Najzloglasniji logor u sustavu nacističkih logora svakako je Auschwitz. Od otvorenja 14. lipnja 1940. pa do oslobođenja logora od strane Crvene armije 27. siječnja 1945. u tom je logoru pobijeno oko 1.100.000 ljudi. Većina ubijenih stradala je već prvi dan po dolasku u logor, dok su preostali isčekivali smrt od gladi, iscrpljenosti i robovskog rada. Među žrtvama 90% su bili Židovi, a zatim su tu stradali Poljaci, Romi, sovjetski ratni zarobljenici, Jugoslaveni (1), homoseksualci i pripadnici drugih narodnosti i religijskih skupina. Po oslobođenju u logoru je pronađeno oko 7.000 ispijenih ljudi.
Uspostava logora Auschwitz
Po dolasku na vlast 1933. nacisti započinju zatvarati svoje političke protivnike. Tijekom te godine diljem Njemačke je osnovano pedesetak logora u kojima su zatvarali prvenstveno komuniste, pripadnike socijalističke stranke i sindikaliste. Termini za logore su bili Schutzhaftlager (zaštitni kamp ili pritvor) i Konzentrationslager (koncentracioni logor). Logore su u svojim rukama držali policija, SS i SA odredi. U srpnju 1934. za upravu logora uspostavljena je nova organizacija SS- Totenkopfverbände. Privođenje su provodili Gestapo i njemačka kriminalistička policija, a 1939. je osnovan RSHA (Reichssicherheitshauptamt – recimo Glavni ured sigurnosti njemačkoj rajha). U prijeratnom razdoblju svi logori su bili na njemačkom području, a logoraši su bili sa njemačkog područja.(2) Širenjem rata i njemačkog područja osnivani su novi logori prvenstveno na području Poljske i istočne Europe.
Auschwitz je bio prvi koncentracioni logor na području Poljske. Već početkom 1940. posebna delegacija je poslana u Oswiecim sa zadatakom da utvrdi stanje baraka koje su tijekom Prvog svjetskog rata izgrađene za poljsku vojsku. Premda su prvi izvještaji bili negativni utvrđeno je da se uz neke građevinske radove ti prostori mogu koristiti za logor. Vođa SS-a Heinrich Himmler je 27. travnja 1940. izdao naredbu za uspostavu logora u Oswiecimu. Za zapovjednika logora je određen Rudolf Höss. Prvobitna namjena logora je bilo utamničenje i egzekucija Poljaka. Kasnije je logor postao „mjesto pročiščivanja arijevske rase“ u kojem su trebali biti odstranjeni svi Židovi i Romi. Prvi logoraši (728 poljskih političkih zatvorenika) stiglo je u logor 14. lipnja 1940. godine. Uslijedili su transporti Čeha, sovjetskih zarobljenika i Jugoslavena. Logoraši su bili muškarci, a od ljeta 1942. pristizale su žene.
Nakon konferencije u Wansseu i donošenja odluke o „konačnom rješenju židovskog pitanja“ Auschwitz je postao glavno mjesto za ubijanje Židova. Transporti Židova pristizali su u logor od veljače 1942. do studenog 1944. godine. Od 1943. u logor se dopremaju Romi. Tako su se na popisu žrtava uz židovsku većinu (dio i sa područja današnje Hrvatske) našli Poljaci, sovjetski zarobljenici, Česi, Romi, homoseksualci, Jehovini svjedoci, Jugoslaveni, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, razni politički zatvorenici, invalidi i mentalno zaostali.
Dopremanje u logor
Žrtve su dopremane u logor u stočnim i teretnim vagonima poput ovog gore na fotografiji. Često su putovali danima u prenapučenim vagonima bez vode, hrane ili toaleta. Preživjeli logoraši pričaju kako su ponekad u vagonima bile kante za nuždu koje su se na ponekim stajalištima praznile i onda se u njima donosila voda za piće. Zbog velike gužve većinu putovanja se stajalo, a poneki su bili izgaženi na smrt kad bi pali pod noge. Transporti su od svibnja 1944. dopremani direktno u logor i automatski bi bivali likvidirani. Nikad njihov dolazak ili podaci nisu zabilježeni. Po dolasku u logor obavljala se selekcija u kojoj je velika većina (do 75%) odmah preusmjerena na „tuširanje“ (plinske komore) dok je manji dio odabran za robovski rad. „Robovima“ je od 1943. na lijevu podlakticu tetoviran broj na koji su se morali odazivati.(3)
Uvjeti “života” u Auschwitzu
Logoraši robovi živjeli su u zidanim zgradama.(4) U početku su spavali na podu, a kasnije sa porastom njihova broja spavali su na drvenim dvo- i trokatnim krevetima. Kupatila sa toaletima su bila vrlo primitivna i njihova je upotreba bila strogo ograničena. Odjeća i donje rublje se mijenjalo svakih nekoliko mjeseci, a i čista je odmah bila prepuna uši i buha. Periodično se vršilo uklanjanje ušiju za logoraše, ali to je često bila još veća tortura. Ljeti su tuševi bili vrući, a zimi ledeni. Logoraši su po snijegu morali goli trčati do svojih baraka. „Nova“ je odjeća odmah bila prepuna nametnika koji su živjeli u slami i daskama u tzv. krevetima. Preživjeli pričaju da je uši bilo toliko da se slamarica, u kojoj su spavali, micala.
Kratkotrajni spas od ušiju i teškog rada logoraši su kratkotrajno tražili u logorskoj bolnici. Zvali su je „čekaonica krematorija“ jer su se bolesnici liječili aspirinima i „medicinskim ugljenom“. Ukoliko se nekom pacijentu stanje nije popravljalo upućen je u plinsku komoru ili je ubijen injekcijom fenola u srce.
Dnevna rutina
U radnom logoru dan je započinjao u 4.30. Logoraši su na zvuk zvona morali izjuriti iz baraka na doručak. Doručak se sastojao od pola litre mlake tekućine koju su SS-ovi zvali kava. Nakon toga kreće se na rad. Rad je mogao biti u tvornicama, rudnicima, poljoprivredi i gradnji. Svi poslovi su se najčešće obavljali samo uz najosnovniju opremu (lopate, motike, čekiće itd.). Iako su gladovali morali su većinu poslova (recimo prenošenje cigle ili zemlje) raditi u trčećem koraku. Kazna za nepoštivanje ovakve naredbe je bila uključivanje u posebne radne odjele sa ekstremnim zadacima sa kojih se često nitko nije vratio. Povratak sa posla je bio grozna scena jer su preživjeli morali nositi tijela preminulih koji su morali biti prisutni na večernjoj prozivci (apelu).(5) U prozivkama se provjeravao broj logoraša i često su odugovlačene radi dodatog mučenja logoraša, posebno ako su klimatski uvjeti bili teži (kiša, snijeg i temperature daleko ispod ništice).(6) Kod prozivke česta je metoda bila da logoraši moraju čučati ili klečati sa rukama podignutima iznad glave. Oni koji to nisu izdržali bili su kažnjeni na razne načine, a najčešće sa 25 udaraca bičem. Nakon prozivke uslijedila je večera koja se najčešće sastojala od komada kruha (do 300 grama) sa nešto svinjske masti ili margarina i povremeno sa 100 grama slane svinjetine. Logoraši koji nisu dobili ručak su eventualno dobili ostatke juhe od zelja ili repe.
Kažnjavanja
Logoraše je praktički mogao svatko kažnjavati za najrazličitije „prekršaje“. Na primjer logoraš je bio kažnjen kada si je isčupao vlastiti zlatni zub i želio ga zamijeniti za komad kruha ili ako je logoraš koji radi na poljoprivednom imanju uzeo jabuku da utaži glad. Kažnjavani su recimo za vršenje nužde tijekom radnih sati. Najčešće kažnjavanje je bilo 25 udaraca bičem ili teži oblici poput vezanja ruku i podizanje užetom u zrak tako da su recimo prsti dodirivali tlo (gornja slika). Sljedeća „inovacija“ za mučenje su bile ćelije za stajanje promjera blizu metra kvadratnog u kojem su kažnjenici provodili noć (ili više noći), a zatim bi opet morali na posao. Takve su ćelije onemogućavale čak i sjedenje (fotografija dolje). Još jedan oblik kažnjavanja je bio zatvaranje veće grupe logoraša u tijesne podrumske ćelije sa minimalnim prozračivanje. Zabilježen je slučaj kada je 39 logoraša natrpano u jednu ćeliju – 20 ih je umrlo od gušenja i još su četvorica kasnije umrla u bolnici.
Ubijanja
Većina ubijanja u radnom dijelu logora odvijala se u „bloku smrti“ – Bloku 11 Auschwitza I. Metode su bile streljanje, vješanje, izgladnjivanje i plinske komore. Logoraši odvedeni u Blok 11 nikad se nisu vraćali.
Logoraši su javno vješani prilikom večernje prozivke ukoliko ih se smatralo da planiraju bijeg kao upozorenje drugima. U slučaju bijega postojala je i posebna kazna u kojoj su 10-20 logoraša zatvorili u ćeliju Bloka 11 gdje su držani bez vode i hrane do smrti.
Proširenje logora
Nacisti su za potrebe većeg broja prisilnih radnika i radi bržeg likvidiranja Židova logor tijekom godina nadograđivali i proširivali na okolna naselja. U prve dvije godine postojanja obujam logora se udvostručio dok se broj logoraša učetverostručio. Nadograđivane su zgrade i pretvorene u dvokatnice (i više). Logor je proširen na naselje Brzezinka (Birkenau) tri kilometra od Auschwitza gdje su sagrađene barake za prihvat 200.000 robovskih radnika. Logor je poznat pod imenom Auschwitz II – Birkenau. 1942. u taj sustav je pridodan i Auschwitz III – Monowitz iz kojeg su logoraši oba spola slani u tvornice i rudnike Gornje Šleske i Sudeta.
Provedba konačnog rješenja židovskog pitanja
Židovi su dopremani u Auschwitz već mjesec dana nakon odluke o „konačnom rješenju“. Prvi je transport bio uz Gornje Šleske i zatim su uslijedili iz Slovačke, Francuske, Poljske, Nizozemske, Belgije, Jugoslavije, Bohemije, Moravije, Norveške, Grčke, Italije i Mađarske (tada su odvedeni svi Židovi iz Međimurja). Prvo što su nacistički lideri morali dogovoriti je METODA – metoda kojom će pogubiti milijune. Iz iskustva Einsatzgruppa koje su odmah iza prvih vojnih redova istočne fronte čistili gradove od Židova znali su da je pucanje u djecu i žene preveliki psihički teret za njemačke vojnike. Kako bi ih poštedjeli trauma krenuli su u eksperimentiranje najučinkovitije metode. U rujnu 1941. 600 Sovjeta i 250 Poljaka je poslužilo za testiranje plina (pesticida) „Zyklon B“ u podrumu Bloka 11. Hoss je o tim pokusima kasnije rekao da je odahnuo nakon uspješnog testiranja plina jer do tada ni on ni Eichmann nisu znali kako provesti masovna ubojstva.
Prva „plinska komora“ u Auschwitzu je bila mrtvačnica kraj krematorija, koja je bila preuređena u tu svrhu. Posuda sa plinom se kroz otvor na stopu ubacila u prostoriju i u roku od 20 minuta prostorija je utihnula. Dvije sljedeće komore preuređene su od poljoprivrednih objekata u Auschwitzu II i nazvane su „bijela“ i „crvena kuća“. U Auschwitzu II izgrađene su četiri plinske komore i u svakoj od njih je moglo odjednom biti ubijeno i do 2.000 ljudi. Plinske komore su radile na vrhuncu kapaciteta u ljeto 1944. kada je 400.000 mađarskih Židova pobijeno u samo dva mjeseca.
Prema proračunu konstruktora kapacitet pogona plinske komore uz krematorij bio trebao biti 4.416 ljudi pretvoreno u pepeo u 24 sata. Uz spaljivanje u krematorijima metoda za rješavanje leševa je bila gomilanje 2.000 leševa na hrpu, obilno zalijevanje metanolom i sljedeći dan se pepeo posipavao u rijeke Sola i Vistula.
Leševi su iskorišteni ekonomično – odrezana kosa se koristila posebnu vrstu tkanine, a zubi od vrijednih metala su se pretapali u poluge. Po oslobođenju pronađeno je sedam tona kose. Već prije ubijanja žrtve su i posljednji put opljačkane kada su im oduzeti kovčezi, odjeća i obuća koja se povremeno distribuirala u bombardirane njemačke gradove. Ti su se materijali deponirali u posebnu zgradu prozvanu „Kanada“. Hoss se u memoarima prisjećao da su logoraši danonoćno radili na sortiranju te robe.
Pokušaji otpora
Logoraši su se stalno borili za preživljavanje, a povremno su pokušavali organizirati pobunu ili bijeg iz logora. Pokušaj bijega iz logora je sa sobom nosio moralnu odgovornost da će zbog toga neki od preostalih logoraša biti mučeni i ubijeni. Većina otpora se temeljila na pokušajima krijumčarenja lijekova u logor, kao i prenošenje informacija o zločinima iz logora. Jedini značajniji pokušaj pobune desio se u listopadu 1944. kada je Sonderkommando (ekipa za kremiranje) uz pomoć žena iz logora nabavio eksploziv. Tim su sredstvima uspjeli srušiti plinsku komoru i Krematorij IV. i tako barem na kratko usporiti ubijanje.
Oslobađanje
U siječnju 1945. nadiranje Sovjeta je bilo nezaustavljivo. Nacisti su 18. siječnja proveli posljednju prozivku i sa 60.000 logoraša pješke krenuli prema unutrašnjosti Reicha. Oni koji su bili prebolesni za hodanje su ostavljeni sa planom da ih se strelja. Urzani dolazak Sovjeta je onemogućio streljanje bolesnih – njih oko 7.000. Plinske komore su prije odlaska minirane i uništene kako dokazi ne bi ostali. U pratnji SS-ovaca nije bilo zastajkivanja koje se kažnjavalo metkom. Oko 20.000 logoraša je stiglo do logora Bergen-Belsen. 322 divizija Crvene armije je 27. siječnja 1945. oslobodila logor Auschwitz. Sovjeti su ga do 1947. koristili kao svoj zatvor, a nakon toga ga je poljska vlada preuredila u muzej.
Bilješke
1. Njemačka birokracija je dobro funkcionirala i u popisivanju logoraša. U njihovoj evidenciji kao i u ovom članku naziv Jugoslaveni se odnosi na logoraše sa područja Kraljevine Jugoslavije.
2. Nakon 1938. i priključenja Austrije osnovan je Mauthausen za Austrijance.
3. Brojevi su tetovirani na oko 400.000 logoraša od čega je polovica likvidirana. Brojevi su služili dodatnoj dehumanizaciji logoraša jer su se morali odazivati na broj, a ne na vlastito ime.
4. U Auschwitz II – Birkenau izgrađene su štale po uzoru na njemačke u kojima su se držali konji. Štale u koje bi inače bila smještena 52 konja služile su za 800 logoraša.
5. Prozivka ili apel se u prvo vrijeme vršio tri puta na dan. Najprije je napupštena podnevna prozivka, a od veljače 1944. i jutarnja.
6. Prozivka 6. srpnja 1940. je trajala 19 sati i to nije bio izolirani slučaj. Često su satima stajali na snijegu dok im se prsti nisu smrzli.
Korišteni izvori:
- Swiebocka, T. „Auschwitz“, TIZ Zrinski, Čakovec, 1993.
- „History of the SS-Totenkopfverbände“, URL: http://www.scrapbookpages.com/Dachau
Scrapbook/SScamp/SSHistory.html (pristupano: 25.1.2009.) - „History of Auschwitz-Birkenau death camp“ URL: http://www.scrapbookpages.com/
AuschwitzScrapbook/History/Articles/Birkenau01.html (pristupano: 25.1.2009.) - „Jan Komski: Auschwitz through the Eyes of a Polish Inmate“, URL: http://www.zchor.org/auschwitz/komski.htm (pristupano: 25.1.2009.)
