Članak daje kratak pregled povijesti Japana te uz pomoć nekih pokazatelja (udio pojedinih skupina žena u društvenom životu, pismenost, feministički pokret, politička uloga, udio žena u zaposlenosti, njihova uloga u braku i slično) otvara pitanje promjena položaja žene u Japanu.

Kratak pregled povijesti Japana

Kako bismo bolje shvatili i usporedili položaj žene u Japanu nekad i danas, trebali bismo nakratko „preletjeti“ kroz povijest Japana. Pri tome ću se prikloniti jednoj od japanskih periodizacija povijesti koja prošlost Japana dijeli u sedam velikih etapa: pretpovijesno doba (senshi), „prvobitno“ (genshi), drevno (kodai), srednjovjekovno (chusei), rano moderno (kinsei), moderno (kindai) i suvremeno razdoblje (gendai).[1]

Pretpovijesno razdoblje (senshi) prema arheolozima uključuje tri velika razdoblja: paleolitik (do 10 tisuća godina prije Krista), razdoblje Jomon (10 tisuća do 300 godina prije Krista) i Yayoi (300. g. pr. Krista do 300. godina poslije Krista).

U „prvobitno“ (genshi)  razdoblje uključujemo i razdoblje kofun [2] (300 – 700. g.). U ovome razdoblju japanski dvor podržavao je budizam; gradili su se hramovi, palače i gradovi po korejskom i kineskom uzoru, a uspostavljen je i pravni poredak poznat kao ritsuryo[3].

Drevno ili kodai  razdoblje povjesničari dijele u dva kraća razdoblja: Nara (710.-794.) i Heian (794.-1185.), a karakterizira ga konkurencija budizma i konfucionizma u nastojanju za ostvarenjem veće naklonosti cara.[4]

Srednjovjekovno (chusei)  razdoblje započelo je uspostavom Kamakura šogunata. Prva četiri stoljeća obično se nazivaju feudalnim razdobljem, a prema vojnoj dominaciji najjačih šogunata –  Kamakura (1185.-1333.) i Muromachi (1333.-1568.).

Početak ranog modernog doba (kinsei) obilježile su borbe za feudalnu prevlast između trojice najmoćnijih feudalaca: Oda Nobunage, Toyotomija Hideyoshija i Tokugawe Ieyasu. Prva dvojica ostvarila su vojni nadzor nad većinom teritorija i započeli preoblikovanje feudalnih institucija. Ovo doba poznato je kao Azuchi-Moyoma razdoblje (1568.-1600.), a smatraju ga razdobljem zlata, raskoši i otvaranja prema vanjskom svijetu. Nakon Hideyoshijeve smrti, Tokugawa je u bitki kod Sekigahara (1600.) ostvario veliku pobjedu nad Toyotomijevim pristalicama, osvojio naslov šoguna te stvorio snažan šogunat sa središtem u Edu. Ovime je započelo Edo razdoblje (1600.-1868.) i politički preustroj Japana: pažljivo balansirana politička struktura poznatija kao bakuhan ( sustav u kojemu je šogunat Tokugawa izravno kontrolirao Edo i središte države),  u kojoj su najodaniji Tokugawi  (kao tzv. daimyo) upravljali s oko 250 područja zvanih han. Ovo je razdoblje rezultiralo stabilnošću ali i relativnom izoliranošću Japana kroz dva stoljeća.

Pod kolonijalnim pritiskom Rusije, Britanije i Amerike, Japan je ušao u novo, moderno razdoblje (kindai). Ono je započelo razdobljem Meiji (1868.-1912.) u kojem je pod sloganom „Ojačajmo državu!“ (Fukoku kyohei!) provedeno niz reformi po zapadnom uzoru. Uslijedila su razdobljaTaisho (1912.-1926.)  i Showa (1926.-1989.).

Nakon teškog poraza Japana u Drugom svjetskom ratu SAD su okupirale i  demokratizirale Japan. Nagli oporavak i preobrazba Japana u industrijsku velesilu počeose naslućivati tijekom ’60-ih i ’70-ih godina 20. stoljeća.

Suvremeno razdoblje (gendai) obilježilo je uklapanje Japana u globalizacijske tijekove te odolijevanje prirodnim i društvenim katastrofama (potresi, tsunami, Fukushima i slično).Kontinuirani prosperitet Japan može zahvaliti sigurnosnom sporazumu sa SAD-om, stalnom ekonomskom rastu, povećanom obrazovanju te velikim ulaganjem vlastita rada i marljivošću samih Japanaca. [5]

Žene u prošlosti Japana

Uloga žena u prošlosti Japana bila je slojevita, ali njihova zastupljenost u izvorima mnogo je manja nego muškaraca. I ovdje je položaj žena imao svoje razvojne etape na koje su utjecale različite društvene i političke prilike.

Već u drevnom Japanu, pojedine žene susrećemo kao vladarice, pripadnice aristokracije, spisateljice i zabavljačice (shirabyōshi).

U povijesnim izvorima nalazimo posebnu titulu vladara tenno koja nije određivala spol, a rabila se za tituliranje nekoliko značajnih japanskih vladarica (caricu Jitō, Jingu iSuiko).[6]

U razdoblju Heian dvorske su dame bile ugledne književnice, spisateljice proze, ali samo do oko 1350. godine. Elitna kultura kenmon koja se razvijala u srednjovjekovnim stoljećima i sporo zauzimala mjesto kulture kuge, najviše je izgubila prestankom književnog stvaralaštva dvorskih dama. S druge pak strane, žene iz ratničkih obitelji nisu mogle postati velike književnice jer su u prvom redu bile supruge i kućanice. Za ovo razdoblje kao izvor posebno je koristan Towazugatari – srednjovjekovni dnevnik kojega je 1307. godine napisala neka plemkinja Nijō. Kroz maštovitu priču ova je žena opisala svoj 36-godišnji život na dvoru, ispunjen pokušajima da vlada svojim muškarcima, obuzda svoje romantične nagone i njeguje vjerske osjećaje.[7]

S obzirom da je uloga žena bila nejednaka prema tumačenju šintoizma i budizma, u većini slučajeva žene su podržavale i pridonosile širenju budizma, jer je zagovarao jednakost.[8]

Većinu žena u razdoblju Tokugawa činile su supruge zemljoradnika, majke i kćeri, koje su vodile kućanstvo i pomagale u poljoprivredi. U gradovima su živjele pripadnice trgovačkih i obrtničkih obitelji koje su pomagale u obiteljskom poduzetništvu, a nešto djevojaka bilo je i među trgovačkim pomoćnicima. Većina ih je bila nepismena, pa su se u slobodno vrijeme bavile molitvom, dobrosusjedskim odnosima ili sudjelovanjem u blagdanskim običajima.[9]

Gejše

Gejše su bile tradicionalne japanske zabavljačice čije su vještine uključivale klasičnu glazbu, ples i igre. Sam naziv dolazi kao složenica dviju japanskih riječi „gei“ (umjetnost) i „sha“ (osoba, izvođač). Prepoznatljive su po bijelo našminkanom licu i kimonu. Prve gejše su se pojavile oko 600.-te godine u Japanu i zvali su ih saburuko. Neobrazovane su pružale seksualne usluge, a one školovane su plesom i glazbom zabavljale više slojeve. Između ostalog izvodile su i erotski ples nazvan „kabuku“ (u slobodnom prijevodu „divlji“), što neki smatraju početkom kabuki-kazališta. Drugi svjetski rat i u ovom je slučaju donio veliki  zaokret jer je većina tadašnjih gejši krenula raditi u tvornice.

Moderne gejše danas i dalje žive u tradicionalnim kućama koje se nazivaju okiya u četvrtima hanamachi. Pohađaju uobičajene škole do do tinajdžerske dobi, a zatim uče svirati tradicionalne instrumente (shamisen, shakuhachi i udaraljke), kao i pjesme, plesove, ceremoniju čaja i izučavaju književnost. Premda ih je 20.-ih godina prošlog stoljeća bilo oko 80 tisuća, danas ih je tek oko tisuću.[10]

„Žene-samuraji“

Onna-bugeisha naziv je za žene-ratnice koje su u feudalno doba Japana pripadale višoj klasi. Bile su to supruge, udovice i kćeri ratnika koje su se borile uz svoje muževe ili očeve i predstavljale su odstupanje od uobičajene tradicionalne slike japanske žene-kućanice. Unatoč njihovu poznavanju borilačkih vještina i srčanoj borbi, pogrešno ih je nazivati ženama-samurajima, jer ih je bilo i prije pojave samih samuraja. Primjerice, legendarna  carica Jingu (169.-269. g.) smatrala se onna-bugeishom  jer je predvodila napad na Koreju (200. g.) nakon što je njezin suprug Chuia, 14. japanski car, poginuo u borbi.

Tijekom Heian i Kamakura razdoblja žene-ratnice bile su iznimka, a ne pravilo. Tako se spominje Tomoe Gozen, žena Yoshinaka Minamota (iz klana Minamoto), koja je pomažući svome suprugu u borbi protiv rođaka Yoritoma  tijekom bitke kod Awaza (1184.)  obezglavila njegova najjačeg protivnika (!). Premda nema čvrstih dokaza da je uistinu postojala, nadahnula je mnoge ratnike i umjetnike.

Uslijed utjecaja neokonfucijanske filozofije tijekom Edo razdoblja pojava onna – bugeisha značajno je smanjena. Od 17. stoljeća uloga žena postaje isključivo rađanje djece, a ne ratovanje; podređene su mužu, bez kojega ne smiju čak niti putovati.[11]

Opismenjavanje žena

Važan pokazatelj odnosa društva prema ženama je i razvoj pismenosti kod žena. U kasnijem Edo razdoblju pismenost se širila među slojevima imućnih seljana i poslovnih ljudi u gradovima. Sredinom 19. stoljeća izvan svojega doma školovalo se 40 % dječaka i 15 % djevojčica. Učili su čitanje, praktične vještine i ćudoređe. U doba reformi Meiji[12] vlada je utemeljila Ministarstvo obrazovanja (1871.)  te zacrtala planove za nacionalni sustav školovanja. Proces je napredovao sporo jer povrh nedostatka temeljne infrastrukture (školskih zgrada, učitelja i udžbenika), trebalo je savladati i otpore unutar obitelji; obrazložiti zašto je bitnije dijete poslati u školu a ne na posao koji je donosio novac. Broj upisanih u školu razlikovao se od okruga do okruga, ovisno o suradnji s lokalnom vlašću, a u čitavoj zemlji u školu je nakon reformi bilo upisano više od 35 % djevojčica i 70 % dječaka školske dobi.[13]

U ovom razdoblju velikih promjena, kada je napušten konfucijevski sustav podjele na četiri kaste, došlo je i do promjene položaja žena. Osim što su žene postale obrazovanije, smatraju se lošim i stari običaji premazivanja zuba žena crnom bojom i brijanje obrva. Godine 1870. konkubine su dobile jednaka prava kao i supruge, a dvije godine kasnije oslobođene su zakonskog ropstva. [14]

Masovnije opismenjavanje žena krenulo je u 20. stoljeću. U tu svrhu osmišljeno je i pismo hiragana kojega Japanci danas smatraju ženskim pismom. Za hiraganu karakteristični su nježni pokreti, kao kistom, pri čemu se slova pišu u dva, tri ili najviše četiri poteza –  za razliku od oštrije katakane, kojima se danas pišu samo strane riječi i imena.[15]

Od sredine 20. stoljeća žene su krenule pohađati međunarodna sveučilišta (Harvard, Göttingen, Sorbonu i dr.), te je njihova naobrazba postala visoka i u svjetskim razmjerima. Pri izlascima su bile odjevene po najnovijoj europskoj modi, ali kada bi došle kući presvlačile bi se u tradicionalni kimono. U izlasku sa suprugom i dalje su hodale nekoliko metara iza njega, ali će u restoran ući prve da mužu otvore vrata, zatim mu naći mjesto za stolom, a nakon večere će se prva dići, platiti račun i otvoriti mužu vrata da bi ga nakon toga ponovo slijedile.[16]

Razvoj feminističkog pokreta u Japanu

Po članku 5. Policijsko-sigurnosnih propisa iz 1890. ženama je bilo zabranjeno sudjelovati u političkom životu. Međutim, uoči Prvog svjetskog rata pojačala se aktivnost feministica. Godine 1911. Raichō Hiratsuka osnovala je časopis Seitō (Plava čarapa), čija je zadaća bila raspravljanje o problemima koji su tištili žene.[17]

Od 1915. godine u časopisu Seitō uredništvo je preuzela Noe Itō, vatrena pobornica prava žena. Pisala je socijalne kritike i romane, a bila je pod utjecajem Eme Goldman, čija je djela prevodila s engleskog. Tada se pojavila skupina umjerenijih feministica koja je čak i kritizirala Noe Itō u strahu da bi njezine ideje mogla izazvati nesnošljivost vladajućih prema njihovom umjerenijem programu kojim su samo zagovarale obrazovanje za žensku djecu. S obzirom da je Ito ušla u sukob s državnom cenzurom, već je iduće godine prestala objavljivati.[18]

Godine 1917. došlo je do raslojavanja među japanskim feministkinjama: jedna je skupina promicala ideju da žene imaju bitnu ulogu u stvaranju doma i obitelji te da stoga zaslužuju da im država pomogne u toj zadaći, a druga je zagovarala njihovu veću neovisnost. Prvu je predvodila Yamada Waka, a drugu Yosano Akiko. Nažalost obje su se  skupine zalagale za rješenje položaja tek žena srednjeg sloja, a ni jedna se nije bavila problemima žena u rudnicima, tvornicama ili sirotinje koja je radila kojekakve pomoćne poslove.[19]

Prvi svjetski rat pokrenuo je porast japanske proizvodnje i izvoza u Europu i europske kolonije, a time doveo do porasta plaća i životnog standarda u gradovima. Smanjila se neimaština, pa i broj zaposlenih udanih žena, što se odrazilo na blagi porast broja članova u obitelji.[20]

Nakon rata došlo je do nagle inflacije, a od 1920. i do gubitka tržišta. U tom se razdoblju pojavio pokret za kontrolu neželjenog rađanja kojega su pokrenule društveno angažirane žene, prvenstveno Ishimoto Shizue.

Tijekom Drugog svjetskog rata iskristalizirala se uvriježena slika idealne žene kao kućanice, „dobre supruge i razborite majke“ te obitelji kao temelja društva. Ovome u prilog išla je i želja državnih dužnosnika za stvaranjem što brojnije vojske u budućnosti. Pojavila su se bračna savjetovališta čija je zadaća bila „upoznati mlade žene s majčinstvom kao nacionalnom sudbinom“  te tako povećati natalitet.[21]

Tijekom američkih bombardiranja 1945. godine, narod je sve više  optuživao vladu za svoju sudbinu. Nakon napada zrakoplova B-29 netko je zapisao: „Nema živosti. Jedino čuješ glasove majki što dozivlju djecu ili djece koja dozivlju roditelje.“ Ipak, kulminacija apsurda ideja vojnih dužnosnika vjerojatno se dogodila tijekom ljeta 1945. kada su predlagali opće naoružavanje civila, muškaraca i žena svih dobi i to bambusovim kopljima s kojima su trebali dočekati neprijatelje na plažama (!).[22]

Nakon Drugog svjetskog rata sve punoljetne žene (starije od 20 godina) dobile su opće pravo glasa, što je stavilo u Japan u red demokratski razvijenih zemalja (v. Tablicu 1.)

Tablica 1.   Biračko pravo žena u svijetu

Izvor podataka: Wikipedia the Free Encyclopedia (http://en.wikipedia.org/wiki/Timeline_of_women%27s_suffrage)

Novi zamah feminizma dogodio se krajem 80-ih i tijekom 90-ih godina 20. stoljeća. Tada je posebno poraslo zanimanje za studije o pitanjima žena. U ljeto 1999. godine vlada je konačno odobrila prodaju kontracepcijskih tableta. Istovremeno, žene su se sve više počele pojavljivati u politici te polako jačaju i svoj položaj u urbanom gospodarstvu pogođenom recesijom. Međutim, ovo nije značilo da su potpuno uklonjene stare muške privilegije: neki muškarci, posebno stariji i dalje očekuju da im se žene podrede kao dobre supruge i majke, kao što je to bilo prije rata.[23]

Zaposlenost žena

Industrijalizacija koja je uslijedila u periodu reformi Meiji potaknula je priljev žena u tvornice, posebno u tekstilnu industriju. Većina ih je dobivala male plaće, a u nekim slučajevima su se plaće paušalno isplaćivale njihovim obiteljima. Pod utjecajem rastućeg nacionalizma, radni su se uvjeti u tvornicama pogoršavali, a broj zaposlenih povećavao, tako da su do 1930. nadmašile udio muškaraca, posebno kad je većina muškaraca otišla u vojnu službu.[24]

Prije Drugog svjetskog rata mnoge su žene bile mlade i neudane, ali kako je došlo do ekonomskog rasta, tvornice su nudile nepotpuno radno vrijeme pa su žene počele u većoj mjeri stupati u brak. Nakon rata velik broj zaposlenih žena postale su udovice ili su osiromašene ratom pa je njihov udio u industriji i dalje ostao velik. Od 1955. godine postotak udanih žena zaposlenih u industriji se gotovo utrostručio te narastao do 64, 9 % (1990.).

Do sredine 20. stoljeća, preko 60 % zaposlenih žena bile su „obiteljske radnice“, uglavnom zaposlene u poljoprivredi, ali je do 1990. njihov broj pao na 16, 7 %. Prema tadašnjim pokazateljima žene u Japanu tek se odlučuju za medicinu ili pravo; najviše ih je zaposlenih u administraciji, a najmanje u uslužnim djelatnostima (v. tablicu 2).

Tablica 2. Udio zaposlenih žena prema zanimanjima (1990.)

Izvor podataka: Sadao Hibi, Japan – Profile of a Nation, Kondansa International, Tokyo – New York, London, 1995, p. 149.

Šezdesetih godina 20. stoljeća žene u Japanu rade sve poslove i poslodavci će ih vrlo rado zaposliti, posebno stoga što ih za isti posao još uvijek slabije plaćaju. S obzirom da su plaće u Japanu tada općenito bile vrlo niske, neke žene i poslije svojega redovnog posla nalaze honorarni posao, tzv. „arbajto“.[25]

Analiza nekih demografskih i socioloških pokazatelja

Današnji demografski trendovi pokazuju da Japan ima negativan prirodni prirast. Prve promjene uočene su još tijekom 17. stoljeća. S obzirom da su ljudi sve više putovali, gradovi su bili gušće naseljeni, izbijale su česte epidemije (primjerice velike boginje), a pojavila se i pothranjenost stanovništva. Muškarci su često izbivali od kuće, a supruge su obrađivale zemlju te se tako smanjivao broj trudnoća kao i preživjele novorođenčadi. Sve više mladih radilo je za roditelje i nije ulazilo u brak (ili je to činilo kasnije) te često nisu imali djece. Sredinom 18. stoljeća usvojene su nove mjere populacijske politike. Tako su se obitelji malih zemljoposjednika očuvale spojem smanjenog prirasta i povećanjem radnih sati.[26]

Pritisak viška stanovništva početkom 20. stoljeća odrazio se na iseljavanje Japanaca. Najviše radno sposobnog stanovništva iseljavalo je na Havaje i u Kaliforniju, a kada je SAD za Japance zatvorio granice – na Tajvan i Koreju.

Tablica 3.   Očekivana životna dob muškaraca i žena (1950.-2004.)

Izvor podataka: Tachibanaki Toshiaki, The New Paradox for Japanese Women: Greater Choice, Greater Inequality, International House of Japan, Tokyo 2010, p. 2

Analizom tablice 3. možemo pratiti trend produljenja očekivane životne dobi kod pripadnika oba spola, a zamjetna je i sve veća razlika u korist žena. Više je razloga zašto žene žive duže od muškaraca: osim što su fizički otpornije, nisu uključene u naporniji fizički rad, manje uživaju alkohol i cigarete, a i postotak samoubojstva u žena manji je nego u muškaraca.[27]

Ovo je također posljedica  sveukupnog produljenja životne dobi u Japanu. Još 1997. ona je u prosjeku za žene iznosila 83, 7 godina života, a za muškarce 77, 2 godine.[28]

Uloga žene u braku i svadbeni običaji

Tijekom razdoblja Nara i Heian muškarci bi nakon stupanja u brak počeli živjeti u kući svoje supruge. Bilo je to razdoblje poligamije, pri čemu je muž (ako je bio imućan) mogao birati između dvije ili tri različite kuće. Aristokratkinja je svoju trudnoću trebala čuvati u diskreciji, budući je njezina trudnoća zahtijevala potvrdu očinstva kako bi djeca postala cijenjena u društvu. Ako djeca nisu bila potvrđena od strane oca, bila bi posvojena i prihvaćena u neku drugu kuću. Istovremeno, pripadnici nižih slojeva (seljaci i ratnici) imali su veće izglede za potvrdu trajnog braka s jednom ženom.

Krajem 12. stoljeća samuraji postaju društvena elita kako u središnjem tako i provincijalnom dijelu Japana, a njihovo mnogoženstvo nije bilo uobičajeno. Tijekom tih politički nestabilnih vremena brak iz koristoljublja (seryaku kekkon) postavio je nužnost ceremonije vjenčanja kojom su se potvrđivala i vojna savezništva između obitelji. Od ovog razdoblja nadalje, žene bi nakon vjenčanja napuštale roditelje i useljavale u kuću kod muževljevih roditelja.

S utemeljenjem Tokugawa šogunata i povratkom političke stabilnosti, samuraji su tijekom čitavog razdoblja Edo inzistirali na običaju dogovorenih brakova. Popularnim postaje običaj  nakodo – upoznavanje potencijalnih mladenaca zajedno s njihovim obiteljima, odnosno miai  – prvi susret  budućih mladenaca i njihovih roditelja, a zatim i yuino – razmjena svadbenih poklona.[29]

Nakon provedbe Meiji reformi, razvija se industrija a time i urbana kultura pa su običaji miai i yuino postali tipičniji za selo. Prema Građanskom pravu iz 1898. godine brak je pravno definiran kao domaćinstvo ( ie) koje se više uspostavljalo dogovorom dvaju glava obitelji nego li samim dogovorom muža i žene. Prema tom zakonu, koji je bio na snazi sve do 1947. godine, supružnici su bili daleko od ravnopravnosti: brakom je žena izgubila pravo udjela u svim financijskim transakcijama, a njezina sveukupna imovina postala bi vlasništvo supruga. [30]

Od sredine 20. stoljeća sve je očitiji utjecaj zapada i na brak u Japanu, ali tradicija nije do kraja nestala. Mnogi još i danas traže savjet nakoda, posebno ako se nalaze pri kraju životne dobi uobičajene za stupanje u brak, koja prema statističkim pokazateljima kod muškaraca  iznosi  28, 4, a kod žena 25, 9 godina (1990.).[31]

Tablica 4.   Godine starosti mladoženja i mladenki pri stupanju u brak i njihova  razlika u godinama

Izvor podataka: Tachibanaki Toshiaki, The New Paradox for Japanese Women: Greater Choice, Greater Inequality, International House of Japan, Tokyo 2010, p. 4

U tablici 4. pratimo trend sličan onom u razvijenim zapadno-europskim zemljama:  žene se kasnije udaju i postaju majke. Uzroke valja tražiti u educiranju žena, a ponešto i u želji za stjecanjem što dužega staža u poduzeću u kojemu rade. Naime, dobar dio majki se nakon rođenja djeteta više ne vraća na posao ili rade nepuno radno vrijeme.[32]

Sociološka studija Tachibanakija Toshiakija koja između ostaloga analizira razloge očuvanja i razvoda braka, kao najčešće argumente protiv razvoda navodi sljedeće: nemogućnost pokrivanja životnih troškova (kod žena čak 75, 4 %, a kod muškaraca 41 %), nemogućnost uspostave ravnoteže između posla i brige o djeci, loš utjecaj na razvoj djeteta (ukupno 73 %), sramoćenje roditelja i rođaka, loš ugled u radnoj sredini i poteškoće oko podjele imovine. Ipak, stopa razvoda brakova u Japanu je u porastu, kao uostalom i na cijelom prostoru jugoistočne Azije, premda je u usporedbi s ostalim razvijenim zemljama još uvijek niska (v. Tablicu  5.). Kao glavni razlog pojave razvoda navode se inkompatibilnost karaktera, fizičko i emotivno nasilje, nevjera i odbijanje davanja novaca za životne troškove.

Tablica 5.           Međunarodna usporedba stopa razvoda (2004)

Izvor podataka: Tachibanaki Toshiaki, The New Paradox for Japanese Women: Greater Choice, Greater Inequality, International House of Japan, Tokyo 2010, p. 127

Zaključak

Specifičnost otočnog položaja Japana na jugoistoku Azije uvelike je odredila njegovu povijest, ali i društveni razvoj. U dužim razdobljima izoliranosti te kratkim razdobljima povremene otvorenosti utjecajima zapada promijenio se i položaj žena: i dalje je donekle određen tradicijom, no pod snažnim utjecajem opće globalizacije istovremeno sve je sličniji položaju žena na zapadu kao i u drugim dijelovima svijeta.

Bibliografija:

1. Sead Saračević: Susreti s Azijom, Epoha, Zagreb 1965.
2. Sadao Hibi, Japan – Profile of a Nation, Kondansa International, Tokyo – New York, London, 1995
3. Nishiyama Matsunosuke, Edo Culture – Daily Life and Diversions in Urban Japan, 1600-1868, University of Hawai’i Press, 1997
4. Conrad Totman, Povijest Japana, Barbat, Zagreb 2003.
5. Povijest 15: Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), [gl. urednik: Enrico Cravetto], EPH, Zagreb 2008.
6. Tachibanaki Toshiaki, The New Paradox for Japanese Women: Greater Choice, Greater Inequality, International House of Japan, Tokyo 2010

Bilješke

[1] Ova periodizacija je preuzeta iz  Sadao Hibi, Japan – Profile of a Nation, Kondansa International, Tokyo – New York, London, 1995, p. 32.

[2] Kofun nosi naziv prema istoimenim impresivnim kamenim spomenicima kojima su u Japanu označavali grobove svojih vojnih zapovjednika.

[3]  Ritsuryo je japanski skup zakona koji se zasniva na filozofiji konfucionizma i kineskog prava.

[4] Ovo razdoblje opisuju dvije srednjovjekovne kronike Kojiki i Nihon shoki.

[5] Profile of Nation, 32-37

[6]Kroničari značajnih izvora za raniju povijest Japana Nihon Shoki (Japanska kronika, iz 720.) i Shoku Nihongi  (Japanska kronika, nastavak, iz 797.) provukli su titulu tenno do najstarijih vremena i tako opravdali pojavu vladavine žena. (Totman, 58.)

[7] Totman, 178.

[8] Totman, 174.

[9] Totman, 235.

[10] http://en.wikipedia.org/wiki/Geisha

[11] Elis Madur: Women warriors in Japan / http://www.koryu.com/Library/wwj1.html#Introduction

[12]  Inače, vrhunac zaluđenosti zapadom u doba reformi Meiji dogodio se početkom osamdesetih godina 19. stoljeća. Tada se u Tokiju poticala organizacija balova s pomodnim suknjama s obručima, cilindrima i slično, a predlagala se i zamjena kineskih znakova latinicom, napuštanje japanskog jezika u korist engleskog te prijelaz na kršćanstvo i potencirali miješani brakovi s Europljanima.

[13] Totman, 320.

[14] Totman, 321-324.

[15] Treće japansko pismo je kanji, koje su Japanci preuzeli od Kineza i prilagodili svojem jeziku, a koje koriste u svrhu kraćenja teksta, budući svaki znak znači jednu riječ.

[16] S. Sarčević: Susreti s Azijom, Epoha, Zagreb 1965. str. 293-294.

[17] Totman, 426.

[18] Totman, 426.

[19] Totman, 427.

[20] Totman, 416.

[21] Totman, 490-491.

[22] Totman, 492.

[23] Totman, 608.

[24] Profile of Nation, 148-149

[25] Saračević, str. 332-333.

[26] Totman, 269.

[27] Toshiaki, 2-3.

[28] Totman, 610.

[29] Profile of a Nation, 152

[30] Profile of Nation, 153

[31] Profile of Nation, 154

[32] Toshiaki, 5.