Dan sjećanja na Vukovar po prvi puta svečano je obilježen u Osnovnoj školi „Petar Zrinski“ Jalžabet. Pod vodstvom Kristine Jug, profesorice hrvatskog jezika i Milivoja Dretara, profesora povijesti, učenici 7. i 8. razreda zajedno su organizirali memorijalno-edukativni sat na kojem su nazočni bili Josip Kaniški i Ivica Vugrinec, proslavljeni branitelji iz Leštakovca kod Jalžabeta. Poslije uvodne „Priče o gradu“ Siniše Glavaševića i „Tražim riječ za Vukovar“, uslijedila je projekcija potresnog dokumentarnog filma „Vukovar 1991.“ u kojem su prikazani najteži dani u povijesti Grada-heroja, a na kraju su se obratili branitelji koji su ukratko ispričali svoj ratni put.

O tome kako je otišao na bojišnicu, kako su se vodile ulične borbe i kako je ranjen te posljednjim konvojem ranjenika izvučen iz vukovarske bolnice govorio je Josip Kaniški: U uličnoj borbi ranjen sam u kuk te sam liječen u Vukovarskoj bolnici. Tamo su bili užasni uvjeti – svi stisnuti po hodnicima, podrumu, stepeništima. Dobivali smo vrlo malo hrane i vode. Srećom, jesen je već bila poprilično kišna i hladna jer bi inače umrli od žeđi. Analgetika protiv bolova gotovo uopće nije bilo. Istovremeno, na čuvanom odjelu bolnice, liječeni su srpski vojnici. Znali smo da su tamo, no nije bilo šanse da netko dođe do njih – čuvala ih je jaka straža. Često smo imali dojam da se o njima vodi veća briga, nego o nama – na njima se lijekovi nisu štedjeli. Tada su konačno stigli Liječnici bez granica – već su se nekoliko puta pokušali probiti do Bolnice. Rekli su da su organizirali siguran konvoj za nas ranjenike. Nas su ukrcali na kamione, kola, traktore i umotane samo u plahte, prevezli nas iz Vukovara. No Srbi su preusmjeravali konvoj, čak smo se u jednom trenutku našli u Srbiji. Mislili smo da je to kraj, da se više nećemo izvući živi. Srpski vojnici su nas maltretirali, pitali bi nas gdje smo ranjeni, a zatim nas tamo udarali. Još su gore bile žene obučene u vojne uniforme – psovale su nas, rugale se, udarale, prijetile noževima. Kada smo konačno došli do vojne bolnice u Mikanovcima, znali smo da smo spašeni. Preko Zagreba, stigli smo kući. Imao sam tada samo 30 kg. Poslije rata sam se vratio u Vukovar – bila je tamo jedna stara trešnja ispod koje smo često bili 1991. Mislim da je još uvijek tamo.

Pažnju učenika je zaokupio i Ivica Vugrinec koji se nekoliko puta našao na doslovno par centimetara od smrti, posebno onda kada se našao u gorućem oklopnjaku. Kao završenom strojaru, bila mi povjerena dužnost vozača. Prevozio sam sve što je trebalo, a najviše naoružanje. Bio sam kao tempirana bomba – jedan dobar hitac uništio bi cijeli kamion. U jednom času, projektil je usmrtio mojeg kolegu koji je sjedio kraj mene. Ja sam na kraju odvezao njegovo tijelo njegovoj obitelji da ga sahrane. Bio je dobar dečko, imao je samo 19 godina. To je bilo na sisačkom bojištu. Nikad nisam znao kamo će me uputiti – svaki čas sam mogao završiti na drugom kraju Hrvatske. Bio sam i kod Vukovara – trebali smo krenuti u proboj, no niti smo bili dobro naoružani, niti smo znali što nas čeka. Ali su nas dočekali teškom paljbom. U nepuna 2 sata borbe, od nas 90, pola je izbačeno iz stroja – što ranjenih, što mrtvih. Nismo se tako mogli boriti. I ja sam bio ranjen, na meni je bilo preko 20-ak operacija, a na liječenje sam morao čak u Köln. Imao sam tada 22 godine. Sada se krećem uz pomoć štaka. Ali da treba, bez razmišljanja bih opet krenuo u rat, izjavio je Ivica Vugrinec.

Učenici su postavljali pitanja, zanimalo ih je kako su se pridružili braniteljima, kakvo im je bilo naoružanje, što ih je dočekalo u Vukovaru, kada su čuli za pad Vukovara, kakav je današnji odnos prema braniteljima. Gosti su bili počašćeni dolaskom u školu i mogućnošću da mogu dio svojih iskustava prenijeti učenicima. Cijene što se i danas priča o tome i što ni Vukovarska, a ni druge bitke Domovinskog rata nisu zaboravljene. Najavili su svoje posjete i ubuduće. Na kraju su svi učenici oformili kolonu na čelu sa braniteljima te u mimohodu otišli do mjesnog raspela gdje su zapaljenim lampašima oblikovali VUKOVAR. Minutom šutnje odana je počast svim palim, ranjenim i nestalim braniteljima. Učenike se dojmio ovakav sat povijesti, a posebno što se održao povodom ovog spomendana. O Vukovaru se moglo čuti mnogo kroz medije, a da neke stvari nisu potpuno jasne – moglo se vidjeti i kroz pitanja koja su postavljali svojim sugrađanima. Zainteresirani su da jednog dana posjete Vukovar i obiđu lokacije iz Vukovarske bitke: Vodotoranj, Mitnicu, Bolnicu, Ovčaru, Memorijalno groblje.

Ovakav sat povijesti samo je nastavak na program borbe protiv nasilja koji se provodi kroz satove povijesti, hrvatskog jezika i sata razrednika zadnje 2 godine. Tako je prethodna generacija posjetila Javnu ustanovu Spomen područja Jasenovac gdje su učili o progonima civilnog stanovništva tokom Drugog svjetskog rata, a terensku nastavu nastavili u Pakracu – zapadnoslavonskom gradiću gdje su oružane borbe započele već 1.3.1991. napadom pobunjenih Srba na policijsku stanicu. Kroz zanimljivo izlaganje Željka Špelića Jure, sudionika Domovinskog rata, učenici su upoznati sa događajima iz 1990./91., pobunom lokalnih Srba, najznačajnijim osobama iz obrane Pakraca te operacijom Bljesak. Obiđene su lokacije gdje su se vodile borbe i u kojima su sudjelovali mnogi građani iz Varaždinske županije kao dobrovoljci i pripadnici MUP-a te proslavljene 104. brigade. Za ovu školsku godinu (2010./2011.) predviđeno je više aktivnosti unutar Programa nenasilja: sudjelovanje u Projektu Šafran; terenska nastava u koprivničku Danicu – prvi ustaški logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; susret s preživjelim žrtvama Holokausta; posjet Spomen bolnici Gabrinovec na Kalniku. Raznim radionicama i tematskim predavanjima učenike se pokušava senzibilizirati za probleme stanovništva u ratu i posljedice ratnog nasilja.