Prilazeći Podravskoj metropoli, kako Koprivničanci tepaju svome gradu, s istočne strane nailazimo na više smjerokaza, prema Ludbregu, Varaždinu, Donji Dubravi. Da bi ušli u Koprivnicu mora se proći ispod Podravske pruge, nedaleko poznate „Podravke“. Kada bi nastavili prema sjeveru, došli bi do područja koje svi znaju kao Danica. U literaturi najčešće nailazimo na podatak da je Danica kod Koprivnice bila prvi logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Što je i gdje je Danica? Današnji naziv Danica često upućuje na ime Mesne industrije, dislocirane podalje od Koprivnice. Danica je ustvari prvotno bio naziv Tvornice kemijskih proizvoda koja je sagrađena početkom 20. stoljeća (1907.), oko 3 km sjeverno od Koprivnice, u blizini željezničke pruge Koprivnica – Botovo – Gyekenyes te je s njom bila spojena direktnim kolosijekom. Tada je to bila jedna od najvećih i najmodernijih tvornica u zemlji, a radila je do pred sam Drugi svjetski rat kada je propala. Ostali su samo napušteni objekti i postojeći željeznički kolosjek.
Uspostavom NDH u travnju 1941. započelo je i razdoblje sustavnog progona nepoželjnih i neistomišljenika. Rasnim odredbama suvišnima u novoj državi smatrani su Srbi, Židovi, Romi i svi oni koji se nisu uklapali u tzv. Novi poredak. Već 30. travnja 1941., samo dvadesetak dana po proglašenju NDH, poglavnik Pavelić donosi Zakonsku odredbu o državljanstvu te Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda kojima su definirani arijci i nearijci. Započelo se s osnivanjem prvih prihvatnih logora. Danica je odabrana radi dobre prometne povezanosti (pruga Varaždin – Osijek i Zagreb – Gyekenyes), tradicionalne pacifiziranosti Podravine i samog postojanja jednog većeg objekta van gradskog naselja koji može (makar privremeno) prihvatiti veći broj zatočenika.
Tko su bili prvi logoraši?
Kada je Danica započela s radom kao logor? Neki spominju 15., neki 18., a treći opet 29. travanj ili čak kasnije. Martin Nemec, ustaški povjerenik za kotar Koprivnicu i prvi zapovjednik logora, na poslijeratnom je suđenju svjedočio sljedeće: „…Dana 7. maja 1941. ja sam bio postavljen za ustaškog povjerenika za kotar i grad Koprivnicu. Jedno 8 dana poslije, javljeno mi je telefonom iz Zagreba da će nam uputiti jednu grupu ljudi – zatočenika koji treba da budu smješteni u „Danicu“. Istog dana poslijepodne ja i Herman Nikola smo taj transport zatočenika dočekali kojih je bilo po prilici 280 te ih smjestili u „Danicu“. Kasnije su ponovno stizali novi zatočenici, te je mislim broj istih za vrijeme mog boravka u Koprivnici dosegao 500 …“ Svjedočenje Nemeca nije u potpunosti najtočnije jer je dana 26.4. uhapšeno preko 500 muškaraca (Srba) iz kotara Grubišno Polje i oni su preko Zagreba dovedeni u Danicu. Za logoraše je pripremljena jednokatna tvornička vila s 4 stana, drvena baraka, konjušnice, garaža, zgrada s nekoliko kancelarija, laboratorij te velika hala veličine 240×36 m. Veliki vodotoranj koji i danas resi prostor Danice poslužio je ustašama kao osmatračnica. Ustašama su pomagali naoružani članovi nekadašnje Seljačke zaštite koji su u većem broju pristupili ustaškom pokretu. Datum prvog transporta, kao ni broj prvih zatočenika nije nikad definiran. Prvih logoraša prisjetili su se i građani Koprivnice. Jakob Čani poslije rata je posvjedočio:
„… Ne sjećam se točno datuma, ali mislim da je bilo u IV. mjesecu 1941. godine kada je jedan vlak sa sedam vagona došao iz Garešnice pun natrpan srpskog naroda. Ovaj transport je prvi koji je došao u Koprivnicu. Kada su ljudi dotjerani na „Danicu“,postrojeni su čekali pred zgradama. Kad je pala komanda da ulaze u zgradu, sa svake strane stajao je po jedan ustaša, držeći pušku za cijev i kako su oni ulazili, oni su kundacima od puške udarali ne pazeći gdje i kako udaraju. Kako su oni udarali, tako su nekoji ljudi padali odmah pred vratima i tada ga je drugi koji je išao za njim morao nositi. Tako su ustaše tukli sve dok svi nisu ušli u zgradu. Bilo im je naređeno da legnu na pod. Kad su legli, ustaše su po njima gazili nogama i udarali na razne načine, a ja sam to promatrao kroz prozor…“
Transportni vlakovi su navodno dolazili svakog drugog dana. Istovremeno je započeo teror nad Srbima i Židovima u Podravini. Tako je sredinom srpnja 1941., nakon prve akcije skojevaca na kidanju telefonskih i telegrafskih žica na pruzi kod Čukovca, u ktarskom središtu Ludbreg uhapšeno desetak građana, većinom Židova i otpremljeno u koprivnički logor. Danica se brzo punila logorašima iz svih krajeva NDH. Iz Zagreba je pristigla grupa od 168 židovskih omladinaca, većinom Makabijevaca, pod izlikom da će nekoliko tjedana raditi na poslovima u okolici Koprivnice. Kasnije su gotovo svi poubijani u Jadovnu na Velebitu. Vlasti iz Zagreba tražile su od Nemeca da pokuša pronaći dodatnu lokaciju za prihvat novopridošlih logoraša, na što on odgovara da toga tu nema, već predlaže da „Neka se ove Židove koncentrira negdje na jugu i to u kakovom kamenolomu jer će se na taj način moći najkorisnije upotrijebiti njihova radna snaga u korist naših trošnih cesta za koje bi nas na taj način stajao kamen neznatne svote.“
Glad, premlaćivanja, strijeljanja
Ni broj logoraša koji su prošli kroz Danicu nemoguće je utvrditi. Nekako je uvriježen podatak od 5600 osoba. Svi bi oni po dolasku u logor bili opljačkani od ustaške straže. Do 15. srpnja bilo je dovedeno 2656 osoba. 200-tinjak ih je pušteno, manji broj je stradao od torture u logoru, dok je najveći dio upućivan u Gospić i Jasenovac (po osnivanju tih logora). Knjige s imenima logoraša su uništene, ostalo je sačuvano tek nekoliko listova. U Danici su boravile i poznate osobe: Ivo Goldstein, karlovački knjižar, dr. Franko Winter i Milan Bakić, bjelovarski pravnici, Maca Gržetić, komunistička aktivistica iz Zagreba, Anka Butorac, narodni heroj, dr. Željko Selinger, koprivnički liječnik. Procjenjuje se da je u logoru stradalo između 200 i 300 logoraša. Stradali su od gladi, premlaćivanja ili strijeljanja. Ustaše su za mučenje imali baraku u sredini logora, koju su preživjeli logoraši nazivali „barakom smrti“ ili „kućom užasa“. Umrli su pokopani u zahodske jame ili obližnje šumarke. Opisi boravka u Danici podsjećaju na opise u ostalim logorima: logoraši su spavali na podu, tko je stigao ugrabio bi malo slame, ostali na betonu. Hrana se dijelila jednom na dan, a bila je to grahova ili krumpirova juha. Neki su uspjeli dobiti pokoju pošiljku hrane od kuće, no ustaše bi im to ustaše najčešće oduzeli. Pobjeći je bilo teško jer je logor osiguravalo 70-85 stražara raspoređenih u 11 stražarskih mjesta po danu, odnosno 15 stražarnica noću.
S danom 30. lipnja započinju deportacije logoraša s Danice prema Gospiću. Do kraja srpnja su otpremljeni svi Židovi, a dio Srba (svećenika) je deportiran čak u Srbiju. U prosincu 1941. logoraše upućuju u Jasenovac. Od ožujka 1942. pa do njegova zatvaranja u logoru su mahom bili zatvoreni logoraši kriminalci te pokoji uhvaćeni partizan. Dana 1. rujna 1942. ustaški logor Danica je prestao postojati. 1943. godine Danica je bombardirana te su neki objekti srušeni. Poslije rata Nemec je uhvaćen, osuđen na smrti i pogubljen na Danici.
Danica danas
Spomen-park Danica danas se nalazi pod upravom Muzeja grada Koprivnice. U Koprivnici se od 1975. godine intenzivnije počelo razmišljati i raspravljati o dostojnom obilježavanju Spomen-parka na ”Danici” gdje je bio prvi ustaški sabirni logor. Osnovan je Odbor za uređenje ”Danice” koji je 1977. godine angažirao arhitekte da izrade idejni i provedbeni projekt. Područje od oko 7200 m2 s materijalnim ostacima iz vremena postojanja logora (nastamba logoraša, vodotoranj i zid logora, koji su obrađivani u ovom projektu) trebalo je pretvoriti u spomen-park. Dio projekta je ostvaren. No, nakon 1991. dolazi do nebrige nad tim prostorom, originalna lokomotiva koja je dovodila logoraše je odvučena na zagrebački Glavni kolodvor. Na Danicu je postavljen i Sabolićev „Partizan“, skulptura koja je prije krasila glavni koprivnički trg. Taj se partizan našao unutar logorskih zidina o čemu „premještatelji“ sigurno nisu razmišljali, ali ima i neke logike – u Danici su zatočeni brojni antifašisti. Veliki problem je premještanje Podravkina parkirališta s logorskog prostora. Livade oko Danice prekrio je korov i divlje raslinje, a objekti su stradali od zuba vremena. Ipak, postoji nada da će Spomen-park Danica doživjeti i bolje dane jer se planira detaljna obnova postojećih zgrada, natpisa s imenima logoraša i ulaza u logor uz pomoć europskih fondova. „Danicu pokušavamo održavati u skladu s mogućnostima, vjerojatno je to premalo i mi ćemo na tome morati više poraditi. Kalendar komemoracija u Spomen području Danica u domeni je lokalne samouprave. Grad i Koprivničko-križevačka županija te udruge antifašista polažu cvijeće jednom godišnje u svečanoj komemoraciji na državni praznik 22. lipnja. U pripremi je znanstvena monografija o ustaškom logoru Danica, prvom sabirnom, radnom i koncentracijskom logoru NDH. Projekt je financijski do sada pratilo Ministarstvo kulture. Monografija bi bila prvi temeljni korak k izradi cjelovitog projekta muzeološke i muzejske koncepcije i revitalizacije Spomen-područja Danica, rekli su u Muzeju grada Koprivnice. Monografija nije dovoljna. Stotinjak posjetitelja godišnje svakako je premalo za edukativnu domenu ovog prostora, potrebno je učiniti mnogo više od jedne komemoracije u lipnju.
