Nastavljamo obrađivati pitanje nazočnosti reformacije u Hrvatskoj, a u ovom članku govorimo o nazočnosti na području današnje Slavonije i Baranje, te Zagreba.

Većina reformatora bili su hrvatskog i mađarskog porijekla, uglavnom obraćenici na vjeru u Boga: svećenici i franjevci. Oni su gorljivo prenosili biblijske istine narodu koji je njihove poruke prihvaćao. Bilo je to vrijeme duhovnog gibanja među Hrvatima i Mađarima te ostalim narodima tog kraja.

Mihael Starin (mađarski Mihály Sztárai) središnja je osoba u širenju kršćanskog-biblijskog nauka među Hrvatima i Mađarima Slavonije, Baranje i južne Mađarske. Bio je odličan župnik-pastor, propovjednik, teolog, apologet, vjeroučitelj, glazbenik (svirao violinu), kompozitor, pisac, dramaturg, te biskup (superintendent) u Lugu (Episkopus de Lasko). Djelovanje tadašnje reformacijske biskupije obuhvaćalo je djelomično područje današnje: hrvatske Baranje, Slavonije i dio južne Mađarske.

Rođen je oko 1500-te u mjestu Stara u Mađarskoj (danas mađarski Drávasztára), blizu granice današnje Hrvatske nedaleko Drave i mjesta Sopje i Starin u Hrvatskoj. Mihel Starin je bio Hrvat, a ne kako se pogrješno tvrdi Slovak. Učio je teološke studije u Sáraspatoku (danas je tamo jedan od četiri teološka fakulteta Reformirane Crkve u Mađarskoj), a studije završava u Padovi 1520. Služio je kao dvorski svećenik te bio sudionik Mohačke bitke.

Rano je postao zaljubljenik vjere u Boga i kršćanske reformacije (1528.), Lutherovih pogleda. Napustio je franjevački red i s velikim žarom naviještao Evanđelje Gospodina Isusa Krista. Vrlo predano i uspješno širi vjeru u Boga među Hrvatima i Mađarima. Nastanjuje se 1544. u Lugu (Baranja), nedaleko od Osijeka. Ta Crkvena općina, Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj, djeluje i danas.

Prema podacima koje je objavio (20. lipanj 1551.), na području svoga djelovanja, u trideset godina, uspio je proširiti evanđeoski nauk u 120 naseljenih mjesta. Teško je točno odrediti broj i veličinu tih reformacijskih zajednica, ali je za pretpostaviti da se radi o relativno velikom broju od nekoliko tisuća. Preveo je i uglazbio više psalama od kojih je šesnaest sačuvano i objavljeno. Napisao je najmanje šest vjerskih pripovijesti koje su imale pjesničku formu te su korištene kao igrokazi za pouku narodu.

Starin je bio u sukobima sa svojim nekadašnjim duhovnim drugovima. Strukture je dobro poznavao pa je točno znao njihove grijehe. Moglo bi se zaključiti kako je njegova temperamentnost posljedica odgoja. Kod mnogih reformatora prvog naraštaja radikalizam je najčešće povezan s odgojem koji su primali u strogim religijskim kultovima.

Promicao je evanđeosku vjeru u Boga. Njegovo duhovno oruđe bila je Biblija — Riječ Božja — na temelju nje gradi i radi. Odbacuje kultsku praksu, idolo-ikonopokloništvo, te vrhovni autoritet čovjeka jer je za njega Gospodin Isus Krist glava Crkve koju je utemeljio. Na temelju evanđeoskog nauka, a po uzoru na velikane kršćanske crkve, odbacuje celibat kao nametnuto i propisano stanje te tobožnju višu duhovnost.

Mihael Starin nije bio evangelik niti reformiran u uobičajenom smislu te riječi, jer se konfesionalni identitet, u to vrijeme, tek razvija. Podržavao je i promicao evangeličko-reformirani nauk, dakle reformacijski u punom smislu te riječi. U vječnost ka Gospodinu preselio se je u Pápi (Mađarska) 1575.

Značajan nadnevak u povijesti reformacije Baranje zauzimaju 17. i 18. kolovoza 1576. Tada je u Kneževim Vinogradima održana Sinoda na kojoj je nazočilo 40 reformiranih svećenika. To svjedoči o vrlo živoj reformacijskoj djelatnosti i nazočnosti više desetaka crkvenih općina, na toj Sinodi su usvojeni crkveni zakoni za baranjske reformirane vjernike. Ova Sinoda imala je veliko značenje i za cijelu današnju Mađarsku jer je tada propisano kako osnivati škole i voditi crkvene knjige. Sinodu možemo smatrati nastavkom i razvojem reformacijskih zajednica i prve koja je bila 1550. Reformacijski utjecaj na području Baranje nije uništen, a u Slavoniji se je zadržao najduže.

Ovdje želimo istaknuti pitanje reformacije u Zagrebu, a ono je povezano i sa Slavonijom jer je on, više stoljeća, i njezino sjedište. Budući su Zagrepčani bili previše otvoreni za reformaciju, nije postojalo drugog načina da ih se sankcionira pa su doneseni oštri zakoni protiv kalvina i luterana, u nakani da ih se prozelitizira ili iskorijeni. Ako se nisu htjeli pokoriti inkviziciji vršeni su sustavni, organizirani i različiti načini pritisaka i zlostavljanja. Prema tvrdnjama povjesničara Franje Buntaka temeljni razlog osnivanja zagrebačkog sjemeništa bio je kako bi mladi, koji su na studijima u inozemstvu u velikom broju prihvaćali reformacijsko kršćanstvo, bili kontrolirani, te na sve načine zadržani u okviru postojeće religije. Unatoč represiji mnogi su prihvaćali reformacijsku religioznost. Kako bi Hrvatima uništili slobodu vjeroispovijedanja te zatočili savjest donesen je 5. srpnja 1604. zakon, a inkvizitorske ovlasti dobiva biskup Šimun Bratulić.

U cilju suzbijanja vjere nije se sustezalo ni od mača, pa je poznato ludovanje bana Tome Erdödya, koji je po cijenu rata odlučio Hrvatima zabraniti misliti i vjerovati. On je, urlajući, izvukao mač na saboru u Požunu-Bratislavi (1608.), i bijesno poručio glede reformatora: »Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam dođe na vrata!«

Inkvizicijska strahovlada utjerivala je strah, zlostavljala i provodila nasilje nad Zagrepčanima. Provodili su progone i zatvaranje vjernika reformacije, spaljivali ljude, a političke interese proglašavali religijskim dogmama.

Bilo je i tragikomičnih situacija. Slučaj nekog Benedikta Blažekovića koji je proglašen kalvinom (1601.). Biskup je tražio žestok progon i smrt zato što je promicao vjeru u Boga i Bibliju. Posebno mu je zamjereno zalaganje za evanđeosku vjeru te prigovor na bogaćenje klera i materijalno bogatstvo religijskih ustanova. Zanimljivo, on je bio jedan od supotpisnika prijedloga da se u Zagreb dovedu isusovci!?

Isusovci dolaze u Zagreb 1606. Razlog dolaska je zatiranje kršćanske reformacije i progon reformacijskih kršćana. Uz snažnu podršku i pomoć politike šire se Hrvatskom: Dubrovnik (1604.), Rijeka (1624.), Varaždin (1632.), Osijek (1687.), Požega (1698.). Ovaj radikalno-revolucionarni red bio je poznat po okrutnosti i nasilju pri ostvarivanju religijskih i političkih ciljeva. Poznato je da su se, tijekom svoje povijesti, bavili različitim spletkama, špijuniranjima, ucjenama pa čak i ubojstvima. Sudjelovali su u političkim prevratima i revolucijama (Engleska, Francuska itd.). Zbog svih tih razloga jedno vrijeme bili su ukinuti pa ponovno uspostavljeni (1773. — 1814.). Ovaj revolucionarni red imao je za cilj uništiti reformaciju te iskorijeniti ili istjerati sve kršćane reformacije, u tome su bili predani, fanatični i dosljedni. Osim okrutnih koristili su se i »mekanim« metodama kako bi ostvarili ciljeve: tiskarstvo, školstvo, umjetnost, graditeljstvo te su posebno poticali izgradnju skupih i raskošnih bogomolja. Njihove napore je financirala hrvatska sirotinja, plemstvo i kler. Prve nitko nije pitao, drugi ponegdje, a treći rado i dragovoljno. Imali su prihode od zemlje te imovine koju su dobivali na poklon kako bi provodili propagandu. Svojim metodama u kojima je bilo sjaja i glamura (raskošne predstave, povorke uz fanfare i barokne građevine) pridobivali su puk na svoju stranu. Oni koji nisu bili zaneseni njihovim blještavilom bili su ucjenjivani, proganjani, zlostavljani ili ubijani. Kao direktna posljedica protureformacijskog djelovanja u Hrvatskoj isusovci potiču i promiču Marijanski kult te klanjanje kipovima, ljubljenje kostiju mrtvih ljudi (relikvije ili moći) te brane osobne molitve i čitanje Biblije. U Zagrebu u crkvi Sv. Katarine od 1618. imaju kip Marije koji je predmet klanjanja i središte religioznosti, nova bogomolja je građena od 1620. do 1632. Smišljali su priče, o čudesima koje su stvarali kipovi, kako bi ljudi imali vjeru u lijepa drvena i kamena, rukom čovjeka stvorena djela. Isusovci su sudjelovali u progonu tzv. vještica i vještaca koji su izvršavale svjetovne vlasti. Oni su, između ostalih, skupljali tzv. dokaze te su odgovorni za patnje i smrt tih ljudi.

Zbog radikalnih nastojanja i velikih materijalnih izdavanja rimskim inkvizitorima, reformacija se nije mogla razviti u Zagrebu, a svi koji su bili naklonjeni vjeri u Boga temeljem Biblije bili su žestoko napadani i sustavno proganjani.

Bolje vrijeme za reformacijske kršćane u Zagrebu nastupa sredinom 19. st. nakon što su ukinute zakonske zabrane, i žestok progon. Tada će se početi naseljavati, u značajnijem broju, evangelici i reformirani kojih će do II. svjetskog rata biti više tisuća.

Evangelička crkvena općina ustrojena je kao podružnica Crkvene općine Ljubljana i djeluje od 1851. Ova zajednica okupljala je vjernike augsburgške-evangeličke i helvetske-reformirane konfesije. Prvo javno Bogoštovlje i pastoralnu službu kao samostalna Crkvena općina otpočinje 5. prosinca 1865., a od 27. kolovoza 1877. dobiva podršku za djelovanje od Grada Zagreba. Bogomolja i župni stan izgrađeni su 1884., a škola 1888. Prema popisu iz 1857. u Zagrebu je bilo 33 evangelika, a 1870. 201. Porast je bio značajan pa je 1901. bilo 470 vjernika od kojih su bili 360 augsburške, a 110 helvetske vjeroispovijedi, u školi je bilo 110 đaka. Porast je vidljiv do 1939. kada ih je bilo 2042.

Prema popisu iz 1870. u Zagrebu je živio 201 evangelik augsburške konfesije te 49 helvetske konfesije. Najveći broj reformiranih-kalvinskih vjernika bilježi se 1930. kada ih je prema crkvenim statistikama u Zagrebu bilo 1147, to je ujedno najveći zabilježeni broj reformiranih vjernika u Zagrebu. Od tog vremena vjernici se polako raseljavaju pa ih je 1941. bilo 471. Nisu imali bogomolju, a za njih je bio zadužen reformirani župnik iz Velike Pisanice. U ovaj broj se ne računaju reformirani, koji su bili dijelom Evangeličke crkvene općine Zagreb. Ona je, također, imala značajan broj reformiranih koji su bili pretežno njemačkog, a u manjoj mjeri mađarskog, češkog, slovačkog i hrvatskog porijekla. Za reformirane kršćane nije bio organiziran punovremeni pastoralni rad te nisu djelovali kao ustrojena Crkvena općina.

Tijekom komunističkog totalitarizma (1945. — 1991.) nastupilo je izuzetno nepovoljno i vrlo teško vrijeme za reformacijske kršćane. Evangelici su, zbog vezanosti s Nijemcima, imali izuzetno teško vrijeme. Vjernici su napadani sa svih strana i sustavno uništavani od jugoslavenskih komunista, anabaptističkih radikala, te krivih odluka i neprirodnih koalicija za koje je odgovorno tadašnje vodstvo (osnivanje teološkog učilišta s anabaptistima potpuno protivno evangeličkoj teološkoj i eklezijalnoj tradiciji i nauku, te latentni sukobi s reformiranima).

Reformirana kršćanska kalvinska Crkva u Hrvatskoj obnovila je pastoralni rad, nakon dugo vremena, te organizira pastoralnu službu. Odlukom Sinode, koja je najviše tijelo Crkve,  ustrojena je Crkvena općina Zagreb 20. veljače 1999.

Prema podacima iz 2016. u Zagrebu ima oko šest stotina reformacijskih kršćana (većina su evangelici-augsburške, a manji broj su reformirani-helvetske vjeroispovijedi) koji djeluju u dvije Crkvene općine (evangelička i reformirana).

Izvor

Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy, Zagreb 2016.