakona: radnici koji su obustavljali proizvodnju bili bi poslani na bojište. S druge strane, pojavili su se i dodatci na plaću. Unatoč razvoju industrije i porastu zapošljavanja, dugotrajni iscrpljujući rat doveo je do nestašice, gladi i porasta javnog duga država.

Utjecaj rata na svakodnevicu

Osim djelomične okupacije nekih zemalja (Belgija, Francuska, Poljska) rat se odrazio na svakodnevicu svih država i to na različitim razinama. Naravno, treba uzeti u obzir da su države ovdje bile u nejednakom položaju: u nekima su postojale bojišnice, u drugima ne, a najteže stanje bilo je u višenacionalnim državama koje su sadržavale građane „neprijateljske nacionalnosti“. Tako su u Austro-Ugarskoj i Rusiji uvedene stroge policijske mjere nadzora „sumnjivih“ -Talijana i Srba u Austro-Ugarskoj te Nijemaca u Rusiji. U Francuskoj i Njemačkoj zavladao je prvotni patriotizam i uspostava nacionalne hegemonije, a s vremenom su krenuli i politički montirani procesi. Velika Britanija i SAD nisu bile izložene izravnoj agresiji, ali su bile pod stalnim pritiskom političke propagande. Banalan primjer utjecaja rata na svakodnevicu SAD-a je i promjena naziva hamburger u „sendvič slobode“.

Svaka obitelj, bila aristokratska ili radnička, suočila se s realnošću rata potpuno ravnopravno, posebno u gubitcima voljenih osoba.

Promjena položaja žena

Ratna gospodarstva otvorila su mogućnost zapošljavanja žena kao nikada do tada. S obzirom da je većina muškaraca bila na bojištu, krenulo je zapošljavanje žena. U Velikoj Britaniji se tijekom rata zaposlilo oko milijun i pol žena. Tako je udio zaposlenih žena s 26 %, povećan na 35 %. Slično je bilo i u Francuskoj (porast s 32, 8 na 40 %) i u Njemačkoj (s 22 na 35 %). U Rusiji su 1917. Godine žene činile preko 43 % sveukupne radne snage.

Vlasnici tvornica ponegdje su se suočili s novim problemom: žene nisu mogli ucjenjivati odlaskom na bojište, jer nisu podlijegale obveznoj mobilizaciji. Postojale su i ženske borbene jedinice, ali na dobrovoljnoj bazi. Prema podatcima preko 100 tisuća žena u Britaniji bilo uključeno u vojne jedinice, a u Rusiji je postojao „ženski bataljun smrti“.

Žene su počele raditi sve “muške” poslove:  raznositi poštu, baviti se vodoinstalaterstvom, voziti tramvaje, kamione, biti policajke… Uloga žena obuhvaćala je i zbrinjavanje ranjenika, a osim već spomenutim ženskim borbenim  jedinicama bile su i ratne izvjestiteljice.

Žene su promijenile način odijevanja: mnoge su počele nositi hlače i kraće suknje. S jedne strane naglašavale su svoju ženstvenost, a s druge strane svoju ravnopravnost s muškarcima – pušile su cigarete, ispijale alkohol i krenule s noćnim izlascima.

Ipak, u svijesti Europljana ženino mjesto bilo je i dalje vođenje kućanstva i uloga majke, tako da su za „muške“ poslove bile slabije plaćene, pod izgovorom da će nakon rata napustiti nove poslove i vratiti se djeci i obitelji. Ovo zapošljavanje žena zabrinulo je muškarce koji su smatrali da će konkurencija jeftinije ženske radne snage ugroziti njihova radna mjesta jednom kad završi rat. Stoga su nakon uspostave mira 1918. godine, vlade država u suradnji s radničkim sindikatima u većini slučajeva podržale povratak muškaraca na posao i povratak žena obiteljima.

Umjetnost tijekom rata

Ratno iskustvo utjecalo je i na brojne umjetnike koji su tijekom i nakon rata dali prilog svom viđenju svakodnevice. Pjesništvo na početku rata bilo je u službi patriotizma, a u slikarstvu su futuristi stvarali “mit lijepog rata”. Međutim, kako se rat nastavljao pjesnici su koristili snažan realizam kojime su dočaravali strahote s kojima su se vojnici suočavali, kao recimo pjesnik Wilfred Owen (1893.-1918.), koji je i sam stradao na bojištu pri samom kraju rata.

Erich Maria Remarque, njemački pisac, sudjelovao je u ratu kao osamnaestogodišnjak i bio ranjen nekoliko puta. Svoje ratno iskustvo iznio je u romanu „Na zapadu ništa novo“ (1929.) u čijoj posveti je napisao: „Ova knjiga nije ni optužba ni ispovijest. Ona je samo pokušaj da se da obavijest o jednoj generaciji razorenoj ratom – iako je umakla njegovim granatama.“ Njegovo je djelo izazvalo prijepore koji su se svodili na pitanje: radi li se o iskrenoj ispovijedi o strahotama rata ili je  to svjesni anti-ratni napad s ciljem sramoćenja veterana?

Uoči samog rata, Igor Stravinsky, ruski skladatelj ukrajinskog podrijetla, šokirao je javnost svojim baletom „Posvećenje proljeća“ (1913.). Publiku nije zgrozila samo glasna, disonantna i  nepredvidiva glazba, već i provokativna baletna koreografija.

Popularna glazba je također tijekom rata doživjela svoj razvojni put: u početku je bila poticajna i u službi patriotizma, a nakon pada entuzijazma – izrazito kritična prema ratu. Bilo je slučajeve da su vojnici sami kasnije izmišljali satiričke tekstove na ranije poznate patriotske melodije. Zahvaljujući američkim vojnim orkestrima za vrijeme Prvog svjetskog rata u Europu su stigli blues, ragtime i jazz, koje su u Europi donekle prihvatili i francuski skladatelji Darius Milhaud i Maurice Ravel.

Zaključak

Prvi svjetski rat je uvelike utjecao na promjene u svakodnevnom životu i to na svim razinama:  gospodarskim, socijalnim, kulturnim pa i na promjenu uloga žena. Ipak, strahote koje je čovječanstvo proživjelo tijekom Prvog svjetskog rata potisnut će nove koje će uslijediti već dvadesetak godina kasnije.

Literatura:

1. Martin Marix Evans: Bitke Prvog svjetskog rata, Marjan tisak, Split 2005.
2. Ian Westwell. World War I – Day by Day, 1999.
3. Legacy – The West and the World, Toronto 2002.
4. Povijest 14: Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa, EPH, Zagreb 2008.