AMERIČKI PLANOVI ZA OKONČANJE RATA

Nakon pobjede na Guadalcanalu, u veljači 1943., američke su oružane snage, predvođene Mornaricom, sustavno lomile otpor japanskog vanjskog, a potom i unutarnjeg strateškog obrambenog prstena, te u veljači 1945. stupile marinskom cokulom na sveto japansko tlo vulkanskog otoka Ivo To, a u travnju i Okinave, drobeći čitavim tim putem Carsku japansku ratnu mornaricu uz nevjerojatno povećanje vlastitih efektiva za gotovo 1,200 ratnih brodova do listopada 1945.[1]

Svima u američkim oružanim snagama bilo je jasno da je nakon dovršetka osvajanja Okinave, 22. lipnja 1945., idući korak invazija japanskog matičnog otočja, kodnog naziva „Downfall“ (pad). Plan „Downfall“ prihvaćen je 25. travnja 1945., odlukom američkog Združenog stožera klasificiranom kao JCS 924/15. „Downfall“ je bio podijeljen u dvije operacije: „Olympic“ – usmjerene na osvajanje južne trećine Kjušua, s početkom 1. studenog 1945. i; „Coronet“ – s ciljem zaposjedanja Honšua, zakazane za 1. ožujka 1946. Operacija „Olympic“ je bila nužan preduvjet „Coroneta“, zbog uspostave baze operacija znatno bliže od Okinave. Upravo je taj otok imao biti područje okupljanja američke pomorske armade i 14 divizija koje su se 1. studenog spremale uspostaviti mostobran u Japanu. Operacija „Coronet“ je trebala biti čak i veća, sa 25 divizija u prvom ešalonu, a njezin je cilj bio dvokrakim maršem na Tokijo natjerati Japance u odlučujuću bitku na ravnici Kanto.

Unutar Združenog stožera postojalo je neslaganje oko smislenosti invazije Japana. Admiral Ernest King smatrao je pomorsku blokadu više nego dovoljnom za davljenje posrnulog neprijatelja, dok je general „Hap“ Arnold isto želio postići beskrupuloznim strateškim bombardiranjem koje bi mu poslužilo kao nezaobilazni argument u borbi za odvajanje Ratnog zrakoplovstva od Armije i njegovo pretvaranje u posebnu, nezavisnu službu.

Nasuprot njima, načelnik Združenog stožera – general George Marshall – je, iako nevoljko, zauzeo čvrst stav i naredio početak izrade detaljnih planova za „Downfall“. Ono što ga je najviše odbijalo od te zamisli bila je cifra očekivanih gubitaka, koji su – prema računici[2] – za „Olympic“ imali iznositi 456,000-515,000 ljudi, od kojih 120,000-135,000 poginulih, dok bi se s operacijom „Coronet“ popeli i do fantastičnih 1,200,000 ljudi, od kojih 315,000 poginulih! Upravo su očekivani gubici nagnali Marshalla da se oštro usprotivi svakoj i svačijoj ideji o nepotrebnosti sovjetske participacije u završnim operacijama, bila ona, ili ne, direktno povezana s američkim djelovanjima. U takvoj ogromnoj bitki je svaka pomoć dobrodošla, a prema generalu Douglasu MacArthuru „…svaki poginuli Rus značit će jednog poginulog Amerikanca manje.“[3]

Japanci su točno predvidjeli da će američki ciljevi biti (a) južni dio Kjušua i (b) desant na ravnicu Kanto. Kako bi parirali dobro predviđenim i očekivanim američkim akcijama, još su od ranog proljeća 1945. na domicilni arhipelag dovodili jedinice iz raznih područja, pogotovo iz Mandžurije, tako da je potkraj srpnja 16. područna armija zadužena za obranu Kjušua imala 15 divizija, 7 nezavisnih mješovitih brigada, 3 nezavisne tenkovske brigade i dvije tvrđavske jedinice, ili u krupnim operativnim postrojbama – 3 armije i 2 armijska odreda[4]. Rast efektiva dogodio se ispunjavanjem zahtjeva „Kecu-go“ (odlučujuće) strategije, usvojene 8. travnja 1945., prema kojoj je 16. područna armija dobila prvenstvo u pojačanjima i opremi zbog očekivanog američkog iskrcavanja na južni Kjušu. Cilj strategije bio je uništenje neprijatelja na moru, napadima rojeva zračnih i pomorskih „specijalnih jurišnih jedinica“, što je eufemizam za samoubojice. Inicijalno, valjalo je potopiti što je više moguće nosača aviona, da bi potom čitavo zrakoplovstvo (oko 9,000 aparata) napalo nezaštićene transportere. Za slučaj uspješnog američkog iskrcavanja, desantne jedinice trebalo je poraziti na invazijskim plažama, a ne uspije li se u tome, pripremljena je duboka obrana pri čijem su planiranju iskorištene sve lekcije naučene u borbama širom Pacifika.

Početkom 1945., svakako i u vremenu Jaltske konferencije, Amerikanci su još uvijek bili uvjereni kako im za uspješan završni pohod protiv Japana treba suradnja SSSR, i to direktna, ratna suradnja. Sovjetskim napadom bi jaka Kvantunška armija, raspoređena za obranu Mandžurije, bila prikovana na kontinentu i u nemogućnosti priskočiti u pomoć obrani matičnih otoka. Zbog toga je jedan od jaltskih ciljeva američkog predsjednika Roosevelta bio uvući Staljina u rat protiv Japana. Koba je to jedva dočekao, te, sav sretan, obećao Amerikancu sovjetski ulazak u dalekoistočni rat tijekom druge polovine kolovoza. U međuvremenu se situacija stubokom izmijenila: predsjednik Roosevelt je umro, a naslijedio ga je Harry Truman; počeli su ozbiljniji sukobi Saveznika u Europi, prvenstveno oko pitanja Poljske; a uništenje japanske trgovačke mornarice isključilo je potrebu sovjetskog napada na Mandžuriju kao preduvjeta uspješne invazije japanskog arhipelaga, jer se jedinice Kvantuške armije više nisu imale čime prebaciti u Japan. Bez obzira na sve, Marshall se nije želio odreći sovjetske pomoći, pa je ulazak SSSR u rat ostao na agendi za Potsdamsku konferenciju.

Unatoč tome što se vidio kao nastavljač Rooseveltove politike, Truman nije bio isto što i njegov prethodnik. Imao je sasvim drukčije ideje o međunarodnim odnosima, drukčiji nastup, metode odlučivanja i organizaciju posla, a politikama koje je provodio udario je vlastiti pečat. Odlučan poštovati dogovore svoga prethodnika, a vidjevši kako Sovjeti uvelike ignoriraju dogovor s Jalte u slučaju Poljske, te da zahvaljujući fizičkoj kontroli terena jednostavno namjeravaju postaviti komunističku vlast pod krinkom prijelazne vlade i time stvar staviti ad acta, Truman je, prema savjetima nekoliko izrazito antisovjetski raspoloženih i visokopozicioniranih članova administracije, odlučio uzvratiti obustavom isporuka Lend-Lease[5] (dalje LL) materijala za SSSR, te 12. svibnja 1945., pododbor komiteta LL protokola zadužen za isporuke, počinje izvršavati predsjednikovo naređenje od 10. svibnja o prestanku isporuke materijala Sovjetskom Savezu rutama iz atlantskih luka i luka Meksičkog zaljeva. Ne samo da je valjalo prekinuti s ukrcajem materijala na brodove u američkim lukama, već su opozvani i oni na putu za Europu! Taj je potez isprovocirao živu diplomatsku reakciju. Charge d’affairs ruske ambasade u Washingtonu, Nikolaj Novikov, američki je čin nazvao „…promišljenom neprijateljskom politikom prema Sovjetskom Savezu…“[6], što je u diplomatskom žargonu izrazito oštar govor. Sovjeti su potegli i kartu stvaranja dovoljnih zaliha potrepština za dogovorenu ofenzivu Crvene armije u Mandžuriji, kojoj je američki materijal bio važan preduvjet[7]. Osupnut tako žestokom reakcijom, Truman je neodložno ispravio LL „pogrešku“, sad još i više ponukan pronaći rješenje koje će sovjetske prijatelje zadržati izvan rata protiv Japana. Uz najbolju volju takvo mu je rješenje izmicalo, izuzev u slučaju uspješnog testiranja atomske bombe. Očekivano testiranje atomskog oružja odigrat će se tijekom Potsdamske konferencije. Predsjednik je, vrlo vjerojatno, već počeo atomsku bombu, pokaže li se uspješnom, smatrati panacejom za mnoge svoje ratne i druge vanjskopolitičke boljke.

Želja za što bržim iznuđivanjem japanske kapitulacije, potaknula je proljeća ’45. na pojačano djelovanje frakciju američke administracije koja je podržavala sklapanje „mekog mira“ s Japanom. Zagovornici „mekog mira“ bili su redom stručnjaci za tu zemlju, predvođeni državnim podsekretarom Josephom Grewom, diplomatom velikog iskustva u Japanu, gdje je služio kao posljednji predratni ambasador SAD. Znajući koliko je „kokutai“ značajan Japancima, pokušavali su uvjeriti predsjednika Trumana u potrebu garancije barem jednog [minimalnog] uvjeta kapitulacije – o[p]stanka carske kuće. Prihvaćanjem ostanka cara na čelu zemlje, Amerikanci bi japanskoj mirovnoj frakciji dali dovoljan razlog za tvrdnju o uspješnom očuvanju [vrlo suženog pojma] „kokutai“, odnosno za iluziju o pregovornom miru. Truman je prijedloge Grewa i drugih pažljivo saslušao i racionalnim dijelom svojeg bića pristajao uz njihovu razumnost, no meki pristup Japanu, pa čak značio on i moguće pretjecanje sovjetske intervencije u rat, kod novog predsjednika jednostavno nije dolazio u obzir, dok prijašnje Grewovo inzistiranje na oštrom stavu prema Sovjetima, i time izazvanom LL fijasku, nije doprinosilo podsekretarovoj uvjerljivosti kod predsjednika.

Iako nesklon modifikaciji bezuvjetne kapitulacije, Truman je shvatio i prihvatio potrebu za njenim pojašnjenjem japanskoj javnosti, te je, primjerice, u obraćanju novinarima povodom kapitulacije Njemačke, 8. svibnja 1945., izjavio kako američki „…udarci neće prestati dok japanske vojne i mornaričke snage ne polože oružje u znak bezuvjetne predaje…“, da bi retorički nastavio pitanjem o značenju „…bezuvjetne kapitulacije japanskih oružanih snaga za japanski narod…“, te na nj odmah i odgovorio, rekavši kako je to „…okončanje utjecaja militarista i militarističkih vođa koji su doveli današnji Japan do samog ruba provalije…“, a ne „…istrebljenje, ili porobljavanje japanskog naroda.“[8]. Time je termin „bezuvjetna kapitulacija“ redefinirao u „bezuvjetnu kapitulaciju oružanih snaga“, a ta distinkcija nije izbjegla pažljivom japanskom uhu, čiji je um zaključio kako [još uvijek] postoji mogućnost za postavljanje uvjeta opstanka carske dinastije, kao najužeg viđenja „kokutai“.

Posljednji pokušaj promjene pojma „bezuvjetna kapitulacija“ zbio se nedugo prije Trumanovog odlaska na Potsdamsku konferenciju, kad je Grew još jednom pokušao predsjednika preobratiti na „meki mir“, no ovaj mu je odgovorio labavim obećanjem da će to pitanje staviti na dnevni red sastanka Velike trojke.

POTSDAM – ALAMOGORDO

Konferencija u Potsdamu započela je 17. srpnja 1945., a trebala je značiti Staljinov veliki trenutak. Tu, u srcu Njemačke, pobjednički vođa prima izaslanike svojih zapadnjačkih saveznika, kako bi s njima dogovorio linije razgraničenja, osnove administriranja okupiranih osovinskih zemalja i druge stvari, među kojima i nastavak rata protiv Japana. Koba je očekivao kako će mu, u ruzveltovskom duhu, savezničke zemlje uručiti pozivnicu za priključenje Sovjetskog Saveza ratu protiv Japana, no to se, na njegovo dobro skriveno zaprepaštenje, nije dogodilo!

Dogodilo se uspješno testiranje atomskog oružja u Alamogordu (New Mexico), koje je u potpunosti promijenilo američki način razmišljanja o, i pristupa okončanju rata protiv Japana. Iako je ministar rata, Henry Stimson, dobio obavijest o uspješnom testiranju već 17. srpnja, tek po primitku službenog izvješća voditelja projekta izrade atomske bombe, generala Leslieja Grovesa, 21. srpnja, postalo je Amerikancima u Potsdamu jasno, ili su barem tako mislili, da im je u ruci pobjednička karta. Potsdamska deklaracija s američkim, britanskim i kineskim potpisom, objavljena je 26. srpnja, a zemlje potpisnice u deklaraciji daju Japanu posljednju priliku za predaju, ili će uslijediti „brzo i potpuno uništenje“[9].

Reagirajući na Deklaraciju, Molotov je – mijenjajući, navodno prehlađenog, Staljina – pokušao zaobići ogroman pravni problem koji je Sovjetima stvorilo savezničko nepozivanje na supotpis potsdamskog akta. Taj je problem bio u nepostojanju neke druge izlike za kršenje Sovjetsko-japanskog pakta o neutralnosti. Molotov je suočio Saveznike sa direktnim i jednostavnim prijedlogom, na koji ovi nisu željeli pristati, niti ga smjeli odbaciti, s prijedlogom da zemlje potpisnice Deklaracije uruče SSSR formalni poziv za ulazak u rat protiv Japana s ciljem skraćivanja rata i očuvanja tisuća života.

Stavljen u neugodnu situaciju, Truman je angažirao člana administracije, pravnika B. V. Cohena, da pronađe rješenje, a ovaj je došao s idejom prema kojoj bi SSSR svoj ulazak u rat protiv Japana i s tim skopčano kršenje Sovjetsko-japanskog pakta o neutralnosti, mogao pravdati Moskovskom deklaracijom[10] i člancima 103. i 106. Povelje UN, prema kojima su se četiri sile obavezale poduzeti zajedničku akciju u ime i na korist svjetske zajednice, odnosno prema kojima su obveze prema UN višeg reda od ostalih međunarodnih obveza. Problem je u tome što Povelja UN, iako potpisana, sve do 24. listopada 1945. (datum stupanja Povelje na snagu) nije udovoljila propisanim uvjetom za ratifikaciju, stoga UN nije postojao u kolovozu 1945. godine[11]. Ne mogavši smisliti nešto bolje, Truman, u privatnom pismu Staljinu piše da svoj ulazak u rat protiv Japana može temeljiti na spomenutim dokumentima, na čemu je Koba izrazio zahvalnost. Nesumnjivo se osjećao poniženim, a što je još važnije, postalo mu je jasno da će SAD i Velika Britanija pokušati iznuditi japansku kapitulaciju bez sudjelovanja SSSR, odnosno prije njegova priključenja ratu. Zahvaljujući izvrsno razvijenoj obavještajnoj mreži, diktator je znao o atomskoj bombi gotovo sve što i „posvećeni“ iz američkog tabora. Uplašivši se mogućeg psihološkog utjecaja novog oružja na Japance, Staljin je naredio pomicanje datuma napada na Mandžuriju za dva tjedna unaprijed. Tako je ironijom povijesti Trumanovo nastojanje na usporavanju sovjetske intervencije imalo sasvim suprotan učinak.

Izostanak sovjetskog potpisa uzrokovao je i jednu veliku, neočekivanu korist za sovjetskog generalisimusa – Japanci su, naime, to uočili, te shvatili kao još uvijek otvoren put ka miru preko SSSR, odnosno kao kakvu-takvu garanciju sovjetske neutralnosti. Tako je Deklaracija barem djelomično i zaobilaznim putem, ipak, poslužila Staljinovim planovima.

MEDVJED SE SPREMA NA ISTOK

Sovjetsko planiranje strateške ofenzive u Mandžuriji započelo je u ožujku 1945. i bilo je skopčano s mnogim problemima. Za početak, tu je nužnost brzog prebacivanja nekoliko desetaka isprobanih divizija na Daleki istok, uz odgovarajuće mjere prikrivanja, zatim; enormna površina teritorija koji će biti obuhvaćen ofenzivom, teritorija koji je obuhvaćao mnoge teške i/ili terene pogodne za obranu (pustinju Gobi, planinski lanac Hingan, močvarni predio itd.); i konačno imperativ izrazito hitrog, pobjedonosnog okončanja rata, kako bi novi posjedi bili čim prije osigurani.

Pokreti trupa iz Europe na Daleki istok transsibirskom željeznicom započeli su tijekom travnja 1945., da bi od sredine svibnja, pa do kraja srpnja, doživjeli vrhunac sa 22-30 vlakova dnevno, na putu prema istoku. Za putovanja od 9 do 12 tisuća kilometara iskoristili su ukupno 136,000 vagona kojima su prebacili oko milijun vojnika i bojnu opremu četrdesetak divizija, 100,000 kamiona, 410 milijuna metaka za streljačko oružje… Kad god je to bilo moguće, ljude i opremu transportirali su odvojeno. Trupe iz Europe ostavljale su svoju opremu, te na krajnjim odredištima preuzimale novu, upravo ispod čekića uralskih tvornica. Osim bojnog materijala, „europske“ su jedinice ostavljale na starim položajima i nekolicinu radio-operatera čiji je zadatak bio u eteru stvoriti dojam kako je postrojba još uvijek na istoj lokaciji. Bila je to klasična sovjetska strateška „maskirovka“, kojom su od neprijatelja željeli sakriti pravi obim preraspoređivanja na Dalekom istoku, budući da se operacija takve magnitude nije mogla u potpunosti prikriti.

Mandžurijsko bojno polje se prostiralo na milijun i pol kvadratnih kilometara, a sastojalo se od centralnog bazena opasanog planinskim lancima različite visine i gostoljubivosti sa zapada, sjevera, sjeveroistoka i istoka, dok se prema jugu otvaralo zaljevu Liaodong i Žutome moru. Centralnu ravnicu sa zapada natkriljuje planinski lanac Veliki Hingan, visine vrhova do 1,800m na sjeveru, 1,500m u centralnom dijelu, 1,900m na jugu, a sa najvišim vrhom na 2,035 metara. Na sjevernom dijelu, masiv s prilazima je širok 500km, a na južnom 80km. Lanac je duljine 1,200km i ekspozicije sjever-jug sa dva glavna i nekoliko manjih prijevoja.

Sa sjevera i sjeveroistoka, ravnicu su opkolile planine lanca Mali Hingan, vrhova visine od 700 do 1,300m, širine gorja od 100 do 300km, a duljine 600km u ekspoziciji sjeverozapad-jugoistok. Sa istoka, centralna je ravnica opasana Istočnim visočjem, duljine 1,500km u smjeru sjever-jug, a u ekspoziciji istok-zapad do 350km. U sjeveroistočnoj Mandžuriji nalazi se i močvarni pojas gusto prošaran rijekama i rječicama.

Kako bi doskočili problemu terena i različitih tipova obrane, Sovjeti su odlučili iz Europe dovesti armije iskušane i uhodane za određene zadatke, odnosno terene. Tako su, primjerice, 39. i 5. armija s iskustvom borbe protiv utvrđenih njemačkih položaja oko Königsberga, poslane u proboj utvrđenih zona; a 6. gardijska tenkovska i 53. armija, obje s karpatskim iskustvom, poslane su u pohod preko Velikog Hingana. Te su snage, između ostalih, pripadale trima frontama (grupama armija) oformljenim za ovu operaciju: „Zabajkalskoj“ uz zapadnu granicu Mandžurije; „2. dalekoistočnoj“ uz sjevernu i; „1. dalekoistočnoj“ fronti uz istočnu granicu te zemlje i SSSR.

„Zabajkalska“ fronta bila je pod zapovjedništvom maršala Rodiona Malinovskog, a sadržavala je četiri kombinirane armije, jednu tenkovsku armiju, jednu mehaniziranu grupu i jednu zračnu armiju, od ukupno oko 655,000 ljudi, 9,668 artiljerijskih cijevi, 583 raketna bacača „kaćuša“, 2,416 tenkova/jurišnih topova i 1,324 aviona, na liniji dugoj 2,300km. Zadatak fronte bio je brz prelazak Velikog Hingana i otvaranje zapadnog kraka kliješta kojim će obuhvatiti centralnu mandžurijsku ravnicu napadom prema gradovima Mukdenu (Shenyang), Harbinu i Čangčunu, u okolici kojih se imala susresti s „1. dalekoistočnom“ frontom.

„Prva dalekoistočna“ fronta maršala Kirila Mereckova sadržavala je četiri armije, neovisni korpus i zračnu armiju, sa ukupno oko 587,000 vojnika, 11,430 artiljerijskih oruđa, 516 „kaćuša“, 1,860 tenkova/jurišnih topova i 1,137 aviona, raspoređenih uzduž 700km. Zadatak ove grupe armija bio je otvaranje istočnog kraka kliješta oko centralne ravnice, probojem preko Istočnog visočja prema gradu Mutandžijangu (Mudanjiang), a potom prema Čangčunu i Harbinu, kako bi se tamo povezala sa „Zabajkalskom“ frontom.

„Druga dalekoistočna“ fronta generala armije Maksima Purkajeva, trebala je dvjema armijama, trima nezavisnim korpusima, Amurskom flotilom i zračnom armijom napasti sa sjevera i vezati na sebe što više japanskih snaga s ciljem olakšanja okruženja koje su izvodile druge dvije fronte. Za taj je zadatak fronta raspolagala sa, otprilike, 337,000 bajuneta, 5,988 komada artiljerije, 72 „kaćuše“, 1,280 tenkova/jurišnih topova i 1,260 aviona, na ratištu dugačkom 2,100km.

Te su fronte činile Dalekoistočnu komandu maršala Aleksandra Vasiljevskog, a ukupno su brojale oko 1,577,000 vojnika, 27,086 artiljerijskih oružja, 1,171 „kaćušu“, 5,556 tenkova/jurišnih topova i 3,720 aviona. Plan maršala Vasiljevskog počivao je na tri elementa: iznenađenju; snazi i; brzini. Ključ uspjeha bio je munjeviti i neočekivani prodor preko teškog terena dvama frontama u neprijateljevu pozadinu, prije negoli se ovaj uspije uredno povući pod borbom i pregrupirati na nekoj novoj obrambenoj liniji. Za ostvarenje sovjetskih strateških ciljeva na Dalekom istoku, pobjeda je morala biti totalna, a postignuta jednim-jedinim, prvim udarcem.

Mandžurija, ili [marionetska država] Mandžukuo, za Japance nije imala samo prestižnu vrijednost, već i gospodarsku. Zbog niske kvalitete domaćeg ugljena, gorivu je trebalo dodavati kvalitetniji uvozni, kojeg je minimalno 30% dolazilo iz Mandžurije. Što se proizvodnje sirovog željeza tiče, Mandžurija je tu sudjelovala sa 20.5%, dok je u proizvodnji čelika njezin udio iznosio 9%. Od magnezija iskorištenog u japanskoj industriji 1943., 27% došlo je iz te okupirane kineske pokrajine, a slična je situacija bila i 1945., s ogradom prema stvarnim količinama koje su mogle biti dostavljene u Japan zbog američke pomorske blokade. Zbog teške japanske situacije u opskrbi naftom svaka je litra bila važna, pa tako i ona eksploatirana iz velikih depozita naftnog škriljevca u okolici Mukdena, okosnice japanskog programa proizvodnje sintetičkih goriva. Naposljetku, dio tvornica strojnih alata, aviona, municije i još ponekih esencijalnih ratnih potrepština, izmješten je u Mandžuriju kako bi izbjegao vrlo izvjesnom razaranju iz zraka. Očekivana američka zračna ofenziva protiv Japana bila je jedan od razloga ubrzanog rada na programu elektrifikacije Mandžurije 1943-44., kako bi se stvorili uvjeti za povećanje industrijskih kapaciteta izvan dohvata američkih bombardera.

Uzevši u obzir samo ovih nekoliko podataka, možemo zaključiti kako važnost ovog okupiranog sjevernokineskog teritorija nije bila zanemariva, pa ne trebaju čuditi ni ideje prema kojima je u slučaju okupacije Japana, rat valjalo nastaviti iz Mandžurije i Koreje, iako takvi prijedlozi nikada nisu bili ozbiljnije razmatrani, a kamoli razrađeni u obliku ikakvih operativnih planova. Carski generalštab uzdao se u dostatnost Kvantunške armije za zaštitu japanskih interesa na kontinentu i odvraćanje SSSR od eventualnog napada s leđa.

Kvantunška armija usvojila je, 30. svibnja 1945., posljednju verziju plana obrambenih operacija u Mandžuriji. Prema tom planu, japanska obrana oslanjala se na strategijskom dočeku Sovjeta u pograničnom području sa, otprilike, 1/3 raspoloživih efektiva. Te su trupe imale zadatak usporiti i vezati crvenoarmijske jedinice borbom, uz polagano povlačenje. Time su glavnini trebali kupiti dovoljno vremena za određivanje težišta sovjetskog napada i njemu sukladnog organiziranja glavne obrambene linije. Na glavnoj liniji je neprijatelja valjalo zaustaviti, iskrvariti, a potom razbiti kontraofenzivom, dok bi u slučaju potrebe napuštanja Mandžurije odsudna obrana bila organizirana na Korejskom poluotoku. U tu je svrhu bilo namijenjeno 49 divizija i 26 brigada iz sastava Kvantunške armije, Sungarijske riječne flote, De Vanovih mongolskih snaga, trupa marionetske Mandžurije i posade Kurilskih otoka[12]. Ukupno oko 1,200,000 ljudi, rasuto od juga Koreje do Mongolije, sa nešto više od 5,300 artiljerijskih cijevi, 1,115 tenkova i oko 1,800 aviona, razvijenih u tri područne i jednu samostalnu armiju.

Japanski plan nije bio sasvim nerealan, no planeri nisu uzeli u obzir, ili su odlučili zanemariti dobro im znanu činjenicu o stvarnoj borbenoj spremnosti Kvantunške armije, čije su najbolje divizije tijekom prethodnih mjeseci otpremljene na druga bojišta, ili u Japan za pripremu obrane matičnih otoka[13]. Nedovoljna snaga i pogrešna procjena sovjetskih ofenzivnih planova – očekivali su glavni sovjetski napad iz Primorja, zanemarivši Veliki Hingan zbog nepristupačnog terena – kao i brzina i vještina Crvene armije u izvođenju borbenih akcija, naposljetku su posve poništili bilo kakve defenzivne kombinacije sinova izlazećeg sunca.

POTSDAMSKA DEKLARACIJA I ATOMSKI NAPADI

Kad su 26. srpnja 1945. Kina, SAD i Velika Britanija izdale Potsdamsku deklaraciju, smatrale su kako su time Japanu uputile posljednji ultimatum prije invazije, odnosno uporabe atomskog oružja. Ukoliko ultimatumom smatramo bilo kakav „posljednji [u nizu] zahtjev[a]“, u slučaju neispunjenja kojeg slijedi ostvarenje prijetnje odmazdom, onda je Potsdamska deklaracija to i bila, no smatramo li ultimatum diplomatskom kategorijom, tada je Deklaracija bila puno bliža propagandi. Stvar je u obliku diseminacije Deklaracije koji su potpisnici odabrali – obraćanje „japanskom narodu“ sredstvima masovnog javnog priopćavanja, umjesto obraćanja japanskim vlastima diplomatskim kanalima, preko službenika s propisnim vjerodajnicama i kompetencijama.

Japanci su Deklaraciju tretirali kao savezničku ratnu propagandu, te je premijer Suzuki na novinarsko traženje komentara savezničke poruke odgovorio kako je treba „mokusacu“ (黙殺)[14]. „Mokusacu“ može imati više značenja: ne primjećivati (nešto), tiho prezirati, ignorirati, ostati pasivan. Suzuki je, prema kasnijem vlastitom objašnjenju, „mokusacu“ upotrijebio u smislu „ignorirati“, no, na njegovu nesreću, američki i drugi zapadni novinari odlučili su kako Japanci odgovaraju na ultimatum „tihim prezirom“[15]. Tako je osnovom jedne usputne, nejasne izjave japanskog premijera, vrh američke administracije zaključio da je neprijatelj negativno odgovorio na ultimatum, te proslijedio na idući korak. Atomsku bombu.

Zapovijed za uporabu bombe bila je izdana već 24. srpnja, te sutradan uručena generalu Carlu Spaatzu, zapovjedniku Armijskog strateškog zrakoplovstva. Prema toj naredbi, atomska bomba imala je biti bačena poslije 3. kolovoza 1945., ovisno o vremenskim uvjetima, na Hirošimu, Kokuru, Niigatu, ili Nagasaki. Bila je to vojna operativna odluka koja nije zahtijevala predsjednikovo odobrenje, već samo ono ministra rata Stimsona i načelnika Združenog stožera Marshalla, čiji se potpisi i nalaze na pisanoj zapovijedi, dok je iz vremenskog slijeda vidljivo da je donesena prije navodnog japanskog odbacivanja ultimatuma, a ne kao njegov rezultat. Dapače, donesena je prije same objave ultimatuma! Jedino što je Japance moglo spasiti od atomskog bombardiranja bilo je žurno prihvaćanje bezuvjetne kapitulacije. Budući da se to nije dogodilo, atomske su operacije nastavljene prema planu koji je predviđao napad dvjema bombama odmah, trećom nakon 20. kolovoza, daljnjim trima u rujnu, te sa po šest bomba mjesečno, ako se rat nastavi.

Američki bombarder B-29, nazvan „Enola Gay“, poletio je 6. kolovoza 1945. nešto iza 2 izjutra (po lokalnom vremenu) sa pacifičkog otoka Tiniana prema zapadu, u noć. U njegovoj je utrobi mirno čekao „Little Boy“ (Dečkić), prva atomska bomba koja će biti upotrijebljena u ljutnji. Obogaćeni uranij i dijelove bombe na otok je dopremila 26. srpnja zlosretna krstarica „Indianapolis“, kojoj je to bila posljednja misija[16].

Uz „Enolu Gay“ u napadu je sudjelovalo još pet B-29: tri izviđačka koji su krenuli sat ranije, kako bi dojavili vremenske uvjete iznad mete; te daljnja dva koja su letjela u pratnji napadačkog aviona – jedan opremljen filmskom i fotografskom opremom i jedan s mjernim instrumentima. Točno u 08:16h, po lokalnom vremenu, iznad Hirošime je eksplodirala atomska bomba prouzročivši uništenje ravno onom 16 kilotona TNT. U radijusu od 1,500m oko nulte točke dogodilo se totalno uništenje, dok su na rubovima te zone divljali požari. U jednom je trenutku ubijeno dvadesetak tisuća vojnika i šezdesetak tisuća civila, a daljnjih 70,000 bilo je ozbiljno ozlijeđeno[17].

Istoga je dana emitirana i snimljena Trumanova objava (ovaj se nalazio usred Atlantika na krstarici „Augusta“, putujući za SAD iz Potsdama) u kojoj je, između ostalog, još jednom pozvao Japance na predaju, ili na alternativu koja će biti „kiša uništenja… …kakvo još nikada nije viđeno na Zemlji“[18].

Samo tri dana kasnije, drugi B-29, nazvan „Bockscar“, poletio je sa Tiniana noseći plutonijsku bombu nazvanu „Fat Man“ (Debeljko), prema Kokuri, no meta je bila zastrta gustim slojem oblaka. „Bockscar“ se zaputio prema pričuvnom cilju, ali situacija iznad sekundarne mete – Nagasakija – nije bila ništa bolja. Pri samom završetku trominutnog naleta, nišandžija je uočio otvor među oblacima i vizualno naciljao, te izbacio bombu u 10:58h. Samo 42 sekunde kasnije Nagasaki je podijelio sudbinu Hirošime. U napadu je uništeno 44% površine grada i ubijeno oko 35, a ranjeno četrdesetak tisuća ljudi[19].

BILJEŠKE

[1] Vidi: King, Ernest J., US Navy at War 1941-1945, Appendix B: Major Combatant Ships Added to United States Fleet, 7 December 1941-1 October 1945, http://www.ibiblio.org/hyperwar/USN/USNatWar/USN-King-B.html (pristupio 17. srpnja 2016.)

[2] Vidi: Frank, Richard B., Downfall: The End of the Imperial Japanese Empire, New York, 1999., str. 135-142; Kort, Michael, The Columbia guide to Hiroshima and the Bomb, New York, 2007., str. 96-99

[3] General D. MacArthur neslužbeno ratnom reporteru u Manili, 6. kolovoza, citiran u Hastings, Max, Retribution: The battle for Japan 1944-45, New York, 2009., str. 445

[4] Japanci su za „grupu armija“ koristili pojam „područna armija“ (方面軍, homen-gun), koji je u snazi bio ekvivalent našem pojmu „armija“; dok je njihov pojam „armija“ (軍, gun), po snazi bio jednak našem pojmu „korpus“. (op. a.)

[5] Vidi: https://www.britannica.com/topic/lend-lease (pristupio 5. kolovoza 2016.)

[6] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 75 (preveo D. O.)

[7] Sovjeti su za ofenzivu u Mandžuriji od Amerikanaca tražili 860,000t suhe hrane, 206,000t goriva i 500 tenkova Sherman. Najveći dio zatraženog materijala su i dobili.

Vidi: Hastings, Max, Retribution: The battle for Japan 1944-45, New York, 2009., str. 486

[8] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 70 (preveo D. O.)

[9] Vidi: Potsdam Declaration. Proclamation Defining Terms for Japanese Surrender Issued, at Potsdam, July 26, 1945, http://www.atomicarchive.com/Docs/Hiroshima/Potsdam.shtml (pristupio 17. svibnja 2016.)

[10] Vidi: The Moscow Conference, October 1943, Joint Four-Nation Declaration:

http://avalon.law.yale.edu/wwii/moscow.asp (pristupio 3. rujna 2016.)

[11] Vidi: http://www.un.org/en/sections/un-charter/introductory-note/index.html (pristupio 3. rujna 2016.)

[12] Sama Kvantunška armija brojala je oko 735 tisuća ljudi, raspoređenih u 24 divizije. (op. a.)

[13] Vidi: Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str.102-3

[14] Mokusatsu: One Word, Two Lessons https://www.nsa.gov/news-features/declassified-documents/tech-journals/assets/files/mokusatsu.pdf (pristupio 1. rujna 2016.)

[15] Ibid.

[16] Nešto iza ponoći 30. srpnja 1945., krstaricu su pogodila dva torpeda japanske podmornice I-58 i prouzrokovala ogromnu štetu. Samo 12 minuta kasnije brod se prevrnuo, a zatim potonuo pramcem prema dolje. Od 1,196 članova posade, tristotinjak ih je potonulo s brodom, dok je od inicijalno preživjelih 880 samo 321 spašeno! Mnogi od brodolomaca postali su žrtve morskih pasa, hipotermije i dehidracije.

Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/USS_Indianapolis_(CA-35)#Secret_mission (pristupio 11. rujna 2016.)

[17] U. S. Strategic Bombing Survey: The Effects of the Atomic Bombings of Hiroshima and Nagasaki, June 19, 1946. Truman Papers, President’s Secretary’s File. Atomic Bomb-Hiroshima,

http://www.trumanlibrary.org/whistlestop/study_collections/bomb/large/documents/index.php?pagenumber=42&documentid=65&documentdate=1946-06-19&studycollectionid=abomb (pristupio 22. svibnja 2016.)

[18] Harry Truman citiran u Ford, Daniel, The last raid,

https://web.archive.org/web/20040810235650/http://warbirdforum.com/lastraid.htm (pristupio 8. kolovoza 2016.)

[19] U. S. Strategic Bombing Survey: The Effects of the Atomic Bombings of Hiroshima and Nagasaki, June 19, 1946. Truman Papers, President’s Secretary’s File. Atomic Bomb-Hiroshima,

http://www.trumanlibrary.org/whistlestop/study_collections/bomb/large/documents/index.php?pagenumber=42&documentid=65&documentdate=1946-06-19&studycollectionid=abomb (pristupio 22. svibnja 2016.)

(Popis korištene literature bit će objavljen u posljednjem nastavku feljtona.)