1941. godine Židovi su posvuda u Hrvatskoj došli na udar nove ustaške vlasti koju je posebno zanimalo njihovo bogatstvo. Ovo je kratki prikaz pljačke koja je zadesila Židove u Ludbregu i okolici, a predstavljala je uvod u potpuno uništenje.

10.4.1941. godine iz Kraljevine Jugoslavije se izdvojila Hrvatska, proglasivši se samostalnom državom. O prvim danima “nove države” svoja je sjećanja iznijela Josefina Dominko, kći ludbreškog bankara Ignaca Grossa, koja je u trenutku izbijanja rata boravila kod rođake u Zagrebu: “U Zagrebu je vladala strašna atmosfera. Osjećao se veliki pritisak i strah i svi su nekud žurili zabrinutih lica. Moja rođaka i ja smo pobjegle zadnjim vlakom iz Zagreba, u kojem smo jedva našle mjesta, prema našim domovima. U Križevcima smo se rastale – ona je otputovala u Novu Raču kod Bjelovara gdje su bili njezini, a ja u Ludbreg. Nekoliko dana nakon napada na Trg svetog Trojstva stigli su Nijemci na svojim vozilima, a s njima i neki Hrvati koji su već prihvatili novu situaciju. Među njima je bio i neki Kramarić, porijeklom Međimurac, koji je samo rekao:Evo nas, došli smo! Nakon nekih desetak dana došlo je nekoliko ustaša u civilu u našu kuću na Trgu i naredili da se kuća mora isprazniti. Sa sobom smo smjeli ponijeti sve što smo htjeli i mogli. Kako smo posjedovali još jednu kuću u Ludbregu koja je inače bila u najmu, a upravo je ostala prazna, odselili smo tamo. Iz te kuće smo rijetko izlazili – nismo ni imali kamo otići. Svi smo dobili židovske znakove koje smo obavezno morali nositi. Neki ljudi su nas prestali pozdravljati na ulici te bi prilikom susreta s nama spustili pogled prema tlu. Mjesec dana po selidbi, po naređenju smo morali napustiti i tu kuću pa smo odselili u treću kuću. Ovog puta nismo sve smjeli ponijeti, mnogo vrijednih stvari smo morali ostaviti. No i ono što smo ponijeli sa sobom, uskoro je ostalo iza nas…”

U travnju su se počeli uvoditi diskriminirajući zakoni poput Zakona o rasnoj pripadnosti, a u svibnju je uslijedila Odredba o obvezatnom nošenju židovskog znaka. Židovski znakovi u obliku šesterokrake, žute zvijezde su se morali nositi na odjeći. Izrađivali su se u Zagrebu, a posredstvom Židovske općine u Zagrebu distribuirani su u ostale provincijske općine. 48 takvih znakova je poslano 15.7. u Ludbreg gdje su preuzeti 25.7. i plaćeni pouzećem. Iako su predstavljali poniženje, znakove su morali otkupiti sami Židovi.

Hrvatsko jedinstvo u svibnju 1941. (br. 188, str. 4) donosi jedan tendenciozan članak: “Uhićena 2 Židova, koji su namjeravali pobjeći u inozemstvo. Organi Hrvatskog ustaškog stožera u Ludbregu uhvatili su pretprošle noći oko 10 sati automobil koji je išao prema Koprivnici. U automobilu su sjedila 2 Židova, koji su pretraženi i kod njih je u sjedalu pronađena svota novca od 105.000. din. u gotovu novcu, te razna srebrnina, zlatnina, nakiti i ostali vrijednosni metali. Radi se o nekom šoferu Strausu, koji je izjavio da stvari pripadaju njegovom bratu Maksimu Strausu, košaračkom industrijalcu iz Varaždina. Obojica uhvaćenih priznaju, da su imali namjeru pobjeći u inozemstvo, pa su zbog toga zadržani u pritvoru i protiv njih se vodi istraga.” Tekst je, osim izvjestiteljske, imao namjeru stvoriti negativno raspoloženje prema Židovima kao osobama koje sa svojim bogatstvom napuštaju novu državu, bojeći se nove “narodne“ vlasti.

Ustaše su na umu imali vrlo vrijednu židovsku imovinu. Vlada NDH je zabranila pučanstvu bilo kakvo preuzimanje i čuvanje imovine Židova i Srba unatrag od 1.3.1941. te prekršiteljima zaprijetila zakonskim posljedicama. Sva zaplijenjena imovina je proglašena vlasništvom NDH. U nekoliko navrata su se prikupljali podaci o židovskom bogatstvu: nekretninama, nakitu, gotovom novcu, ulaganjima i dionicama, pokućstvu. Kotarska oblast Ludbreg je sastavila detaljan popis lokalnih Židova sa njihovom procijenjenom imovinom.

Nakon obavljenih popisa imovine, u židovske trgovine i tvrtke su postavljeni službeni povjerenici, imenovani od strane kotarskih vlasti. Među povjerenicima je bilo i onih koji su bili neupućeni u posao pa su te tvrke osuđene na propast. U “Ludbrešku dioničku štedionicu d.d.” je imenovan Zvonko Hanzlin, u Weissovu “Trgovinu kožama” je došao Ivan Matoković, Kuzman Gašpar u trgovinu Zlatka Weinrebea. Applerovu trgovinu konfekcije je preuzeo ustaša Ivan Gložinić, a Matija Pavković bogatu trgovinu Maksa Scheyera. U sukob oko židovske imovine su se našle ustaške organizacije na terenu – u dopisu Glavnom ustaškom stanu, Ustaški tabor u Martijancu optužuje ludbreški logor da za sebe pokušava zadržati svu imovinu odvedenih Židova. Tabor u Martijancu je, uslijed problema sa svojim smještajem, potraživao bogatu imovinu trgovca Julia Blühweissa koji je posjedovao 3 kuće, 15 jutara zemlje i 1 vinograd. Tabornik Toma Dolovski predlaže da se u Blühweissovu kuću u Martijancu smjesti: Ustaški tabor, lokalni DVD, Hrvatsko pjevačko društvo, Glazbeno društvo sa instrumentima i Hrvatska ustaška čitaonica, a obrazlažući svoj postupak, nadalje se navodi: “… Sve ovo tražimo iz razloga što je židov Julio Blühweiss stekao sav imetak u nepunih 20 godina svoga “rada” baš u mjestu Martijanec pa socijalna i nacionalna pravda određuje da se vrati svom narodu na kulturnu, humanu, socijalnu i nacionalnu uporabu barem jedan dio ovoga ne malog imetka…” Za ostale 2 kuće je predloženo da se jedna ostavi Blühweissovima, a drugu da preuzme Država. Dopis završava pritužbom na pokušaje Logora Ludbreg koji želi “sve dohotke koncentrirati u Ludbregu, a Tabor u Martijancu dobivao bi tek od Logora mrvice i sitnice.”

Židovska bogoštovna općina u Ludbregu (Jelačićeva ulica 8) nije pripadala među bogate židovske općine u Hrvatskoj, tako da je prijavljeno vrijednosno stanje iznosilo: gotovina – 2.009 dinara, dragocjenosti – 5.000 din., namještaj, odjeća, imovina – 5.000 din, dakle ukupno: 12.009 din. U jesen 1942. pristupilo se uništenju židovske bogomolje. U kasnijem istražnom postupku Komisije za ratne zločine se navodi sljedeće: “Poznato je da je za vrijeme logornika Škrnjug Rudolfa opljačkan i demoliran židovski hram u Ludbregu te je posve onesposobljen za vršenje dužnosti. Hram je imao lijepi namještaj, u njemu je bilo mnogo predmeta i ukrasa od srebra te skupocjenih ukrasnih zavjesa. Sve je toga nestalo. Nema prozora ni vrata, samo goli zidovi sa krovom. U jesen 1942. su došli neki zidari iz Zagreba, pobrali su svu srebrninu i vrijedne stvari i odnijeli sa sobom u Zagreb, a drvene instalacije i klupe prodavali su na dražbi po ustašama logora Ludbreg. Neke su klupe odnijeli u nekakvu školu, a nigdje ih nema.“

Nakon što su ustaše organizirali Ustaški logor Ludbreg te općinske tabore, neformalno su preuzeli vlast jer su službenici kotara bili postavljani na dužnosti njihovom voljom. U skladu s državnim odredbama, ustaški logornici su propisivali niz odredaba vezanih za svakodnevni život, a koje su pogađale i Židove. Tako logorni pobočnik Tomo Gložinić dostavlja spis “NOVE PREDOSTROŽNOSTI PROTIV ŽIDOVA“ u kojem se iznosi: Budući se u posljednje vrijeme opažalo da se židovi sa svojim polu-židovskim elementom u svojim stanovima sastaju na dogovore. Ti njihovi razgovori i dogovaranja sigurno se ne odnose na bilo trgovačke ili gospodarske svrhe, već držim da se tu dogovara u stvarima što prkose našim narodnim interesima i narodnoj cijelini. Taj razlog je nagnao da ovaj Ustaški logor Ludbreg odredi nove predostrožnosti.

1. Najstrožije se zabranjuje svako druženje sa židovima, šetanje i dogovaranje nežidovskom pučanstvu, jer će se u drugom slučaju i protiv njih poduzeti stroge mjere.
2. Židovima se zabranjuje u buduće kupanje na javnim mjestima te im se odredjuje jedno mjesto u posebnom dijelu da se nad njima može voditi kontrola.
3. Svaki koji bude privatno zalazio u židovski stan ili se s njima družio te primao u svoj stan biti će najstrožije kažnjen.
4. Svi židovi imaju da smjesta predaju foto-aparate te privatne bicikle i motorna vozila u koliko to još nisu učinili.

Sve gornje imade se odmah proglasiti na području kotara ludbreškog i u svakom mjestu gdje žive židovi proglasiti bubnjem te dostaviti ovom Ustaškom logoru.                       
    Za dom spremni!  
U Ludbregu dne 4. srpnja 1941.                                                       Logorni pobočnik

Kuće i trgovine su bile obilježene židovskim znakovima. Obitelj Hirschosohn se prisjetila jedne fotografije iz 1941. gdje su izlozi njihova dućana bili označeni Davidovim zvijezdama (veličine oko 50 cm) te natpisom Jude. Jedan od ciljeva takve odredbe je bio onemogućivanje kupovine robe u židovskim trgovinama čime bi se postigla njihova poslovna propast.

O situaciji tih prvih mjeseci NDH ostavila je zapis lokalna povjesničarka Marija Winter: “… Nekad bogati građani preko noći postadoše gola sirotinja. Ustaška vlast oduzela im je svu imovinu, a njih prisilila da nose žuti znak bez kojeg nisu smjeli na ulicu. Kao izopćeni iz ljudske zajednice, jedva su smjeli među svijet. Utučeni i prestrašeni, sličili su divljači koja zna da ju lovac vreba na svakom koraku. Životarili su iz dana u dan očekujući najgore, a to ih je redom stizalo. Bilo je i pravdoljubivih građana koji su nastojali spasiti barem one pojedince koji su od mladosti sudjelovali u svim kulturnim zbivanjima, koji su mnogo učinili za gospodarski procvat sredine u kojoj su djeloavli. Ali teško onome tko je ustao na njihovu obranu. Postigao je samo to da su i njega ustaše stavili na popis sumnjivih…”

Židovi koji su su morali napustiti svoju imovinu, živjeli po raznim kućama u okolici: Applerovi su se sklonili u obližnje selo Hrastovsko, Mariška Weinrebe u Sveti Petar, a Sattlerovi u Globočec. Imovina iz njihovih zaplijenjenih kuća se prodavala na dražbama: od pokućstva, posuđa, odjeće i obuće – sve se nudilo po vrlo niskim cijenama. Preživjeli očevici tvrde da se kroz prozore kuće odvjetnika Schlesingera nudilo posuđe i rublje koje se prodavalo po najvišoj ponuđenoj cijeni. Prijatelji židovskih porodica nisu prilazili tim dražbama. Dio nakita koji se trebao pohraniti u državnu riznicu, navodno je predan na “čuvanje” nekim domaćim ustašama i nikad nije ni dospio do Ponove.

Izravne ratne štete u kotaru Ludbreg

* kao počinitelji naveden je profil počinitelja koji prevladava u pojedinom zločinu – izvor: HDA, ZKRZ Guz 262/45, 17. okrug Varaždin, 17.4. kotar Ludbreg, statistički podaci o žrtvama