Autor ovoga članka, Grga Novak, pokušava objasniti tko su bili Vlasi (Morlaci*), gdje su živjeli, čime su se bavili. On piše općenito o pitanju Vlaha i njihovom sociokulturnom okruženju služeći se mletačkim izvorima koji su pisani od strane predstavnika mletačke vlasti u Dalmaciji.

Problematiku Morlaka (Vlaha) on kategorizira u neka njegova tri osnovna pitanja:

• Kako i kada su se Morlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i drugim slavenskim plemenima sjeverozapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka pretvorili u Hrvate odnosno Srbe?
• Kada su izgubili svoj „morlački jezik“ u Dalmaciji i Hercegovini?
• Jesu li ih Mlečani u XVIII. st dijelili od Hrvata odnosno Srba?

Grga Novak kaže da pojam Vlah nosi geografske značajke, jer su Primorci (stanovnici dalmatinskog priobalja) sve stanovnike Dalmatinske zagore zvali Vlasima. Vlah je znači isto kao i Ličanin, Bosanac, Slavonac, tj. pripadnici regionalnog nazivlja.

U dokumentima ime Vlah se prvi put spominje u ugovoru između srpskog župana Stjepana i dubrovačkog kneza Ivana Dandola koji je sklopljen oko 1215. god. U njemu srpski župan Dubrovčane naziva Vlasima. Ime Morlak se prvi put spominje 1352. god. prilikom sklapanja dogovora između grada Zadra i Vlaha iz zaleđa o trgovini solju. U ovom  dokumentu se prvenstveno misli na stočare iz zaleđa koje mletački Zadrani nazivaju Vlasima. Mnogi dalmatinski gradovi i mjesta pod mletačkom upravom su dobivali značajne prihode od stočara iz zaleđa. Vlasima je bila potrebna sol iz gradova, a gradovima živežne namirnice iz zaleđa. Stočarska orijentacija Vlaha ne često će praviti i probleme stanovnicima gradova, jer zbog transhumantnog stočarstva činit će neprilike i štete zemljoradničkim mjestima. Iz tih problema izaći će brojne zabrane i odluke mletačkih vlasti vezanih za Vlahe. Tako im je zabranjena plovidba i posjedovanje brodica itd. Putem tih zabrana, odluka, različitih dokumenata se može saznati nešto o životu Vlaha. U razdobljima 13., 14., 15., 16. st., u većini dalmatinskih gradova, pa čak i kasnije većinu građana čine Latini*. Oni ostale stanovnike Slavene/Hrvate*, iz zaleđa, čak i priobalne nazivaju Morlacima. U svrstavanje Morlaka (Vlaha) u Slavene idu u prilog i dokumenti između krbavskih, bribirskih knezova te mletačke vlasti u Zadru u kojima se odlučuje što će biti s prebjezima, koji su kneževski podanici, koji su napustili zemlju i otišli preko granice u mletačke oblasti, a bili su vezani za kneževsku zemlju. Tu se očito radi o feudalnim odnosima na relaciji Morlak/kmet i knezovi/feudalci. Dokumenti, pisani s mletačke strane, pišu o „ovim“ Vlasima vezanim za zemlju, nazivajući ih Morlacima, dok su u ranijim dokumentima i stočare nazivali Morlacima. Za njih su svi Slaveni s kojima graniče s istočne strane Jadrana Morlaci. Zanimljivo je to što pojam Morlak određuje ono ovisno o pogledu i stajalištu iz kojeg govorite. Znači za Mletke svi Slaveni su Morlaci, dok za stanovnike gradova (i za Slavene/Hrvate i Romane/Latine) Morlaci su ljudi koji žive u zaleđu, i ljudi koji se bave stočarstvom. Što bi značilo da je građanin Slaven smatrao čovjeka iz zaleđa Morlakom, dok je u isto vrijeme građanin Latin i građanina Slavena i čovjeka iz zaleđa smatrao Morlakom. Sve je ovisilo što je kod koga pojam Morlak značio. Dokumenti iz Šibenika iz 1417. spominju vojnike iz zaleđa, ali ih jasno razlikuju. Šibenske gradske isprave govore o vojnicima Morlacima i o drugim slavenskim vojnicima. Važno je napomenuti da je Šibenik osnovan od Hrvata, te u njemu žive gotovo samo Hrvati.  Taj je dokument važan jer govori da je Vlah (Morlak) u tim trenutcima označen kao pojam koji određuje privredne osobine. Morlaci su Slaveni stočari, drugi Slaveni/Hrvati vjerojatno zemljoradnici.

O tim katoličkim Morlacima se može govoriti do početka 16. st. jer s postupnim dolaskom Turaka u razdobljima 14., 15. i 16. st. na prostore Balkanskog poluotoka mijenja se etničko – religijska slika i naših prostora, što će utjecati i na sam pojam Vlah (Morlak).

Poslije pada Bosne pod Tursku vlast

Tijekom turskih osvajanja dolazi do selidbe jednog dijela morlačkog pučanstva s prostora Like, Dalmacije, Hercegovine (neki izvori npr. Mletak G. B. Giustiniano ovaj prostor naziva Morlakijom, ali taj naziv nikada nije zaživio, nego je označavao prostor na kojem su živjeli Morlaci). Grgo Novak je postavio na početku pitanje vezano za izumiranje morlačkog jezika. Upitno je da li je on uopće postajao (ovdje govorim o prostoru Like, Dalmacije, Hercegovine, a ne o prostoru Istre gdje je živio/živi dio stanovništva doseljen s prostora današnje Rumunjske koji govori romanskim jezikom i koje su Mleci isto nazivali Vlasima), jer nema dokaza o romanskim jezicima na našim prostorima za vrijeme slavenskih naseljavanja. Novak je ovaj članak pisao početkom prošlog stoljeća kada se Morlake smatralo nekim romanskim reliktom iz doba Rimskog carstva koje je ostalo u brdima živjeti i sačuvalo svoj jezik. Današnja znanost još do kraja nije riješila pitanje Morlaka, ali se ne smatraju ostacima rimskog pučanstva. Tome u prilog idu kameni stećci koji su dio kulturne baštine Vlaha (Morlaka), a natpisi na njima su pisani slavenskim jezikom i putopisi križara koji su prolazili zaleđem dalmatinske obale u kojima opisuju lokalno stanovništvo koje govori slavenskim jezikom.

Nakon turskih provala prvi put se u dokumentima spominju Morlaci (Vlasi) grčke vjeroispovijesti. Njih prvi spominje Mletak G. B. Giustiniano 1553. god. pišući o narodu s Velebita koji grčke i heretičke vjeroispovijesti,išući o narodu s Velebita koji grčke i heretičke vjeroispovijsti oji opisuju a  te da žive u neljudskim uvjetima. Piše o njima kao da opisuje životinje, što je razlog vjerojatno zbog toga što su turski podanici i druge vjere.

U razdobljima turske okupacije dalmatinskog zaleđa, taj je prostor naseljen pravoslavnim stanovništvom koje je bilo pod upravom Turaka. Stanovništvo je živjelo u teškim uvjetima i teško je podnosilo tursko gazdinstvo. Mlečani su znali iskoristiti priliku te su često koristili Morlake u zaleđu za destabilizaciju turske vlasti. Često su bili korišteni kao vojni plaćenici u redovima mletačke vojske. Generalni providur Nikola Donado u jednom dokumentu opisuje morlačke vojnike, Uskoke, Hrvate. Govori o njihovim vojničkim sposobnostima te o podrijetlu. Za Uskoke iz Senja govori da su morlačke narodnosti i da su kao i Hrvati potomci Ilira.

U ovom razdoblju Mlečani Morlacima nazivaju one ljude iza tursko – mletačke granice, dok stanovništvo s mletačke strane često nazivaju vilicima*. Jedan dio starog stanovništva u dalmatinskom zaleđu prešao je na islam, došao je jedan dio pravoslavnog stanovništva, ali većina stanovništva je katoličko, te svi pričaju istim hrvatskim jezikom, uz neke riječi preuzete iz turskog i srpskog. Njih mletački izvori ne razlikuju mnogo te ih sve nazivaju Morlacima bez obzira na vjeroispovijest. Jedina razlika na koju ih dijele je to nazivajući ih novim i starim Morlacima, ali su istog podrijetla i jezika.

Morlaci su u početku imali gospodarsko značenje za Mletačku republiku, ali sada su od važnog političkog značenja za nju. Kako sam već naveo koriste ih u ratovanju, ali i u podizanju lokalnih buna protiv Turske vlasti. Na račun Morlaka Mlečani šire svoje granice u zaleđu na štetu Otomanskog carstva. Mlečani su oduševljeni hrabrošću, smionošću, ali i nekad pretjeranom okrutnošću Morlaka. Nakon ratova s Otomanskim carstvom Mleci dobivaju neka područja u zaleđu, te se naposljetku šire sve do Dinare. Mnogi morlački vođe dobivaju titule od Mlečana te se na taj način stvaraju lokalne morlačke plemićke obitelji.

Morlaci (Vlasi) za Mlečane su označavali stanovništvo koje živjelo u zaleđu. Tokom godina taj naziv je poprimao različita značenja, ali se uvijek ticao stanovništva u zaleđu primorja, te se koristio od Rijeke do Budve. Mlečani su se često odnosili prema Morlacima s dozom rasizma, gledajući na njih kao na građane drugog reda. Za njih su bili samo još jedan aspekt koji se može gospodarski i politički iskoristiti do krajnje granice. Naziv Morlak iščezava početkom 20. st. kada je zamijenjen nacionalnim imenom. Danas se često koristi naziv Vlaj/Vlah kada se označava čovjek došao iz dalmatinskog zaleđa bez obzira na vrstu zanimanja.

Literatura:

• Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane / Grga Novak Novak, Grga · Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.45 (1971), str. 579-603.
• Alberto Fortis: Put po Dalmaciji. Split: Marjan tisak, 2004.

* Morlacco – tal. naziv za Vlahe

* Latini – romansko stanovništvo, govori „talijanski“

* Slaveni/Hrvati – namjerno sam stavio takvu oznaku, jer do dolaska Turaka na prostore Like, Dalmacije, Hercegovine, na tim prostorima živi samo katoličko – slavensko – hrvatsko stanovništvo. Nakon njihovog dolaska dolazi i do promjene etničko – religijske strukture stanovništva

* vilici – latinizirano, seljaci