Bitka kod Gettysburga bila je, uz pad Vicksburga, prekretnica Američkog građanskog rata (1861.-1865.). Bio je to prvenstveno sukob između industrijskog Sjevera i zemljoradničkog Juga, sukob industrijalaca i plantažera oko pitanja „besplatne“, robovske radne snage. Trzavice između Sjevera i Juga trajale su čitavo desetljeće prije izbijanja oružanog sukoba, a uzrok im je bio uvođenje, odnosno sprečavanje uvođenja ropstva na novim teritorijima. Obje su strane ispravno zaključile da će ropstvo, bez mogućnosti širenja, ubrzo oslabiti i nestati. To je bila jedna od glavnih točaka predsjedničke kampanje republikanskog kandidata Abrahama Lincolna 1860. godine. Njegova je izborna pobjeda bila povod za odluku o otcjepljenju u sedam južnih država čak i prije nego što mu je započeo mandat, a naknadno su im se pridružile još četiri robovlasničke države, dok se pet pograničnih robovlasničkih država odlučilo protiv secesije.

Federalna administracija na odlasku, kao i nova administracija, odbijale su priznati secesiju nazivajući je pobunom. Južnjaci se s takvom ocjenom nisu slagali izrazivši svoje mišljenje formiranjem Konfederalnih Američkih Država, 4. veljače 1861. godine. Budući da je Unija odbila povući svoje trupe iz baza na tlu Konfederacije, bilo je bjelodano kako je izbijanje neprijateljstava samo pitanje vremena. Rat je započeo 12. travnja 1861. godine napadom
konfederalnih snaga na unionističku vojnu instalaciju Fort Sumter u Južnoj Karolini, po pokušaju Unije da je ojača morskim putem.

Politički najvažnije ratište bilo je istočno, na kojem su se nalazila oba glavna grada sukobljenih strana, sjevernjački Washington i južnjački Richmond. Relativna blizina Richmonda i ogromna ljudska i materijalna nadmoć zavarali su unionističke zapovjednike koji su očekivali laku pobjedu i marš na glavni grad Konfederacije. Prva sjevernjačka invazija započela je potkraj srpnja 1861., a okončana je južnjačkom pobjedom kod Bull Runa, no krvave su se bitke nastavile kroz 1862. tijekom koje su napadačke unionističke vojske doživjele niz poraza koji su doveli do konfederalne invazije Marylanda, zaustavljene u rujnu skupo plaćenom sjevernjačkom pobjedom kod Antietama. Ta je pobjeda ubrzo bila zasjenjena teškim porazom Unionista kod Fredericksburga u prosincu iste godine. Proljeća 1863. unionistička je vojska nastavila s ofenzivom, ali doživjela je još jedan poraz kod Chancellorsvillea koji je doveo do druge južnjačke invazije Sjevera i odlučujućeg okršaja kod gradića Gettysburg u državi Pennsylvania.

KLJUČ GETTYSBURGA: GENERAL ROBERT E. LEE

Dominantna ličnost razmatranog razdoblja bio je zapovjednik Vojske Sjeverne Virginije, general Robert Edward Lee. Rođen je 1807. godine u Virginiji, gdje je stekao klasičnu naobrazbu (Academy of Alexandria). Između 1825. i 1829. pohađao je vojnu akademiju West Point koju je završio kao 2. u svojoj klasi, odnosno kao 1. u razredu taktike i topništva. Tijekom Američko-meksičkog rata (1846.-1848.) istaknuo se u izviđačko-obavještajnim operacijama koje su doprinijele nekim važnim pobjedama američke vojske. Između 1852. i 1855. služio je kao načelnik West Pointa da bi potom bio unaprijeđen u potpukovnika u 2. konjičkoj pukovniji. Predznak Leejeve važnosti u nadolazećim godinama bila je njegova uloga u slamanju John Brownovih „revolucionara“ u Harpers Ferry, Virginia, listopada 1859. godine. Potom je bio premješten u Texas gdje se i nalazio u trenutku njegove secesije, te se zajedno s preostalih 4.000 federalnih vojnika predao Teksašanima. Iako je imao priliku već tada pristupiti Konfederaciji Lee se ipak odlučio vratiti u Washington, čekajući odluku Virginie. Predsjednik Lincoln dodjeljuje mu čin pukovnika u ožujku 1861. godine, a tri tjedna kasnije nudi mu i čin general-bojnika, ostane li vjeran Uniji. Na sastanku s generalom Scottom 18. travnja – dan nakon što je Virginia proglasila secesiju – Lee odbija ponudu, a 20. travnja daje ostavku na svoj položaj u Vojsci Sjedinjenih Država. Pošto se njegova matična država otcijepila od Unije, Lee je smatrao kako mu je prvenstvena obaveza prema Vriginiji, a tek potom prema Uniji, te se 23. travnja 1861. stavio u službu virginijske vlade prihvativši imenovanje glavnim zapovjednikom svih njenih postrojba. Njegova prva dva pothvata, u kojima je zapovijedao manjim snagama, završila su relativno neuspješno. Iduća prilika ukazala se rujna 1862. kad su Unionisti pod generalom McClellanom prodrli do predgrađa Richmonda. Lee je preuzeo operativno zapovjedništvo nad vojskom po ranjavanju generala Johnstona i agresivnim nastupom odbacio Unioniste u Sedmodnevnoj bitki (Seven Days Battle). Uslijedili su druga bitka kod Bull Runa, koja je završila Leejevom pobjedom; južnjačka invazija Marylanda i bitka kod Antietama u kojoj su Južnjaci zaustavljeni, ali ne i poraženi; a naposljetku i velika „božićna“ pobjeda nad Unionistima kod Fredericksburga.

Idući veliki sudar odigrao se početkom svibnja 1863. godine blizu gradića Chancellorsville u Virginiji. Lee je riskantnim manevrom izvojevao svoju najblistaviju pobjedu, no taj je južnjački Austerlitz u sebi nosio i korijen poraza. Vjerojatno najbolji korpusni zapovjednik, general Peter „Stonewall“ Jackson, je u toj operaciji bio teško ranjen, naknadno obolio od upale pluća i umro. Bio je to ogroman gubitak za južnjačku vojsku koja je ostala bez briljantnog taktičara, agresivnog i neustrašivog motora pobjede. Unatoč gubitku Lee, pod političkim i ekonomskim pritiskom, prikuplja snagu za ljetnu ofenzivu 1863. godine. Bila je to Konfederaciji posljednja prilika za odlučujući sudar, jer su vrijeme, sjevernjačka ljudska i materijalna nadmoć i uspješna pomorska blokada doveli Jug do točke nakon koje će njegove snage kontinuirano opadati, a neprijateljeve rasti. Koliko god da je situacija na istoku bila pod nadzorom, na zapadu su događaji bili nepovoljni po Konfederaciju. Postojala je velika mogućnost (koja se naposljetku i ostvarila) da garnizon u Vicksburgu (Mississippi) kapitulira pod pritiskom neprijateljskih snaga, što bi značilo gubitak kontrole nad rijekom Mississippi – važnom gospodarskom arterijom i presijecanje Konfederacije na istočni i zapadni dio.

Vlada je tražila od Leeja da pruži direktnu pomoć Vicksburgu, što je ovaj odbio istovremeno predloživši svoju koncepciju invazije Sjevera. Uspio ih je uvjeriti [vladu] da će njegova kampanja na sjeveroistoku polučiti puno veće koristi nego direktni angažman u Vicksburgu koji je, u biti, defenzivnog karaktera tako da ni taktička pobjeda ne bi dugoročno ništa značila, jer Unija bi se, kad-tad, opet bacila na taj važni garnizon. Zatim, pohod velikog dijela njegove vojske na zapad otvorio bi neprijatelju mogućnost za ljetnu kampanju na rijeci Rappahannock, u visini Fredericksburga, pod drastično izmijenjenim okolnostima u njegovu korist. Važna je i činjenica da je Virginia bila iscrpljena dugotrajnim ratom na njezinom tlu tako da bi pohod na sjever značio i olakšanje domaćim farmerima. Nije bilo za zanemariti niti činjenicu da se uslijed niza poraza u Uniji pojavila i antiratna struja koja bi, pod teretom novog teškog poraza duboko na vlastitom tlu, možda čak mogla dosegnuti kritičnu masu i prisiliti Lincolna na sklapanje mira. Naposljetku, postoji li uopće vojska koja bi u takvom zadatku mogla nadmašiti veterane Vojske Sjeverne Virginie koji su već bezbroj puta pobijedili znatno nadmoćnijeg neprijatelja? Plan generala Leeja bio je cijelosti usvojen i odobren. Njegovo obrazovanje, iskustvo i narav uvjetovali su stratešku koncepciju ofenzivnodefenzivnog karaktera. Taj je majstor pokreta povlačenje i napredovanje, u operativnom smislu, smatrao relativnim kategorijama, jer je sa svojom vojskom redovito uspijevao zauzeti položaj koji je neprijatelj morao napasti, ili se izložiti pogibeljima koje iz takve situacije proizlaze. General Lee je rado vodio defenzivne bitke, iskorištavajući sve prednosti takvog položaja, no ne isključujući navalne operacije kad i gdje se ukaže za njih povoljna prilika. Bitno je to što – i u ofenzivi, i u defenzivi – Lee redovito uspijeva [za]držati inicijativu, tjerajući Unioniste da zaplešu na njegovu melodiju.

Bila je to i osnovna premisa novog pohoda na sjever: brzo i tajno nastupanje zapadno od planinskog lanca Blue Ridge koji će služiti kao bočni štit; prelazak rijeke Potomac u visini Boonesboroa i; brza koncentracija snaga [negdje] u Pennsylvaniji. Neprijatelj neće imati izbora nego parirati tom manevru, no kako će za južnjačke pokrete doznati sa znatnim zakašnjenjem Konfederati će imati vremena odabrati bojište, koncentrirati snage i utvrditi položaje.

SITUACIJA POČETKOM LIPNJA 1863.

Odmah po završetku bitke kod Chancellorsvillea počela je velika reorganizacija Vojske Sjeverne Virginie: krajem svibnja stiglo je sa obuke masu regruta, tri su se divizije vratile sa zadatka opsade Suffolka, nekoliko je pukovnija povučeno s manje važnih obrambenih položaja, a te su efektive, uz već postojeće, sačinjavale vojsku od oko 80.000 ljudi, od čega 68.352 u pješaštvu podijeljenom u devet divizija, odnosno tri korpusa umjesto dotadašnja dva.

Osnovni je razlog te strukturalne promjene bio pogibija generala Jacksona, zapovjednika II. korpusa. Prvim je korpusom zapovijedao general Longstreet. Gubitak generala Jacksona natjerao je Leeja da se više osobno uključi u dirigiranje bitkama, te je iz razloga lakšeg rukovođenja smanjio veličinu, a povećao broj armijskih korpusa. Longstreet je ostao zapovjednikom I. korpusa dok su generali Ewell i A.P. Hill dobili zapovjedništvo nad II., odnosno III. korpusom. Iako su obojica novih korpusnih zapovjednika bili kvalitetni profesionalni vojnici, nisu se mogli usporediti s pokojnim Jacksonom i Longstreetom. Jacksonov nasljednik Ewell nedavno se vratio sa devetomjesečnog oporavka nakon ranjavanja i amputacije noge. Hrabrost i promišljenost su mu bile ravne Jacksonovoj, ali nije imao njegovu brzinu i sposobnost intuitivnog pronalaženja neprijateljeve slabe točke usred meteža borbe. Hill je bio sasvim druga priča. Sposoban divizijski zapovjednik, ali nemoguć podređeni. Nakon svađe s Longstreetom prebačen je u Jacksonov korpus, no i s njime je ubrzo započeo sukob, koji se „gasio“ za vrijeme borbe. Unatoč zapovjedničkoj naravi, vještina mu nije bila dostatna za rukovođenje korpusom, no to se pokazalo tek nakon razmatranog razdoblja.

Reorganizacija je zahvatila i južnjačko topništvo koje je do tada bilo raspršeno dodjeljivanjem pojedinim brigadama. Zapovjednik topništva, general Pendleton, prekinuo je s takvom praksom i ujedinio sve efektive kako bi osigurao elastičnost potrebnu za taj rod oružja. Topništvo je brojalo 15 bojna, od kojih je svaka imala po 4 bitnice od po 4 topa, ili 16 topova po bojni. Devet je bojna privremeno dodijeljeno korpusima, po tri svakom od njih. Jedna ojačana bojna lakog topništca (5 bitnica) dodijeljena je reformiranoj konjičkoj diviziji, a ostatak je bio neovisna pričuva.

Južnjačka je konjica bila snage jedne divizije od oko 10.000 ljudi, raspoređenih u 4 brigade pod zapovjedništvom iskusnog i energičnog generala J.E.B. Stuarta. Što se upotrebe konjice u Američkom građanskom ratu tiče, bitno je naglasiti razliku u taktici američkih i europskih konjica. Obje su dijelile iste zadaće poput izviđanja, prikrivanja pokreta vlastite vojske, zalaznice i brzih upada u neprijateljsku pozadinu. Ono što ih je značajno razlikovalo jest shvaćanje uloge konjanika: kod Europljana konjanik i konj bili su jedinstveni ratni stroj koji je često jurišao na centar neprijateljske linije i samo iznimno su se konjanici borili pješice; kod Amerikanaca se konjanik uglavnom borio kao (laki) pješak – čarkaš što ga je ograničavalo na zadaće usporavanja i uznemiravanja neprijateljskog pješaštva, uglavnom udarima na bokove u rasutom stroju (eng. skirmishers), a konj je bio sredstvo za brzo prebacivanje na idući položaj (eng. mounted infantry) gdje bi se igra ponovila. Odlučujući udari su prema američkoj doktrini bili rezervirani za pješaštvo.

Južnjacima nasuprot, bila je postrojena unionistička Vojska (rijeke, op.a.) Potomac od oko 90.000 ljudi raspoređenih u 20 divizija, odnosno 7 korpusa pješaštva; 7 topničkih brigada prve linije i 5 pričuvnih; te tri divizije Konjičkog korpusa. Pri usporedbi veličine suprotstavljenih sustava treba voditi računa o tome da je većina sjevernjačkih pješačkih divizija bila brojčano  slabija od južnjačkih, tako da je čak 11 divizija pješaštva više u Vojsci Potomac značilo nerazmjerno malenu razliku u ljudstvu. Razlog tome nisu bili samo gubici iz prosinca 1862. i svibnja 1863. već i istek ugovora mnogim dobrovoljcima s početka rata. Sjevernjaci su mogli, kao i njihovi protivnici, dovući pojačanja s manje bitnih položaja, no to nisu napravili što pokazuje iznenađujuću tromost duha i nedostatak mašte stratega Unije. Nakon unionističke svibanjske kampanje obje su se armije smirile na svojim starim položajima na rijeci Rappahannock kod Fredericksburga. Kako bi prekinuo kontakt s neprijateljem, Lee je morao prvo krenuti na zapad-sjeverozapad u smjeru mjesta Brandy Station gdje bi uslijedio zaokret na sjever-sjeverozapad, prema planinama Blue Ridge i rijeci Shenandoah tj. njezinoj dolini.

Stuartova konjica je na odsječku puta do Brandy Stationa morala prethoditi pješačkim korpusima i stvoriti zavjesu između njih i neprijatelja, da bi po zaokretu na sjever nastavila kretanje istočnom stranom planinskog lanca Blue Ridge, istovremeno zaposjedajući gorske prijevoje, izviđajući, skrivajući pokrete Leejeve vojske i štiteći konvoje komore. Zona okupljanja južnjačke vojske bila je jugozapadno od Brandy Stationa u Culpeper Court House. Longstreetov i Ewellov korpus su iz Culpeper Court Housea trebali nastaviti zajedno, dok je Hillov korups držao zalaznicu kod Fredericksburga gdje je trebao ostati sve dok Unionisti ne napuste svoje položaje kako bi progonili Leeja. Stuartove, Ewellove i Longstreetove postrojbe koncentrirale su se kod Culpeper C.H. 7.-8. lipnja 1863. Ljetna kampanja Vojske Sjeverne Virginije je započela!

POHOD NA SJEVER

Nedugo po početku južnjačkog pothvata, zapovjednik Vojske Potomac, general Joseph „Fighting Joe“ Hooker, zaključio je kako Lee sprema neko iznenađenje i da su Konfederalisti u pokretu. Već 6. lipnja Hooker šalje Sedgewickov VI. korpus preko rijeke kako bi ispipao snagu neprijateljskog postava. Na njihovo veliko iznenađenje, Unionisti uspijevaju ovladati riječnim prijelazima, što je impliciralo znatno slabljenje južnjačkog desnog krila. Hooker potom napada neprijatelja na oba krila, šaljući Pleasontonovu konjičku diviziju na Brandy Station i nastavljajući Sedgewickov napad na istoku. Obje su se bitke odigrale 9. lipnja i, dok je istočna bila uspješna završivši Hillovim povlačenjem, zapadna je završila bez pobjednika i bez čvrstih informacija na kojima bi Hooker gradio strategiju. Iako u svemu ravna južnjačkoj, sjevernjačka se konjica nije uspjela probiti i otkriti položaje pješaštva. Iz raspoloživih informacija Hooker je zaključio da se Lee kreće prema sjeverozapadu i time ostavlja Richmond nezaštićen. Siguran u dostatnost washingtonskog garnizona (oko 40.000 vojnika) za obranu glavnog grada Hooker predlaže napad prema Richmondu. Strateški gledano, čak i da zamjene kraljice (Washington za Richmond) bila bi to pobjeda Unije, no plašljivi politički mediokriteti nisu mu to dopustili. Hooker nije imao izbora osim pokreta ka sjeveru, pokušavajući pogoditi gdje se Lee namjerava koncentrirati.

Nakon epizode kod Brandy Stationa, Leejeva je vojska nastavila prema planu, s Ewellovim korpusom na čelu. Prešavši planine Blue Ridge Ewell se 13. lipnja našao pred Winchesterom zaposjednutim garnizonom od oko 4.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Roberta Milroya, koji je dobio zapovijed za povlačenje prema sjeveru, ali ju je zanemario smatrajući svoje snage dostatnima za odbijanje napada i/ili opsadu. Ewell ga je brzo razuvjerio zarobivši više od 3.000 Unionista i ogromnu količinu zaliha nakon dvodnevne borbe, uz gubitak od oko 300 vojnika. Južnjačke su postrojbe već 15. lipnja izbile na rijeku Potomac i prešle u Maryland. Longstreetov se korpus prikupio u dolini Shenandoah, čekajući III. korpus koji je najvećom mogućom brzinom napredovao iz pravca Culpepera. Stuartova se konjica nalazila između III. korpusa i sjevernjačke konjice pod generalom Pleasontonom koji je 17. lipnja napao na prijevoj Ashby. Stuart je izdržao u selu Aldie, omogućivši Hillu da svoje postrojbe pridruži Longstreetovima, kako bi zajedno nastavili put za Ewellovim II. korpusom. Između 19. i 21. lipnja Stuart i Pleasonton izmijenili su još nekoliko udaraca, no prijevoj je ostao u rukama Južnjaka. General Stuart, koji je dobro obavljao svoj zadatak, tada čini sudbonosnu grešku – zanemaruje Leejevu naredbu da štiti desno (istočno) krilo vojske u nastupanju i kreće u opisivanje kružnice oko istočnog boka neprijateljske vojske, napadajući i uništavajući komoru. Time je svog vrhovnog zapovjednika ostavio da tapka kroz Maryland i Pennsylvaniu u informacijskoj tami!

General Hooker je spoznao Leejeve namjere i pokrenuo svoju vojsku na sjever što je brže mogao. Bio je to dobar potez, jer između 20. i 26. lipnja južnjačka se vojska daleko razvukla na potezu Chambersburg-Harrisburg, što ju čini ranjivom. Pred samu očekivanu bitku, a na njegov zahtjev, predsjednik Lincoln 27. lipnja razrješuje Hookera zapovjedništva i na njegovo mjesto imenuje generala George Meadea, dotadašnjeg zapovjednika V. korpusa. Unatoč toj promjeni Vojska Potomac se po inerciji nastavlja kretati prema sjeveru približavajući se neprijateljevom desnom krilu. Napokon, 28. lipnja špijun kojeg je unajmio general Longstreet dostavlja izvješće iz kojeg Lee shvaća da je neprijatelj bio agilniji nego što se pretpostavljalo da će biti, a što je još važnije, da je bliže nego što se pretpostavljalo da jest! Grozničavo šaljući kurire na sve strane zapovijeda svojim postrojbama da se koncentriraju u Cashtownu ili Gettysburgu, ovisno o situaciji.