Stvaranje armenskih revolucionarnih organizacija i nereguralnih osmanskih jedinica-hamidija
Nakon Berlinskog kongresa u Osmanskom Carstvu su paralelno tekla dva procesa. Sultan Abdülhamit II je nastojao koliko je moguće centralizirati državu, a novostvorene okolne države i neke velike sile nastojale su na daljnjem raspadanju Osmanskog Carstva.
Abdülhamit II nije imao puno izbora. Berlinskim ugovoru obećao je da će provesti reforme, a Carstvo za ozbiljnije zahvate nije imalo novaca. Nije se čak moglo kontrolirati niti pobunjena kurdska plemena u Anadoliji zbog nedostatka sredstava za ozbiljne državne vojno-milicijske jedinice u cijelom Carstvu, pa se odlučio većinu redovnih jedinica držati na Balkanu.
Kako je vidio da je njegov dotadašnji koncept osmanizma (zajedničke nacije, zajedničke dinastije i zajedničkih interesa) kojim je i nemuslimanima nudio prirodna i politička prava doživio poraz, zaključio je da se najpametnije okrenuti islamizmu jer je on ipak službeno bio kalif islamskog svijeta. Time je nastojao postići, i to podosta uspješno, povratak narušenog povjerenja muslimana u središnje institucije i dinastiju te osnažiti Carstvo. Predstavljao se kao vođa muslimana i njihov zaštitnik unutar Carstva.[1]
To je bilo posebno važno za istočnoanadolsku situaciju jer od samog početka niti najmoćniji sultani tamo nisu imali potpunu kontrolu. Radi se o udaljenim, teško prohodnim terenima u kojima su uz Turke živjeli Kurdi, Armenci, Kozaci, Arapi i nestorijanci. Kao rezultat poraza od Rusa u Velikoj istočnoj krizi, već 1878. nastaju neki pokreti za samostalnost pa je tako Sheikh Ubeydullah 1878. poveo pokret za samostalnost područja Hakkaria na granici s Iranom protiv osmanske, ali i iranske vlasti uz pomoć Britanaca. Posljedica tog pokreta jest aktivno (uspješno) nastojanje sultana da ostvari dobre odnose s vođama svih muslimanskih plemena. Sheikh Ubeydullah preseljen je u Meku, a plemena i lokalne vlasti počeli su surađivati.[2]
Sve to dovelo je do stvaranja hamidija (konjičkih plemenskih regimenti) najvjerojatnije 1890. godine. U povelji iz 1891. koja nas obavještava o njihovom nastanku doslovno stoji kako je razlog stvaranja vojni red i obrana države od agresije i infiltracije stranih subjekata. Kako do tada nisu sudjelovali u efektivnim osmanskim snagama te su time umanjivali osmansku snagu, stvaranjem plemenskih konjaničkih jedinica omogućava im se da djelotvorno sudjeluju u obrani Carstva, a ipak ne izlaze iz svojih plemenskih običaja. Sastojale su se od kurdskih, turskih i arapskih plemena iako je predodžba u javnosti danas da su to iskljućivo bili Kurdi.[3]
Dva osnovna razloga za stvaranje tih jedinica bili su kronični nedostatak novaca i potreba da se smanji efektivna vojska s 250 000 na 190 000 (odlučeno je da se veća pažnja mora pridati Balkanu) te želja da se na neki način privuku ta plemena centralnoj vlasti i da nakon toga postanu lojalni podanici. Plemena su bila neplaćena za svoju službu, osim vođa koji su dobivali darove te slali sinove u Istanbul gdje su se školovali i ulazili u vrhove vojske. To je naravno u sebi krilo i brojne opasnosti jer su se naoružani odredi mogli, a često i jesu, namirivati pljačkajući lojalno stanovništvo Carstva.[4]
S druge strane, rad na dezintegraciji Carstva je bio vrlo aktivan. Armenci su već od 1872. godine imali Uniju spasa koja je formirala ustaničke odrede. Krajem 1879. godine prve srpske čete nakratko upadaju u Makedoniju, a teroristički komitet nastao je 1895. godine i od tada je srpsko prisustvo u Osmanskom Carstvu konstanta. Godine 1899. stvorena je četnička škola VMORO-a u Sofiji, a od 1902. i grčke čete (andarti) su konstantno u Makedoniji. Od 1905. postojao je i komitet za slobodu Albanije.[5] Iako su velike sile proklamirale status-quo, postalo je očito da Osmansko Carstvo više nema moćnog zaštitnika kakav je nekad bila Velika Britanija, a ona sama je zbog svojih interesa neslužbeno preko raznih organizacija (kao npr. Balkanskog komiteta u Londonu) nastojala na daljnjoj dezintegraciji Carstva i sve više inzistirala na reformama za koje Carstvo nije imalo novaca.
Armenci su jedan od autohtonih naroda na osmanskom području. Postojalo je kraljevstvo prije Krista u kojem se armenska aristokracija izborila za dokument kojim se kralj odrekao brojnih ovlasti (svojevrsna Magna Carta). Kasnije je taj teritorij dijeljen među brojnim državama, a prvo veće doseljenje muslimana datira u vrijeme arapskih osvajanja. Ono što razlikuje Armence od ostalih podanika Osmanskog Carstva su pokušaji njihovih lidera već u sedamnaestom stoljeću da uz pomoć zapada postignu autonomiju. Reforme devetnaestog stoljeća omogućile su Kurdima da se spuštaju u područja naseljena Armencima koji su stoga gubili zemlju i ulazili u borbe s Kurdima.
Pravi početak revolucionarnih zbivanja kod njih je pojava Socijaldemokratske stranke (Hnchakian) koja je bila sklona Marxovu nauku. Imali su dva cilja. Prvi je bio izlazak iz Osmanskog Carstva, a drugi stvaranje demokratske republike. Surađivali su s makedonskim revolucionarima koje su najčešće susretali u Bugarskoj gdje je postojala i armenska dijaspora. Prva neuspješna pobuna dogodila se 1894. u Sasunu (provincija Bitlis).[6] Kada je izbila pobuna, zadužen za njeno smirivanje bio je Zeki Paša. Kako je imao samo jednu konjičku diviziju u tom području, mobilizirao je plemenske jedinice. Posljedice su bile strašne. Došlo je do velikog masakra, silovanja, paljenja sela, pljačke pod optužbom da seljani podupiru armenske komitađije. Ubijeno je najmanje 40 000 Armenaca kako je ustvrdio francuski veleposlanik. S njim se ne slažu armenski autori koji tvrde da je već u tom prvom pokolju ubijeno stotinu tisuća Armenaca.[7] Nakon neuspjeha pobune došlo je do podjele na dvije odvojene stranke gdje se jedna odrekla socijldemokracije dok je druga zadržala i taj segment. Nova pobuna izbila je 1896. u Vanu, ali je brzo ugušena.
Početkom devedesetih formirana je Armenska revolucionarna federacija (Dashnakist stranka). Oni su imali puno kontakata s Rusijom, dio vođa bili su naseljenici u Rusiju tijekom 19. stoljeća, putovali su cijelom Europom, a kao i njihovi rivali imali su i socijalističkih ideja koje su u program federacije dospjele 1907. godine. Naravno, Rusija je pružala logističku podršku za akcije, na njenom terenu su se revolucionari odmarali i time je pomogla u osmanskom shvaćanju o neprijateljskom djelovanju susjeda te potrebi za očuvanjem hamidija.
U isto vrijeme u Makedoniji su bjesnile četničke borbe koje su uglavnom stišavane uz pomoć regularnih jedinica, ali su povremeno Albanci korišteni kao Kurdi i ostale hamidije u Anadoliji za izvršenje pokolja.
Bilješke
[1]Bayram KODAMAN, “The Hamidiye Light Cavalry Regiments, Abdülhamid II and the Eastern Anatolian Tribes”, War&Diplomacy, The Russo-Turkish War of 1877-1878 and the treaty of Berlin, Utah University, 2011, 384,385.
[2] Isto, 390.
[3] Isto, 396.
[4] Edward J. ERICKSON, “Template for Destruction, The Congres of Berlin and the Evolution of Ottoman Counterinsurgency Practices”, War&Diplomacy,368,369.
[5] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Zagreb, 2013, 19-24.
[6]https://www.academia.edu/10749115/Armenian_Nationalism_1850-1914_An_irredentist_Movement_Aiming_at_Independence_or_a_Patriotic_Construct_aspiring_for_Equality_Freedom_and_Physical_Preservation
[7] ERICKSON, 368,369. Usporedbe radi u krvavo ugušenom Ilindenskom ustanku ubijeno je oko 8 000 ljudi. Vidljiva je razlika u stupnju nasilja između regularnih jedinica i hamidija.
