U organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta 4. lipnja 2012. održan je okrugli stol „Kakvu nastavu povijesti trebamo?“. Premda u nezgodnom terminu kada nastavnici privode kraju tekuću nastavnu godinu okruglom stolu se odazvalo dvadesetak stručnjaka uz pratnju nekoliko studenata i pozamašnim medijskim interesom. Okrugli stol je otvorio ministar dr. sc. Željko Jovanović, a moderirao ga je prof. dr. sc. Neven Budak, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i savjetnik premijera Zorana Milanovića.

“Povijest je majka znanja pa počinjemo s tom temom”, rekao je ministar Jovanović istaknuvši kako je ovo tek prvi u nizu planiranih okruglih stolova na kojima će se u suradnji sa stručnjacima raditi na strategijama promjena sadržaja i metoda poučavanja i u drugim nastavnim predmetima poput: matematike, hrvatskog jezika, prirode i društva. “Cilj rasprava je donošenje kvalitetnih rješenja od strane stručnjaka i praktičara u nastavi kako bi se kvaliteta obrazovanja poboljšala na svim razinama stavljajući u prvi plan učenike koji trebaju i moraju učiti za život, a ne samo za ocjenu”, istaknuo je ministar Jovanović na otvaranju.

“Ideja za ovaj okrugli stol nastala je iz potrebe da se ponude konkretni odgovori na pitanja što ne valja s postojećim pristupom podučavanju povijesti i što treba promijeniti”, rekao je prof. dr. sc. Budak.

Sudionici rasprave

U trosatnoj raspravi koja je uslijedila sudjelovali su:

• prof. dr. Neven Budak, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
• Loranda Miletić, viša savjetnica za povijest, Agencija za odgoj i obrazovanje
• dr.sc. Stjepan Matković, Hrvatski institut za povijest
• dr.sc. Damir Agičić, pročelnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
• dr.sc. Snježana Koren, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
• dr.sc. Hrvoje Klasić, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
• doc. dr.sc. Maurizio Levak, Odsjek za povijest Sveučilišta u Puli
• dr.sc. Mladenko Domazet, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
• Karolina Ujaković, prof., V. gimnazija u Zagrebu
• Miroslav Šašić, prof., Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Zagrebu, voditelj županijskog stručnog vijeća
• Miljenko Hajdarović, prof., Osnovna škola „Petar Zrinski“ Šenkovec, urednik e-časopisa Hrvatski povijesni portal
• Dijana Dijanić, prof., Poljoprivredna škola u Zagrebu
• Vladimir Posavec, prof., Privatna klasična gimnazija
• Filip Modrić, prof., Osnovna škola don Lovre Katića u Solinu
• Ivana Hrga, prof., Osnovna škola Meje u Splitu
• Denis Detling, muzejski pedagog, Muzej Slavonije Osijek
• Neda Križanović, prof., III. Gimnazija u Splitu

Tijek rasprave je otkrio puno problema u nastavi povijesti

Rasprava je pokazala da je nastava povijesti u Hrvatskoj puna problema. Premda je nastava povijesti često predmet dnevne politike ovaj put (srećom) nije bilo uobičajenih diskusija o “partizanima i ustašama” (što je nadam se rezultat “razgovora struke”). Diskusiju od gotovo 180 minuta je teško pratiti bilješkama, ali sam se potrudio da uhvatim većinu važnih misli (pozivam kolege neka se jave ukoliko sam nešto zaboravio).

Prvi značajniji problem se otkrio već u uvodu dr.sc. Budaka koji se dotaknuo reforme školstva u kojoj još nije poznata dužina obaveznog obrazovanja. Do kraja rasprave se ipak nekako iskristaliziralo da je predviđeni budući model od 9 godina (u kojem je 9. godina u biti podijeljena na dvije godine!). Nastavio je sa svima poznatim pitanjima: koliko je gradivo povijesti primjereno dobi učenika i njihovim sposobnostima od 5. do 8. razreda, da li je nastava prilagođena današnjim potrebama učenika, što tražimo od učenika, zašto se državna matura iz povijesti sastoji samo od faktografije i koji su prema tome ciljevi nastave povijesti?

Profesorica dr.sc. Koren je u kratkoj prezentaciji “Kakvu nastavu povijesti trebamo?” ukazala na nekoliko međunarodnih istraživanja nastave povijesti. Konstatirala je da trenutnom kurikulumu nedostaje fleksibilnosti i da je prenatrpan sadržajem. Povijest je prema njenom mišljenju važna je daje znanje i vještine za razumijevanje svijeta.

Profesorica Ujaković je istaknula da je izuzetno važno prvo definirati ciljeve nastave povijesti, te da se u sadašnjem kurikulumu ne stignu odraditi svi propisani sadržaji.

Profesor dr.sc. Agičić smatra da bi od punuđenih tema valjalo izabrati samo dio njih i dubinskih ih obraditi.

Profesor Šašić ističe da moramo razjasniti koje sposobnosti odnosno kompetencije trebamo.

Profesor Detling se osvrnuo na nedostatno stručno usavršavanje nastavnika koje bi unatoč trenutnih objektivnih razloga morala biti kontinuirano i bolje. Istaknuo je da je trenutni broj savjetnika u Agenciji neadekvatan.

Profesor Hajdarović je napomenuo iskustva starijih kolega nastavnika koji komentiraju da se reforme neuspješno provode cijeli njihov radni vijek. U takvoj je situaciji bolje ostaviti trenutno stanje ukoliko se ne misli provesti prava reforma. Postavio je pitanje koji je položaj povijesti u obrazovnom sustavu jer izgleda da se u potjeri za ocjenama predmeti dijele na prvu klasu (u koju spadaju npr. matematika, hrvatski jezik), drugu klasu u koju spada povijest, te treću klasu na kojoj se ocjena dobija bez truda (poput likovne kulture, vjeronauka i sl.).

Viša savjetnica Miletić (koja je u nekoliko navrata pohvaljena od sudionika za organizaciju seminara) je komentirala da HNOS-u (nastavni program za osnovnu školu od 2006. godine) ističe vještine i kompetencije dok se u obrazovnim postignućima nažalost fokusira na faktografiju. Postavila je pitanje što zapravo živi u nastavnoj praksi jer postoji veliki disbalans onoga što je na papiru i što se radi u praksi. Prema sadašnjim iskustvima nastavnicima početnicima nedostaje veliki dio didaktičko-metodičkog obrazovanja.

Profesor Posavec je izrazio žaljenje što se ne oslanjamo na vlastite snage i tradiciju koju imamo već tražimo vanjske modele. Dotaknuo se državne mature komentarom “što će nam vještine ako ih nemamo gdje koristiti kada je na maturi samo besmislena faktografija za koju je potrebno samo štrebetanje”. Ocjena je postala jedino mjerilo. Moramo promijeniti program jer je trenutni samo hrpa floskula o vještinama. Napomenuo je da je ponosan što je Hrvat, ali treba biti objektivan i realan u tome da Hrvati nisu kreirali svjetsku povijest. Prema tome nije nužno inzistirati na tome da nacionalne povijesti ima čak 60% u programu.

Profesorica Ujaković se nadovezala da izgleda da povijest nikome ne treba jer nema prijemnih na fakultetima, a na državnoj maturi je lakše izabrati npr. predmet Politika i gospodarstvo koji se uči samo jednu godinu. Istaknula da nastavnici u Zagrebu imaju dobru i redovitu stručnu edukaciju jer gotovo svaki mjesec imaju organizirano poneko stručno predavanje.

Profesorica Koren je istaknula da nije bilo prave reforme školstva od povratka gimnazija, te da u biti danas radimo u skladu sa reformom sa početka 1950-ih godina. Važno je pitanje čemu služi povijest i prema tome treba osmisliti cijeli sustav.

Profesor Modrić je ponovio da se prema trenutnom programu ne stignu razvijati vještine već samo znanje, te je predložio kreiranje udžbenika “temeljnih znanja”. Takav bi se udžbenik koristio od 5. do 8. razreda i kompilirao bi sva temeljna znanja koje učenici trebaju naučiti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja.

Profesor dr.sc. Klasić je upitao ima li MZOS neku strategiju obrazovanja, te se osvrnuo na pomalo površnu organizaciju okruglog stola na kojem nema zapisnika ili snimanja, nema savjetnika ili pomoćnika ministra za obrazovanje sa razine MZOS-a. Upitao je što bi trebao biti rezultat ovog skupa?!?

Profesor Budak je odgovorio da je nacionalna strategija obrazovanja u izradi, te je nužno održati što veći broj ovakvih savjetovanja. Trenutno postoje smjernice za izradu strategije, te da se na ovakvim skupovima želi doznati mišljenje najboljih u sustavu.

Profesor dr.sc. Agičić je istaknuo primjer Poljske koja je provela odlučnu reformu prije 10 godina i trenutno pokazuje dobre rezultate (posebno prema Pisa progamu). Prema njegovom mišljenju trebalo bi obratiti pozornost na razinu sposobnosti prema dobi učenika jer se razlikuju učenici 5. i 6. razreda u usporedbi sa 7. i 8. razredima.

Profesorica Hrga se zalaže za produbljivanje pojedinih tema da pokušamo učenike uživjeti u određeno povijesno razdoblje. Potrebno je skratiti program uz zadržavanje važnih kronoloških podataka i događaja. Trenutno nastavi povijesti nedostaje element pobuđivanja empatije te da bi se to moglo ostvariti kroz zavičajnu povijest. Sa takvim mikrohistorijskim pristupom temama se složio i dr.sc. Domazet.

Profesor Detling je tu predložio korištenje terenske nastave u muzejima kao dobar alat egzemplarne nastave.

Profesor Šašić se založio za dva ciklusa nastave povijesti uz modularni pristup temama. Dva ciklusa je podržala i prof. Koren koja je istaknula da se u drugom ciklusu istim kronološkim zbivanima treba pristupiti sa različitim temama kako bi se održao interes. Napomenula je da školstvo ne trpi eksperimente poput političkih koji se žele ostvariti u jednom mandatu. U takvim slučajevima nastavnici rade po svom ustaljenom sistemu kao i prije naglih reformi.

Na brzinu reforme se osvrnuo i profesor Hajdarović koji je predložio da se ova rasprava prenese i na samu bazu tj. na nastavnike koji sudjeluju u županijskim stručnim vijećima. Komentirao je potrebu provođenja samovrednovanja nastavnika na kraju školske godine, te neobjektivnost samovrednovanja škola preko “timova za kvalitetu”. Predložio je da se u budućnosti razmisli o “stimulaciji” na plaću za nastavnike koji se ističu svojim radom umjesto sadašnje situacije u kojoj je plaća ista bez obzira na rad.

Profesorica Križanović je pročitala nekoliko komentara svojih učenika gimnaizijalaca čije se stavovi generalno slažu sa razmišljanjima nastavnika.

Prof.dr.sc. Levak je spomenuo da u svjetskim razmjerima postoji negativan trend u kojem humanističke i društvene znanosti gube na značaju.

Umjesto zaključka

Raspravu je završio prof. Budak koji je istaknuo potrebu da se što prije definiraju prijedlozi strategije nastave povijesti. Većina prisutnih se složila da se ciljevi nastave povijesti moraju jasno definirati, te da je razvijanje vještina ipak važnije od faktografije. Povijest bi i dalje trebalo podučavati u dva ciklusa i da se pristup tak mora definirati. Općeniti je prijedlog da se nastavi sa kronološkim pristupom, smanjenjem obima sadržaja uz produbljivanje određenih tema.