Od svih invazijskih plaža Dana-D, najgora je bila američka „Omaha“. Događanja u tom sektoru svojom brutalnošću svrstavaju se uz bok najzloglasnijih krvoprolića u povijesti, što je jedan od razloga prenaglašene prisutnosti „Omahe“ u popularnoj kulturi i pamćenju njenih konzumenata. Čemu, onda, još jedan tekst o već dobrano prežvakanom događaju? Odgovor je jednostavan – zbog podzastupljenosti ove teme na hrvatskom jeziku i zbog osobne fascinacije hrabrošću i žrtvama ljudi na objema stranama. Ovo nije detaljan opis događaja na „Omahi“, već široki obuhvat, skica s naglaskom na najvažnijim i najzanimljivijim momentima, a nadam se da će poštovano čitateljstvo podjednako misliti.

Preludij

Neravna linija jurišnih čamaca približavala se normandijskoj obali boreći se s uzburkanim morem. U svakom se plovilu nalazilo tridesetak uplašenih, mokrih, promrzlih i morskom bolešću izmučenih vojnika, koji će uskoro krenuti u proboj Hitlerovog Atlantskog bedema. Odjednom, zvuk sličan onom teretnog vlaka prenuo je te jadne ljude iz njihovih privatnih paklova – to su kompozicije vrućeg metala mornaričke artiljerijske pripreme jurile preko njihovih glava ka obali, da bi trenutak kasnije obrisi kopna nestali, zastrti moćnim eksplozijama. Gledajući taj spektakl uništenja, mladi su Amerikanci, određeni za klaonicu na invazijskoj plaži „Omaha“, pomislili kako će, ipak, sve biti u redu…

Bilo je jutro 6. lipnja 1944. i počinjala je posljednja faza borbe Ujedinjenih naroda protiv III. Reicha, natjeranog u stratešku defenzivu već posljednjih godinu dana. Na istoku, ratište se protezalo od Finskog zaljeva, pa do Crnog mora kod Odesse, a Crvena armija bila je na vrhuncu priprema za stratešku ofenzivu „Bagration“, usmjerenu na uništenje grupe armija „Centar“ u bjeloruskoj izbočini. Na Balkanu, točnije na području tzv. NDH, upravo je propala još jedna operacija – Desant na Drvar (Unternehmen „Rösselsprung“) – protiv Tita i Vrhovnog štaba NOVJ. U Italiji je krajem svibnja probijena njemačka obrana linije „Gustav“, a 5. lipnja američke trupe ušle su u Rim koji su Nijemci napustili dan ranije.

Njemački stratezi znali su da je idući saveznički korak invazija sjeverozapadne Europe ljeta 1944., no otvoreno je pitanje bilo gdje će se ona odigrati. Većina ih je bila uvjerena kako će meta biti područje Pas de Calaisa, strateški puno vrednija nekretnina od Normandije. Saveznici su ih podržali u tom uvjerenju masivnim i masovnim operativnim zavaravanjem, koje je njemačkim obavještajcima pružilo „dokaze“ o velikom okupljanju snaga u južnoj Engleskoj, nasuprot Calaisu[1]. To ne znači da su zanemarili obrambene mjere u Normandiji, čak štoviše, u mjesecima pred invaziju pozamašan je dio obale departmana Calvados, s posebnim naglaskom na budući sektor „Omaha“, pretvoren u tvornicu užasa u kojoj se moglo naći svega u dijapazonu od protutenkovskog ježa, do automatskog plamenobacača…

Uzduž poteza od osamdesetak kilometara invazijske obale – od rijeke Orne na istoku, do baze poluotoka Cotentin [u području gradića Carentan] na zapadu – desantni su brodovi nosili svoj prestravljeni ljudski teret prema obali. Na lijevom su krilu bili Britanci i Kanađani[2], odaslani ka plažama „Sword“, „Juno“ i „Gold“, a na desnom Amerikanci, određeni za sektore „Omaha“ i „Utah“. Iskrcavanje na „Omahi“ bilo je nužno zbog povezivanja lijevog i desnog krila invazije u kontinuirano bojište, bez obzira na izuzetnu naklonost reljefa obrani.

Uskoro će desantni čamci stići do pješčanih plaža i spustiti rampe, ali prije negoli se to dogodi, imamo na raspolaganju nekoliko trenutaka za upoznavanje s osnovnim geografskim obilježjima bojišta, te planovima i snagama zaraćenih strana.

Anatomija masovnog ubojstva

Njemačke snage u sjevernoj Francuskoj pod feldmaršalom Rommelom, nazvane grupa armija „B“, sastojale su se od 15. (Salmuth) i 7. armije (Dollmann), od kojih je potonja bila nadležna za obranu Normandije. Plaža „Omaha“ nalazila se u zoni LXXXIV. korpusa, a njenu obranu su činili elementi 716. i 352. divizije, ukupno oko 900 vojnika na samoj obali.

Uzduž sedam kilometara plaže, oblika polumjeseca usječenog u obalu, nalazilo se nekoliko grozdova bunkera organiziranih u tzv. gnijezda otpora (Widerstandsnest, dalje WN). Ta su smrtonosna gnijezda, njih petnaest sa ukupno 35 betonskih bunkera – opremljenih strojnicama, minobacačima, protutenkovskim i drugim topovima, promatračima spremnima pozvati vatru ostatka artiljerije smještenog nekoliko kilometara u unutrašnjosti – bila borbeni položaj pet satnija iz 916., odnosno 726. grenadirske pukovnije, sa dvije čete 916. kao pričuvom tri kilometra u unutrašnjosti, kod Formignyja. Područna rezerva bila su dva bataljuna iz 915. grenadirske pukovnije. Pobrojane su snage trebale neprijatelje prikovati uz more, kupujući vrijeme za razvijanje Oklopne grupe „Zapad“ koja će masovnim kontraudarom uništiti saveznički mostobran, kako je bilo predviđeno operativnim planom.

Obala je bila posuta stotinama, tisućama protu-invazijskih zapreka raznih vrsta i veličina, te podijeljena u nekoliko, brižljivo pripremljenih, vatrom tučenih zona. Nijemci su sva svoja oruđa postavili na takav način da stvaraju zone unakrsne vatre u kojima je dio oružja napadače uvijek gađao bočno, u čemu im je zakrivljenost plaže značajno pomagala. Gnijezda otpora na „Omahi“ sadržavala su 60 lakših artiljerijskih oružja i 18 protutenkovskih topova, – od kojih dva zloglasna 88mm, dok je, što u velikim bunkerima, što u 85 mitraljeskih gnijezda uzduž plaže bilo raspoređeno 100-120 mitraljeza. Amerikanci su po osvajanju obrambenih postava otkrili i 35 položaja za višecjevne raketne bacače „Nebelwerfer“ (bacač magle).

Izlazi s plaža, jedini putovi za navrh litica, bili su zatvoreni minama, bodljikavom žicom i betonskim zaprekama, te pokriveni vatrom pješaštva i artiljerije. Plimno je područje bilo prekriveno četirima redovima prepreka, koje su za oseke, kad se napad i odigrao, bile na suhom, što je, kako su mislili planeri, trebalo inženjeriji olakšati posao njihova uništenja. S druge strane, pješaštvu je napad za oseke značio prelazak 300-500m ravnog pijeska. Uz umjetne prepreke, u plimnom području nalaze se 70-150cm duboki jarci, koji su se skopčani s oceanskim valovima pokazali smrtonosnom zamkom za mnoge Amerikance.

Protu-invazijske zapreke bile su raznih vrsta, oblika i veličina. Prvi red, oko 250m od šljunka, činila su belgijska vrata, a nekih 25m iza njih bili su po jedan kontinuirani red miniranih trupaca i drvenih rampa, dok se treći red sastojao od isprekidane cik-cak linije protutenkovskih ježeva, na oko 150m od šljunka.

Plimni potez završavao je 1.5-2.5m visokom i 10-14m širokom hrpom šljunka iza koje su se nalazili mol (na zapadnom dijelu sektora), plitka plaža i 30-50m visoke, gotovo okomite pješčane litice na čijim su vrhovima bili njemački položaji, dok su se ponegdje uzdizala obla brdašca, obrasla gustim grmljem. Sa „Omahe“ su u unutrašnjost vodila četiri izlaza[3], svaki branjen najmanje jednim WN – dok je najžešća obrana, možda i najtvrđi orah u čitavoj invaziji, bila oko izlaza D-1 kod Viervillea.

Nekih 5.5 km od zapadnog ruba „Omahe“ nalazi se rt Pointe du Hoc na kojem su Nijemci smjestili bitnicu od šest francuskih 155mm topova[4] dometa dvadesetak kilometara, sposobnih gađati obje američke plaže, kao i dobar dio invazijske flote pred njima. Njemački garnizon na Pointe du Hocu brojao je dvjestotinjak vojnika iz 716. i 352. divizije, dok su u nekom momentu prije invazije topovi sa rta bili prebačeni oko kilometar u unutrašnjost.

Prvi ešalon američkih snaga određenih za sektor „Omaha“ sastojao se od jedinica iz 116. i 16. pješačke pukovnije iz 29., odnosno 1. divizije, američkog V. korpusa generala Gerowa, dijela 1. američke armije (Bradley), koja je uz 2. britansku armiju (Dempsey) činila Montgomeryjevu 21. grupu armija na Dan-D. Zapadnu polovicu sektora dobila je 29., a istočnu 1. američka divizija. Za podršku su bili određeni 743. i 741. tenkovski bataljun. Polovica njihovih oklopnjaka bila je preuređena u amfibijske DD-tenkove[5], koji su na plažu imali isplivati nekoliko minuta prije prvog vala pješaštva kako bi ga pokrivali vatrom.

U prvom naletu bilo je predviđeno osam satnija pješaštva (1,450 strijelaca), inženjerija i 96 tenkova. Pola sata kasnije na plažu je trebalo stupiti 14 četa pješaštva drugog vala, a odmah iza njih zapovjedne jedinice i artiljerija. Vjerovalo se kako će dva ešalona biti dovoljna za inicijalni prodor, dok će naknadno pristigle snage, daljnje dvije pukovnije – 115. iz 29. divizije i 18. iz 1. divizije, s jedinicama za podršku – biti upotrijebljene za eksploataciju prodora, odnosno kasniju konsolidaciju položaja. U drugoj dnevnoj plimi predviđeno je iskrcavanje narednih 20,000 ljudi, tako da je do kraja dana nekih 34,000 vojnika i oko 3,300 vozila[6], trebalo biti na suhom.

Na najzapadnijem dijelu „Omahe“ nastupali su Rangeri iz čete C, 2. bataljuna. Ostatak 2. i čitav 5. bataljun [Rangera], pod zapovjedništvom pukovnika Ruddera, imali su zadaću osvajanja lokaliteta Pointe du Hoc, rta s četrdesetmetarskom liticom. Za inicijalni napad na njemački garnizon određene su tri satnije. Nakon što osvoje položaj, te su snage morale poslati signal za iskrcavanje ostatku grupacije. U slučaju izostanka signala, vođa drugog vala, potpukovnik Schneider, će pretpostaviti pogibiju napadača i povesti Rangere na zapadni rub „Omahe“, otkud će se kopnom probiti na Point du Hoc i uništiti topove.

General Bradley je, zahvaljujući obavještajnim podacima, smatrao napad relativno laganim, jer će mu se suprotstaviti drugorazredne trupe previše razvučene 716. divizije, ali je obavještajcima promaknuo dolazak na obalu jake 352. divizije sa kompletnom pukovnijom artiljerije. Mislili su kako se ova još uvijek nalazi u obuhvatu gradiće St. Lo, tridesetak kilometara u unutrašnjosti, iako je počela pristizati na plaže čitava tri mjeseca prije invazije. Taj se propust može djelomično objasniti time što je u administrativnom smislu to i dalje bio sektor 716. divizije, kao i prolongiranim, etapnim pomicanjem jedinica 352. div. prema sjeveru, a djelomično time što su mnogi od detaljima bogatijih izvještaja francuskog pokreta otpora, iz kojih su iskusniji britanski analitičari možda mogli iščitati nešto više, završili u njemačkim rukama zbog sustavne kampanje odstrela goluba-pismonoša.

Što se tiče topova na Pointe du Hocu, Jean Marion, ratni načelnik Grandcampa i vođa sektorskog pokreta otpora,  u pismu Corneliusu Ryanu, za potrebe knjige „Najduži dan“, piše kako „…topovi nisu ni bili postavljeni…“, o čemu je dvaput radiom obavijestio London[7]. Gary Sterne dokazuje da su saveznički planeri znali za odsutnost topova, putem zračnih snimaka i dojava pokreta otpora. Njegov dokaz je uvjerljiv, no treba imati na umu da se radilo o topovima dometa 20km, pa je lako je moguće da su, za svaki slučaj, odlučili zanemariti suprotne informacije i ponašati se po najgorem mogućem scenariju, prema kojem su topovi na mjestu i spremni za akciju.

Iskrcavanje

Dok su desantni čamci napredovali ka obali, na ovu se sručilo bombardiranje iz zraka i sa mora. Četrdeset sedam su minuta saveznički brodovi tukli njemačke bunkere, trideset su minuta saveznički avioni zasipali obalu bombama, da bi naposljetku raketni brodovi ispalili 9,000 projektila! U teoriji, većina je njemačkih položaja bila ušutkana, mnoge zapreke uništene, a obala posuta kraterima koji će navalnim jedinicama pružiti zaklon. U praksi, njemački bunkeri od armiranog betona su vrlo dobro podnijeli vatru brodskih topova, saveznički bombarderi su zbog niske naoblake odgodili izbacivanje tereta za nekoliko sekunda kako ne bi pogodili svoje brodove na prilazu obali, zahvaljujući čemu je nekih 90% bomba palo na livade i polja u zaleđu, dok su raketni brodovi istresli projektile sa samog ruba dometa, zbog čega su ovi bez iznimke pogodili more. Njemački gubici od uvodnog bombardiranja iznosili su nekolicinu zanemarivo ozlijeđenih vojnika! Zapreke su bile najvećma netaknute, iako je u nekoliko dijelova plaže bombardiranje napravilo spektakularan posao njihova čišćenja – što samo podcrtava općeniti neuspjeh vatrene pripreme.

Jednako naprasno kao što je i počela, paljba je stala. Njemački vojnici su zauzeli položaje i pripremili oružje automatizmom stečenim čestim, opetovanim vježbama, ali nisu otvarali vatru. Bilo im je naređeno čekati dok Amerikanci ne napuste desantne čamce. Jedan od Nijemaca u napetom iščekivanju bio je i desetnik Heinrich Severloh u WN-62. Mladi je mitraljezac posudio zapovjednikov dalekozor i fascinirano promatrao nastupanje savezničkih brodica. Poručnik Frerking javljao je 1. bitnici, 321. artiljerijske pukovnije: „Meta „Dora“, svi topovi, domet 4-8-5-0…“[8] [9]. Čuvši to, Severloh je odložio dogled i pripremio svoj MG-42. Uskoro je otvorio vatru na gomilu nezgrapnih silueta koje su, pretovarene, teško gacale kroz vodu do koljena…

U jurišnim brodicama situacija je bila očajna. Većina vojnika bila je teško pogođena morskom bolešću nakon trosatnog skakutanja po uzburkanom, sivom oceanu. Ljudi su bili apatični, obamrli, blijedi od mučnine, a stajali su u mješavini mora i bljuvotine. Pukovnik Eugene Caffey iz 1. inženjerijske brigade prisjeća se kako su neki „…samo ležali dok ih je voda zapljuskivala, ne mareći jesu li živi ili mrtvi“[10]. Osim toga, bili su stlačeni prekomjernim teretom operacije „Over-Load“[11]. Mnogi su se časnici zabrinuli zbog količine opreme koju će vojnici morati nositi, jer tako natovareni „…neće biti kadri pošteno se boriti“[12].

Posebno je zabrinjavajuće bilo to što je svaki desantni čamac bio zamišljen kao zasebna taktička jedinica (30-32 vojnika) sa precizno određenim zadatkom, na jasno definiranom terenu i protiv izričitih ciljeva, dok je organizacija borbenih akcija na četnoj razini predviđena tek po dostizanju predviđenih okupljališta u unutrašnjosti. Zahvaljujući morskoj bolesti i prekomjernom opterećenju vojnika, gotovo je svaka od tih jedinica inicijalno imala 50-60% nesposobnih za borbu, što će se, čak u znatno većem postotku, pretočiti u stvarne gubitke kad meci počnu letjeti.

Većina invazijske flotile skrenula je sa zadanog kursa zbog izuzetno jake zapadne struje – jedan je razarač[13] dojavio kako mora ploviti sa otklonom od 20-30º kontra nje, samo da bi zadržao zadanu bojnu poziciju! S tim na umu, postaje jasno zašto je većina jurišnih odreda iskrcana na pogrešnim odsječcima, neki i do 800m daleko od planiranih lokacija, što je poprilično pomutilo američke planove, jer su se vojnici, pripremani za specifične zadatke, našli na potpuno nepoznatom terenu.

More je bilo izuzetno opako. Pod udarcima valova deset je čamaca namijenjenih „Omahi“ potonulo, kao i najveći dio DD-tenkova namijenjenih 116. pukovniji. Od ukupno 32 tenka četa B i C, 741. tenkovskog bataljuna, 27 od 29 spuštenih u more oko 5.5km od obale, potonulo je zbog previsokih valova u roku od nekoliko minuta. Dva su uspjela doplivati do „Omahe“, tri su iskrcana direktno na plažu, a svih je pet bilo uništeno unutar desetak minuta! U slučaju 743. tenkovskog bataljuna, u zoni 16. pukovnije, prevladao je zdrav razum, pa su desantna plovila iskrcala tenkove direktno na pijesak – ukupno njih 24 od početnih 32.

Po spuštanju rampa, američki su vojnici nagrnuli van iz čamaca. Na čelu časnik, ili dočasnik i vezist, iza njih pet vojnika naoružanih puškama M-1, po dva BAR i bazuka tima, još desetina strijelaca, pa minobacačka ekipa, plamenobacači i bolničari. Gotovo bez iznimke vođe i vezisti bili su prvi ubijeni, dok su se obezglavljeni i najvećma neiskusni vojnici pokušali zakloniti iza protu-invazijskih zapreka. Oni iskusniji, što pogotovo vrijedi za Rangere i 1. diviziju, gurali su naprijed, bez obzira na gubitke, znajući da što si bliže neprijatelju – to si sigurniji. Gubici su bili stravični. Neki su čamci pristali ravno ispred cijevi njemačkih mitraljeza, a nesretnici u njima bili su izloženi vatri brzine 25 metaka u sekundi iz svakog pojedinog MG-42, koja ih je pokosila poput zrelog klasja. Vidjevši masakr u prvim redovima, ovi iz pozadine brodica učinili su ono što su im na obuci do mučnine tupili da nikako ne rade – skočili preko strana! Uronili su u duboko more, teško opterećeni oružjem, municijom i ostalom opremom, te su se mnogi utopili, dok je većina onih izbjeglih smrti u tamnoj vodi Kanala ostala bez ikakvog oružja.

Na desantnom odsječku „Dog Green“ četa A, 116. pukovnije, bila je svedena na četvrtinu sastava, dok su se preživjeli zaklonili iza mola, osuđeni na nepomičnost, jer svaka se neopreznost skupo plaćala. Vojnik Leo J. Nash prisjeća se smrti poručnika Tidricka, koji se na časak izdigao kako bi izdao naređenje i bio staccatom metaka otvoren poput konzerve, od glave do zdjelice[14]. Unutar nekoliko sati, većina preživjelih iz satnije A utopila se u visokoj atlantskoj plimi. Četa C, 2. bataljuna Rangera, iskrcala se 15 minuta nakon satnije A i bila prepolovljena za juriša do šljunka, dok je još jedna od kompanija iz 116., B, pretrpjela jednaku sudbinu kao i dvije prethodne. Za razliku od letargične pješadije 29. divizije, Rangeri nisu gubili vrijeme i odmah su se počeli prebacivati preko šljunka i lukobrana prema Nijemcima, angažirajući i polako savladavajući neke njemačke prednje položaje, iako bez snage za nastavak prodora (Rangeri su imali brojčano manje jedinice, njihova satnija imala je sedamdesetak ljudi).

Jedan od najgorih dijelova „Omahe“, odsječak „Fox Green“, postao je klaonica već u prvoj minuti. Vojnici satnije E, 16. pukovnije, padali su iskasapljeni olovom, crijeva su se u metrima razvlačila po pijesku, mjestimice su ležali neprepoznatljivi komadi ljudskih tijela i hrpice iznutrica, okljaštreni ranjenici urlikali su od boli, a more je poprimalo crveni odsjaj. Jedan od primjera užasa kroz koji su vojnici prolazili je sudbina Normana Spechlera. Nešto je aktiviralo njegov TNT zavežljaj i eksplozija ga je raskidala u komadiće, od kojih je najveći bio veličine šake, razasute svud uokolo. Njegovi su drugovi morali doslovno puzati kroz ostatke suborca u nastojanju da se dočepaju zaklona[15]. U napredovanju prema šljunku raščerečeno je 95% čete!

Svoj obol krvoproliću na odsječku „Fox Green“ dao je i desetnik Severloh, sad već sasvim obuzet žarom borbe, šaljući kratke rafale u lijevi bok napredujućih neprijatelja među kojima je bio i vojnik David Silva. Napustivši jurišni brodić, Silva se koprcao kroz more, pokušavajući čim prije umaknuti sa plimnog pijeska, usput se osjećajući poput „goluba na streljani“[16]. Dočepavši se plićaka, pojurio je ka zaklonu šljunka. Putem je bio okrznut u nogu, što je otkrio tek po završetku sprinta. Uskoro je dobio još tri pogotka u grudi, vrlo vjerojatno mecima ispaljenim iz Severlohova mitraljeza…

Nekoliko minuta nakon udarnih trupa, na plažu je počela pristizati inženjerija zadužena za čišćenje šesnaest prolaza kroz zapreke. Mnogi su čamci svoje putnike istovarili na pogrešnim dijelovima plaže, dok ih je više od polovice zakasnilo deset minuta. Bez obzira na probleme, inženjerija se hrabro latila posla tamo gdje se našla. Rad im je ometala njemačka vatra i američki vojnici zaklonjeni iza zapreka koje su morali uništiti. Dvadesetak minuta kasnije situaciju je pogoršalo pristizanje vojnika drugog vala, koji su, također, zapreke smatrali zgodnim zaklonom. Unatoč svemu tome, morali su brzo raditi, jer brzina plimnog vala iznosi sedamdesetak metara na sat, što im je ostavljalo samo 25 minuta za otvaranje prolaza. Nije prošlo dugo prije negoli su ih Nijemci zamijetili i počeli im posvećivati posebnu pažnju. Ponekad bi pričekali da pripreme čitavu sekciju zapreka za dizanje u zrak, a potom sami aktivirali eksploziv minobacačkom vatrom, prije nego što bi se inženjerci mogli skloniti. Unatoč nemogućim uvjetima i velikim gubicima, hrabri su Amerikanci nastavili raditi do posljednjeg trena, da bi u drugoj dnevnoj oseci nastavili s poslom. Do kraja dana inženjerske su jedinice izgubile više od 50% ukupnih efektiva.

Pointe du hoc

Zapadno od „Omahe“, Rangeri su se približavali cilju. I njih je izuzetno jaka struja zanijela previše istočno. Zamijetivši pogrešku u navigaciji, desantne brodice su promijenile kurs, ali dragocjeno vrijeme – čitavih pola sata – bilo je izgubljeno. Nijemci su bili blagovremeno upozoreni na dolazak dotične grupacije, budući je ova dvadesetak minuta plovila paralelno s obalom. Ta će pogreška, kako ćemo vidjeti, imati dvostruki učinak: Rangerima na P.d.Hocu oduzet će pojačanje i ostaviti ih u dvodnevnoj strepnji; ali će zato biti jedan odlučujućih čimbenika spasa situacije na „Omahi“.

Došavši do obale Rangeri su odmah krenuli u izvršenje zadatka. Jurišne grupe istrčavale su iz desantnih brodica i brzo pripremale opremu za penjanje. Ispalili su rakete sa prikvačenom užadi prema vrhu litice, ali većina konopaca ga nije dosegnula! Zahvaljujući dugotrajnom zalijevanju morem mnoga se užad smočila i postala znatno teža, zbog čega nije mogla doseći ni pola uobičajenog doleta. Neki Rangeri su započeli uspon koristeći noževe, ili opremu za ukopavanje, ne čekajući užad, a bila su tu i dva amfibijska vozila (DUKW) sa ljestvama na produživanje, posuđenim od londonske vatrogasne brigade.

Njemački garnizon nije bio nimalo potresen snažnim pripremnim bombardiranjem. S vrha litice branitelji su zasipali Amerikance vatrom iz automatskog oružja i ručnim granatama, te rezali konopce. Razvodnik Harry Robert je dvaput imao blizak susret s tlom, pošto su mu Nijemci prerezali uže, kao i narednik „L-Rod“ Petty. Prilikom trećeg Pettyjevog uspona, njemački vojnik naoružan automatom izrešetao je vojnika na konopcu do. Narednik se ukočio, no nakon što je novi rafal zaparao liticu tik uza nj, brzo se odledio i preletio onih nekoliko metara koji su mu preostali do vrha[17]. Sve se više Amerikanaca okupljalo na litici Pointe du Hoca i preostali su Nijemci napokon dali petama vjetra.

Pukovnik Rudder je osigurao položaj, ali na njemu nije bilo topova zbog kojih su došli, a ostao je i bez pojačanja, preusmjerenog na „Omahu“. Topove je nekih sat i pol-dva kasnije pronašla i uništila jedna rendžerska patrola. Bili su spremni za paljbu, opskrbljeni municijom, ali – bez posade! Nadnarednik Len Lomell sudjelovao je u uništavanju topova: „Imao sam samo dvije (termitne[18], op. D.O.) granate i njima sam uništio dvije haubice. Granate su istopile metal mehanizma… …tad sam zgrabio automat, omotao ga jaknom i razbio ciljnike…“, dok su ostale topove raznijeli zajedno sa pripadajućom municijom[19].

Preživjeli Rangeri zauzeli su defenzivni položaj i uskoro su bili podvrgnuti lokalnim kontranapadima. Na jedvite jade održali su se do kraja dana, no od 225 ljudi koji su ujutro krenuli u napad, uvečer ih je borbeno sposobnih bilo još samo 90. Idućeg su jutra dobili vod pojačanja i tovar municije, što je donekle popravilo situaciju, no neizvjesnost će potrajati sve do podneva trećeg dana. Tek tada će se snage sa „Omahe“ napokon probiti do zlosretnog rta. U samom trenutku spasa, Rangere će zadesiti još jedna tragedija – „prijateljska“ vatra. Zarobivši nekoliko njemačkih strojnica odred ih je koristio protiv prijašnjih vlasnika, što je dovelo do zabune među tenkistima iz nastupajuće kolone, koji su prepoznali potpis njemačkog oružja i otvorili brzu vatru. Dvadeset je Rangera poginulo prije nego što su spasioci uočili grešku. Pointe du Hoc je bio osiguran…

Drugi val

Drugi ešalon nije prošao ništa bolje od prethodnog. Nekoliko je postrojba uspjelo doseći zaklon na rubu plimnog područja bez većih gubitaka, no većina je platila ogromnu cijenu za nekoliko stotina metara pijeska. Preživjeli su se pridružili onima iz prvog vala u sumnjivoj sigurnosti šljunka i lukobrana, imobilizirani šokom koliko i njemačkom vatrom. Bez većine časnika i dočasnika, posvud raštrkani, neiskusni vojnici 29. divizije predstavljali su skupine pojedinaca, nesposobnih za timsku akciju, dok je na sektoru 1. divizije situacija bila nešto bolja. Tamo su započinjali prvi upadi u unutrašnjost i natkriljivanje obalnih obrambenih položaja.

Kaplar Severloh je i dalje pucao iz svoje strojnice, često mijenjajući zažarene cijevi i puštajući oružje da se ohladi između pristizanja desantnih valova, gađajući u međuvremenu pojedinačne mete karabinom. Njemu nepoznat narednik čitavo ga je vrijeme snabdijevao streljivom. Kaplar će tijekom dana ispaliti preko 12,000 metaka iz mitraljeza i 400 iz puške, ukupne težine 560+ kilograma! Dolje na plaži, teško ranjeni vojnik Silva lebdio je između života i smrti dok su ga bolničari pokušavali stabilizirati…

Franz Gockel iz 716. divizije, Severlohov susjed u WN-62, nije imao problema sa pregrijavanjem strojnice. Koristio je stari, vodom hlađeni mitraljez poljske proizvodnje, no ovaj je imao nedostatak druge vrste, naime, oko osam izjutra, sat i pol po početku bitke, odlučio je permanentno „zaribati“. Uvelike zahvaljujući tome, Gockelov bunker pao je sredinom jutra, no on je uspio uteći i ranjen u šaku izbjeći užas ostatka bitke za Normandiju[20].

Nedugo nakon pješaštva drugog vala počele su pristizati artiljerijske i komandne jedinice. Napredujuća plima polako je prekrivala neraščišćene zapreke i neki od brodova postali su njihove žrtve. Kaos na obali sprečavao je prilazak i pristanak desantnih plovila, te su mnoga lutala uzduž plaže tražeći mjesto za iskrcaj, pretvarajući se pritom u izvanredne mete za njemačke topove. Posljedično, izgubljen je velik broj artiljerijskih cijevi i gomila prateće opreme, što je bio jedan od razloga slabe učinkovitosti organske artiljerije američkih divizija tog dana. Uvjeti na invazijskom sektoru uzrokovali su ozbiljne gubitke i u zapovjedništvima bataljuna, pukovnija i divizija, kao i u njihovoj radio-opremi i vezistima, zahvaljujući čemu je uvođenje reda u navalne postrojbe potrajalo puno duže, s posljedično većim brojem žrtava.

Asistent zapovjednika 29. divizije, brigadni general Norman Cota, iskrcao se na sektor „Dog White“, za dlaku izbjegavši mine. Njegov je dolazak na to mjesto, i u to vrijeme, bio sretna okolnost. Cotina je grupa prošla gotovo neokrznuta zahvaljujući dimu zapaljenog grmlja koji je njemačkim mitraljescima zaklanjao pogled na taj dio obale.

Nedugo iza Cote stigli su i Rangeri. Iako je potpukovnik Schneider na moru pred Pointe du Hocom čekao signal svog zapovjednika 15 minuta dulje od predviđenog roka, ovaj se nije ukazao. Potpukovnik se zaputio ka „Omahi“. Vidjevši situaciju na dodijeljenom mu odsječku „Dog Green“, Schneider je čamce svoje postrojbe preusmjerio na „Dog White“. Njegovih 450 vojnika iskrcalo se zajedno i prešlo plimno područje pretrpjevši relativno male gubitke. Dolazak Rangera i Cote na zapadni dio „Omahe“ bio je sretna okolnost. Sad su, u razmaku od svega nekoliko minuta, pijeskom zagazili zapovjednik spreman i sposoban povesti napad i vojnici dorasli tom pothvatu. Smrtonosna obamrlost koja je obuhvatila 29. diviziju, uskoro će početi nestajati.

Istočno od Cote, u predjelu Les Moulinsa i izlaza D-3, iskrcale su se četa H i zapovjedna kompanija 2. bataljuna, 116. pukovnije. Dočekala ih je obala posuta tijelima i ranjenicima. Obje su satnije pretrpjele ozbiljne gubitke pretrčavajući brisani prostor, no bojnik Sidney Bingham nije gubio vrijeme u sumnjivom zaklonu šljunka. Okupio je pedesetak ljudi i poveo napad uz izlaz D-3. Osvojili su kuću-uporište na rubu Les Moulinsa, no nisu mogli nastaviti zbog nedostatka streljiva, odnosno pijeskom pokvarenog oružja. I na drugim dijelovima plaže u djelokrugu 29. divizije preživjeli su počeli shvaćati kako je napad jedini izlaz iz pogibelji. Slične su se akcije počele odvijati posvuda, no proći će još nekoliko sati prije nego što se njihov kumulativni učinak počne osjećati.

U zoni dodijeljenoj 1. diviziji, situacija je bila slična. Nekoliko je jedinica drugog vala prošlo s lakšim gubicima, ali većina ih je bila osjetno prorijeđena, a gotovo sve prizemljene na pogrešnim lokacijama. Slikovit primjer je iskustvo satnije I – dva od šest jurišnih čamaca čete potonula su na prilazu plaži, tri su bila oštećena artiljerijom i/ili minama, četvrti je zapeo nasukan na zapreci, a satnik je otkrio kako je postao zapovjednik izmrcvarenog 3. bataljuna.

Oko 08:15h na plažu je stigao pukovnik George Taylor, zapovjednik 16. pukovnije, koji je radio isto što i Cota – okupljao je ljude u ad-hoc postrojbe pod zapovjedništvom prvog podoficira koji bi se ukazao i pripremao nastavak napada. Napokon spreman, izvukao je pištolj i povikao: „Na ovoj će plaži ostati dvije vrste ljudi – oni koji su poginuli i oni koji će poginuti, a sad se gubimo odavde!“[21], te poveo napad uz izlaz E-1. Nažalost, napad je zapeo pod njemačkom paljbom, ali se veća grupa Amerikanca uspjela dokopati vrha litice u predjelu između izlaza E-1 i E-3, te počela napadati bokove četiriju njemačkih WN na tom dijelu obale. Uspjehe vojnika 16. pukovnije, koliko god oni mali bili, uvelike su potpomogli tenkovi kojih na zapadnom dijelu plaže nije bilo.

U 11:00h pukovnik Taylor iskoristio je paljbu razarača po obrambenim položajima oko izlaza E-3 i naredio direktni napad svim raspoloživim tenkovima. Samo su tri tenka dosegla odskočni položaj, od čega su dva bila uništena odmah po početku navale, a treći se povukao, čime je taj hrabri napad bio okončan.

Kako bi tešku situaciju učinili očajnom, počeli su pristizati i transporteri „mekih“ vozila. Ova su uskoro bila zapaljena njemačkim granatama, zaglibljena u mekom pijesku, motora zalivenih morem, ili izbačena iz stroja na neki drugi način, povećavajući konfuziju na obali. Nekolicina vozila koja su preživjela spomenute nedaće našla se blokirana na brzo nestajućem plimnom području, nesposobna za pokret zbog još uvijek zatvorenih izlaza s plaže.

Borba za litice

Sredinom jutra generali Bradley i Gerow postali su zabrinuti zbog situacije na „Omahi“. Zbog kolosalnog raspada veza nisu imali direktnih vijesti sa terena, ali izvješća zrakoplovaca i mornara nisu ulijevala optimizam. U jednom je trenutku Bradley čak ozbiljno razmatrao prekid napada na „Omahu“ i iskrcavanje ostatka grupacije na sektore „Utah“ i „Gold“. Paradoksalno, istovremeno s Bradleyjevim razmatranjem prekida napada na „Omahu“ situacija je postajala znatno povoljnija nego sat-dva ranije. Na tri-četiri mjesta Amerikanci su probili obranu i počeli napadati njemačke položaje sa bokova i s leđa, dok su na daljnjih desetak lokacija napustili sumnjivi zaklon šljunka i lukobrana, kako bi se približili protivniku i angažirali za izbliza.

Bilo je deset do osam, kad je Cota bio napokon spreman pokrenuti napad. U špici su nastupali Rangeri, a iza njih zbrda-zdola oformljene udarne jedinice, među kojima je, osim pješaštva, bilo inženjerije, obalnih mornaričkih odreda, artiljeraca i svih ostalih koji su se tamo zatekli. Vojnici su pretrčavali šljunak i Bangalore torpedima[22] probijali prolaze kroz bodljikavu žicu, čitavo vrijeme primajući i odašiljući paljbu. Do 09:00h više od 700 Amerikanaca uspelo se na litice odsječaka „Dog Green“ i „Dog White“ i pripremalo za napredovanje u unutrašnjost. Dolazak Rangera bio je ključan za napredovanje, jer su ti izvrsni, iskusni vojnici poslužili kao zamašnjak čitave grupacije nasuprot Viervillea i samo zahvaljujući njima nije došlo do potpune dezintegracije desnog krila. Nije pretjerano reći da je dio sektora pod nadležnošću 29. divizije, a možda i čitava „Omaha“, spašen zato što se tih 450 Rangera nije iskrcalo na primarnu lokaciju – Pointe du Hoc!

Na sektoru „Easy Red“, 1. divizije, odvijala se slična akcija, kojoj je neizmjerno pomoglo to što je u WN-62 u akciji ostala samo jedna njemačka strojnica. Ostalih pet bilo je izbačeno iz borbe direktnim pogocima, ili kvarovima. Iz tog usamljenog mitraljeza napadače je olovom zasipao kaplar Severloh, koji je među nesretnicima na plaži već dobio ime „The Beast of Omaha“ (Zvijer Omahe), zbog toga što ih je obarao u stotinama! Prema kaplarovim riječima, čitavo mu je vrijeme u glavi odzvanjalo: „Bože, zašto si me napustio!“, ali bijeg mu nije bio na pameti. Unatoč tome što je pobio na stotine Amerikanaca, sve do smrti pamtio je samo jednog. Neprijatelj je upravo punio pušku. Severloh ga je pažljivo naciljao, opalio i pogodio u čelo. Šljem je odletio s glave i otkotrljao se po pijesku[23]…

Nešto iza 09:00h oko 150 Amerikanaca uspelo se na liticu odsječka „Easy Red“, između WN-62 i 64. Dio ih se krenuo obračunati s tim gnijezdima otpora, dok je dio krenuo prema Collevilleu i WN-63. I ovdje su, kao i kod 29. divizije, glavnu ulogu odigrali [do]časnici, povevši svoje ljude naprijed, ponekad pribjegavajući direktnim prijetnjama. Bilo je slučajeva kad se momčad nije htjela pomaknuti bez obzira na napor nadređenih. Jedan je poručnik po izviđanju protivničkih položaja mirno došetao do svojih ljudi, ne osvrćući se na njemačku vatru, stao pred njih s rukama na bokovima i s gađenjem ih pogledao. „Hoćete li ležati ovdje i poginuti, ili ustati i učiniti nešto s tim u vezi?“[24], viknuo je, no ljudstvo ga je ignoriralo. Psujući, poručnik i ranjeni inženjerski narednik dograbili su eksploziv i škare, te sami probili prolaz kroz žicu.

Pomiješane postrojbe 3. bataljuna, 16. pukovnije, uspjele su ušutkati uporište WN-60, na najistočnijem dijelu „Omahe“, nešto iza devet sati. Time je ono što će postati izlaz F-1 bilo otvoreno i jedinica je uskoro nastavila napad prema jugu.

Razvoj događaja bio je vrlo zbunjujući za sve upletene. Glavni su izlazi i dalje bili zatvoreni zahvaljujući upornoj i dobro pripremljenoj obrani, pa su se napadači odlučili kretati između njih. Uskoro je nešto manje od tisuću Amerikanca došlo navrh litica, no mnoge su stotine, zajedno s vozilima i težom opremom, i dalje bile prikovane na pijesku, trpeći teške gubitke.

Takva je situacija njemačke promatrače iz 352. divizije, na zapadnom dijelu plaže, nagnala da nešto iza 13:00h jave nadređenima kako je invazija u njihovom sektoru propala. Teško da im se zbog toga može prigovoriti, jer čitava je obala bila posuta mrtvima, umirućima i ranjenima, dok su se preživjeli zaklanjali iza šljunka, lukobrana i zapreka. Osim mnogih uništenih mekih vozila, njemački je oficir nabrojao i deset tenkova iz kojih je kuljao crni, masni dim, a u moru je istu sliku pružalo nekoliko uništenih, gorućih brodova.

Nasuprot tome, 726. pukovnija, 716. divizije, javljala je već prije osam izjutra o prodoru Amerikanaca u unutrašnjost i žestokim borbama oko WN na istočnom dijelu plaže. Dijelovi 916. pukovnije, 352. divizije, na centralnom dijelu sektora poslali su prijavak o uspješnom zaustavljanju napada, no hitno su tražili pojačanja i dostavu municije. Na njihovu nesreću, pojačanja trenutačno nisu bila dostupna, jer je pričuvna 915. pukovnija već bila upućena prema britanskom sektoru „Gold“ kako bi pojačala tamo poljuljanu obranu.

S protokom vremena američka je nadmoć u brojevima počela preokretati situaciju. Nijemaca ne samo da nije bilo dovoljno, već im je počinjalo nedostajati streljiva, a dim zapaljene opreme i grmlja zastirao je velike poteze pijeska, onemogućavajući precizno navođenje artiljerijske vatre. Amerikanci koji su se popeli na litice brzo su iskoristili situaciju, te su u kratkom roku eliminirali obranu u streljačkim zaklonima, oslobodivši time prostor za manevar. Potom su u grupama krenuli lijevo i desno, napadajući aktivne WN s leđa i bokova. Bio je to težak i krvav višesatni posao, jer su Nijemci izuzetno vješto koristili komunikacijske rovove, ponekad se ubacujući u već počišćene položaje iz kojih bi neprijatelje zasuli brzom vatrom u leđa i potom nestali. Neka su se gnijezda otpora pokazala izuzetno žilavima, vezujući jurišne trupe u dugotrajnoj borbi, no iza podneva kraj se počeo nazirati.

Kaplara Severloha je mučila žeđ, rame mu je otupilo od upijanja tisuća povratnih udaraca strojnice, desni kažiprst mu je natekao od povlačenja obarača, a oči su ga pekle od dima. Nakon što mu je iza podneva ponestalo „dnevne“ municije, prešao je na redenike za noćno gađanje, u kojima je svaki peti metak bio svijetleći. S obzirom da mu je zalutali metak odbio ciljnik nešto ranije, svijetleći su meci bili znatna pomoć u kontroli vatre, ali su odali njegov položaj. Uskoro mu je jedan neprijateljski razarač posvetio posebnu pažnju. Bezuspješno. Kaplar je i dalje sijao smrt. Nakon što su Amerikanci počeli napadati WN-62 s leđa, poručnik Frerking je oko 15:30h naredio povlačenje. Severloh se prebacivao od zaklona do zaklona uspješno izbjegavši neprijatelje. Došavši do okupljališta, pričekao je zapovjednika. Uzalud. Poručnik je tijekom povlačenja poginuo. Do 17:00h bitka na obali je završila i Amerikanci su prenijeli napad u unutrašnjost.

Prodor

Tijekom popodneva Amerikanci su počeli napadati obalna sela u nastojanju da ostvare ciljeve prvog dana bitke, no bio je to uzaludan posao. Uskoro su otkrili da su sela pretvorena u otporne točke, koje se moralo zauzimati kuću po kuću, u teškim i dugotrajnim okršajima uz znatne gubitke. To što su izlazi na zapadnom i centralnom dijelu sektora još uvijek bili zakrčeni ruševinama i uništenom opremom, te pod vatrom njemačke artiljerije, napadačima nije išlo u prilog.

Budući da su inženjerske jedinice uspjele proširiti stazicu izlaza F-1 u solidan put za kretanje vozila, najistočniji je potez postao glavni put u unutrašnjost popodneva prvog dana. Posljedično, američke su jedinice uspjele ostvariti najdublji upad upravo nasuprot tom izlazu – oko 2.5km. Zapovjednik njemačke 352. divizije, visoko odlikovani i ludo hrabri general-poručnik Dietrich Kraiß, postao je nervozan zbog tog upada, koji je, u suradnji sa Britancima sa „Golda“, prijetio gradiću Bayeuxu – važnoj raskrsnici u centralnom dijelu normandijskog bojišta. Poslao je bataljun pionira podržan protutenkovskom četom, svoju posljednju rezervu, prema Collevilleu, sa zadatkom kontranapada na mostobran. Nijemci su bili odbijeni uz osjetne gubitke i prisiljeni prijeći u obranu. Sam Colleville bio je oslobođen oko ponoći.

U središnjem dijelu sektora, oko St. Laurenta, napadači su napredovali nešto više od 1.5km, no navala na naselje pokrenuta uvečer bila je odbijena. Bez obzira na to, izlaz E-1 istočno od tog njemačkog uporišta otvoren je rano popodne i njime su tijekom večeri stigla pojačanja u oklopu, pješadiji i artiljeriji, kao i hrana, municija, medicinski i drugi materijal nasušno potreban istrošenim udarnim trupama. Odmakom noći borbe su zamrle i u ovom dijelu „Omahe“ zbog obostrane iscrpljenosti i slabosti.

U području Viervillea, Rangeri i pripadnici 116. pukovnije uspjeli su napredovati u nekoliko malih, izoliranih prodora – jedva osiguravajući dubinu položaja od nekoliko stotina metara. Po proboju obalne obrane, malobrojne, ali dobro raspoređene njemačke snage u zaleđu izlaza D-1 uspjele su zakočiti svako daljnje napredovanje prema jugu.

Epilog

Na kraju Dana-D američke snage na „Omahi“ uspjele su stvoriti relativno plitki mostobran, držeći se noktima za obalu, no bile su daleko od ispunjenja zadanih dnevnih ciljeva, a ponegdje nisu dosegle ni okupljališta neposredno iza obale. Mostobran je još uvijek bio pod artiljerijskom vatrom, no ova je bila raštrkana i neprecizna zbog nestanka prednjih promatrač[nic]a. Tijekom kasnog popodneva i večeri pristigla su pojačanja i oprema, smanjujući neizvjesnost održanja dostignutih pozicija. Tijekom narednih dana svi će se invazijski sektori povezati u kontinuirani mostobran s kojeg će započeti operacije za oslobođenje SZ Europe i uništenje zločinačkog režima III. Reicha.

Gubici na „Omahi“ još su uvijek predmet osporavanja. Iako je general Kraiß uvečer prvoga dana prijavio totalni gubitak ljudi i opreme u obalnim utvrdama, vrlo je vjerojatno da se stotinjak branitelja uspjelo povući pojedinačno, ili u manjim grupama, no prošlo je izvjesno vrijeme prije negoli su se uspjeli pridružiti matičnim postrojbama. Nekih 700 branitelja obalnih položaja bilo je ubijeno, ili zarobljeno (uključujući i ranjene), dok su pojačanja od oko 1,400 ljudi ubačenih u borbu tokom dana pretrpjela 200-300 gubitaka. Američki gubici bili su na Dan-D+1 procijenjeni na 3,000 mrtvih, ranjenih i nestalih, no ta se brojka pokazala većom. Istraživanjem US National D-Day Memorial Foundation na „Omahi“ je utvrđeno 3,686 gubitaka[25], s mogućnošću daljnjeg, iako malog rasta.

S obzirom na krvavu gužvu u koju se invazija u razmatranom sektoru pretvorila, logično je postaviti pitanje je li moglo drukčije, odnosno pitanje odgovornosti. Odgovor na prvo je – da, moglo je drukčije. Brodska artiljerijska priprema trajala je kratko, a izručena je sa prevelike udaljenosti, unatoč skupim i objavljenim lekcijama sa Pacifika koje nitko nije uzeo u obzir. Zatim, nejasno je zašto je u špici napada upotrijebljena neiskusna 29. divizija, unatoč konsenzusu planera da prvi udar izvrše veteranske postrojbe – poput raspoložive 9. divizije „Old Reliables“, koja je ne samo učestvovala u amfibijskim napadima u sjevernoj Africi i Siciliji, već je tijekom 1941. trenirala desantne operacije zajedno s marincima. Veliku je ulogu u masakru imalo i opterećenje vojnika gomilom opreme, zbog koje su se kretali poput kornjača, umjesto da trče kao gepardi.

Što se tiče odgovornosti, Gerow je odmah uočio nedostatnost vremena planiranog za čišćenje prolaza, te je zatražio početak napada sat vremena prije najniže razine oseke, umjesto dva i pol sata prije maksimuma plime. U tome ga je podržao i admiral Hall, no Bradley nije obraćao pažnju na taj zahtjev, a Gerow nije inzistirao, iako je za to imao obilje vremena i prigoda. Iz svega navedenog proizlazi podjela odgovornosti između Bradleyja i Gerowa, s tim da je po prirodi stvari veći teret na starijem komandantu.

Teško ranjeni David Silva bio je stabiliziran i tijekom popodneva evakuiran. Njegov [vjerojatni] nesuđeni krvnik, kaplar Heinrich Severloh, uspio je pravovremeno pobjeći u Colleville gdje je idućeg dana postao ratni zarobljenik. Pročitavši dvadesetak godina kasnije knjigu „Najduži dan“ C. Ryana, Severloh je uspio pronaći u njoj spomenutog Silvu – tada vojnog kapelana u Karlsruheu (Njemačka) – i dogovoriti susret. Dvojica smrtnih neprijatelja postali su bliski prijatelji sve dok ih smrt nije rastavila. Ovom pomirbenom epizodom napuštamo „Omahu“ u ponoć Dana-D.

Literatura

1. D’Este, Carlo, Decision in Normandy, New York, 1994.;
2. Harrison, Gordon A., Cross-Channel Attack Center Of Military History United States Army, Washington, D.C., 1993.;
3. Hastings, Max, Overlord, New York, 2006.;
4. Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945.;
5. Ryan, Cornelius, Najduži dan, Zagreb, 1965.;
6. Sterne, Gary, The Cover up at Omaha Beach. Maisy Battery and the US Rangers, Barnsley, 2013., EPUB;
7. Warman, Oliver, Omaha Beach, Caen, 2003;
8. Zaloga, Steven J.& Johnson, Hugh, D-Day Fortifications in Normandy, Oxford, 2005.

Internet

1. http://www.omaha-beach.org/US-Version/352/352US.html The 352nd Infantry Division at Omaha Beach;
2. http://www.omaha-beach.org/The%20Beach/TheBeach.html The Germans at Omaha Beach;
3. http://www.6juin1944.com/ D-Day 6 June 1944 – Operation Overlord – Landings and Battle of Normandy;
4. http://www.dday-overlord.com/eng/index.htm Normandy Landing – Battle of Normandy;
5. http://content.library.ccsu.edu/cdm/ref/collection/VHP/id/5568 Oral history interview with Franklin E. Johnson recorded 2007 Apr. 29, 18:05-25:00 min.;
6. http://www.ddaymuseum.co.uk/overlord-embroidery The D-Day Museum and Overlord Embroidery;
7. http://www.militaryhistoryonline.com/wwii/dday/omaha.aspx Omaha Beach;
8. https://en.wikipedia.org/wiki/Omaha_Beach Omaha Beach.

Bilješke

[1] Za savezničko operativno zavaravanje, vidi: Lieutenant Colonel Donovan, Michael J., USMC, Strategic Deception: Operation Fortitude www.dtic.mil/cgi-bin/GetTRDoc?AD=ADA404434 (pristupio 4. lipnja 2015.); https://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Fortitude (pristupio 4. lipnja 2015.)

[2] Uz kontingente Francuza i Poljaka. (op. a.)

[3] Na dan 6. lipnja 1944. postojala su četiri izlaza, dok je peti (F1 na karti) bio predviđen za izgradnju u blizini istočnog kraja plaže.

Vidi: Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945., str. 16

[4] Canon de 155 Grande Puissance Filloux (GPF) mle.1917, vidi: https://ia801404.us.archive.org/34/items/handbookofartill00unitrich/handbookofartill00unitrich.pdf, str. 229-245 (pristupio 25. svibnja 2015.)

[5] Duplex Drive, ili dvostruki pogon: za vodu i za kopno.

Vidi: http://www.dday-overlord.com/eng/duplex_drive_tank.htm (pristupio 2. lipnja 2015.)

[6] Vidi: Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945., str. 8

[7] Sterne, Gary, The Cover up at Omaha Beach. Maisy Battery and the US Rangers, Barnsley, 2013., EPUB, str. 729

[8] Hastings, Max, Overlord, NYC, 2006., str. 89

[9] Njemačka artiljerija imala je već pripremljena područja vatrene koncentracije pod raznim nazivima, što je omogućavalo brzo stavljanje tog sektora pod vatru – promatrač bi samo trebao dojaviti ime područja i zatražiti dostavu X komada streljiva. (op. a.)

[10] Ryan, Cornelius, Najduži dan, Zagreb, 1965., str. 206, Caffey se iskrcao na odsjeku „Utah“, ali opis vrijedi za stanje većine američkih vojnika u desantnim brodicama tog dana pred obalom Calvadosa.

[11] Igra riječi – operacija „Overlord“, postala je „over-load“ (previše natovaren) zbog gomile opreme koji su udarne jedinice morale tegliti na sebi. (op. a.)

[12] Poručnik Bill Williams, 29. divizija, citiran u: Ryan, Cornelius, Najduži dan, Zagreb, 1965., str. 202

[13] USS Satterlee (DD-626), vidi: Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945., str. 40

[14] Vidi: http://www.theatlantic.com/magazine/archive/1960/11/first-wave-at-omaha-beach/303365/ (pristupio 30. svibnja 2015.)

[15] John McManus, Omaha Beach: The Deadliest Fighting on D-Day (predavanje)

https://www.youtube.com/watch?v=XcYFIJ2GjGo, 31:50-32:35 min.

[16] Ryan, Cornelius, Najduži dan, Zagreb, 1965., str. 223

[17] Ibid., str. 236-7

[18] https://hr.wikipedia.org/wiki/Termit_%28pirotehnika%29 (pristupio 25. lipnja 2015.)

[19] Sterne, Gary, The Cover up at Omaha Beach. Maisy Battery and the US Rangers, Barnsley, 2013., EPUB, str. 296

[20] Vidi: http://www.theguardian.com/world/2004/may/09/secondworldwar.featuresreview1 (pristupio 5. lipnja 2015.); http://www.oisterwijk-marketgarden.com/franz_gockel.html (pristupio 3. lipnja 2015)

[21] Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945., str. 71;

ta je izjava često pogrešno pripisivana Normanu Coti (op. a.)

[22] Vidi: http://www.dday-overlord.com/eng/bangalore.htm (pristupio 17. lipnja)

[23] Vidi: http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/articles/A10191-2004Jul23_2.html (pristupio 5. lipnja 2015.)

[24] Historical Division, War Department, Omaha Beachhead, Washington DC, 1945., str. 58

[25] http://www.ddaymuseum.co.uk/d-day/d-day-and-the-battle-of-normandy-your-questions-answered (pristupio 14. lipnja 2015.)